3. studenoga 2014. u Gimnaziji Matije Mesića u Slavonskom Brodu i 4. studenoga u Osijeku u Ugostiteljsko turističkoj školi održani su međužupanijski stručni skupovi za stručne suradnike pedagoge koji je vodila viša savjetnica i predstojnica Podružnice Osijek AZOO-a Ivana Biljan, pod nazivom Škola po mjeri učitelja i učenika. S obzirom na to da su u velikoj mjeri nastavnici i škola izgubili primat u procesu učenja, suočeni su s novim zadaćama da bi školu učinili privlačnijom djeci. Nastavnici nisu izvor znanja već pomažu učenicima tražiti i upravljati znanjima. Da bi svoj zadatak što uspješnije realizirali odgojno-obrazovni radnici među kojima su i stručni suradnici pedagozi, oslanjaju se na cjeloživotno učenje u preuzimanju odgovornosti za unapređivanje kvalitete i učinkovitosti odgoja i obrazovanja te povećanju kreativnosti, inovativnosti i poduzetnosti, na svim razinama odgoja i obrazovanja. Kako nastaje kultura škole kao učeće zajednice mjesta gdje svi sudionici, djelatnici i učenici, kontinuirano proširuju svoje mogućnosti kako bi ostvarili željena postignuća, gdje se međusobno potiču kreativnost i inovativnost u učenju i poučavanju, gdje ljudi kontinuirano uče kako učinkovitije učiti. U tomu je svakako važno koliko su zadovoljene temeljne psihološke potrebe svake osobe u školi te kako bi do izražaja došli svi naši talenti. Istaknuta je važnost kritičkog promišljanja i samovrednovanja rada pedagoga u svrhu njegova stalnog poboljšavanja i prilagođavanja potrebama djece te unapređivanja rada škole.
Sudionici skupa stručni suradnici pedagozi u osnovnim i srednjim školama slavonskih županija još jednom su aktualizirali poziciju učitelja i učenika u kontekstu odgoja i obrazovanja kakvi bi bili poželjni u našim školama. Kakvu to školu želimo? Što nam u školi najviše smeta? Jesu li naša djeca nakon škole nespremna za život? Zašto škola ne priprema i ne razvija kompetencije potrebne za život? Pitanja su koja gotovo da odlikuju svevremenski pedagoški karakter institucionalnog odgoja i obrazovanja, pa tako i školu 21. stoljeća koju tako često spominjemo u stručnim raspravama.
Nema nikakve sumnje da je aktivno učenje, nastava koja će na pravi način artikulirati i zadovoljiti potrebe učenika, ali afirmirati i profesionalno razvijati nastavnika i njegove kompetencije, kotačić koji nedostaje suvremenoj školi da bi bila mjestom na kojemu se svi osjećaju bolje i uspješnije. Zanimljivo bi bilo vidjeti koje osobine učenici žele vidjeti kod kvalitetnog nastavnika, a što o tome misle sami nastavnici. Istodobno, bilo bi dobro motriti što učenici misle da im je najviše pomoglo da nešto shvate, primjene ili zaključe, a što je to što procjenjuju učitelji svojim najboljim odlikama ili postupcima. Taj „dvostruki“ pogled na istu stvar pridonio bi boljem razumijevanju, prije svih, izravnim dionicima nastavnog procesa. Deset obilježja dobre nastave, istaknula je izv. prof. dr. sc V. Buljubašić Kuzmanović, važan su kriterij u definiranju nastavnog procesa, ili procesa učenja i poučavanja u školi uopće, ili ako ćemo se vratiti unazad, polazište za stjecanje inicijalnih znanja i vještina za rad u nastavi. I ovaj je put naglašeno kako postoje jasni didaktički putokazi koji nedvojbeno utvrđuju što je to dobra nastava, od jasnog strukturiranja nastave i jasnoće sadržaja, pa sve do transparentnosti očekivanih postignuća i njihove evaluacije. Svaka suvremena didaktička analitika koja teži kvaliteti, morala bi akceptirati te odlike (Meyer,2005.) barem u određenoj mjeri i to je ono što je i stručnim suradnicima pedagozima također poželjan alat u analizi i unapređivanju nastave u njihovim školama.
Tako su tri od tih deset odlika (udio stvarnog učenja, poticajno ozračje za učenje i pripremljena okolina) izravno usmjerene na razrednu disciplinu i odgojni pristup u razredu. Tematika je to česta u našim školama s kojom se ponekad jako teško nose nastavnici i ostali odgojno-obrazovni radnici. Neuspješno upravljanje razrednim odjelom često je uzroko slabijih rezultata u učenju i poučavanju jer je udio stvarnog učenja tek 50-tak %,a učitelji na prvo mjesto problema u radu stavljaju nedisciplinu u razredu, pa tek onda izostanak motivacije i individualne razlike. Ovom su prigodom predloženi konkretni koraci i postupci koji bi mogli pridonijeti poboljšanju odnosa između nastavnika i učenika i kvalitetnijem vođenju razrednog odjela. Doc. dr. sc. Silvija Ručević naznačila je da postoji visoka korelacija u ponašanju nastavnika i odgojitelja u odnosu na ponašanje učenika, te da je postupanje u odgojnoj situaciji jedna od najvažnijih pretpostavki uspješnog upravljanja. Navodeći da postoje različiti stilovi vođenja od kojih jedan može biti dominantan, ali ne i jedini, zapravo aludira na vještine rukovođenja i snalaženja u različitim situacijama. Bogatstvo metoda i postupaka, uz uvažavanje individualnih odlika, jedno je od “najmoćnijih“ pedagoških oruđa u ostvarenju postavljenih ciljeva i stvaranja optimalnih i poželjnih uvjeta za rad i razvoj svakog učenika.