Problem književnih djela koja se nude kao lektirni naslovi stvorili su u našem školskom sustavu općepopularnu pojavu nečitanja i prepisivanja tuđih viđenja zadanih djela. Anketiranjem 408 učenika srednjih pulskih škola o problemu lektire, potvrdili smo koja su djela i iz kojeg razloga nepopularna te otkrili koji je po učenicima osnovni problem s nečitanjem. Smatraju da je problem u nametanju (nedostaje osjećaj slobode izbora), u uvijek istim mjesečnim rokovima, premalom trudu učitelja da ih pripreme za čitanje djela, a ponajviše što o pročitanim djelima ne izražavaju svoje dojmove te ne razgovaraju i ne raspravljaju na satu. Ispiti kojima se provjera pročitanost i razumijevanje samo su kazna za »još jednu lošu ocjenu«. S obzirom na promjene koje ulaze u naš školski sustav potrebno je otkriti kako motivirati učenike na čitanje te u kakav odnos postaviti nastavna područja književnosti i lektire. U suvremenom društvu, a samim time i u odgoju i obrazovanju, potreba za suradnjom i povezivanjem je uvjet dobre i kvalitetne promjene. Kako je knjiga u centru bavljenja književnošću, važno je povezati iskustva sviju onih koji s knjigom dolaze u doticaj, a u školskom sustavu to su učenik (pa i roditelj), učitelj i knjižničar. Svatko od njih vidi knjigu na svoj način i s različitom potrebom. No ono što je najvažnije i zajedničko: svi su ljubitelji knjiga. Izdaje se i čita više nego ikad. U mnoštvu novih i privlačnih izdanja trebalo je postaviti jasne kriterije po kojima biramo i predlažemo knjigu. Odlučili smo se za nekoliko smjernica koje su važne u našem školskom sustavu te ponudili bogat i raznolik popis naslova knjiga, filmova i stripova koji će pomoći samo kao osobno promišljanje svakome tko želi unaprijediti svoj odgojno-obrazovni rad.
Svi oni koji se neposredno ili posredno bave knjigom, imaju svoje krugove. Krugove struke. I već duži niz godina svatko u svojem krugu otkriva poražavajuću istinu da se sve rjeđe među učenicima poseže za knjigom te da knjiga nepovratno gubi na važnosti u našem cjelokupnom društvu.
Očajna što mi se satovi lektire pretvaraju u rasprave o dnevnicima čitanja, a ne o pročitanoj knjizi, zbog raznih internetskih vodiča kroz lektiru ili roditelja koji sve ono što nisu pročitali u svojoj mladosti sad nadoknađuju čitanjem i pisanjem umjesto svoje djece, doživjela sam prosvjetljenje tamo gdje ga nisam očekivala (a zapravo budalasto od mene!): kod mladih. Pričajući s kćerkom svoje prijateljice, pljusnula me spoznaja da krivo gledam na problem. Otkrila sam da, kao i ja u njezinoj dobi, guta knjige, i na hrvatskom i na engleskom. Zadivilo me što čita i na stranom jeziku, a onda sam se sjetila svojih učenika potteromana koji su knjige čitali na engleskom jer nisu mogli dočekati prijevod na hrvatski. Još kad je za knjigu koju je upravo pročitala prokomentirala da je prijevod loš jer na engleskom dijalozi tinejdžera zvuče prirodno i nenametljivo, dok na našem bole svojom nametljivosti, gledala sam u nju kao u čudo. Meni, profesoru s dva desetljeća staža, učenica 7. razreda objašnjava situaciju.
Odmah sam se dala u akciju: popisi novih knjiga! Povezala sam se s knjižničarima koji su me paralelno s mojom novom prijateljicom po knjizi zasuli svim mogućim naslovima koji su među učenicima popularni. I počelo je čitanje.
Logički me put vodio prema drugim krugovima. Krug knjižničara dao mi je nevjerojatne spoznaje o čitanju mladih: dobiju ih kao najmlađe čitače prije nego što nauče čitati, izgube ih u petom razredu kad sami krenu posuđivati knjige, zatim ih knjiga (zvana lektira) sustavno odbija sve do 3. razreda srednje škole kada napokon počinju čitati (za lektiru) »normalna« djela. Istu su mi priču ispričali i gradski i školski knjižničari. Ovo su bila tri spojena kruga: učitelj – učenik – knjižničar. Kao što sam našla nadarenog čitatelja još u školskoj klupi, tako sam našla i nadarenog čitatelja u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli, na odjelu beletristike. Moj bivši učenik, koji me još u 4. osnovne zbunjivao svojim iznimnim znanjem što ga je pokupio iz knjiga. Anika Bevandić (učenica), Daniel Horvat (knjižničar) i ja zadnje smo tri godine nerazdvojni prijatelji po knjizi.
Nije mi bilo teško ući u ovaj projekt jer sam se našla okružena ljudima koji i sami vole knjigu. Suradnje su krenule na svim stranama i započela je zajednička organizacija stručnih skupova: gradski su knjižničari prenijeli učiteljima hrvatskog jezika svoja iskustva u stvaranju ljubitelja knjiga među djecom, školski su knjižničari pozvali naš ‘trojac’ i profesoricu hrvatskog jezika iz srednje škole da im ispričamo svoja očekivanja i mogućnosti suradnje, sveučilišni profesori otvorili su svoja vrata i povezali cijelu vertikalu hrvatskoga jezika (uključujući i studente završne godine kroatistike u Puli) u zajedničkim promišljanjima o starijoj književnosti, zavičajnoj književnosti, suvremenim metodičkim sustavima koji će pomoći da stvorimo drukčije i novo ozračje u svojim razredima te vratimo ljubav prema knjizi. Osnovnoškolska vertikala pozvala je školske i gradske knjižničare da im progovore o knjigama koje trebaju naći svoje mjesto na policama školske lektire jer je njihovo poznavanje suvremenog izdavaštva te raznih zabavnih aktivnosti koje potiču čitanje daleko ispred bilo kojeg znanja i rada učitelja hrvatskog jezika.
Provedene su ankete i upitnici u knjižnicama, osnovnim i srednjim školama, mlade hiperčitatelje potaknulo se na suradnju u promicanju i promišljanju novih naslova i novih pristupa u poticanju čitanja. Njihov je doprinos bio iznimno velik i pokazao je koliko je učenicima važno da ih se pripremi na ono što čitaju te da im se djela dodatno približe i tehnološko-informacijskim te medijskim poveznicama.
Brojni primjeri dobre prakse svih onih koji potiču čitanje među djecom i mladima, pomogli su da lektiru sagledavamo na drukčiji način, a ponovna renesansa čitanja u razredu dala je i prve vidljive rezultate. Moji učenici obožavaju knjige, ljute se na duge rokove, žele pokazati svoj dojam o pročitanom, preporučuju jedni drugima knjige (jer svoje prijatelje iz razreda bolje poznaju nego mi), čak i dnevnike čitanja pišu s nekom novom vizijom i pažnjom. Više se ne prepisuje iz vodiča kroz lektiru jer o tim djelima još ne postoje upiti. Ovo su knjige koje vesele i zabavljaju, uče i potiču na razmišljanje. Čine ih boljim i suosjećajnijim ljudima.
Naravno da ovaj svojevrsni bunt prema zadanom nije odbacio klasične lektirne naslove. Do njih se dolazi novim stazama i one prestaju biti tako strašne. Poštujemo pisca i ne zamjeramo mu što piše nama nerazumljivim jezikom. Ne pišemo testove o lektirama nego pričamo o djelima. Nakon što smo ih pročitali.
Ako itko kaže da knjiga može u ovo digitalno doba vratiti svoj puni sjaj, taj se grdno vara. Nove su generacije rođene s internetom, mobitelima, filmom, igricama… Kako onda pronaći knjigu koja neće biti zamijenjena onime što je njima bliže? Tražilo se nešto privlačno, pitko, razumljivo, zabavno, katarzično, blisko, bajkovito, pozitivno, s mogućnošću poistovjećivanja ili prepoznavanja, s promjenom gledišta na aktualni problem i, nadasve, da svojim obujmom ne utjeruje strah u kosti. Trebalo je postaviti i kriterije u skladu s današnjim potrebama u odgojno-obrazovnom sustavu (a da svakako ostane i kriterij umjetničkog izraza). Znači, djela koja tražimo u sebi nose temelje za građanski, zdravstveni i seksualni odgoj, potiču i stvaraju raznolikost i širinu opće kulture, pristupa im se kroz različite medije.
Posegnuli smo i za Rječnikom hrvatskog jezika.
Ponovno pitanja: Jesu li mladi književna javnost? Jesu li čitači ili čitatelji? Što zadani lektirni naslovi stvaraju te što im je cilj? Zaključili smo da želimo stvaranjem mladog čitateljstva vratiti književnost u umjetnost, ali je i povezivati s drugim bliskim umjetnostima da bi osvijestili onu napamet naučenu rečenicu da je književnost umjetnost riječi. I da se ne da zamijeniti drugom umjetnošću, ali niti medijem.
Isto tako, znali smo da svi čitamo različite knjige, različite pisce, različite žanrove. Knjiga ide iz ruke u ruku, a ne iz »šlepera znanja« u školu, među mase. Umijeće je naći knjigu kojom ćeš stvoriti i čitača i čitatelja. Knjiga kojom se »peca« svaki učenik ponaosob (nema vremenskog niti razredbenog kriterija, nego razvojnog usklađivanja). Isti taj trojac koji se čvrsto nameće od početka priče dao je sebi novi zadatak: povežimo knjigu i medije, no nađimo način da knjiga bude centar oko kojeg poskakuju mediji. Novi ljudi i novi krugovi. Ti su nas novi ljudi iz svijeta medija poučili kako promišljati određeni medij i kako ga ne pobrkati s umjetnostima koje predstavljaju, koje pogreške ne činiti u odabiru i kako ravnopravno povezati ono što će u konačnici učeniku donijeti spoznaju o različitim načinima izražavanja i stvaranja.
Ako je svrha lektire promicanje čitanja, razvijanje čitateljskih navika, bogaćenje rječnika te vlastite spoznaje i kulture, onda su ova djela koja nudimo mogući »kamenčići« koji će pokrenuti lavinu u čitanju školskih lektira. Medijske poveznice poslužit će nam kao nastavna pomagala, a svaki učitelj po svojim osobnim sklonostima bira, traži, otkriva za sebe i svoje učenike ono što mu treba. Iako i knjiga u današnje vrijeme ima svoj vijek trajanja, još uvijek ne podliježe budnom kritičkom oku učenika kad su u pitanju godišta filmova, stripova, računalnih igara. Onaj učitelj koji želi mijenjati svoj pristup nastavi hrvatskog jezika, sam će pratiti godišnju produkciju i kazališta i filma, odnosno onoga što mu njegovo mjesto življenja omogućava.
U cijeloj današnjoj ponudi nemalo me povrijedilo što učenici čitaju većim dijelom strane pisce tako da je i potreba promicanja suvremene hrvatske književnosti i naših autora važna za cjelokupan školski sustav, a posezanje za hrvatskim autorima ojačat će i nacionalni identitet svakog pojedinca.
Ovo su naši prijedlozi za cjelokupnu odgojno-obrazovnu okomicu:
I još poneki naslovi (žanrovski šaroliko):
Igrani filmovi:
Animirani filmovi:
Dokumentarni filmovi:
Stripovi:
Na cjelokupan ovaj projekt i potragu natjerala nas je zajednička potreba da učinimo nešto što će potaknuti razmjenu iskustava, ali i osvijestiti kako smo jedni drugima potrebni te koliko je važno da se međusobno povezujemo. Ne nudimo gotova rješenja niti isprobane formule. Nudimo pitanja koja će nam možda pomoći da ispravno sagledamo problem čitanja za školu i život.
Je li dobro raditi poveznice i umrežavati se? Koje su pozitivne strane povezivanja, a koje negativne? Koja djela ponuditi kroz samostalno čitanje, a koja kroz čitanke?
U jednu smo spoznaju sigurni: partnerstvo učenika, učitelja i knjižničara današnja je potreba.
Autori projekta:
Teana Tomažin, prof. hrvatskog jezika; OŠ »Giuseppina Martinuzzi«, Pula; Anika Bevandić, učenica 2. r. Gimnazije Pula; Daniel Horvat, pomoćni knjižničar Gradske knjižnice i čitaonice u Puli, odjel Beletristika.