Ogled o knjizi Nicholasa Carra Plitko. Što Internet čini našem mozgu
Knjiga Plitko Nicholasa Carra o utjecaju interneta na ljudski mozak dosad je najuvjerljivije istraživanje kulturnih i intelektualnih posljedica interneta. Naš um se, kako pokazuju brojna neurološka i psihološka istraživanja, mijenja pod utjecajem onoga što doživljavamo i što radimo, a tehnologije kojima se služimo doslovce prekrajaju i preoblikuju naše živčane putove. Čitanje knjiga, nasuprot tome, potiče razvoj najkvalitetnijih intelektualnih osobina, sposobnost stvaranja vizualnih predodžbi, empatije i interakcije s piščevim svijetom, kreativnost i dubinsku koncentraciju. Potreban je velik oprez i roditeljska i pedagoška mudrost kako posljedice – mrežni, žonglerski um umjesto linearnog, kreativnog, sposobnog za duboko promišljanje i usredotočenost – ne bi postale nepovratne.
Najpotpunije proživljeni dani našega djetinjstva možda su baš oni za koje smo mislili da su prošli a da ih nismo ni proživjeli, dani provedeni uz kakvo omiljeno štivo. Sve ono što ih je, čini se, u očima drugih ispunjavalo, a što smo mi uklanjali kao da je tek prostačka prepreka našemu božanskom užitku: igra na koju nas je prijatelj došao pozvati baš pri najzanimljivijemu mjestu u knjizi, kakva dosadna pčela ili zraka sunca zbog kojih smo bili primorani podignuti pogled sa stranice ili potražiti neko drugo mjesto, užina koju smo, i ne taknuvši je, ostavili pokraj sebe na klupi dok je sunce nad našom glavom polagano gubilo svoju snagu na modrome nebu, večera zbog koje se trebalo vratiti u kuću i za vrijeme koje ni na što drugo nismo mislili osim na to kako ćemo se, čim bude gotova, popeti do sobe i završiti prekinuto poglavlje, a sve ono što smo, zahvaljujući čitanju doživljavali kao smetnju, zapravo se, upravo zbog čitanja, u nas urezalo kao tako slatka uspomena da te davne knjige, prolistamo li ih i sada koji put, danas doživljavamo kao jedine sačuvane kalendare tih prohujalih godina na čijim stranicama čeznutljivo pokušavamo uhvatiti odraz iščezlih obitavališta i jezerâ.1
Čini se i više nego primjerenim da ogled o knjizi koja govori o tehnologiji pogibeljnoj po čitanje kao aktivnost (a još više po čitanje kao stanje duha), započne parafrazom Proustova naslova i citatom iz slavnog Proustova eseja jer je upravo Proust jedan od onih pisaca čije pero traži visokokvalificiranog suigrača, strpljivog šetača, slušatelja misli i tragača za mirisima, bojama i uspomenama, dakle čitatelja kakvi, vidjet ćemo, sve više izumiru. Zato namjerno posižem za ovim asocijativnim slikama da bih naglasila koliko sljedeća scena djeluje kao karikaturalna, gotovo filmična suprotnost. Naime, u Plitkom američkog publicista Nicholasa Carra riječ je upravo o toj rastućoj razlici između dvaju stanja duha, o razmicanju mentalnih sklopova, linearnog i mrežnog (ili kako ga Carr još zove, žonglerskog), i o trajnim neurološkim promjenama, odnosno o neuroplastičnosti mozga koja im je u podlozi. Upravo se takvom jednom dihotomijom, na većoj skali i kroz dulje vrijeme, borio i on sam pišući svoju knjigu: kao strastvenog čitatelja, tehnologija ga je neprimjetno preuzela, uvukla u sebe i učinila ovisnim i neprimjetno, malo pomalo, učinila plitkim, trajno dekoncentriranim klikateljem. Bio je potreban velik napor da se prisili na usredotočeno i smireno stanje duha potrebno za pisanje knjige, naravno uz vrlo mnogo čitanja koje uz to ide.
Kao profesionalni čitač i privatni čitatelj, dakle kao netko kome je knjiga gotovo pola stoljeća i kruh i zadovoljstvo i nasušna potreba, reagirala sam očekivano, blago rečeno, iznimno impulzivno. Uobičajeno surfanje u jednom trenu primirila sam na Wiredu, jednom od mojih omiljenih internetskih portala za kulturu, znanost i tehnologiju i ondje naletjela na prvo poglavlje iz knjige The Shallows. U prvoj sekundi osmjehnula sam se na duhovitu asocijaciju na Melvilleova Mobyja Dicka (Beware of the shallows, čuvajte se pličina), ali nakon nekoliko minuta čitanja prepoznala sam svoj vlastiti simptom, simptome svoje vlastite djece i kao gromom ošinuta, s uzlupalim srcem kliknula na stalno otvoreni progam za elektronsku poštu, prethodno kopirani link s piščevom adresom nalijepila u predviđenu rubriku i napisala mu tri retka o tome da me kao književnog urednika, učitelja i roditelja jako zanima njegova knjiga i da ga molim da mi javi jesu li prava za prijevod na hrvatski još slobodna. Za nekoliko minuta stigao je prijazni odgovor; autor mi odvraća da mu je drago zbog mog interesa, da se u dnu srca nadao upravo takvoj čitalačkoj reakciji i kako je kopiju naše prepiske proslijedio svom agentu. Za nekoliko dana administrativna pitanja bila su riješena, a za nešto više od šest mjeseci knjiga je bila na tržištu.
Razlog za uzrujanost, kako se pokazalo, ne samo uredničku, nego nešto kasnije kad je knjiga »zaživjela«, i čitateljsku, bio je u neposrednom osjećaju da doživljavamo iznimno veliku kulturološku mijenu, da prisustvujemo pomicanju medijskih tektonskih ploča silnih razmjera. Nije riječ tek o kapitalističkom nezadovoljstvu zbog smanjenog profita, dakle u ovom slučaju zbog kontinuiranog pada naklade novina, gašenja časopisa ili sve manjeg broja primjeraka prodanih knjiga, nego još više o tome što postajemo svjesni nevjerojatne brzine kojom se ta smjena na medijskoj sceni odvija, doslovce iz mjeseca u mjesec, pa čak i iz tjedna u tjedan. Razlog je ponajprije u brzini kojom se pojavljuju sve brži čipovi, procesori i drugi dijelovi računalog sklopovlja, što znači da se nekoliko puta godišnje pojavljuju sve manji, sve brži i sve moćniji pametni telefoni sa sve bržom i snažnijom generacijom pokretnog interneta koji privlači sve veći broj sve mlađih korisnika – koji provode sve veći i veći broj sati dnevno pred njegovim zaslonom. Ono što rade, čitamo u Plitkom, na neurološkoj je razini posve suprotno uranjanju u Proustovo, Saramagovo ili Andrićevo tkanje misli: uz pomoć sve moćnijih internetskih pretraživača skakuću od stranice do stranice, slušaju glazbu, plaćaju račune i, najviše od svega, bave se onime čime se ljudi od pleistocena do dandanas najradije bave – tračaju: brbljaju s prijateljima o prijateljima na društvenim mrežama. A mi gubimo pojedinca za pojedincem i, malo po malo, generaciju za generacijom onih koji su neurološki kadri uroniti u Hessea, Huxleya, Manna, Tolstoja (a o Krleži ili Cihlaru Nehajevu da i ne govorimo...) – u bilo koju knjigu koju im nudimo.
Nicholas Carr, naravno, nije jedini autor koji govori o promjenama u svijetu medija, ali iscrpno zadubljivanje u povijest medija posve premašuje ciljeve i namjere ovog rada2. Ipak, prije nego li se vratimo na srž medijsko-kulturološke Carrove analize, vrijedno je izdvojiti jedan recentni naslov objavljen 2007. godine, dakle samo godinu dana prije Carrova inicijalnoga članka u časopisu Atlantic Monthly Is Google making us Stupid? (Čini li nas Google glupljima?) i tri godine prije njegove proširene studije koja čini okosnicu knjige Plitko objavljene 2010. Riječ je o knjizi Maryanne Wolf Proust and the Squid, The Story and Science of the Reading Brain (Proust i lignja. Priča i znanost o mozgu koji čita)3. Knjiga Maryanne Wolf postala je važno i često citirano djelo koje u tri cjeline, Kako je mozak naučio čitati, Kako mozak čita kroz povijest, i Što kad mozak ne može čitati, a ponukana primjerom vlastita disleksična djeteta govori o povijesti čitanja, neurologiji čitanja i, u posljednjoj cjelini, o patologiji čitanja, dakle o različitim oblicima disleksije. »Nismo se rodili da bismo naučili čitati. Ljudska bića izmislila su čitanje tek prije nekoliko tisuća godina.«, kaže ona u prvim rečenicama.4 Prvo poglavlje Prousta i lignje podsjeća nas na prvu veliku revoluciju u povijesti čitanja – na izum pisma i na veliku vrijednost koju su antički Grci pridavali usmenoj kulturi. Treba se samo prisjetiti ritmičnih Homerovih stihova, stajaćih epiteta ili u Platonovu dijalogu Fedro opisanoga Sokratova otpora spram sofista koji su zapisivali svoje ideje. Sokrat je najpoznatiji predstavnik onih koji su vjerovali da su knjige opasna novotarija i da čitanjem zapisanoga ne možemo valjano pohraniti ideje, da samo pamćenjem i usmenim rekapituliranjem možemo prenijeti misli, kao i vježbati um, sačuvati pamćenje i govorničke sposobnosti.
No, što je s lignjom, ako smo shvatili koje je mjesto Prousta u priči o čitanju? Lignja ili, u kasnijim istraživanjima, jednostavan morski puž Aplysia californica (morska su bića osobito pogodna za neurološke testove jer imaju jednostavan sustav i velike živčane stanice) bio je predmet istraživanja austrijskog neuropsihijatra Erica Kandela o slabljenju sinaptičkih veza, a rezultati su poslužili kao temelj kasnijim istraživanjima o neuroplastičnosti ljudskog mozga. Najkraće rečeno, ako pužu dotaknemo škrge, one će se refleksno uvući, no ako ih nastavimo doticati a da mu pritom ne nanosimo bol, refleks će postupno slabjeti i životinja uskoro više neće uvlačiti škrge. Na staničnoj razini, otkrio je Kandel, postoji progresivno slabljenje sinaptičkih veza između osjetnih neurona odgovornih za osjećaj dodira i motoričkih neurona koji nalažu škrgama da se uvuku. Već nakon četrdesetak dodira, puž će se priviknuti na dodirivanje i naučiti da ga može zanemariti, a to je istraživanje pokazalo da sinapse nakon kratkog razdoblja učenja brzo mijenjaju, a potom i zadržavaju promijenjenu snagu.5 Kandel je 2000. godine za istraživanja o fiziologiji pamćenja dobio Nobelovu nagradu, a nama elementarna logika nalaže da se zapitamo – ako se Aplysia californica može za minutu-dvije priviknuti na ljudski dodir, kako se naš mozak privikava na kakofoniju podražaja s interneta? Postajemo li doista kako nam se čini, manje linearni, postajemo li površniji, plići i gluplji, ili se i mi danas, kao tada Sokrat, tek nerazumno bojimo opasne novotarije?
Vrijeme je da se vratimo na središnje poglavlje Plitkoga, na poglavlje Žonglerov mozak.
Kad biste, znajući ono što se danas zna o neuroplastičnosti, htjeli izumiti medij koji će naše mentalno sklopovlje prespojiti što brže i temeljitije, vjerojatno biste završili s projektom koji bi izgledom i načinom rada sličio internetu. Nije riječ samo o tome da se Mrežom volimo služiti često, čak i opsesivno. Stvar je u tome da Mreža donosi upravo onu vrstu osjetilnih i kognitivnih podražaja – repetitivnih, intenzivnih, interaktivnih, adiktivnih – za koje istraživanja pokazuju da dovode do jakih i brzih izmjena moždanog sklopovlja i moždanih funkcija. S iznimkom sustava pisma i brojevnog sustava, Mreža je vjerojatno najmoćnija tehnologija izmjene uma koja se ikada našla u upotrebi. U najmanjoj mjeri, ona je najmoćnija takva tehnologija od dolaska knjige.6
Internet, dakle, pokazala je znanost, mijenja naš mozak. Mijenja naše sinaptičke putove, mijenja odnose i veze među našim moždanim centrima i općenito govoreći, naše mentalno stanje dovodi u nešto vrlo blizu trajnoj rastresenosti. Onesposobljuje nas za luksuze kao što su tišina, mirna i pozorna misao, umjetnost koncentracije i pamćenja, dokolica, evokacije. Upravo suprotno: »Ulaskom na internet stupamo u okoliš koji potiče ovlašno čitanje, rastreseno i ishitreno razmišljanje i površno učenje. Moguće je duboko razmišljati surfajući Mrežom, kao što je moguće i plitko misliti čitajući knjigu, no to nisu tipovi mišljenja koje te tehnologije potiču i nagrađuju.«7 Svako naše klikanje na link, svaka reakcija na neki hipertekst zahtijeva od našeg frontalnog korteksa odluku hoćemo li ili nećemo kliknuti, a to često ponavljano, neprekidno, koliko god kratkotrajno, preusmjeravanje resursa s čitanja na odlučivanje otežava razumijevanje i pamćenje. (Je li sad iole jasnije zašto su rezultati ispitivanja čitanja s razumijevanjem sve lošiji?) Mi, doduše, stječemo neke nove vještine (one niže intelektualne razine: višezadaćnost, primjerice, ili koordinaciju oka i šake) jer mozak neurone i sinapse koji se ne upotrebljavaju reciklira i preusmjeruje na traženije poslove i frekventnije aktivnosti. Sklopovi koji održavaju stare intelektualne funkcije postaju sve slabiji i pomalo se raspadaju, a naše stare perspektive se gube, nestaju kao u magli. Bombardirani smo podražajima, kako kaže Seneka »posvuda i nigdje«, neprekidno poklanjamo pažnju irelevantnostima, ali sve manje sposobni u vlastitome umu konstruirati bogat i jedinstven skup veza, onaj čimbenik jedinstvene inteligencije koja nas je kroz evoluciju i dovela ovamo gdje smo danas.
Zvuči li poznato? Nemamo li takva lica pred sobom u razredu? Neprisutna, rastresena, stalno pomalo na iglama; tekstovi koje proizvode te glave traljavi su, rečenice i misli površne, sintaksa nemušta, pravopis aljkav. Sve veći broj uglednih istraživača, psihologa, pedagoga i edukologa postavlja ista zabrinuta pitanja: ima li smisla nazadovati, postati sličniji stroju koju smo konstruirali i izgubiti kreativnost i sposobnost dubinske obrade podataka?
Odgovor nam se nudi sam, to je ujedno i kraj Carrove studije, ali potrebna je – i opet – intelektualna hrabrost, kreativnost i sposobnost stvaranja šire slike problema. Promjene u ljudskom mozgu nisu ireverzibilne. Ako se mozak mijenja pod utjecajem interneta, njegova neuroplastičnost omogućuje nam da čitajući, ponovno više čitajući, oblikujemo linearni um i vratimo one iste sposobnosti intelektualne dubine koje nas čine toliko posebnima. Pred roditeljima, učiteljima i profesorima materinjeg jezika zadatak je da zadrže dobre strane novih tehnologija u razumnoj mjeri i da što više potiču opstanak naših starih ljudskih intelektualnih vještina. Ne smijemo obeshrabrivati nove naraštaje bombardiranjem besmislenim podacima, nebitnim autorima, preživjelim kanonima. Danas više no ikad ranije, važno je u djeci već u ranom djetinjstvu buditi sklonost čitanju knjiga koje čine dijalog s piščevim svijetom nezaboravnim iskustvom, knjiga koje čine razmišljanje ugodnim, kreativnost poželjnom a kritičnost nezaobilaznom. Dokolicu koja to sve omogućuje moramo učiniti dijelom kurikuluma.
I da se vratimo Carru i mračnom epilogu njegove knjige, pristanak na strojno ocjenjivanje školskih eseja značio bi pristanak na ponižavajuću plitkost, na plošnost i dvodimezionalnost nedostojnu naše ljudskosti i naše budućnosti.
1 Marcel Proust, O čitanju, Zagreb, 2004, str. 7–8.
2 Usput, vrijedi napomenuti da je bibliografija na kraju Plitkog, str. 297-300, iznimno korisna i dobro koncipirana; pregledna je i sveobuhvatna, a iskoristiva i nije obeshrabrujuće opsežna.
3 Maryanne Wolf, Proust and the Squid. The Story and the Science of the Reading Brain, Cambridge, 2008.
4 Ne iznenađuje što i njezina knjiga počinje Proustovim citatom: »...Ja mislim da čitanju ... u svojoj izvornosti, u onom plodnom čudu komuniciranja usred samoće.... treba pripisati odlučujuću ulogu u našem duhovnom životu.« (O čitanju, str. 4)
5 Plitko, str. 45–46.
6 Plitko, str. 158.
7 Plitko, str. 158.