VIII. Simpozij učitelja i nastavnika Hrvatskoga jezika održan je u Sv. Martinu na Muri od 16. do 18. studenoga 2017 godine. Organizatori Simpozija na temu Izazovi nastave Hrvatskoga jezika na početku 21. stoljeća bili su dr. sc. Srećko Listeš i Linda Grubišić Belina, prof., viši savjetnici u Agenciji za odgoj i obrazovanje.
Niz predavanja započeo je prof. dr. sc. Mario Essert, redoviti profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, izlaganjem s nazivom Pozivnica Oxford dictionaryja hrvatskomu jeziku. Iako je na prvu djelovalo neobično što profesor s nesrodnog studija govori o hrvatskomu jeziku, sve su nejasnoće uskoro bile razriješene. Predavanje se sastojalo od triju dijelova: a) od koga pozivnica, komu i zašto baš nama; b) strojarsko jezikoslovlje (studentski rad); morfološki generator, rječnički generator, sintaktičko-semantički mrežni okvir (doktorski rad); c) diseminacija, konferencije, predstavljanje projekta. Profesor je naglasak stavio na predstavljanje računalnoga jezikoslovlja kao metode kombinacije tradicijske gramatike i teorijske lingvistike s metodom učinkovite provjere eksplicitnih hipoteza, izvedbom formalnih gramatika kao učinkovitih računalnih programa i njihovim automatskim testiranjem na realnoj količini stvarnih podataka. Iako zapostavljeno, računalno jezikoslovlje koristan je pristup prirodnomu jeziku koji može olakšati učenje hrvatskoga jezika, kao i pospješiti njegovo poznavanje. Programi koje je profesor, u suradnji sa svojim studentima, napravio – samostalno dekliniraju imenice, konjugiraju glagole i čine još mnogošto što predstavlja teškoću i izvornom govorniku hrvatskoga jezika. Profesorova želja jest da se i fotografija Hrvata nađe na naslovnoj vebnoj stranici Oxford dictionaryja te da, zajedničkim snagama, nastavnici Hrvatskoga jezika i stručnjaci iz područja računalstva, stvore preduvjete za razvitak postavljenih temelja toga projekta.
Sljedeće je predavanje održala dr. sc. Sanja Fulgosi na temu Određivanje minimalne razine postignuća u ispitu iz Hrvatskoga jezika na državnoj maturi. Istaknula je da su nacionalni ispiti, poput državne mature iz Hrvatskoga jezika, čiji je cilj utvrditi postignuća učenika u temeljnim znanjima i vještinama propisanim Ispitnim katalogom državne mature (NCVVO-a), nužni da bi se dobio objektivni uvid u funkcioniranje obrazovnoga sustava te postavio temelj za unaprjeđenje kvalitete sustava. Određivanje minimalne razine postignuća nastavnicima može poslužiti kao smjernica za poboljšanje poučavanja, a učenicima kao orijentacija i uvid u vlastito poznavanje nastavnoga predmeta Hrvatski jezik. Profesorica Fulgosi poseban je naglasak stavila na nužnost standardizacije testova te predstavila nove opisnike za esej na državnoj maturi iz Hrvatskoga jezika. Radi se na izradi minimalnoga praga koji će biti konstanta i više neće biti promjenjiv. Istaknula je da je potrebno doći do zaključka koji je to broj bodova koji dijeli znanje od neznanja.
Dr. sc. Vesna Budinski i dr. sc. Martina Kolar Billege održale su predavanje na temu Komunikacijski metodički sustav u nastavi Hrvatskoga jezika. Istaknule su da učenici u današnjem obrazovnom sustavu ne razvijaju dovoljno komunikacijske vještine, nego se inzistira na stjecanju sadržaja (važno je znati, a ne komunicirati). Međutim, veoma je važno strukturirati komunikacijsku situaciju da učenik stječe jezično znanje. Pritom valja osigurati situacije u kojima učenik komunicira s tekstom, ali i učenik s učenikom, odnosno nastavnikom. Primjena komunikacijskog metodičkog sustava, kao sustava koji naglasak stavlja na oblike nastave kao nastavne komunikacijske situacije u kojoj se nastavni proces ostvaruje kao lanac komunikacijskih situacija, nužna je u podučavanju predmeta Hrvatski jezik jer je njegov temelj komunikacijska situacija. Zaključak je predavanja da se sadržaj predmeta Hrvatski jezik najbolje usvaja jezičnim djelatnostima u međudjelovanju.
Tanja Marčan, prof. i Linda Grubišić Belina, prof. u predavanju Složenost književnoga teksta i podrška učenicima, osvrnule su se na za nas poražavajuće brojke: Rezultati Pisa testiranja 2015. godine hrvatske su učenike pozicionirali na 31. mjesto (od 76), a što se tiče čitalačke pismenosti, smješteni su na drugu, poražavajuću razinu čitalačke pismenosti.
Očito je da se radi o niskoj razini čitalačke kompetencije, unatoč, ili možda baš zbog prevelikog broja lektirnih naslova. Državna matura zadala je nove zahtjeve, ali Nastavni plan i program nije joj prilagođen. Profesorice su istaknule i važnost primjene Barettove taksnomije, koja razumijevanje teksta temelji na pet razina (literarno (književno) razumijevanje, reorganizacija teksta, zaključno razumijevanje, evaluacija i emocionalno razumijevanje) koja je na dobrom tragu da nastavnicima omogući shvaćanje koliko i na koji način učenici razumiju tekst, odnosno razumiju li ga uopće. Na uzorku nekoliko desetaka vlastitih učenika, autorice su pokušale doznati razinu razumijevanja teksta svojih učenika, a zaključak je da učenici vrlo rijetko tekst razumiju do one mjere do koje mi to očekujemo, odnosno da ga vrlo često čitaju/razumiju površno
Valentina Šinjori, u predavanju Film kao stvaralački izraz i poticaj razvoju kvalitetnih međusobnih odnosa, predstavila je projekt varaždinske Elektrostrojarske škole. Učenici, u sklopu nastave, sami snimaju filmove koji se koriste za nastavu. Zadatak im je bio osmisliti videospot kao promotivni materijal audio-vizualnih komunikacija. Profesorica je prikazala produkt njihova rada. Projekt je pokrenuo Centar izvrsnosti. U Elektrostrojarskoj školi u Varaždinu pokrenuta je tako Prva školska televizija u Hrvatskoj, a sve njihove filmove na youtubeu možete vidjeti ako upišete prva školska televizija.
Profesorica Šinjori naglasila je da se pri snimanju filma posvećuje više pozornosti pismenosti i čitanju. Učenici uvijek rade u skupinama. Za opremanje svoga studija iskoristili su europski fond, u sklopu kojeg su prošli i izvrsnu edukaciju, a zatim boravili u ljetnom kampu na Visu. Tamo su učenici u skupinama istraživali po otoku, upoznavali ljude, pisali sinopsise i scenarije te na kraju snimili dokumentarni film. Da bi dobili sredstva za snimanje filma, uvježbavali su javni govor da bi jasno i uvjerljivo izrekli svoju ideju, pobijedili, dobili sredstva, snimili film i dobili nagradu za najbolji nacionalni dokumentarni film u Karlovcu.
Odgojno-obrazovni kontekst uključivanja inojezičnih učenika bio je naziv predavanja dr. sc. Marijane Češi. Inojezični učenici oni su kojima je hrvatski drugi jezik, a to su a) pripadnici manjina, b) oni kojima je hrvatski jezik nasljedni jezik, ali su odrasli u inozemstvu i c) roditelji koji dolaze kao izbjeglice. Istaknula je da je potrebno upoznati učenika i koje sve jezike poznaje. Njihov jezik im je u srcu jer ga najviše vole, hrvatski im je na mjestu glave jer pomoću njega komuniciraju i razmišljaju, engleski na mjestu nogu jer se pomoću njega kreću Europom, a latinski na mjestu slijepog crijeva jer je nepotreban. Predstavila je knjigu profesorice Zrinke Jelaske Hrvatski kao drugi strani jezik. Profesorica Češi istaknula je da je svaki učenik specifičan: neki ne znaju pisati, neki nemaju razvijenu vještinu čitanja. Važno je pridobiti učenike, uspostaviti s njima komunikaciju, a tek nakon toga slijedi učenje. Potrebna je strategija podučavanja kojom će se koristiti učitelji. Ne treba zanemariti ni samoefikasnost i samoregulaciju učenja, ali je potrebno odrediti sadržaj podučavanja te očekivana postignuća, aktivnosti učenika i učitelja, metode rada, ishode i rezultate.
Izv. prof. dr. sc. Lidija Cvikić, u predavanju Procjena jezičnokomunikacijskih sposobnosti inojezičnih učenika hrvatskoga jezika, govorila je o spektru inojezičnih učenika, odnosno o različitim tipovima inojezičnih učenika. Postoji posebna skupina učenika koji se razlikuju od drugih učenika jer nisu usvajali dva jezika od rođenja, npr. izbjeglice, a odjednom su se našli u okruženju potpuno nepoznatog jezika koji ne znaju ni čitati, ni pisati, ni govoriti. Profesorica Cvikić predstavila je različite putove za edukaciju nastavnika koji će poučavati inojezične učenike. Potrebno je odrediti koja je to potrebna razina poznavanja hrvatskoga jezika te kako učenicima olakšati usvajanje jezika upotrebom njihovog materinjeg jezika jer svatko, nesvjesno, novi jezik uspoređuje s poznatim jezikom.
Profesorica Snježana Čubrilo, koja već godinama radi s Romima na Kozari Boku, u predavanju Procjena inojezičnog učenika za uključivanje u odgojno-obrazovni sustav govorila je o važnosti osvješćivanja učenicima Romima da je njihov jezik – vrijedan jezik, te da im je koristan za usvajanje novoga jezika.
Pristup izradi individualiziranog odgojno-obrazovnog programa za inojezičnog učenika bio je naziv predavanja Anite Poslon, prof.. Govorila je o iskustvu rada u dopunskoj nastavi s učenicima Janjevcima, Albancima i Romima. Ponovila je ono važno što je istaknula i profesorica Čubrilo, a to je da je iznimno važna prilagodba za svakoga učenika, odnosno individualizirani pristup (izrada IOOP-a). Iako se ciljevi i obrazovna postignuća preuzimaju iz nacionalnog kurikula, zbog njihove općenitosti potrebno ih je prilagoditi. Najveći problem u podučavanju predstavlja joj kroničan nedostatak udžbenika.
Učenje, podučavanje i praćenje inojezičnog učenika u nastavi Hrvatskoga jezika bila je tema predavanja Vedrane Močnik, prof. i Mirele Barbaroša-Šikić, prof. Govorile su o tome da ne postoji standardizirani test za inojezičnog učenika, već da nastavnici sami moraju doći rješenja za to koji je najbolji pristup poučavanju takvih učenika. Istaknule su da je pritom najvažnije kolegijalno opažanje nastave, odnosno princip rada u kojem kolega dolazi drugom kolegi na nastavu. Na kraju opažanja važno je zaključiti koliko od svega toga što učitelji rade s romskom djecom može pomoći u daljnjem radu s inojezičnim učenicima. Danas se od učitelja očekuje puno toga, a inojezični učenici samo su dio rada. S pozicije nastavnika praktičara, istaknule su da ima mnogo teških trenutaka. Primjerice, u Međimurju ima najviše Roma pa Slovenaca, Albanaca i Rusa. Potrebno je mnogo angažmana oko inojezičnih učenika, ali i Hrvatima – kajkavcima Međimurja koji imaju problem izražavanja pa moraju više razmišljati kako reći, nego što reći.
Dr. sc. Jasna Šego, u predavanju Retorika u nastavi Hrvatskoga jezika, istaknula je da bi retorika trebala biti poseban predmet od prvoga razreda osnovne škole do fakulteta. Živimo u zahtjevnom, digitalnom dobu u kojem postoje različite vrste pismenosti. Da bismo pratili korak sa suvremenim promjenama, moramo biti kreativni, originalni, moramo smišljati nove metode, profesionalno se usavršavati te kritički vrjednovati i prosuđivati. Postoji pitanje ima li mjesta za retoriku u školi. Retorički sadržaji postoje i u drugim predmetima, osobito u onima u kojima se govori o antici. Logičan i poučan govor od davnina se cijeni. Upotreba retoričkih figura kao umijeća komuniciranja važan je dio takvoga govora. Osposobljenost za razgovor nužna je u svim sferama života. Zbog svega toga svi bi trebali ozbiljnije pristupiti retorici. U staroj Grčkoj to je bila kraljica umijeća (pjesnik se rađa, govornik se postaje). Profesorica Šego osvrnula se za retoriku vrlo važnu Kvintilijanovu knjigu Umijeće govornika.
Sanja Tomazinić-Krotin, prof. istaknula je da novi kurikul posebnu pažnju posvećuje komunikaciji i jeziku. U svome predavanju, Vrjednovanje javnoga govora, naglasila je važnost planiranja poučavanja govornih oblika. U školama bismo trebali učenike poučiti vještinama, a ne tražiti od njih da raspolažu gomilom faktografskih podataka. U sklopu vrjednovanja jezičnoga izražavanja, navela je primjere jezičnih vježbi koje se mogu vrjednovati: intervju, dramska igra i dramatizacija, tumačenje i izlaganje o nekoj osobi, simulirana sjednica Hrvatskoga sabora za učenike, usmeni komentar, usmeni osvrt, kratko usmeno izlaganje, prepričavanje, pripovijedanje i opisivanje, kreativno prepričavanje s promjenom završetka, nastavna praksa opisivanja (lika iz književnoga djela), prepričavanje dijelova iz književnosti, recitiranje, vježbe semantičkih i afektivnih vrijednosti riječi. Pritom osobitu pozornost valja obratiti na različite stilove učeničkih izlaganja.
U predavanju Važnost podučavanja retorike, dr. sc. Gabrijela Kišiček predstavila je nekoliko primjera iz povijesti retorike koja se pojavljuje još u 5. st. pr. Kr. Mnogi su, u povijesti zapamćeni retoričari, imali prirodne mane koje su pokušavali svladati na različite načine da bi unaprijedili svoje govorničko umijeće. Što je društvo slobodnije, to je retoričko umijeće važnije pa se razvijaju različite retoričke vještine. Vještina uvjeravanja ima negativne konotacije zbog sofista, jer su oni govorili da nije bitno ono što jest, nego ono u što te uvjere – a oni će te poučiti kako postati uvjerljiv. Retorika je samo alat, u dobrih ljudi za dobro, u loših za loše. Potrebno je imati dobrog učitelja govorništva, dovoljno vježbe i talent. Najveći je problem što mi od učenika očekujemo da se javno izražavaju, a tome ih najmanje podučavamo u sklopu redovne nastave. Potrebno je razviti novu generaciju s većim samopouzdanjem, koja se neće bojati reći svoju misao, koja će znati kritizirati, ali konstruktivno i argumentirano, i koja će znati prepoznati demagoge, odnosno one koji mnogo kažu – a ništa ne kažu. Svoje je predavanje profesorica zaključila željom da retorika u budućnosti postane makar fakultativni predmet.