Projekt »Čitanja«

Irena Bekić

Sažetak

Umjetnički projekt o čitanju

Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića (Knjižnice grada Zagreba) narodna je knjižnica u gradskoj četvrti Peščenica, na sjecištu putanja koje definiraju život u kvartu: od crkve do tržnice, od Doma zdravlja do općine, pošte i banke; između nekoliko osnovnih škola i vrtića te između tramvajske i autobusne pruge koje povezuju kvart s centrom grada. Knjižnica je, osim toga, sastavni dio arhitektonskog kompleksa u kojemu se, s platoom koji je u socijalističkoj arhitekturi sedamdesetih zamijenio gradski trg, sažimaju svi aspekti urbanog života: uprava (općina), novac (banka), kultura (knjižnica), dokolica (kafići). To je centar. Tu se odvija život kvarta u svojoj punini. To je ujedno i situacija u kojoj, u okviru knjižnice, djeluje Galerija Prozori. Smještaj galerije u knjižnici također je dinamičan i intrigantan kontekst mreže različitih odnosa temeljenih na društvenom, simboličkom pa i arhitektonskom potencijalu knjižnice. Izlagačka koncepcija galerije stoga je usmjerena na konceptualne, socijalne i druge izraze umjetničke prakse koji omogućuju tematiziranje tih odnosa, a program galerije istodobno je pomak unutar knjižničkog i unutar galerijskog djelovanja. Bazirajući se na prožimanju novih i tradicionalnih aspekata kulture i participativnim radovima – unošenju suvremene umjetnosti u tradicionalnu instituciju knjižnice, razbijanju okvira očekivanja, edukaciji publike i senzibiliziranju na oblike suvremene umjetnosti, obraćanju i suradnji sa stanovnicima kvarta/korisnicima knjižnice, galerijski program potiče demokratizaciju kulture i interakciju kulturnog i društvenog polja.

Na takvim je osnovama, 2006. pokrenut projekt Čitanja umjetnice Andreje Kulunčić, u suradnji sa sociologinjom Višnjom Vukov i knjižničarkom i voditeljicom galerije Irenom Bekić. Osjetljiva na raspon nijansi unutar socijalne pravde, utemeljeno na suradnji sa stručnjacima različitih profesija i na znanstvenim istraživanjama, Andreja Kulunčić svojim radovima usmjerava pogled publike na zamke, kontradikcije i deklarativnu toleranciju suvremenog društva. Po metodologiji i načinu rada, njezini radovi pripadaju umjetnosti društvene prakse: u detektiranju i rješavanju problema polazi se od zatečenog konteksta, a publika je istodobno i subjekt rada budući da aktivno sudjeluje u njegovu procesu.

Projekt »Čitanja« – pogled iznutra

Okvalificirati naše vrijeme apsolutne dominacije slika kao čitateljsko razdoblje moglo bi se učiniti pogrešnim, kontradiktornim ili, u najmanju ruku, pretjeranim. No, bezbrojni citati na koje svakodnevno nailazimo, od onih na reklamnim porukama i sloganima pa sve do književnih djela, mogu opravdati takvu kvalifikaciju. Ključni romani postmodernizma, podsjeća Pavao Pavličić u pogovoru knjige Gordane Slabinac znakovito naslovljene Sugovor s literarnim đavlom: eseji o čitateljskoj nesanici temelje se na čitanju, čitatelju i čitateljskim iskustvima s tekstom.1

U izvjesnom smislu, čitava je naša kultura sazdana na ulančavanju i preklapanju tekstova i nije drugo do splet čitateljskih osvrtanja, razmišljanja i nadogradnja.

Dok s jedne strane vlastito vrijeme prepoznajemo kao čitateljsko, s druge moramo primijetiti današnju ravnodušnost prema književnom stilu, što dijelom objašnjava obrtanje u spisateljsko – čitateljskom omjeru. Stječe se, naime, dojam, suprotno prvotnoj tezi, da je sve više pisaca, a sve manje čitatelja.

Projekt Čitanja polazi od ideje da je knjiga okosnica osobne i kolektivne duhovnosti. Zanimala nas je njezin položaj danas, u društvu u kojemu opće ubrzanje ne ostavlja vremena za sadržaje pa ih zamjenjuje simbolima, pisani tekst slikama, a čvrste oslonce brzim zadovoljenjima. Osim toga, zanimala nas je i položaj knjižnice u tranzicijskim uvjetima, njezino kolebanje između uloge kulturnog utočišta i korektiva društvu što joj je davno namijenio socijalizam i podilaženja ukusu novog kulturnog potrošača odgojenog na proizvodima masovne kulture kao posljedice slobodnog tržišnog nadmetanja.

Projekt se razvijao kroz tri segmenta – kroz anketu provedenu među korisnicima knjižnice kojom smo propitali njihove čitalačke navike i odnos prema knjizi i čitanju, kroz grafite ispisane u vanjskom javnom prostoru kvarta te kroz čitanja čitalačke grupe.

Istraživanja čitalačkih navika korisnika knjižnice

Anketa je provedena na Peščenici, u Knjižnici S. S. Kranjčevića, u razdoblju od veljače do lipnja 2006. Anketirani su članovi knjižnice, a obuhvaćen je slučajni uzorak od 145 ispitanika: 100 žena i 45 muškaraca, odnosno 69 % žena i 31 % muškaraca. Anketa nam je omogućila uvid u čitateljske navike korisnika knjižnice i stvaranje profila idealnog čitatelja na Peščenici.2

Dob:

• Do 20 godina – 12%
• 20–30 godina – 20%
• 40–50 godina – 28 %
• 50–60 godina – 10%
• više od 60 godina – 10%.

Obrazovanje:

• Završena osnovna škola – 4%
• SSS – 47%,
• VŠS – 12%
• VSS – 37%.

Čitalačke navike

Iako je većina ispitanika zaposlena( 43%), nezaposlenih je 20%, 16% ispitanika su studenti, 15% umirovljenici, a 5% ih se bavi slobodnim zanimanjima, za čitanje odvajaju dosta vremena: 47% ih čita barem jedan sat dnevno, a ukupno 92% ih čita najmanje nekoliko sati tjedno.

Pritom se uglavnom vode vlastitim izborom (86% ispitanika), dok je mali dio onih koji čitaju uglavnom literaturu koju im nalažu obaveze u školi ili na poslu (14%).

Na pitanje što najviše vole čitati, 52% ispitanika bira književna djela, slijedi stručna i znanstvena literatura, na trećem su mjestu knjige s različitim savjetima. Najmanje se čita publicistika, koju je na prvo mjesto stavilo tek 13% ispitanika.

Na temelju pitanja o književnim vrstama koje ispitanici najviše vole čitati, formirali smo top-liste. Muška izgleda ovako:

• znanstvena fantastika
• klasici
• drame i kriminalistički romani
• suvremena »ozbiljna« književnost
• povijesni romani
• ljubavni romani,

a ženska top-lista ovako:

• kriminalistički romani
• klasici
• drame
• povijesni romani
• ljubavni romani
• poezija
• suvremena »ozbiljna« književnost
• znanstvena fantastika.

Pored književnih djela, ispitanici su na skali od 1 do 3 morali ocijeniti koliko rado čitaju knjige iz različitih područja, pri čemu je 1 značilo da uopće ne vole čitati takve knjige, a 3 da ih rado čitaju. Na prvom su se mjestu našle knjige iz područja psihologije (rado ih čita 41% ispitanika) i povijesti te putopisi, dok su najmanje popularni eseji koje uopće ne voli čitati čak 43% ispitanika.

Po popularnosti, strani autori uvjerljivo vode pred domaćima: preferira ih čak 86% ispitanika.

Među najdražim knjigama najčešće se nalaze Ana Karenjina, Da Vincijev kod, Alkemičar i Gospodar prstenova. Većina ispitanika knjige najčešće nabavlja upravo u knjižnici (čak 90%), što ne iznenađuje s obzirom na to da su anketirani samo članovi knjižnice. Pri izboru knjiga koje će čitati najvažniji im je kratak sadržaj na ovitku knjige koji 59% ispitanika smatra jako važnim elementom, dok je najmanje važan broj stranica koji 71% ispitanika ocjenjuje posve nevažnim u izboru knjige. I muškarci i žene knjige biraju u prvom redu po sadržaju, no razlikuju se po elementu koji ocjenjuju najmanje važnim: za muškarce je to izdavač, a za žene broj stranica.

Anketa je pokazala da ispitanici čitaju iz ljubavi: čak 85% slaže se s tvrdnjom da čitaju zato što to vole. Čitanje se također doživljava kao način stjecanja znanja: 74% ih se slaže s tvrdnjom da čitaju da bi naučili nešto novo.

Zanimalo nas je i što ispitanici očekuju od čitanja. 54% njih slaže se s tvrdnjom da od knjige očekuju da ih ne opterećuje, no očito je da čitanje ne doživljavaju isključivo kao razbibrigu: 70% ispitanika smatra da ih knjige navode na razmišljanje i proširuju njihove vidike, a čak 88% smatra da iz knjiga doznaje nešto novo.

Koliko čitatelji danas razgovaraju o pročitanim knjigama? Anketa pokazuje da su knjige čest predmet razgovora kod 47% ispitanika, dok ih 50% bar ponekad razgovara o pročitanim knjigama.

Spolovi se pritom tek neznatno razlikuju. Muškarci: 42% često, 53% ponekad, 4% nikad. Žene: 50% često, 47% ponekad, 3% nikad. Ispitanici najčešće čitaju kod kuće (89%).

Zanimalo nas je i kako ispitanici doživljavaju samu knjižnicu. Anketa je pokazala da knjižnica danas funkcionira u prvom redu kao mjesto za posuđivanje knjiga (čak 97% ispitanika navodi posudbu kao razlog svog posjeta knjižnici), dok su ostali razlozi dolaska u knjižnicu praktički zanemarivi. Knjige ispitanici najčešće posuđuju nekoliko puta mjesečno (78% ispitanika).

Atmosfera u knjižnici ocijenjena je kao ugodna; takvom je smatra 76% ispitanika, a najčešći razlog koji za to navode je ljubazno osoblje. Ljubaznost osoblja i inače je ispitanicima bitna: 61% je smatra jako važnom, 38% važnom, a samo 1% misli da je ljubaznost osoblja u knjižnici nevažna.

Od osoblja knjižnice pritom se ne očekuje samo da korisnicima izdaje knjige – čak 82% ispitanika navodi da od knjižničara očekuje i savjet pri izboru knjige.

Grafiti

Ovaj se dio rada obraćao stanovnicima kvarta, zadirući izravno u urbano tkivo, izvan galerijskog/knjižničkog prostora. Podaci iz ankete pretočeni u grafite3 i polijepljeni kao stickeri po zidovima i javnim površinama odašilju poruku o čitanju, o knjizi, pa možda i zapitanost nad vlastitim čitateljskim izborom i onim stanovnicima koji ne odlaze u knjižnicu, i to puno snažnije nego li oni obrađeni i popisani u kataloškoj knjižici izložbe. Zid je mjesto subverzije, on ima posebnu energiju kojom poziva na pisanje i na čitanje. »Nema ničega voajerskijeg od ispisanog zida«, kaže Barthes, »jer ništa se ne gleda i ne čita tako intenzivno… Nitko nije pisao po zidu – a svi čitaju.«4

Doista, pisanje po zidu ima dugačku tradiciju. Socijalistički grafiti od kojih se neki još uvijek mogu nazrijeti na fasadama u našim ruralnim sredinama bili su izraz političke vladajuće klase. Danas su grafiti uglavnom transfer supkulturnih skupina k dominantnoj kulturi i izvan su politike. Povijest suvremene umjetnosti poznaje i umjetničke agitacije, poput one »Čitajte Majakovskog« Vlade Marteka. Grafiti iz Čitanja dio su te tradicije, a povezivanje urbane prakse i oficijelne kulture predstavljene kroz knjižnicu, govori da se ustvari radi o istom kulturnom polju.

Razgovori

Sretni Babilon, Barthesova metafora o preokrenutom biblijskom mitu u kojemu »zbrka jezika nije više kazna«, a »subjekt postiže nasladu preko supostojanja raznih govora koji rade jedan uz drugog«5 možda ponajbolje oslikava značenje rada čitalačke skupine u okviru ovog projekta i završnoga umjetničkog rada. Jedanaest ljudi različitog obrazovanja, profesionalnih i privatnih preokupacija čitalo je iste knjige6, sastajalo se i razgovaralo o njima. Odabrane knjige pokrivaju različita žanrovska određenja jer smo željeli istražiti na koji se način odnosimo prema različitom pismu i knjigama koje nisu nužno naš prvi izbor, kao i pokušati proniknuti u razloge popularnosti određenih vrsta. Razgovori su bili snimani i, zajedno s knjigama, predstavljeni kao sedam odvojenih zvučnih zapisa u izlozima galerije/knjižnice. Svaki posjetitelj koji je odslušao razgovore i prelistao/pročitao knjigu o kojoj se govori, sudjelujući u čitateljskom iskustvu svojih prethodnika, iznova je pokrenuo rad. Sjedeći na stolcu pred određenom knjigom, sa slušalicama na ušima, on participira u radu postajući, i fizički, njegovim sastavnim dijelom.

Razgovori vođeni na čitateljskim sastancima nisu bili tek puko obnavljanje čitateljske dokolice. Različiti ljudi, različite vizure, različiti govori, različita iščitavanja stopili su se u novo čitanje ne dokidajući razlike. Iz njega će, pak, slijediti druga čitanja istih čitatelja, ali i čitanja istih knjiga kod nekih drugih čitatelja.

Dosje: čitatelj

»Čitanja« su svoj nastavak doživjela u proučavanju osobe čitatelja kroz projekt »Dosje: čitatelj«. Izabrale smo pet suvremenih romana7 s temama koje se živo dotiču naše svakodnevice i započele neizvjesno putovanje ususret čitatelju. Svaka se stanica ispostavila kao jedna etapa u dekonstrukciji čitateljske prakse.

1. etapa – glas / slučajni čitatelj / tekst – čitatelj

S pretpostavkom o preklapanju i međusobnom zrcaljenju književnih i životnih tema, s idejom da književnost može ponuditi odgovore i solucije, a da je taj potencijal književnog teksta nepoznat ili zaboravljen, ponudile smo tekst ljudima okupljenima na javnim mjestima kao što su liječničke čekaonice, kafići i sl. Razgovarajući o temi zajedničkoj knjizi i životu, iz prostora privatnosti i tišine, iz odnosa jedan naprema jedan, premjestili smo knjigu u javni prostor, dali joj glas, obojili je intonacijom, obogatili nesavršenom vibracijom govora, opskrbili je višeglasjem.

Razgovorom o knjizi unijele smo novu temu u kratkotrajno druženje nepoznatih ljudi. Čekaonice su postale mjesto razmjene pozitivnih misli, a ne praznoga hoda ili jalove komunikacije.

Ustvari, ne postoji samo jedan način čitanja. »Čitamo pretražujući, poput psa tragača, nesvjesni našega okruženja. Čitamo rastreseno, preskačući stranice. Čitamo prezrivo, s divljenjem, zanemarivo, ljutito, strastveno, zavidno, gorljivo... A ponekad, kad su nam zvijezde naklonjene, čitamo u jednom dahu, s jezom kao da je netko ›prošetao po našem grobu‹, kao da se pamćenje iznenada oslobodilo iz mjesta duboko zakopanog u nama. Prepoznamo nešto što prije nikada nismo poznavali, ili nešto što smo nejasno osjećali kao treptaj ili sjenu, čiji se sablasni obris diže i vraća u nas prije nego što ga vidimo, ostavljajući nas starijima i mudrijima«, piše Alberto Manguel u Povijesti čitanja. I Barthes razlikuje čitanja. Ona u kojima istražujemo događaje, preskačemo opise, žurimo otkriti »što je dalje bilo«, povezujemo sa stvarnošću, prepoznajemo život. To su naša čitanja iz čekaonica.

2. etapa – putovanje / birani čitatelj / čitatelj – čitatelj

Pet romana o kojima smo razgovarali u čekaonicama istovremeno su krenuli i na put od čitatelja do čitatelja. U tišini sobe, iza zatvorenih vrata, čitatelj je suočen s tekstom. Svoje misli i asocijacije vezane uz tekst upisuje na margine knjiga i potom knjigu šalje dalje. Izabire za nju čitatelja za kojega vjeruje da joj je komplementaran. Novi čitatelj upisuje svoje komentare, suodnoseći se s piscem i junacima, ali i s prethodnim, pa čak i budućim čitateljima čiji ga tragovi okružuju – kao opterećenje ili kao blagodat – i infiltriraju se u njegovo čitanje. Čitateljska iskustva nastala dijakronijski okupljena su , materijalizirana u bilješci na jednom mjestu. Tekst postaje stvarno tijelo – objekt ispisan i nadopunjen novim tekstovima.

Ovo je čitanje tiha praksa i drukčije je od razgovaranja u čekaonicama. Ono je uživanje u tekstu, u ritmu vlastitog čitanja, u rečenici, u onome što je iznad događaja – neuhvatljivoj fluidnosti koju ne možemo uvijek objasniti, u sugovoru s tekstom, u čitateljskoj nesanici.8

3. etapa – rekonstrukcija / čitatelj – tekst

Posljednji dio čitateljskog dosjea nastavit će se u prebacivanje težišta na osobu pisca. Na segmentima proizašlim iz dekonstrukcije prethodnih čitanja, prići ćemo tekstu s druge strane, izvrnuti ga kao rukavicu zajedno sa svim zabilježenim/izgovorenim čitanjima i od razasutih dijelova sačiniti novu cjelinu. Ispisujemo tako novi tekst, stvaramo novi objekt – novu knjigu. Pokušavamo provjeriti snagu svojih kreativnih resursa pokrenutih čitanjem tekstova koji nas diraju. Posljednja etapa potrage za čitateljem, rekonstrukcija je čitavog putovanja, susret svih slučajnih i izabranih suputnika, ponovljena priča u kojoj postajemo sami svoji likovi i posvećujemo se piscu u suodnosu s tekstom i čitateljem.

---

1 Gordana Slabinac: »Sugovor sliterarnim đavlom: eseji o čitateljskoj nesanici«, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Pogovor: Pavao Pavličić

2 To je žena u četrdesetim godinama, sa srednjom školskom spremom, zaposlena. Nekoliko sati tjedno provodi u čitanju. Čita iz ljubavi prema knjizi. Čita kod kuće, mnogo rjeđe u tramvaju ili drugdje. Knjige bira prema vlastitom izboru, najradije kriminalističke romane ili klasičnu književnost. Pri izboru se vodi kratkim sadržajem djela na ovitku. Radije će se odlučiti za stranog nego za domaćeg pisca, a najmanje joj je važan broj stranica. Kad bi trebala odabrati najdražu knjigu, bio bi to Alkemičar ili Gospodar prstenova, a među najdraže pisce ubrojila bi i Dostojevskog i Marqueza. Uz književna djela rado čita i popularnu psihologiju. Od knjige očekuje da je nečemu nauči i navede na razmišljanje, ali ne želi da je knjiga opterećuje. Rado će razgovarati o pročitanoj knjizi. Knjižnica joj je glavno mjesto nabavke knjiga, ujedno joj je posudba knjige i jedini razlog posjeta knjižnici. Dolazi nekoliko puta mjesečno, pri čemu joj je bitna ugodna atmosfera i ljubaznost osoblja, od kojeg očekuje i savjet u odabiru svoje sljedeće knjige.

3 Primjeri grafita: Žene ne mare za broj stranica; Ana Karenjina heroina Peščenice; Bolje krimić nego ljubić. (Žene s Peščenice); Žene vode 69:31 u čitanju; Pisci domaći: pisci strani 14:86; U našem kvartu čita se iz ljubavi; Muškarcima nije važan izdavač.

4 Roland Barthes, Užitak u tekstu. Varijacije o pismu, Zagreb »Meandar», 2004., str. 80

5 Ibid., str. 105

6 Honore de Balzac: Otac Goriot; Lana Biondić: Život na visokoj peti i mali savjeti za sretne žene; Tony Buzan: Biti genijalac.10 načina otkrivanja vlastite genijalnosti; Noam Chomsky: Moć i teror; J. M. Coetzee: Sramota; Susan Greenfield: Priča o mozgu; Virginia Woolf: Vlastita soba

7 Thomas Bernhard: Podrum; Hanif Kureishi: Intima; Andrej Nikolaidis: Sin; Ilja Stogoff: MaASIA fucker; Kurt Vonnegut: Čovjek bez zemlje

8 Parafraziramo već spomenut naslov Gordane Slabinac.