Književnost na novim medijima

Nina Tadić

Sažetak

Upozoravajući daleke 1985. godine na opasnost koju donosi televizija, Neil Postman je (u knjizi znakovita naslova Zabavljajmo se do smrti) kao paradigme uzeo dvije negativne utopije – Orwellovu 1984. i Huxleyjev Vrli novi svijet. Oba su autora sudbinu čovjeka ispreplela sa sudbinom knjige, no nudeći oprečne odgovore. U 1984. ljude autonomije, zrelosti i povijesti lišava Veliki Brat, informacije su strogo nadzirane, a knjige zabranjene. U Huxleyjevoj viziji razloga za zabranu knjiga nema jer ih nitko ne želi čitati, a bitno se utapa u moru beznačajnosti. Ljudi su se prepustili ugodi i zavoljeli tehnologiju koja im oduzima sposobnost mišljenja. Jednostavno, čovječanstvo postaje trivijalno i zaokupljeno glupostima.

Ako čitatelja doživljavamo kao običnoga potrošača, konzumenta, a književnost svodimo na naraciju – onda nam teza o smrti knjige i nije zastrašujuća. Takvu knjigu može zamijeniti i televizijska serija ili film. Ali, knjiga je puno više od toga. U svojoj biti literarno je djelo posuda za čuvanje značenja života, utočište, u kojem su se, kako kaže John Berger, najkrhkije, ali, ujedno, najznačajnije ljudske istine spasile od uništenja i zaborava. Bila to drama, roman ili pjesma, u svim slučajevima je književno djelo spašavanje značenja iz bezgranične šupljosti vremena (E. Flisar, Melkiadov magnet). Tako shvaćena, knjiga jednostavno nema alternativu.

Svoje sudjelovanje na ovom okruglom stolu pokušala bih opravdati posrednim uključivanjem onih radi kojih i zbog kojih je izgovoreno sve što je izgovoreno na 4. simpoziju – naših učenika. S profesoricom Romanom Šutalo provela sam malo istraživanje među koprivničkim gimnazijalcima (488 učenika drugih, trećih i četvrtih razreda Gimnazije »Fran Galović«). Cilj je ankete bio propitati učeničke stavove o odnosu novih medija i nastave hrvatskoga jezika te utjecaju novih medija na čitateljske sposobnosti i navike mladih.

Samo zabava!

Činjenica koju moramo imati na umu jest da su novi naraštaji stasali na novim medijima, oni su njihova svakodnevica. Kako bismo sagledali svoju poziciju, prepoznali mogućnosti i izazove koje internet postavlja pred nastavu hrvatskoga jezika, moramo potražiti odgovor na neka bitna pitanja. Moramo se, naime, poput Postmana, upitati kakvu komunikaciju novi mediji dopuštaju, koje intelektualne tendencije potiču i – na kraju krajeva – kakvu to kulturu zrcale/stvaraju.

Medij uvjetuje proces mišljenja oblikujući jedinstven diskurz. Diskurz omogućen glinenim pločicama drukčiji je od onoga tiskane knjige ili e-knjige. A kakav je to diskurz koji omogućuje internet? Uzevši u obzir nove spoznaje neuroznanosti, na koje upućuje Nicholas Carr, internet sustavno razara mogućnost pribranoga, dubinskoga čitanja i čitanje svodi na pregledanje. Sama kultura oblikovana formatom, primjerice, nekih društvenih mreža odlikuje se onim što bi spoj riječi samo zabava dobro odredio. Da je internet za učenike gotovo isključivo prostor zabave, potvrdilo je i provedeno istraživanje. Kratko ću naznačiti općepoznato i očekivano: činjenicu da 461 učenik (94%) ima svoje osobno računalo, da njih 88% ima neograničen pristup internetu, da na mreži provode (njih 79%) do tri sata dnevno (a ostali i više) te da su globalno umreženi (svega 11 učenika nema svoj profil na Facebooku).

Ukazat ću samo na neke zanimljivosti na koje anketa upućuje. Čak 40% učenika izjavilo je da je na mreži objavilo tekst koji bi se mogao smatrati književnošću. To je uistinu vrijedan podatak. Potvrđuje često isticanu kvalitetu novih medija kao velikih emancipatora. Je li pokretač želja za dostizanjem obećanih pet minuta slave ili istinska potreba za pisanjem i komuniciranjem, i nije toliko bitno – učenici objavljuju tekstove i odmah dobivaju povratne informacije o vrijednosti napisanoga. Takav čin zasigurno iziskuje hrabrost, a za nas znači da učenici strukturiraju vezani tekst, iznose svoj stav, argumentiraju ga, što je svakako bitan ishod nastave izražavanja.

Najviše vremena posvećuje se društvenim mrežama. Na njima su jednako prisutna oba spola čime se razbija stereotip o društvenim mrežama kao središnjem interesu ženske populacije. Vezani tekstovi nisu primaran interes učenika na internetu, a ako čitaju, čitaju Wikipediju, razne vrste informativnih tekstova (popularne članke, vijesti), dok književne tekstove čita svega 4% učenika. Zaključak koji se nameće jest da učenici ne čitaju književne tekstove online (ili ne čitaju uopće?). Učenici, međutim, ipak čitaju. Koliko čitaju, provjereno je metodom samoprocjene jer se čitanje knjiga u jedinici vremena čini vrlo nepouzdanim kriterijem. Pitanje je, naravno, koji model čitatelja učenici imaju na umu (s obzirom na to da se već godinama čita sve manje). Polovica učenika (48%) čita osrednje, a 24% čita više od većine vršnjaka ili puno. Preostali su se učenici očitovali kao oni koji ne čitaju ili čitaju vrlo malo. Djevojke čitaju više, čitaju i izvan lektirnoga okvira, prema vlastitom izboru.

Na pitanje što asociraju uz nove medije i književnost učenici uglavnom odgovaraju da je to književni tekst internetski dostupan (57%), lektira u digitaliziranome obliku (31%). Lektire za prepisanciju odabralo je 9% učenika, a samo 15 učenika (3%) asocira uz taj spoj tekst organiziran na načelu nelinearnosti i interakcije, tj. hipertekst.

Lektira se čita u tiskanome obliku

Neočekivan je podatak da 86% učenika radije čita lektiru u tiskanom obliku. Obrazlažući svoj odgovor, naveli su i sljedeće: Manje se umaraju oči. Lakše je smjestiti se, udobnije je i jednostavnije. Takvo je čitanje osobnije. Brže čitam i bolje razumijem. Lakše mi se udubiti u tekst. Bolje vizualiziram tekst. Uz računalo je teško usredotočiti se samo na čitanje zbog mogućnosti surfanja. Volim zvuk listanja stranica. Jedna je od čari čitanja i držanje opipljive knjige u rukama. Takvi odgovori navode na sljedeći zaključak: učenici odvajaju tehnologiju od sadržaja i uviđaju da je druženje s književnim tekstom usamljenički, osobni čin koji iziskuje uranjanje u tijek misli i osjećaja, što ekran i blizina svega što nudi internet ugrožavaju.

Još je jedan podatak vrijedan naše pozornosti: 175 učenika (visokih 35%) izjavilo je da je imalo poteškoća pri čitanju duljega vezanog teksta. Pozvani da opišu poteškoće, većina odabire nemogućnost duljega i koncentriranoga čitanja, a 5% od 173 učenika izjavljuje da nikada nije u potpunosti svladalo tehniku čitanja. Ako izostavimo pojedinačne probleme (sporo čitanje, čitanje naglas da bi se održala pozornost), među češćim zaprekama čitanju navodi se sljedeće: nepristupačan rječnik (arhaične i nepoznate riječi), stil kojim je djelo napisano, sadržaj (preteško ili dosadno djelo, što za posljedicu ima gubitak volje za čitanjem), prezahtjevna struktura teksta. Što se može zaključiti iz tih učeničkih odgovora? Prvo je zasigurno neprivlačnost lektirnih sadržaja. Ako prihvatimo Carrovu tezu da je borba za čitatelja ključ očuvanja ljudskoga duha te da je sinaptički učinak isti čitali mi psaltir ili Trbosjeka, onda bi lektirna djela trebalo ozbiljno preispitati. Učenicima treba ponuditi privlačne tekstove primjerene njihovim interesima i spoznajnim mogućnostima, tekstove koji će ih privući čitanju i omogućiti im da zavole knjigu. Zatim, nemali se broj učenika požalio na nerazumljive riječi. Siromašan rječnik zapreka je čitanju, a bez čitanja nemoguće je povećati osobni rječnik. Taj začarani krug teško je razbiti, a ako znamo da je rječnikom određen i naš intelektualni obzor, jasno je koliko je stanje alarmantno. I još nešto, arhaičnost tekstova velik je problem. Nije tu riječ samo o djelima starije hrvatske književnosti. Podsjetila bih na tezu Trude Stamać da svaki naraštaj ima pravo na svoje prijevode klasika jer jezik se mijenja u vremenu (nosivost prijevoda bila bi, prema njezinim riječima, petnaest do trideset godina, a učenici Ilijadu čitaju u Maretićevu prijevodu iz 1924).

Čini se da, kad je riječ o lektiri i čitanju beletristike uopće, novi mediji svojom književnom ponudom (e-knjiga, hipertekst) ne ugrožavaju knjigu. Oni samo nude privlačnije sadržaje od čitanja! Kako se izboriti za to da mladi uvide neprocjenjivu vrijednost knjige? Izazov je upućen školama, ali i kulturnim djelatnicima uopće. Knjižnice, primjerice, sasvim ozbiljno promišljaju strategiju nošenja s izazovima globalnoga digitalnog okruženja.

CARNetove stranice namijenjene učenicima posjećuje svega 11% učenika (za pristup tim sadržajima učenicima je potreban elektronički identitet).

Na kraju upitnika namijenjena učenicima postavljeno je pitanje o zastupljenosti novih medija u nastavi hrvatskoga jezika. Više od polovice učenika (51%) misli da su dovoljno zastupljeni. Valja uz to reći da je Gimnazija »Fran Galović« među bolje opremljenim školama u Hrvatskoj. Upitani kako vide buduću nastavu hrvatskoga jezika, učenici ističu sljedeće: veću primjenu novih medija u nastavi, što će dovesti do moderne nastave pune interaktivnih sadržaja i izazova (LANschool); na nastavi će se (uz obvezne tablete, pametne ploče i dr.) manje pisati, a više raspravljati; satovi književnosti bit će online diskusije, forumske rasprave sa zadanom temom. Učenici također priželjkuju nove naslove na popisu lektire. Ima, međutim, učenika koji sa žaljenjem gledaju na nastavu u potpunosti uklopljenu u IT strahujući od potpunog nestanka jedinstvene komunikacije učenika i nastavnika.

Nastavnička perspektiva

U nizu najavljivanih krajeva na prijelazu stoljeća našao se i kraj obrazovanja. Riječ je o kraju jednoga obrazovnog modela, ne i obrazovanja uopće.

Da je čovječanstvo spalo na profesore, tapalo bi još u srednjem vijeku. Jer, nema sumnje da akademije i univerziteti nisu toliko zavodi za širenje novih koliko za čuvanje starih, često preživjelih kulturnih vrijednosti. (...) Profesori su takoreći namješteni, plaćeni branitelji autoriteta i prema tome širitelji autoritativnog nekog duha, neumjesnog u književnosti i dušmanina originalnosti. Njima je važniji kakav nečitan autor XVII. vijeka od najživlje i najbolje savremene literature.

Tako nas je vidio Matoš. Vjerojatno bi se takvi nastavnici našli u pokretu neoludita koji misle kako kompjutor jednostavno treba zatući. Međutim, nijekanje suvremenosti, čiji smo i sami dio, bilo bi neodgovorno. Istovremeno, nekritičko prihvaćanje svega što nam informacijska era nudi jednostavno osporava školu kao ustanovu. Škola ima veliku odgovornost u promicanju određenih vrijednosti koje agresivnost novih medija dovodi u pitanje. Primarna je među njima vrijednost knjige. No, nastavni program iz 1995. godine i neprivlačan lektirni program ne olakšavaju nam posao.

Osim učeničkih stavova anketa je propitala i nastavničku perspektivu (dvadeset troje srednjoškolskih profesora Koprivničko-križevačke županije). Na pitanje doživljavaju li se kao suvremeni nastavnici, tj. nastavnici u duhu vremena u kojem žive, potvrdno je odgovorilo samo 29% kolega. Unatoč tomu, većina je relativno zadovoljna komunikacijom s učenicima (76%). Svi se nastavnici slažu s tvrdnjom da učenici sve manje čitaju, uočavaju (83%) da učenici imaju poteškoća pri čitanju i praćenju vezanoga teksta, a 70% nastavnika drži da zabrinjavajuće velik broj srednjoškolaca nije u potpunosti svladao tehniku čitanja. S tvrdnjom da učenici školu doživljavaju zastarjelom i udaljenom od stvarnoga života slaže se 78% nastavnika, a 70% nastavnika misli da tradicionalno poučavanje književnosti i jezika odvraća učenike od našega predmeta.

Za 83% nastavnika prihvatljiva je sljedeća tvrdnja: Škole su zaglavile u 20. stoljeću, a učenici pohrlili u 21. stoljeće (Marc Prensky). Glavnu zapreku osuvremenjivanju hrvatskoga školstva čak 96% nastavnika vidi u lošim materijalnim uvjetima.

Anketa je kao središnji problem istaknula čitanje. Izborna djela u lektiru uvodi 87% nastavnika, a svi prate čitaju li učenici i izvan lektirnoga okvira. Stavovi nastavnika o programu lektire jasni su – treba ga mijenjati, i to uglavnom (kako misli 52% nastavnika) ili djelomično (48%). Na pitanje uspijevaju li pratiti novosti na književnoj sceni 13% nastavnika odgovara potvrdno, uglavnom ih prati 35%, a djelomično svi ostali (52%), što povrđuje udaljenost škole od suvremenosti.

Među ispitanicima je 26% onih koji se u nastavi često koriste novim medijima i kojima su oni bitan dio nastavne i izvannastavne svakodnevice. Nastavne sadržaje s interneta preuzima 57% nastavnika, a 30% posjećuje CARNetove stranice namijenjene nastavnicima.

Kad je riječ o odnosu književnosti i novih medija, nastavnici drže da je književnost kao čovjekova pratiteljica od njegovih početaka dovoljno vitalna te da njezin opstanak novi mediji ne ugrožavaju, ali da će oni definitivno utjecati na nju jer medij uvjetuje strukturu (stoga književnost u perspektivi ne može biti ista). Baš svi nastavnici radije čitaju književni tekst u tiskanome obliku, ali je zanimljivo njihovo očekivanje da učenici radije čitaju tekst u digitaliziranom obliku (to očekuje čak 67% nastavnika). Samo 14% nastavnika na spomen književnosti na novim medijima asocira hipertekst, za ostale je to jednostavno tradicionalni književni tekst u digitaliziranome obliku (književnost je samo promijenila pribor za pisanje). Za razliku od učenika, samo 43% nastavnika misli da su novi mediji dovoljno prisutni u nastavi hrvatskoga jezika. I nastavnici su upitani o tome kako vide budućnost nastave hrvatskoga jezika. Da kvalitetnom nastavniku ne treba ništa osim krede i ploče, misli 26% nastavnika; 57% misli da su novi mediji omogućili dinamičniju nastavu i bolji položaj nastavnika, a 78% drži da je cjeloživotno učenje imperativ za nastavnika koji cijeni svoj poziv.

Na pitanje o budućoj nastavi hrvatskoga jezika nastavnici su ponudili vrlo zanimljive osvrte. Evo jednoga:

Smatram da je velik problem u nekim školama didaktička neopremljenost učionica i kabineta, što onemogućava kreativniji pristup nastavnomu procesu. Kad bi materijalni resursi bili bolji, nastavnici bi bili motiviraniji za rad i uvođenje inventivnosti u svoju nastavu. Vrlo je teško osuvremeniti nastavu u školi u kojoj su osnovna didaktička pomagala ploča, kreda i pokoji grafoskop, a u knjižnici nema dovoljan broj primjeraka lektirnih djela. U procesu samovrednovanja škola trebalo bi se osvrnuti na taj problem i pokušati ga riješiti.

Slažem se s tvrdnjom da je cjeloživotno učenje imperativ, a stalno je usavršavanje i prilagođavanje novim tehnologijama u vremenu opće globalizacije neophodno, pa tako i u nastavi hrvatskoga jezika. Mislim da se uvođenjem novih medija u nastavu ostvaruje načelo zanimljivosti, nastava postaje prilagođenija recepcijsko-spoznajnim mogućnostima učenika, potiče se istraživalački rad učenika, a i nastavnika. Ipak, smatram da pretjerana uporaba medija smanjuje komunikacijske sposobnosti učenika, učenici postaju instant-generacija smatrajući da na lak i brz način mogu doći do svih informacija koje ne treba dublje obraditi. Zato je korisno češće poticati učenike na iznošenje vlastitog kritičkog mišljenja o pročitanoj knjizi, odgledanom filmu i sl. i ne isključivati tradicionalne oblike rada.

Zaključujem da klasična metodička načela, oblike rada i strategije koje su prepoznate kao učinkovite ne treba mijenjati, već samo nadopunjavati uporabom novih izvora znanja, a prilagodba je novim medijima neizbježna.

(Sanela Đurđević, Srednja škola Koprivnica, 5 godina staža)

Svako vrijeme ima svoj književni izraz – od oralne tradicije do suvremenosti. Književnost budućnosti bit će književnost po mjeri budućih naraštaja, a nastojanje na zaustavljanju procesa i mijena apsurdno je i nemoguće.

Novi mediji – nove nastavne mogućnosti

Velik je potencijal primjene novih medija u nastavi hrvatskoga jezika. Moramo ih učiniti saveznicima jer uistinu omogućuju dinamičniju i učenicima privlačniju nastavu. Zahvaljujući njima, učenici mogu preuzeti i veću odgovornost za vlastita postignuća. Navest ću neke od brojnih mogućnosti iskorištavanja novih medija u nastavi.

Višemedijskim sadržajima koriste se i nastavnici (za oblikovanje nastavnih materijala) i učenici (za ostvarivanje i predstavljanje projekata, primjerice) izvan nastave, a internetski se sadržaji mogu i izravno uključiti u nastavni proces (radijske emisije, videoradovi i filmski isječci, interaktivni materijali s portala s nastavnim sadržajima, zajednička pretraživanja izvora, digitalizirane baštine NSK-a, jezičnih savjeta IHJJ-a itd.).

Razredne adrese elektroničke pošte omogućuju izravnu komunikaciju s učenicima. Osim obavijesti vezanih uz nastavu (domaće zadaće, planiranje projekata i dr.), učenicima se mogu prosljeđivati i obavijesti o aktualnostima izvan škole (zanimljiva predavanja, filmovi, kazališne predstave i sl.). Na školskim internetskim stranicama mogu ponuditi plan i program rada, popisi lektirnih djela i niz materijala važnih za organizaciju nastave što može zanimati ne samo učenike nego i roditelje. Učenicima se mogu slati poveznice za sadržaje koje očekujemo da pogledaju/pročitaju/poslušaju prije nastavnoga sata – tako štedimo vrijeme i premošćujemo problem loše opremljenosti škola (npr. film o Miroslavu Krleži pogledat će samostalno na CARNetovu Baltazaru, a bilješkama će se koristiti na satu). Na internet se mogu pohraniti kvizovi i testovi za samoprovjeru znanja (npr. u aplikaciji Hot Potatoes), a poveznice dobivaju na razredne adrese. Preporučimo li učenicima stranice koje nude provjereno kvalitetne nastavne sadržaje (primjerice, u vezi s državnom maturom), smanjit ćemo utjecaj sadržaja upitne vrijednosti. Učenike možemo poticati na uključivanje u forumske rasprave (i poticanje rasprava na određene teme) jer tako razvijaju kritičke stavove, uče se kulturi dijaloga i argumentiranja.

Za kraj, Ujevićeva razmišljanja o pjesniku lako se mogu primijeniti na naš poziv: Obnoviti se ili – promijeniti profesiju! Nastavnik nije samo majstor svoga zanata, već i upućen čovjek svog vremena, osjetljiva i budna ljudska svojost.

Literatura

• Carr, N., Plitko. Što Internet čini našem mozgu, Zagreb, 2011.
• Flisar, E., Melkiadov magnet, Republika, Zagreb, 1–2/1996.
• Grosman, M., U obranu čitanja, Zagreb, 2010.
• Peović Vuković, K., Mediji i kultura, Zagreb, 2012.
• Postman, N., Ubojita zabava, Treći program hrvatskoga radija, Zagreb, 47/1995.
• Peović Vuković, K., Blog je prava avangarda
• Peović Vuković, K., Kompjutorske igre kao oblik narativnosti. Zarez, br. 153, 21. travnja 2005.
• Peović Vuković, K., Hipertekstualni diskurs – stroj za proizvodnju značenja
• Peović Vuković, K., Povratak u budućnost. Hipertekstualnost. Pismenost elektrosfere ili prastara žudnja teksta
• Norton Anthology of Postmodern American Fiction