Interdisciplinarni stručni skup na mreži sedmi je nastavak dvodnevnih i trodnevnih stručnih skupova namijenjenih svim odgojno-obrazovnim radnicima u odgojno-obrazovnome sustavu, koji rade u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama.
Agencija za odgoj i obrazovanje sudjeluje u izradi nacrta Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2021. godine čiji je nositelj Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih te je obvezna održati edukacije na temu ravnopravnosti spolova. U skladu sa zahtjevima Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH-a, održano je sedam interdisciplinarnih stručnih skupova, uživo i na mreži.
Izdvajamo posebni cilj koji se, između ostalih, namjerava postići edukacijama te kraći opis mjera, svrhe i doprinosa te mjere koje se odnose na Nacionalni plan za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2021. do 2027., čiji je nositelj Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih.
Nacionalni plan za ravnopravnost spolova za razdoblje do 2027. godine srednjoročni je akt strateškog planiranja Vlade Republike Hrvatske kojim se definiraju i uspostavljaju posebni ciljevi kojima se promiče i uspostavlja ravnopravnost spolova. Uz njega, Vlada Republike Hrvatske donijela je i Odluku o pratećem Akcijskom planu za ravnopravnost spolova. Smatra se da će ovaj srednjoročni akt strateškog planiranja pomoći kod unaprjeđenja realizacije dugoročnih strateških ciljeva definiranih u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine. Agencija za odgoj i obrazovanje uključena je kod prioriteta 4. Rodno osjetljivo obrazovanje te ostvarenja posebnog cilja 4. Povećati osjetljivost sustava odgoja i obrazovanja (ranog, predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog) za pitanja ravnopravnosti spolova i nestereotipne odabire programa obrazovanja na svim razinama. Pokazatelj rezultata jest broj odgojno-obrazovnih djelatnika u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama koji sudjeluju u edukaciji o ravnopravnosti spolova.
Sedmi dio interdisciplinarnih stručnih skupova: Utjecaj stereotipa na proces odgoja i obrazovanja u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi bavio se utjecajem stereotipa na procese odgoja i obrazovanja u svim dijelovima odgojno-obrazovnoga sustava, rodnom i spolnom (ne)jednakosti i stereotipnim očekivanjima u izvođenju društvenih uloga djevojčica i dječaka, mladića i djevojaka, odnosno učenica i učenika. Na skupu je sudjelovalo 457 sudionika.
Stručni skup otvorile su mr. Đurđa Kulušić, pomoćnica ravnateljice Agencije za odgoj i obrazovanje, Andreja Burić, prof., viša savjetnica za sociologiju i politiku i gospodarstvo i mr. sc. Andreja Silić, viša savjetnica za rani i predškolski odgoj i obrazovanje.
Uvodno izlaganje pod nazivom Je li to knjiga? – mogućnosti korištenja digitalne građe u suvremenom obrazovnom sustavu, održala je Jasmina Kenda, viša knjižničarka u Knjižnicama Grada Zagreba. U izlaganju se propitivao odnos, promišljanja i korištenje knjige i digitalne građe dostupne na daljinu, posebice u kontekstu odgojno-obrazovnih ustanova. Tako je autorica iznijela promišljanja na tragu nedavno objavljene knjige Angusa Phillipsa i Mihe Kovača pod istim naslovom kao i naslov izlaganja:
Kako danas definiramo knjigu? Što u sadašnje vrijeme znači čitati? Razvijaju li se nove vrste čitanja usporedo s razvojem novih vrsta građe? Možemo li djeci i mladima približiti čitanje služeći se njihovim alatima, posežući u digitalni univerzum koji je neizostavni dio njihove svakodnevice. Kako su promjene u društvu, nove tehnologije i digitalizacija utjecali na čitalačke navike? Možemo li evaluirati istim metodama analogno i digitalno čitanje? Možemo li dubinski čitati slušajući zvučnu knjigu? Postoji li način da poboljšamo odgojno-obrazovne ishode učenika koristeći i građu dostupnu na daljinu?
Danas čitamo koristeći najrazličitije nositelje teksta: papir, ekran, digitalni i zvučni zapis. Digitalna transformacija zahvatila je i sustav obrazovanja a namjera ovog izlaganja je predstaviti sudionicima mogućnosti rada sa suvremenom digitalnom građom na hrvatskom jeziku (e-knjigom i elektroničkom zvučnom knjigom).
U izlaganju će su prikazane koristi od čitanja različitih vrsta građe te je povezan svijet analognog i digitalnog čitanja. Posebno je predstavljen trenutno najbrže rastući knjižni format – elektronička zvučna knjiga. Postavljena su pitanja: koristimo li se u obrazovnom sustavu svim dostupnim resursima, što smatramo prikladnim obrazovnim materijalima, na koji način pristupamo digitalnoj građi i koje su moguće koristi od uključivanja digitalnih sadržaja u proces obrazovanja. Predstavljena je zakonska regulativa vezana uz digitalnu građu u obrazovnom sustavu, izložiti selektivni pregled suvremene literature u digitalnom formatu prikladne za rad s djecom i mladima te dati pregled literature za daljnju edukaciju vezanu uz navedenu temu.
Prof. dr. sc. Anita Peti-Stantić, s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala je izlaganje o Stereotipima u literaturi za djecu i mlade – djevojčice i dječaci, djevojke i mladići.
U izlaganju je analizirana dostupna suvremena literatura za djecu i mlade sa stajališta stereotipne pozicije razdvajanja na literaturu za djevojčice i onu za dječake, na literaturu za djevojke i za mladiće. Postavljena su dva temeljna pitanja koje autorica smatra relevantnima: je li takva podjela opravdana i iz čega potječe, a onda i na koji način izbori tekstova koji se čitaju u dječjim vrtićima, a onda i u osnovnoj i u srednjoj školi, utječu na učvršćivanje stereotipa. Nastojala je odgovoriti iz pozicije suvremenog sociopsihološkog gledanja na obrazovni proces, pri čemu se koristila odabranim primjerima prikladnima za svako obrazovno razdoblje. Osnovna je teza izlaganja da su tekstovi koji se čitaju u predškolskim ustanovama uglavnom rodno neutralni, tj. svejedno je je li glavni lik dječak ili djevojčica, dok se u tekstovima prikladnima za stariju dob, osnovnoškolsku i srednjoškolsku, tekstovi raslojavaju na dvije razine – na tekstove u kojima je svejedno je li glavni lik muškoga ili ženskoga spola i na one u kojima se činjenicom da je glavni lik ženskoga ili muškoga spola prenose i produbljuju stereotipne osobine. S tog se stajališta u izlaganju govorilo o tome mogu li se svi, ili samo neki tekstovi, iskoristiti za razgovor o destereotipizaciji društva.
Uslijedilo je izlaganje Blaženke Pintur, dipl. ped. s temom: Razgovorom do spoznaje o sebi i drugima u okružju predškolske ustanove.
U svojem je izlaganju iznijela stajališta roditelja, odgojitelja, učitelja i drugih odraslih osoba u okruženju djeteta, koji su često usmjereni na djetetovo ponašanje: više promatramo nego što slušamo i razgovaramo o onome što dijete poručuje svojim ponašanjem i govorom. Zapravo analiziramo ponašanja i možebitne posljedice ponašanja. Kao stručnjaci imamo puno znanja o razvoju djeteta i njegovim etapama sazrijevanja. Drugo je pitanje na koji način upoznajemo djecu i njihove aktualne potrebe. Zapitamo li se dovoljno često na koji način to utječe na njihov sadašnji i budući život (sliku o sebi, odnose s vršnjacima, empatičnost, otpornost, povjerenje u odrasle).
Autorica je nadalje obrazložila kako slušati dijete i proniknuti u njegov unutarnji svijet neprocjenjiv ulog za izgradnju odnosa povjerenja i prihvaćanja. Nadalje, iznijela kako dijete koje osjeća interes osoba u okruženju za ono što poručuje i govori bolje je u stanju razumjeti svoje potrebe, iskazati osjećaje, misli i želje. Saznajući jedni o drugima razvijamo posebne odnose i relacije koje vode prema empatiji i osjećaju za druge. Socio-emocionalno sazrijevanje djece složen je proces. Pedagoški uvjeti i okružje koje mu osiguravamo u predškolsko doba utječu na kvalitetu odrastanja. U to doba postavljamo temelje za daljnje funkcioniranje i snalaženje u izazovima polaska u školu i općenito funkcioniranja u društvu. Razgovor i postupci odrasle osobe imaju veliki utjecaj na dijete i razvoj samopoštovanja. Razvoj otpornosti djeteta za trenutne i buduće izazove ima svoj početak od rane dobi djeteta.
Odgovorne stručne osobe promišljanju načine komuniciranja s djecom kao i poticanje djece na međusobnu komunikaciju i razgovor s ciljem njihova međusobna povezivanja i prihvaćanja.
Kroz izlaganje naglasiti ću pedagošku vrijednost i važnost komunikacije i razgovora s djecom predškolske dobi. Uvriježena ponašanja i postupci odraslih često su zapreka otvorenoj komunikaciji kroz razgovor o djetetu primjerenim temama.
U narednome izlaganju Helena Tomičak, mag. praesc. educ. iz Dječjega vrtića Matije Gupca u Zagrebu izložila je temu: Društvena igra kao pedagoški alat za razgovor s djecom predškolske dobi. Iznijela je na koji se način društvene igre kao pedagoški alat svakodnevno koriste u odgojno-obrazovnome radu kao i na koji način različite igre pružaju određene mogućnosti za drugačiji pristup od onoga usmjerenoga na natjecanje suigrača. Navodi da su u takvim igrama suženi odgojno-obrazovni ciljevi koje planiramo i ostvarenju kojih težimo.
Nadalje, obrazlaže kako upoznavanje s djetetom i pomaganje u razvoju njegova osjećaja pripadnosti skupini nije laka zadaća te kako mnoge stvari u tom pogledu podrazumijevamo ili im ne pridajemo dovoljno pozornosti. Dijete postepeno postaje član skupine i biva uronjen u okruženje koje je prepuno izazova, a često i prepreka. Razgovor tako postaje moćno sredstvo komunikacije koje sugovornike stavlja u različite uloge (postavljanje pitanja, odgovaranje, iskazivanje misli i osjećaja, opisivanje…).
Nadalje, obrazloženo je na koji način odgojiteljica planira i odabire pedagoške alate kojima ostvarujem različite zadaće i ciljeve u području socio-emocionalnoga razvoja djece. Interakciju unutar skupine koju čine djeca različitih potreba, interesa i želja moguće je poduprijeti moćnim sredstvom koji nam je svakodnevno na dispoziciji – razgovorom, koji otvara pitanja imanentna svijetu djeteta, a koja su ozbiljna i zabavna suočavaju dijete s izborima, odlukama, dilemama, humorom…
Odgojiteljica je na primjeru korištenja društvene igre Šestica iznijela svoja iskustva u radu s djecom, postignuća i dobrobiti i za djecu i za odrasle. Također, ukazano je na neke stereotipe koji su prisutni u razgovoru s djecom vezano, posebice uz područje obitelji i zamišljanja.
Izlaganje Robotikom do rodne ravnopravnosti održale su Arijana Plahutar, prof. ped., pedagoginja savjetnica i odgojiteljica Suzana Mamić iz Dječjega vrtića Sunčana u Zagrebu.
Izlagačice navode kako današnja generacija predškolske djece predstavlja tzv. digitalne urođenike koji od rane dobi svakodnevno i intenzivno koriste digitalne alate i medije. Takvo odrastanje značajno utječe na način razmišljanja pojedinca, njegovo konzumiranje informacija, učenje, komuniciranje i građenje svjetonazora. Ono nameće i nova očekivanja spram odgojno-obrazovnog sustava – mijenja se pojam temeljne pismenosti suvremenog čovjeka, kojem za uspješan cjeloživotni razvoj i učenje više nisu dovoljni puke sposobnosti čitanja i pisanja. Današnji odgojitelji pripremaju djecu za poslove i radna mjesta koja još uvijek ne postoje, koja se iz današnje perspektive poimanja rada ne mogu precizno definirati. Stoga je logično da u odgojno-obrazovnom sustavu posegnemo za digitalnim alatima i medijima, koji kreiraju naš svakodnevni život te u digitalnoj eri, u kojoj živimo, kod djece razvijamo digitalne kompetencije.
Dječji vrtić Sunčana u suradnji s Udrugom Neki novi klinci od 2020. godine provodi projekt Šareno programiranje – STEAM za najmlađe. Cilj projekta bio je poticanje razvoja računalnog razmišljanja i usvajanja osnovnih programerskih vještina predškolskog djeteta. Djeca uključena u projekt stjecala su znanja i vještine programiranja i kodiranja koristeći edukacijske robote (Cubetto, Tale-bot, Mini i Cody Blocks). S vremenom su dječje digitalne vještine usmjerile daljnji rad ka istraživanju širih mogućnosti primjene spomenutih robota u dostizanju drugih, isto tako važnih kompetencija za cjeloživotno učenje. Nastojanja su tako usmjerena na socio-emocionalne kompetencije predškolskog djeteta jer su prepoznate kao ključne za uspješno funkcioniranje pojedinca u društvenom okruženju tijekom njegova odrastanja.
Izlagačice iznose kako je u odgojno-obrazovnom procesu važan odgojitelj kao model ponašanja, ali i kao posrednik koji kanalizira djetetova razmišljanja i zaključivanja te ciljanim aktivnostima kreira prilike za učenje. Nadalje navode kako: upotreba robota u kreiranju prilika za usvajanje socio-emocionalnih kompetencija predstavlja današnjoj djeci, digitalnim urođenicima, atraktivan izazov na koji će vrlo rado odgovoriti. Igra robotima prestaje biti igra kodiranja i programiranja s ciljem snalaženja robota u zadanom prostornom kontekstu, već postaje igra u kojoj suigrači upoznaju sebe i svoje prijatelje, razumijevaju međusobne sličnosti i različitosti, otkrivaju zajedničke resurse za rješavanje problemskih situacija.
Iako se robotika često veže uz mušku populaciju, STEAM na predškolskom uzrastu je prilika za poticanje ravnopravnosti spolova te eliminiranje svake diskriminacije na temelju spola koja bi mogla sputavati razvoj prirodnih talenata i sposobnosti djeteta, njegovih odgojno-obrazovnih (kasnije i profesionalnih) sklonosti, kao i općenito njegove životne šanse. S tom idejom vodiljom dječji vrtić kreira primjereni odgojno-obrazovni kontekst, u kojem djeca razvijaju pozitivnu sliku o sebi kao pojedinci i kao članovi grupe, bez obzira na međusobne različitosti te jačaju svoje socio-emocionalne kompetencije baš zbog tih različitosti.
Izlaganje: Važnost uočavanja stereotipa u svakodnevnoj praksi i stvaranje okruženja jednakih mogućnosti za izražavanje i razvoj svakoga djeteta u dječjemu vrtiću,Snježana Kovačićek, mag. praesc. educ., odgojiteljica mentorica iz Dječjega vrtića Remetinec u Zagrebu.
Izloženo je o utjecaju stereotipa u obrazovnom procesu dječjih vrtića, s posebnim naglaskom na slobodno govorno izražavanje, kreativno mišljenje i stvaralaštvo djece. Stereotipi, bilo da su rodni, kulturni ili socijalni, često su duboko ukorijenjeni u društvene norme i mogu se nesvjesno prenositi kroz odgojno-obrazovne prakse. Upravo ti obrasci mogu ograničiti razvoj djetetove slobode izražavanja, samopouzdanja i individualnosti.
Kroz osobnu odgojiteljsku praksu primijećeni su brojni primjeri koji ilustriraju kako stereotipi oblikuju dječje ponašanje i sudjelovanje. Na primjer, u aktivnostima slobodnog govornog izražavanja dječaci su često ohrabrivani da govore glasnije i odlučnije, dok se djevojčice češće poticalo na tiše, pristojno izražavanje. U kreativnim aktivnostima uočeno je da djeca često sama biraju materijale i teme u skladu s društveno nametnutim očekivanjima (npr. dječaci biraju igre građenja, a djevojčice likovne aktivnosti), dok otvoreni pristupi, bez unaprijed postavljenih uputa, rezultiraju bogatijim i raznolikijim idejama.
Kao odgovor na ove izazove, u izlaganju će biti predstavljene konkretne pedagoške strategije koje uključuju promišljeno korištenje jezika, inkluzivne aktivnosti i stvaranje okruženja koje potiče kritičko promišljanje i slobodu izbora. Poseban naglasak stavljen je na ulogu odgojitelja kao refleksivnog praktičara koji prepoznaje vlastite obrasce ponašanja i kontinuirano radi na njihovoj promjeni.
Cilj izlaganja bio je osvijestiti važnost uočavanja stereotipa u svakodnevnoj praksi te stvoriti okruženje jednakih mogućnosti za izražavanje i razvoj svakog djeteta u vrtiću.
Na kraju prvoga dana stručnoga skupa održana je kratka rasprava na temelju pitanja sudionika skupa te su iznijeti kratki zaključci.
Uvodno izlaganje drugoga dana stručnoga skupa: Rod i rad: kako rodni stereotipi oblikuju karijere, plaće i ekonomsku budućnost žena, održala je dr. sc. Ana Maskalan s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. U njemu je istaknula kako se, unatoč formalnoj ravnopravnosti, žene u Hrvatskoj i dalje suočavaju s brojnim oblicima diskriminacije na tržištu rada. Imaju nižu stopu zaposlenosti, ograničen pristup kvalitetnim radnim mjestima te su često koncentrirane na nižim hijerarhijskim pozicijama i u slabije plaćenim sektorima. Takvi fenomeni nisu slučajni, već su posljedica duboko ukorijenjenih rodnih stereotipa, koji dovode do horizontalne i vertikalne rodne segregacije tržišta rada, rodnog jaza u plaćama i mirovinama, a posljedično i do znatno veće stope siromaštva među starijim ženama.
Stereotipi o ženama prikazuju ih kao manje racionalne i ambiciozne, prirodno usmjerene prema poslovima njege i odgoja djece – što dodatno učvršćuje uvjerenje da se zbog majčinstva u njih ne isplati profesionalno ulagati. S druge strane, muškarci se stereotipno doživljavaju kao prirodni vođe – racionalni, kompetentni i samopouzdani – pa se smatra da zaslužuju i trebaju višu plaću zbog svoje navodne uloge hranitelja obitelji.
U svojem izlaganju, uz razradu navedenih problema, predstavila je rezultate projekta Jednaka prava – jednake plaće – jednake mirovine (nositeljica: Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, 2018.–2020.) i smjestiti ih u širi kontekst rodnih uloga te načina na koje se one oblikuju, reproduciraju, ali i razgrađuju kroz odgojno-obrazovne procese.
Dr. sc. Helena Stublić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu potom je održala izlaganje: Kulturna baština i rodna perspektiva. U njemu je istaknula kako smo već dobrano zašli u 21. stoljeće, a svijet u kojem živimo i dalje je duboko raslojen, podijeljen i raznolik u svojim društvenim pojavnostima i procesima kojih smo svjedoci. Nadalje, navela je kako je napravljeno značajnih pomaka u smjeru oblikovanja ravnopravnijeg, inkluzivnoga i pravednijega društva, no da nedavni veliki zamah kontrarevolucija i distorzija unutar komunikacijsko-medijskog svijeta produkt vremena u kojem živimo i koji zahtjeva sustavan i dobro organiziran strateški pristup. Postavila je pitanje kakva je uloga kulturne baštine, a slijedom toga i baštinskih institucija poput muzeja, odnosno kakva bi ona morala biti, u okviru iznesenih društvenih kretanja. Ovo se pitanje sve češće poteže u stručnim i znanstvenim muzeološkim krugovima. Jesu li muzeji današnjice mjesta koja mogu i trebaju odgovoriti na izazove svijeta u kojem živimo? Ustvrdila je kako je pitanje retoričko, a modeli i metode novog muzejskog djelovanja i rada tek se razvijaju. Rodne teorije i prakse djeluju kao odličan model i imaju kapacitet pružiti novu perspektivu u muzejima i drugim baštinskim institucijama čiji imperativ profesionalnog i stručnog rada, osim zaštite baštine kao takve, jest odnos prema zajednici i društvu kojima služe, kao mjesta generiranja pozitivnih promjena, dakle mjesta dijaloga i slobode.
O važnosti uočavanja stereotipa u svakodnevnoj praksi i stvaranje okruženja jednakih mogućnosti za izražavanje i razvoj svakoga djeteta u dječjemu vrtiću, govorila je Sanja Sajko, mag. praesc. educ., odgojitelj savjetnik u Dječjem vrtiću Remetinec, Zagrebu. Tema izlaganja bila je usmjerena na utjecaj stereotipa u obrazovnom procesu dječjih vrtića, s posebnim naglaskom na slobodno govorno izražavanje, kreativno mišljenje i stvaralaštvo djece. Stereotipi, bilo da su rodni, kulturni ili socijalni, često su duboko ukorijenjeni u društvene norme i mogu se nesvjesno prenositi kroz odgojno-obrazovne prakse. Upravo ti obrasci mogu ograničiti razvoj djetetove slobode izražavanja, samopouzdanja i individualnosti. Istaknula je da su kroz osobnu odgojiteljsku praksu primijećeni brojni primjeri koji ukazuju kako stereotipi oblikuju dječje ponašanje i sudjelovanje. Na primjer, u aktivnostima slobodnog govornog izražavanja dječaci su često ohrabrivani da govore glasnije i odlučnije, dok se djevojčice češće poticalo na tiše, pristojno izražavanje. U kreativnim aktivnostima uočeno je da djeca često sama biraju materijale i teme u skladu s društveno nametnutim očekivanjima (npr. dječaci biraju igre građenja, a djevojčice likovne aktivnosti), dok otvoreni pristupi, bez unaprijed postavljenih uputa, rezultiraju bogatijim i raznolikijim idejama. Kao odgovor na ove izazove, u izlaganju su bile predstavljene konkretne pedagoške strategije koje uključuju promišljeno korištenje jezika, inkluzivne aktivnosti i stvaranje okruženja koje potiče kritičko promišljanje i slobodu izbora. Poseban naglasak stavljen je na ulogu odgojitelja kao refleksivnog praktičara koji prepoznaje vlastite obrasce ponašanja i kontinuirano radi na njihovoj promjeni. Cilj izlaganja bio je osvijestiti važnost uočavanja stereotipa u svakodnevnoj praksi te stvoriti okruženje jednakih mogućnosti za izražavanje i razvoj svakog djeteta u vrtiću.
Doc. dr. sc. Marijana Miočić s Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru održala je izlaganje: Rodna osviještenost u obrazovanju: od skrivenog kurikuluma do inkluzivne prakse. U svojem je izlaganju istaknula kako su u društvu i nadalje prisutna nepisana pravila o prihvatljivome ponašanju, izboru igračaka i aktivnosti u skladu s pripadnošću spolu, što oblikuje očekivanja i vrijednosti od najranije dobi. Navela je također da se u odgojno-obrazovnome sustavu kontinuirano susrećemo s izazovima postizanja rodne ravnopravnosti: Iako se u teoriji naglašava jednakost, u praksi su još uvijek prisutni stereotipi koji utječu na interakcije odrasli-dijete i dijete-dijete, a time i na obrazovna postignuća i interese. Uvjerenja i stavovi odgojno-obrazovnih djelatnika znatno oblikuju izbor nastavnih sadržaja, didaktičkih materijala i način rada s djecom. Rodno stereotipna ponašanja javljaju se već u predškolskoj dobi kao posljedica sociokulturnog konteksta. Djeci se često sugerira izbor aktivnosti i uloga sukladno spolu, što nesvjesno utječe na njihovo ponašanje i kasnije obrazovne i profesionalne odluke.
Rodne razlike u obrazovanju proizlaze i iz šireg društvenog okvira – obitelji, kulturnih normi, medija i same obrazovne institucije. Skriveni kurikulum temeljen na vrijednostima, stavovima i očekivanjima pedagoških djelatnika, dodatno produbljuje rodne nejednakosti. Tako se stvara obrazovno okruženje u kojem su implicitne rodne pristranosti prisutne, unatoč formalnom zagovaranju jednakosti. Stoga je ključno poticati odgojno-obrazovne djelatnike na kritičko promišljanje vlastitih stavova, očekivanja i predrasuda. Strategije Europske komisije za rodnu ravnopravnost također naglašavaju važnost uključivanja djelatnika u edukacije koje promiču rodnu osviještenost, prepoznavanje stereotipa i razvoj inkluzivne pedagoške prakse.
Cilj izlaganja bio je razviti svijest o ulozi odgojno-obrazovnih djelatnika o prepoznavanju i uklanjanju rodnih stereotipa u svakodnevnoj praksi te promicati implementaciju inkluzivnih pedagoških pristupa koji podupiru razvoj individualnih potencijala djeteta neovisno o spolu.
U zaključku izlaganja ističe da je za poticanje rodne ravnopravnosti u odgojno-obrazovnom sustavu nužno kritičko promišljanje vlastitih stavova, očekivanja i interakcija s djecom. Odgojitelji i učitelji trebali bi težiti ka stvaranju okruženja koje potiče djecu na istraživanje vlastitih interesa i potencijala, neovisno o spolu, te kvalitetnu suradnju s roditeljima u oblikovanju inkluzivne i pravedne sredine za razvoj svakoga djeteta.
Izlaganje Vuk je zao, lisica je lukava, a mrav vrijedan – može li drukčije?, Iva Mondecar, prof. ped. i Biljana Gaš, mag. prim. educ., učiteljica mentorica u Osnovnoj školi Augusta Šenoe u Zagrebu navode kako su u dječjoj književnosti, osobito bajkama i basnama, često koriste arhetipske likove kako bi se prenijele moralne poruke. Ti su likovi obično obilježeni snažnim stereotipima – vuk je gotovo uvijek prikazan kao zao, lisica kao lukava i varljiva, dok je mrav simbol marljivosti i požrtvovnosti. Iako ovakvi prikazi imaju svoju književnu i odgojnu funkciju, oni također mogu oblikovati djetetovu percepciju stvarnosti na pojednostavljen i ponekad isključujući način.
Izlagačice su u svome radu istražile kako djeca nižih razreda osnovne škole doživljavaju ove književne
stereotipe te u kojoj mjeri ih mogu preispitati i interpretirati na nove načine. Istraživanje je započelo anonimnim anketiranjem učenika o njihovim stavovima prema likovima iz poznatih bajki i basni. Uslijedile su učeničke rasprave i zajedničke analize književnih tekstova s učiteljima, s naglaskom na propitivanje zašto je određeni lik prikazan na određeni način i što bi se dogodilo kada bismo priču ispričali iz druge perspektive. Učenici su potom likovnim izražavanjem (crteži, ilustracije obrnutih priča) te u dramatizacijama osmislili nove verzije poznatih priča u kojima se, primjerice, vuk brine za druge šumske životinje, lisica pomaže prijateljima, a mrav odbija suradnju stavljajući sebe na prvo mjesto. Djeca su sa zanimanjem sudjelovala u kreativnim aktivnostima, a proces im je omogućio razvijanje i poticanje empatije, maštovitosti i kritičkog odnosa prema sadržajima i situacijama kojima su izloženi. Rad na književnim djelima te stvaranje vlastitih priča su pokazali kako učenici imaju sposobnost razumjeti i reinterpretirati uloge književnih likova kada su aktivno uključeni i kada im se ponudi prostor za izražavanje. Kroz ovu temu otvorila su se i važna pitanja o prenošenju vrijednosti, društvenim normama i ulozi škole u oblikovanju tolerantnog i otvorenog pogleda na društvo i svijet u kojem živimo. U izlaganju je dan detaljan prikaz pojedinih koraka istraživanja i rada s učenicima, zatim su izneseni primjeri učeničkih radova u kratkim videozapisima, kao i razgovori učitelja i djece.
Zadnje izlaganje: Učimo za budućnost – obrazovanje za kreativnu industriju, održala je Jelena Čeko, učiteljica razredne nastave, učitelj savjetnik u Osnovnoj školi Ivana Meštrovića u Zagrebu. U svojem izlaganju navodi kako se u suvremenom obrazovanju sve više naglašava važnost pripreme učenika za izazove budućnosti, što uključuje razvoj praktičnih vještina, kreativnog razmišljanja i poduzetničkog duha: Upravo učeničke zadruge predstavljaju odličan okvir za ovakav oblik učenja – one povezuju teoriju i praksu, potiču timski rad te omogućuju učenicima da stečena znanja primjenjuju u stvarnim situacijama. Sudjelovanjem u radu učeničke zadruge, učenici izrađuju vlastite proizvode, osmišljavaju ideje, planiraju proizvodne i prodajne procese te uče kako predstaviti i promovirati svoj rad. Kroz takve aktivnosti razvijaju niz ključnih kompetencija – od organizacijskih i komunikacijskih vještina do osnovnog razumijevanja tržišta, financija i održivog poslovanja. Poseban naglasak stavlja se na kreativnost, inovativnost i samostalnost – osobine koje će biti iznimno važne u budućem svijetu rada, osobito unutar kreativne industrije. Kreativna industrija jedna je od najbrže rastućih gospodarskih grana, a obuhvaća područja poput dizajna, umjetnosti, medija, digitalnih tehnologija i kulture. Upravo zato, ulaganje u razvoj kreativnih potencijala djece kroz učeničke zadruge znači ulaganje u njihovu budućnost – budućnost u kojoj će znati prepoznati prilike, stvoriti vlastite ideje i oblikovati inovativna rješenja.
U sklopu rada učeničke zadruge, učenici su sudjelovali na Milenijskom natjecanju iz kreativne industrije gdje su imali zadatak osmisliti i predstaviti vlastiti proizvod. Kroz cijeli proces radili su samostalno, uz usmjeravanje učiteljice – zajedno su raspravljali o idejama, dogovarali se o dizajnu i materijalima, zatim su proizvode izradili svojim rukama, kao i reklamu te pripremili prezentaciju kojom su svoj rad uspješno predstavili povjerenstvu i publici. Učiteljica ističe da ovakvo iskustvo učenicima ne pruža samo priliku za razvijanje kreativnosti i poduzetničkih vještina, već i za učenje timskog rada, komunikacije i javnog nastupa. Istovremeno, potiče se i osjećaj ponosa i motivacije jer učenici vide konkretan rezultat vlastitog truda. Zaključila je da učeničke zadruge nisu samo izvannastavna aktivnost nego da su: stvarni mali pogoni znanja, iskustva i stvaralaštva, koji učenicima omogućuju da postanu aktivni sudionici zajednice i osnažuju ih za svijet koji se neprestano mijenja.
Nakon zadnjega održanoga izlaganja održana je kratka rasprava na temelju postavljenih pitanja sudionika skupa. Također su iznijeti zaključci te je najavljen nastavak daljnjega rada i organiziranja stručnih skupova na temu: Utjecaj stereotipa na proces odgoja i obrazovanja u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, u koje se svojim primjerima iz prakse mogu uključiti sudionici ovoga skupa.
Stručni skup zatvorile su više savjetnice Andreja Burić, prof. i mr. sc. Andreja Silić.
Izvješće sastavile više savjetnice Andreja Burić, prof. i mr. sc. Andreja Silić.