Čitanje je višeslojan i složen proces. Različite komunikacijske potrebe traže poznavanje različitih vještina i strategija čitanja. Složena vještina jest i usmjereno čitanje. Usmjereno je čitanje usredotočeno, disciplinirano, pomno izdvajanje pojedinosti i pronalaženje sustava značenja u tekstu. U članku će se objasniti ključni postupci usmjerenoga čitanja i pokazati što su okviri za usmjeravanje čitanja. To će se postupci i okviri, nadalje prikazati na primjeru usporedne analize dvaju dijaloga iz tragedije Romeo i Julija Williama Shakespearea.
Čitanje se može definirati kao višeslojan i složen proces koji se razvija od početnoga prepoznavanja slova abecede preko razabiranja riječi i iskaza do njihova povezivanja koje proizvodi ili oblikuje razumljivo značenje (prema Grosman, 2010:20).
U različitim se situacijama čita da bi se zadovoljile različite komunikacijske potrebe. Komunikacijski pristup u poučavanju čitanja usmjerava se, s obzirom na to, prema čitatelju koji je osvijestio cilj i prema situaciji u kojoj čita. Obilježja teksta i cilj s kojim se čita uvelike određuju način na koji pojedini tekst treba pročitati. Okvirno se mogu navesti tri svrhe s kojima se tekstovi čitaju (prema Paul i Elder, 2006:1).
Prva je svrha ona u kojoj se tekst čita radi uživanja i razonode što zahtijeva spremnost na čitanje i slobodniju primjenu znanja i vještina čitanja. No, ni u ovomu prvom slučaju čitanje nije samorazumljivo i spontano. Potreba za čitanjem iz razonode višestruko intelektualno i emocionalno obogaćuje čovjeka, ali nije dostatna za sve situacije. Druga je svrha kada komunikacijske situacije nalažu da se tekstovi čitaju da bi se razumjela opća ideja ili smisao nekoga teksta ili da bi se pronašle izdvojene pojedinosti. U tim je situacijama, najčešće, dovoljno samo letimično pročitati tekst, što također čini vještinu čitanja. Treća je svrha kada se čita radi usvajanja novih znanja i spoznaja koje zahtijevaju da se dublje pronikne u sustav pojmova, ideja i vrijednosti u zahtjevnim tekstovima. Na taj se način mogu i trebaju čitati književni, znanstveni, publicistički i ostali složeni funkcionalni tekstovi.
Takvo čitanje kojim se usredotočeno, disciplinirano i pomno prodire duboko u sustav značenja u tekstu naziva se usmjereno čitanje.1 Vještina usmjerenoga čitanja, stoga, prijeko je potrebna za čitanje različitih vrsta tekstova, i umjetničkih i neumjetničkih.
Navedene vještine trebaju se razvijati kroz nastavni program, od jednostavnih i spontanih oblika čitanja do razvijene čitateljske sposobnosti. U nastavnim programima za Hrvatski jezik, međutim, nedostaju jasno definirani ciljevi za poučavanju čitanja, a nedostaju i metodički okviri koji mogu jasno usmjeravati razvoj vještine čitanja. No prije početka rasprave o načinima poučavanja, važno je odrediti cilj i jasno opisati u čemu se očituje postignuće u pojedinoj vještini. Ovaj rad, prema tomu, polazi od književnoga teksta kao složene vrste teksta koja je u središtu nastave hrvatskoga jezika. Na tomu će se primjeru pokazati najvažnija obilježja usmjerenoga čitanja.
U metodici književnoga odgoja navodi se pojam usmjerenoga čitanja ili čitanja sa zadatkom i definiran je kao provjeravanje literarne percepcije (Rosandić, 2005:185) odnosno kao odgovor na zadatke uz tekst. Navedeno određenje samo djelomično obuhvaća vještinu usmjerenoga čitanja. Kako je prethodno naglašeno, usmjereno čitanje složena je vještina discipliniranog čitanja teksta. Tako definirano usmjereno čitanje čini visoku i razvijenu razinu čitanja koja ujedinjuje različite vrste čitanja. Prema tomu, usmjereno čitanje kao složena vještina podrazumijeva različite vrste čitanja koje se spominju u metodici kao što su: čitanje sa zapisivanjem, kritičko čitanje, analitičko čitanje, ponovno čitanje, konotativno, denotativno i pomno čitanje (Rosandić, 2005: 185).
Usmjereno čitanje kao složenu vještinu čitanja trebalo bi se sustavno poučavati. Prema komunikacijskom pristupu nastavi jezika tekst i vještina čitanja u procesu poučavanja upućeni su jedno na drugo. U skladu s tim, i poučavanje same vještine mora se metodički osmisliti jer obradba samoga teksta ne treba biti jedini cilj.
Opseg ovoga članka dopušta da se iznesu samo osnovna obilježja usmjerenoga čitanja kao već usvojene čitalačke vještine. Ostaje uz to otvoreno pitanje kako metodički osmisliti i kako poučavati usmjereno čitanje.
Pomno čitanje primjereno je za čitanje kraćih tekstova. Funkcionalni se tekstovi najčešće mogu usmjereno čitati kao cjeloviti tekstovi. Budući da su književni tekstovi opsežniji, usmjereno se čitaju kraći odlomci književnih tekstova. Međutim, usmjereno čitanje odlomka samo je dio čitanja cjelovitoga djela. Zadatak za usmjereno čitanje treba, prema tomu, osmisliti tako da ima funkciju u obradbi cjelovitoga književnoga djela. Usmjereno čitanje u nastavi ima četiri osnovne faze kojih bi se trebalo pridržavati.
Prva je faza je interpretativno čitanje teksta u sebi, a ako situacija dopušta, i čitanje teksta naglas. Važno je napomenuti da se zadani ulomak mora izdvojiti iz cjelovitog djela tako da čini koherentnu cjelinu. Nakon toga slijedi opće razumijevanje teksta, odnosno zadanoga ulomka i određivanje značenja pojedinih riječi. U ovoj fazi čitanja tekst treba pročitati letimično tako da se utvrdi opća ideja teksta i značenje pojedinih riječi. Središnja je faza usmjerenoga čitanja analiza ili raščlamba teksta i sinteza. Raščlamba se odnosi na pomni odabir onih sastavnica teksta koje potkrepljuju osnovni značenjski obrazac teksta određen sintezom.
Usmjereno čitanje počiva na postavci da čitatelj u interakciji s tekstom mora izbjegavati subjektivno tumačenje teksta kojim je tekst podređen čitateljskim očekivanjima. Književni se tekst shvaća kao umjetnička tvorevina određena kao takva ponajviše svojim jezikom i strukturom. Čitateljska se vještina ogleda u samostalnom otkrivanju značenjskog obrasca u tekstu i potkrepi toga značenja jezikom samoga teksta. Otkrivanje se značenja odvija pomoću obrazaca koji usmjeravaju čitanje i omogućavaju odabir onih sastavnica teksta koji ga potkrepljuju i obrazlažu. Primjena okvira zapravo je primjena književnoteorijskih, književnopovijesnih i jezičnih znanja u produbljenom razumijevanju književnoga teksta. Ta se znanja, odnosno okviri, mogu svrstati u pet skupina.
Prvi je okvir umjeravanje pozornosti na otkrivanje strukturnih i sadržajnih obrazaca teksta. Prikaz sadržaja teksta, pogotovo umjetničkoga, određen je uvelike njegovom strukturom. Prvotno zanimanje čitatelja za tekst počiva na sadržaju. Međutim, oblik, obrazac i ritam u tekstu doprinose oblikovanju jedinstvenog značenjskog sloja teksta. Pridonose učinkovitom prijenosa značenja koje aktualizira čitatelj. Formalne sastavnice teksta snažno su retoričko sredstvo kojim tekst zadržava čitateljevu pozornosti i povezanost s tekstom. Kada forma ne bi imala tako privlačnu snagu, s istim bi žarom čitali, na primjer, telefonski imenik i sonete. Zato se u poučavanju književnosti toliko pozornosti posvećuje književnoteorijskim pojmovima koji se odnose na formu što ima svrhu samo ako se ti pojmovi razumiju kroz ostvaraj u tekstu. U ovomu se okviru usmjerenim čitanjem otkrivaju obilježja teksta s obzirom na rodove, vrste, na postupke oblikovanja teksta, na likove te na oblikovanje prostornih i vremenskih odnosa. Za umjereno je čitanje važno da se oni funkcionalno primjenjuju u raščlambi teksta.
Drugi se okvir odnosi na tumačenje stilskih figura u kontekstu zadanog ulomka. Treći se okvir odnosi na kulturološki, tekstualni i vrijednosni kontekst teksta koji se čita. Četvrti je okvir isticanje sastavnica s obzirom na jezične i tekstualne elemente, a peti je okvir primjena kulturoloških, tekstualnih i vrijednosnih okvira.
Usmjereno čitanje u nastavi trebala bi biti vještina u kojoj je povezano čitanje i pisanje što čini četvrtu fazu. To znači da bi čitav postupak raščlambe i sinteze trebalo prema jasno zadanim pravilima oblikovati u vezani esejistički tekst. Prikaz pisanoga teksta kao dijela usmjerenoga čitanja nadilazi opseg ovoga rada. No i ovu temu treba načeti u sklopu promišljanja o komunikacijskom poučavanju Hrvatskoga jezika.
Vještina usmjerenoga čitanja prikazat će se u svojim glavnim odrednicama na primjeru dvaju dijaloga iz Shakespearove tragedije Romeo i Julija.2
Klasična ljubavna priča o Romeu i Juliji metafora je ljubavi kao književne i životne teme. Tema ljubavi i sve ostale životne teme postaju umjetničke književne tvorevine po načinu na koji je su jezično oblikovane. Sasvim pojednostavljeno, Romeo i Julija tragična je ljubavna priča o dvoje mladih koji se vole i da bi ostvarili svoju ljubav krše zabrane koje im postavlja društvo. Kršenje društvenih zabrana velika je pogreška koja se ne može izbjeći i dovodi do tragedije. Za razumijevanje jezičnoga i književnoga umijeća kojim je oblikovana tragedija veronskih ljubavnika važno se osvrnuti se na početak tragedije kada Romeo govori o naravi svoje ljubavi. Iako se čini da je ljubav sama po sebi razumljiva tema i da čitatelju prepušteno da je subjektivno doživi i tumači, put do istinskoga i dubokoga razumijevanja, a potom i do uživanja u književnom djelu, može biti u otkrivanju pojedinosti jezičnih obrazaca kojima sadržaj oblikovan.
Kao zadatak za čitanje prema kojemu se usmjerava čitanje odabran je književni lik, odnosno važna nastavna tema karakterizacije književnoga lika. Za karakterizaciju Romeova lika ključna su dva dijaloga. Prvi je dijalog dio razgovora između Romea i Benvolija iz prvog prizora prvog čina a drugi je dijalog razgovor između Romea i Julije u drugom prizoru drugog čina. Zadatak za usporednu raščlambu ovih dvaju dijaloga mogao bi se postaviti kao pitanje:
Nakon što se tekst nekoliko puta pročita u sebi i naglas, polazno tumačenje drugi je neizostavni korak usmjerenoga čitanja i glavni je okvir koji usmjerava daljnje čitanje teksta. Okvirnom usporedbom dvaju tekstova može se zaključiti da govore o Romeovim osjećajima prema dvjema ženama. Prvi dijalog govori o osjećajima prema Rosalini, a drugi prema Juliji. Zaključak okvirne usporedbe jest da se prvi i drugi dijalog bitno razlikuju s obzirom na osjećaje koje iskazuje Romeo. U trećem koraku usmjerenim i usredotočenim čitanjem odabiru se one sastavnice teksta koji će potkrijepiti i produbiti polazno tumačenje.
U prvomu dijalogu Romeo razgovara sa svojim rođakom Benvolijom i otkriva mu svoju ljubav prema Rozalini. U prvomu se dijalogu mogu izdvojiti stilske figure kao što su oksimoroni i kontrasti, kako pokazuje primjer (1), kojima Romeo naznačuje svoju zbunjenost.
Ovim stilskim postupkom gomilanja i snažnoga naglašavanja suprotnosti Romeo iskazuje da osjeća svojevrsnu neuravnoteženost i zbunjenost. Ovaj se osjećaj potvrđuje i razvija kroz ovaj dijalog. To potvrđuju suprotnosti iskazne i u primjeru (2) u kojemu se jesnim i niječnim glagolom u istoj rečenici naglašava protuslovlje u osjećajima. Ljubav koju osjeća samu sebe dokida.
Suprotnosti kojima Romeo govori o snazi svojih osjećaja vrhunac dosežu u primjeru (3) u kojemu, doslovno, govori o gubitku svoga identiteta.
Gubitak identiteta o kojemu govori pojačava dojam da osjećaji prema Rozalini postoje bez suštinskoga uporišta u njegovoj biti. Time se još jače naglašava da je Romeova ljubav vrlo površna.
Odabir retoričkih postupaka prikazanih u primjerima (1), (2) i (3) odnosno njihovo povezivanje pokazuje kako pojedinosti teksta grade sustav značenja kojima sam lik izravno govori o svojim osjećajima. Usto, u dijalogu se može uočiti svojevrsni strukturni obrat koji dodatno naglašava Romeovu izgubljenost u vlastitim osjećajima. Primjer (4) pokazuje sadržajnu prekretnicu kojom se otkriva da se ljubav između Rozaline i Romea ne može ostvariti jer se ona odrekla tjelesne ljubavi i zavjetovala na krepost.
Uključivanjem širega književnoga konteksta i poetika može zaključiti da je Rozalinina krepost prikazana u skladu s poetikom renesansne književnosti. Isticanje motiva smrti zbog ljubavnog odbijanja, koji se nastavljaju u primjeru (5), u funkciji je prikaza pomalo besadržajnih i praznih ljubavnih osjećaja koji kao da su naučeni iz literature, a ne stvarni. Jasan renesansni poetski diskurs upravo je u funkciji isticanja te knjiškog, a ne stvarnog Romeova osjećaja.
Takav je prikaz smrti i besmislenosti života bez ljubavi u primjeru (5) iskazan ironično što se potpuno razotkriva u replici u primjeru (6).
Povezivanjem motiva emocionalne patnje i fizičke bolesti i naznaka smrti u riječi »oporuka« potpuno je razotkrivanje ironičnoga odnosa prema ispraznim i naučenim Romeovim osjećajima. Ova se ironija još potpunije može iščitati ako se u tumačenje ponovo uključi poznavanje čitave tragedije u kojoj se umire zbog ustrajanja na pravoj i istinitoj ljubavi koja se protivi društvenim zaprekama. Ironiziranjem ljubavi prema Rozalini naglašava se snaga ljubavi prema Juliji što se vidi u drugomu dijalogu.
Drugi dijalog (Julija) jedan je od najpoznatijih dijaloga, a može se reći i općepoznatih ljubavnih pjesničkih slika, koja se zbiva kad se Romeo udvara Juliji ispod znamenitog veronskog balkona. Iako je dijalog poznat po Julijinim riječima »O Romeo, Romeo, zašto si ti Romeo?«, i ovim i prvim dijalogom dominiraju duge Romeove replike u kojima se iznosi raspon njegovih osjećaja koji su u funkciji razvoja tragedije.
Već na samomu početku zavođenja Romeo metaforom sunca u primjeru (7) jasno smješta Juliju u središte svoga svijeta.
Sama metafora sunca upućuje na jasnoću i čistoću njegovih osjećaja, a uskličnikom je posebno naglašeno da ti osjećaji imaju čvrsto uporište.
Julijina čista i prirodna ženska ljepota naglašena je sjajem zvijezda u primjeru (8), čime se razvija metaforizacija prirodne ljepote. Naglašavanje Julijine ljepote postupak je kojim se, zapravo, pokazuje dubina i jasnoća Romeovih osjećaja i u primjeru (9).
Julijina ljepota kao iskaz iskrenih osjećaja potvrđena je isticanjem nebeskih motiva, a posebno kontrastom dana i noći i uporabom riječi »presjajan« u primjeru (10).
Usporedba zvijezda i mjeseca u primjeru (11) nameće se kao usporedba Julije i Rozaline, uzmu li se u obzir oba dijaloga.
U ovom se primjeru razvija prikaz Julijine ljepote motivima sjajnih zvijezda kojima se nameće blijeda i zavidna luna. Sjaj zvijezda (Julija) nadvladao je negativan utjecaj mjeseca, koji se može povezati s Rozlinom, a to se može protumačiti kao bistrenje Romeovih osjećaja.
Julijino znamenito pitanje iz ovoga dijaloga »O Romeo, Romeo, zašto si ti Romeo?« potvrđuje svijest da je pripadnost zavađenim veronskim obiteljima i kršenje društvenih pravila glavna zapreka ostvarenju ljubavi. Julija od Romea doslovno traži da se odreknu pripadnosti svojim obiteljima. Romeo bez imalo dvojbe odustaje od vlastitog identiteta i naslijeđa zbog iskrene i prave ljubavi što se vidi u primjeru (12).
Problem identiteta prisutan je u oba dijaloga i pomnim usmjerenim čitanjem može se uočiti kontrast u prikazu toga motiva. U prvomu dijalogu kako pokazuje primjer (3) Romeo ne pronalazi vlastitu bit jer takvoga uporišta nema u njegovim osjećajima pram Rozalini. Suprotno tomu, ljubav prema Juliji navodi ga da se odrekne društvenog identiteta. Ova je suprotnost ključna za karakterizaciju Romea kao književnog lika. To je čvrsto tekstualno potkrepljenje bitne razlike u Romeovim osjećajima prema Rozalini i Juliji. Istodobno, takvo književno oblikovanje lika pridonosi razvoju radnje i neminovnosti tragičnog kraja u cjelovitom djelu.
Polazna teza da su Romeovi osjećaja prema Rozalini i prema Juliji potpuno različiti potkrijepljeni su pomno odabranim primjerima koji se sustavno povezuju u karakterizaciju lika s pomno promišljenim značenjem.
Važno je da se tumačenje teksta usmjeri samo na postavljeni okvir, odnosno polazno pitanje, što znači da s tim ciljem treba odabirati sastavnice teksta. Karakterizacija lika proizašla iz usmjerenoga čitanja treba imati uporište u jeziku književnoga teksta, a ne u subjektivnom doživljaju. Kako je analiza pokazala, kreće se od pojedinosti užega konteksta, a potom se tumačenje širi na dijelove teksta koji dopuštaju tumačenje u širem kontekstu dijaloga ili cjelovitoga djela. To se šire tumačenje posebno odnosi na primjere (3) i (12) koji razvijaju ideju različitih Romeovih identiteta i na primjeru (11) koji čini poveznicu dvaju zadanih dijaloga.
I napokon, Romeo u primjeru (13) slikovito iskazuje snagu, bezgraničnost i iskrenost ljubavi koju osjeća prema Juliji. Taj primjer zaokružuje tumačenje lika.
Ljubav bez zapreka posebno je naglašena fizičkim zaprekama koje se s lakoćom nadilaze. Tim je metaforama istaknut osjećaj ljubavi koji ga nadahnjuje i potiče na djelovanje. Istinska je ljubavi u potpunoj suprotnosti s pretjeranim naučenim samosažaljenjem i pasivnošću koje su karakteristične za osjećaje prema Rozalini. Logička igra u rečenici u kojoj zamjenjuju uzrok i posljedica »… a što ljubav može učiniti, to se usuđuje pokušati« posebno naglašava nadahnuće i svemogućnost ljubavi kao glavno obilježje ljubavi prema Juliji što također otvara put razvoju tragedije u cjelini. Ako se ova rečenica sagledava s obzirom na Romeove osjećaje usporedno u dvama dijalozima, posebno u usporedbi s nemoći i pasivnosti koju iskazuje u primjeru (6) »Nemila riječ za onoga tko nemoćan pati«, jasno se može potkrijepiti razlika između ove dvije Romeove ljubavi.
Sve pojedinosti ovih dvaju tekstova podupiru osnovnu tezu tumačenja ovih dijaloga da ljubav prema Juliji prava i iskrena za razliku od ljubavi prema Rozalini koja je površna i isprazna.
Usmjereno je čitanje složen čitalački proces i zahtijeva šira i teorijska i praktična promišljanja no što je moguće u okvirima ovoga članka. No zaključno ovom prigodom treba navesti nekoliko načelnih smjernica na temelju kojih se može dalje promišljati usmjereno čitanje u nastavi Hrvatskoga jezika. Zaključno je, prema tomu, najvažnije naglasiti da bi usmjereno čitanje, kao i ostale čitalačke postupke, trebalo definirati u općim ciljevima predmeta i pojedinim ishodima učenja. U skladu s tim, treba izgraditi metodičke alate i materijale kojima će se usmjereno čitanje sustavno ugraditi u nastavu, posebno u završni razred osnovne škole i u srednjoškolsku nastavu. Važno je uz to napomenuti da je usmjereno čitanje, posebno čitanje književnoga teksta u nastavi, povezano s vještinom pisanja. Ta je obilježje usmjerenoga čitanja u ovomu članku samo spomenuto, ali svako dalje promišljanje usmjerenoga čitanja u nastavi trebalo bi se baviti povezivanjem jezičnih djelatnosti čitanja i pisanja.
Čitateljska vještina i samostalnost najbolje se razvija i nadograđuje u neposrednom radu na tekstu kakvo je usmjereno čitanje. U bliskom odnosu s tekstom čitatelj, u ovom slučaju učenik, istodobno obogaćuje svoj doživljaj književnoga djela, s jedne strane, a s druge razvija svoje spoznajne mogućnosti. Te mu spoznajne mogućnosti omogućavaju da s uživanjem poseže za književnim djelima. Uz užitak omogućavaju mu da u suvremenom svijetu u kojem je zasipan i zasićen različitim informacijama, verbalnim i neverbalnim, kompetentno razlučuje i vrednuje poruke koje su mu upućene. Time se na svojevrsni način zatvara komunikacijski krug koji čine čitatelj, tekst i čitalačka situacija jer se vještina čitanja nadograđuje kroz dotacije s tekstom u različitim situacijama, a usvojena vještina stvara potrebu za čitanjem.
1 Primjer obrasca za pisanje izvještaja o knjizi koja nije beletristika nalazi se u Schumm, J. Sh., Škola bez muke. Strategije i vještine učenja za uspjeh u školi, Lekenik, 2005, str. 122–123.
2 Usmjereno čitanje kao kritičko čitanje usmjereno na tekst korijene vuče iz kritičkih postupaka karakterističnih za Novu kritiku koja se počela razvijati u esejima T. S. Eliota oko 1920. Nova kritika protivi se pozitivističkom povezivanju teksta i autorove osobnosti i inzistira na usmjeravanju na sam tekst tako da se izbjegne zabluda osjećaja i zabluda intencije književnog kritičara (Biti, 2002: 244).