Odnos između pisane književnosti i čitanja istražuje se na teorijskoj razini kroz problematiziranje kategorije književnosti s posebnim osvrtom na sudbinu uloge čitatelja u književnoznanstvenome diskursu. Pitanje svrhe književnosti unosi u razmatranje iskustvenu dimenziju čitateljskoga užitka, koji se propituje na pozadini literarne topike o čitanju kao hranjenju.
Nemogućnost čvrste aksiomatske definicije pojma književnosti, koja se nalazi u naslovnoj sintagmi predavanja (!) polazna je (negativna) pretpostavka našega promišljanja o književnosti kroz dimenziju čitanja. Kako god mi definirali književnost, uvažavajući povijesnost »institucije« pisane književnosti, književnosti nema bez čitanja. Književnost postaje čitanjem. Čitanje je tvarno tkivo, aktualizacija, u isto vrijeme i duh i tjelesnost književnosti. Bez čitanja, književnost ostaje tek niz znakova i bjelina, ostaje tek puko »slovo« koje prema biblijskoj hermeneutičkoj formuli ubija bez duha koji oživljuje (2 Kor 3, 6).
Neuspjeh valjanoga i cjelovitoga definiranja književnosti izazov je za teorijsko promišljanje o naravi književnosti i čitanja te njihovoj nužnoj uvjetovanosti, što čini prvu cjelinu rada, koji je u nastavku usredotočen na sažeti prikaz povijesti teorijskoga problema čitanja u znanosti o književnosti. Posljednja cjelina rada označuje povratak početnoj pretpostavci o književnosti koja postaje čitanjem pod vidom svrhe čitanja, navlastito užitka u čitanju. Užitak u čitanju, neispisiv površnom hedonističkom označnicom, razložit ćemo zaobilaznim putem: uz pomoć metaforike hrane i izdvajanja dubinskih strukturno-semiotičkih bliskosti između procesa hranjenja i procesa čitanja. S krajem predavanja naslovnu bismo sintagmu mogli preoblikovali: O književnosti kroz dimenziju hranjenja.
Pojam književnosti izgubio je na samorazumljivosti i potrebno ga je uvijek iznova definirati ili bi mudrije bilo izbjeći svaku definiciju, tim više što je postmoderno stanje dogmatskim relativizmom ukusa (Solar 2011: 14) dovelo do krajnjega širenja granica te po svemu sudeći protejske kategorije. Današnji je pojam književnosti – gotovo paradoksalno – blizak filološkoj definiciji književnosti s početka 19. stoljeća, koja je preko organskoga poimanja jezika, književnosti i kulture u književnost uključivala sve pisane tekstove bez primjene specifičnih razlikovnih literarnih kriterija. Premda su ruski formalisti 20-ih godina 20. stoljeća prvi osvijestili semantičku nestabilnost pojma književnosti odbacujući bilo kakvu ontološku definiciju, preko pojma literarnosti održali su razlikovnost književnosti prema drugim jezičnim uporabama (Biti 1997: 173–174, 195), a modernizam je tu razlikovnost dodatno osnažio održavajući razliku između visoke i trivijalne književnosti. Ta je razlikovnost u postmodernizmu osporena, a osporene su i dvije definicije književnosti koje se u različitim inačicama protežu od Aristotela. Prema prvoj mimetičkoj definiciji, književnost je jezik upotrijebljen u svrhu oponašanja, stvaranja fikcije, izmišljaja, dok prema drugoj retoričkoj definiciji književnost čini jezik upotrijebljen tako da estetski ugađa, jezik koji privlači pozornost na sebe kao medij (Lodge 1988: 17–21). Nestanak kanona velikih pisaca na kojemu počiva romantički pojam književnosti, kao i rastakanje estetskih kategorija i genološke trijade lirike, epike i drame, uz mogućnost da se na svaki tekst, pa i na onaj koji primarno nije nastao kao aksiomatski književni tekst (Lodge 1988: 24) primijeni književno čitanje, učinili su od moderne književnosti posve »liberalnu kategoriju« koja se može definirati jedino tautološki: Književnost je književnost (Compagnon 2007: 29–33). Niti plan sadržaja niti plan izraza nisu više kriteriji pripadnosti teksta književnosti, a slijed teorijskih radikalizacija koji se kretao između prenaglašavanja i zanemarivanja jednoga od pet klasičnih čimbenika (autor, knjiga, čitatelj, jezik i referent), koji su odgovorni za instituciju književnosti (Compagnon 2007: 22), doveo je ne samo do nektroliranoga opsega predmeta istraživanja nego i do prešutnoga prihvaćanja napetosti pa i neprijateljstva između teorije – nakon što je konačno postala školskom disciplinom – i zdravoga razuma (Compagnon 2007: 10–14, 298). Sreća je možda tek u tome što se postulati teorije u praksi ne uzimaju odveć ozbiljno, pa se i dalje u tumačenju književnoga teksta oslanjamo na čvrste pojmove, kao što su primjerice autor, referencija ili kanon koji su već odavno proglašeni mrtvima (Compagnon 2007: 14–18). Kako god, definiranje pojma književnosti prepušteno je uglavnom prijeporima i aporijama u teorijskom okviru njoj nadležne znanosti, premda su u proučavanje književnosti još od 19. stoljeća uključene druge discipline, one koje su Wellek i Warren označili kao »vanjske pristupe književnosti«, a danas svjedočimo njihovu posvemašnju ekspanziju, posebice kada su posrijedi psihoanalitička, feministička ili kulturološka čitanja književnih tekstova.
S čitanjem stvari stoje drukčije. Čitanje je postalo globalni civilizacijski problem u kojemu niti prvu niti posljednju riječ nema znanost o književnosti. Složenošću svojih kognitivnih, metakognitivnih, afektivnih, socijalnih-povijesnih i ukupnih kontekstualnih determinanti, čitanje zahtijeva multidisciplinarni i interdisciplinarni pristup te nužnu suradnju različitih disciplina u okviru humanističkih, društvenih i medicinskih znanosti. Proučavaju se procesi čitanja, metode učenja i poučavanja čitanja, utvrđuju formule i testovi čitljivosti, vještine i tehnike čitanja, teorijski modeli čitanja, čitalački indeksi i ljestvice, strategije čitanja, navike i kulturni obrasci čitanja, poteškoće u čitanju, svrhe i ciljevi čitanja, povijest čitanja. Promjena svrhe suvremenoga sustava obrazovanja, koji umjesto tradicionalnoga prijenosa znanja ima za zadaću razvoj i stjecanje učeničkih kompetencija, osvijestila je važnost čitateljskih kompetencija i čitateljske pismenosti kao imperativnih zadaća suvremenoga obrazovanja (Grosman 2004: 133–174). Čitateljske se kompetencije kao sposobnosti čitanja različitih vrsta tekstova u skladu s posebnim zahtjevima teksta i s obzirom na konkretne potrebe učenika/korisnika (Grosman 2004: 142), proučavaju u teorijskome i praktičnome vidu u sve većem broju opsežnih međunarodnih istraživanja koja donose brojne informacije o razinama učeničkih čitateljskih kompetencija i čimbenicima povezanima s čitalačkom pismenošću. Među njima su posebno značajni PIRLS Međunarodno istraživanje o učeničkim postignućima u području čitanja i PISA Europski sustav za procjenu učeničkih postignuća ili ishoda učenja. Njihova je zadaća omogućiti uspješnost i nadzor obrazovnih praksa te pružiti pretpostavke za usporedbenu prosudbu uspješnosti obrazovnih sustava u čitalačkoj pismenosti u različitim zemljama. Sve je veći broj različitih čitateljskih udruga, lokalnih, nacionalnih i međunarodnih, a kulturni kalendarski ciklus obogaćen je brojnim spomendanima knjige. Imamo Mjesec knjige (listopad), Svjetski dan knjige (23. travnja), Dan hrvatske knjige, na dan nastanka Marulićeve Judite (22. travnja), ali i Svjetsku noć knjige (23. travnja), nadamo se bez simboličkih implikacija. Među ljudskim pravima, posebno mjesto imaju i Dječja prava na čitanje definirana prema Međunarodnoj čitateljskoj udruzi gotovo na način dekaloga. Nikada više knjiga i čitatelja, nikada više znanstvenoga proučavanja čitanja, nikada više priča o čitanju i čitatelju, a u isto vrijeme sve slabiji rezultati čitalačke pismenosti, sve vidljivija erozija tradicionalnih čitateljskih vještina u informacijskome društvu. Je li posrijedi ozbiljenje poznate filozofske maksime o Minervinoj sovi koja izlijeće u sumrak? Je li naša samosvijest o važnosti i vrijednosti čitanja u znaku prošloga, jer se čitanje nalazi u situaciji ugroze i postupnoga nestajanja? O potrebi apologije čitanja svjedoči već naslov utjecajne knjige Mete Grosman U obranu čitanja. Nisu li akcijski planovi na popularizaciji knjige i čitanja tjeskobni znakovi kako čitanje, ili barem tradicionalni kulturni obrasci čitanja papirnih knjiga umiru pred našim očima?
Moderni nijemi čitatelj, koji u čitanju vidi intimni čin, ima svoju povijest, kao i svoju pretpovijest. U srednjem vijeku, primjerice, kroz suživot usmenosti i pismenosti njegovala se auditivna i kolektivna percepcija pisanih tekstova, a kasni izdanak takva stanja može se pratiti u slavonskoj osamnaestostoljetnoj književnosti kada se Relkovićev deseterački Satir (1762, 1779) naglas čitao i pjevao uz tamburu u starim slavonskim zadrugama. Čitateljska pismenost podrazumijevala je kroz cijeli srednji vijek vještinu čitanja, ali ne nužno i vještinu pisanja, a pisana je književnost živjela u živoj, izvedbenoj, govornoj dimenziji u kolektivnome činu slušanja. Za čitanje u sebi kao raširenu i uobičajenu praksu trebalo je pričekati novi vijek i nijemoga, usamljenoga čitatelja, čiji je preteča bio sv. Ambrozije kojega je sv. Augustin začuđeno promatrao kako bi mu dok čita »oči letjele preko stranica«, a »glas i jezik mirovali«.1 Moderni je čitatelj u punom smislu rođen s modernim autorom, točnije s modernom koncepcijom o autoru kao začetniku i vlasniku teksta s početkom 18. stoljeća, a tek je romantična koncepcija o autorstvu kao originalnom i individualnom stvaralaštvu dovela do uspostavljanja pravne legislative o autorskim pravima tijekom 19. i 20. stoljeća (Velagić 2010: 45–46). Niti čitatelj niti autor nisu dakle bezvremene, vječne kategorije, ali njihova povijesnost upućuje na sudbinsku homolognost uloga. Znači li to, zaoštrimo pitanje, da je smrt autora, točnije romantične koncepcije autora kao roditelja teksta, objavljena Barthesovim slavnim esejom (Smrt autora, 1968) implicitno označila početak smrti modernoga čitatelja i rođenje novoga »nadčitatelja« kojemu više neće biti dovoljno strpljivo linearno čitanje s lijeva na desno, slovo po slovo, riječ po riječ, stranicu po stranicu. Posljednja vremena, kažu, traju najduže, ali ne zavaravajmo se. Potreba obrane čitanja svjedoči o potrebi obrane knjige, kao i humanističkih znanosti i vrijednosnoga sustava na kojima se one temelje, a da posrijedi nije hipohondrija, svjedoči činjenica da su humanističke znanosti, naspram prirodno-tehničkih znanosti danas potisnute na sam rub društva znanja i budući da su tržišno beskorisne, mogu poslužiti tek kao ukras ili kao prateća ideološka potpora. Čitanju kakvo poznajemo iz vremena kada su humanističke znanosti još imale društveni utjecaj i bile žarište znanja i mudrosti prijeti izumiranje. No, to još ne znači da smo naučili što je čitanje: »Kad nam se kaže danas da nam prijeti izumiranje, mi današnji čitatelji, moramo još naučiti što je čitanje.« (Manguel 2001: 34)
Prva osviještena pitanja o čitanju u okviru znanosti o književnosti započinju Sartreovom raspravom polovicom prošloga stoljeća znakovita naslova: Što je književnost (1958). Službeno »rođenje« čitatelja objavio je Barthes deset godina poslije u znaku smrti autora (Smrt autora, 1968). »Ako pisanju treba dati budućnost, moramo odbiti mit«, prokomentirao je taj »događaj« Barthes, »rođenje čitatelja mora se dogoditi uz cijenu smrti Autora.« (Barthes 1986: 180). Foucault je u eseju posvećenom odbacivanju ontološkoga identiteta autora (Što je autor, 1969), povezao smrt autora sa smrću čovjeka i stopio ih u trojstvenu formulu uzajamnih smrti autora, čovjeka i Boga, što je poslije Nietzscheove velike novosti o »smrti Boga« s kraja 19. stoljeća bio logičan slijed krajologija koje su se nizale same po sebi. Barthes i Foucault relativiziraju tezu o autoru kao gospodaru značenja teksta, i instituciju »autor« vežu uz društveni i povijesni kontekst (Velagić 2010: 57–64). Promaknuće čitatelja u žarište književnoteorijske misli i razvlaštenje autora pratilo je teorijsko fokusiranje na intertekstualnost i prijelaz iz strukturalizma u dekonstrukcijski poststrukturalizam.
Čitatelj dakako nije nepoznat prije uspostave moderne znanosti o književnosti. Dobro se prisjetiti da je iskustvo čitatelja teorijski artikulirano s važnim poglavljem Aristotelove Poetike o katarzi, a problem recipijenta sustavno je obrađen u klasičnoj retorici u poglavljima posvećenima patosu. Ipak, od vremena kada se znanosti o književnosti povijesno konstituirala kao pozitivna znanost, čitatelj je bio na rubu teorijskih propitivanja ili potpuno zanemaren. U okviru pozitivizma autor je punovrijedna instancija zadužena i odgovorna za proizvodnju značenja (biografizam), dok se pitanje čitatelja uglavnom rješavalo kroz pitanje recepcije ili utjecaja književnoga djela. U okviru nove kritike, formalizma i ranoga strukturalizma čitatelj je teorijski prešućen premda se od njega kao od objedinjavajuće točke očekivalo savršeno kompetentno dekodiranje svih značenja ukodiranih u tekst, dok se na različite načine proklamirala ista »hermeneutička« maksima »Sola Scriptura«. Tek fenomenološka kritika (Sartre, Ingarden) i estetika recepcije (Iser, Jauss) 60-ih godina prošloga stoljeća čitanju posvećuje punu pozornost. Fenomenološka je estetika u tekstu vidjela potencijalnu strukturu što je čitatelj konkretizira, a u čitanju proces kojim se tekst postavlja u odnos prema izvanknjiževnim normama i vrijednostima posredovanjem kojih čitatelj pridaje smisao svojem doživljaju teksta. Jaussov termin »horizont očekivanja« skrenuo je pozornost na sklop kolektivnih spontano usvojenih elementarnih perceptivnih obrazaca aktualnoga razdoblja s kojima recipijent/čitatelj pristupa tekstu, dok je individualni čitateljski čin razumijevanja kao proces proizvodnje značenja u interakciji s tekstnim signalima u središtu Iserova teorijskoga modela, koji u žarište teorijske misli unosi termin »implicitni čitatelj«. Budući da tekst predstavlja potencijalni učinak koji se ostvaruje u procesu čitanja, implicitni čitatelj kao »tekstna konstrukcija« svojevrsna je čitateljska uloga koja utjelovljuje nužne uvjete da književno djelo bude učinkovito i stvarni čitatelj ju treba preuzeti. On na neki način prefigurira nazočnost primatelja, predlažući mu perspektivu kojom će realizirati i okupiti značenja, utoliko što se čin čitanja sastoji u popunjavanju »praznih mjesta«, konstrukcije smisla od raspršenih elemenata značenja (Iser 1986: 276–277). Ecov koncept »model čitatelja« diskretno korigira Iserova implicitnoga čitatelja, dajući veće kompetencije tekstu i ograničavajući slobodu čitatelja. Model čitatelja je pripovjedna strategija, sklop uputa što ih prima stvarni čitatelj. Stvoren zajedno s tekstom – i zatočen u njemu – model čitatelja ima upravo onoliko slobode koliko mu je tekst voljan dopustiti (Eco 2005: 17–25). No dok predočeni teorijski modeli još uvijek implicitno podrazumijevaju komunikacijski odnos između autora, čitatelja i teksta, Fishov model »interpretativne zajednice« (Fish 1986: 297) poništio je svaki oblik osobnoga identiteta čitatelja, koji postaje zatočnik »interpretativnih, književnih i izvanknjiževnih normi koje dijeli skupina«. Nakon što je razotkrio da obaviješteni ili kompetentni čitatelj kojega priželjkuje autor nije ništa drugo nego njegov dvojnik, Fish terminom »interpretativne zajednice« – koja je kod Jaussa zastupljena »horizontom očekivanja« kao skupa povijesnih, društvenih i kulturnih normi koje u čitanje unosi čitatelj – u isto vrijeme ukida sve instancije: osobnoga čitatelja, tekst i autora. Značenja, po Fishu, više nisu vlasništvo ni postojanih ni fiksnih tekstova, ni slobodnih ni neovisnih čitatelja, nego interpretativnih zajednica koje su odgovorne za djelatnost čitatelja i ujedno za tekstove koje te djelatnosti proizvode. Nakon što se činilo da je čitatelj osvojio najveći mogući prostor slobode u proizvodnji/konstrukciji značenja, on je »umro« zajedno s autorom i tekstom:
Pokazalo se da je od zahtjeva teorije recepcije nemoguće zaštiti autora i tekst, a naposljetku ni samog čitatelja. […] Razlučenost između autora, teksta i čitatelja u Eca ili u Barthesa je postala krhka, dok Fish nije majstorski odbacio sva tri elementa odjednom. (Compagnon 2007: 190)
U međuvremenu je čitatelj od glavnoga junaka ili antijunaka iz teorijskih priča o čitanju (Culler 1991: 56–72) zavladao i prostorom fikcije ili točnije metafikcije. Nadahnut borhesovskim čitateljem, Eco piše značajnu teorijsku raspravu o čitanju znakovita naslova Lector in fabula i objavljuje ju iste godine (1979), kada i Calvino roman o čitanju i čitatelju: Ako jedne zimske noći neki putnik. Dok je nekoć, najčešće kao naslovnik, boravio uglavnom u paratekstualnim dionicama teksta (posvete, predgovori), čitatelj je u metafikciji zavladao živim tkivom priče postavljajući pred empirijskim čitateljem zbunjujuće zahtjeve u prepoznavanju vlastite uloge: gdje je predviđeno njegovo mjesto (u priči ili izvan priče), kakav je njegov identitet (stvarni ili fiktivni)? Nakon što je autor proglašen povijesnom i ideološkom konstrukcijom, u strogom zazoru od pozitivističkoga biografizma i nekontroliranoga subjektivizma »impresionističke kritike« književna je znanost u središte pozornosti promaknula čitatelja. Čitatelj preuzima ulogu koja je tradicionalno pripadala autoru ili tekstu, a čitanje postaje mjesto konstrukcije smisla teksta sve do zaoštrene teze: tekstovi su naša čitanja tekstova, mi pišemo tekstove koje čitamo (Compagnon 2007: 188). U međuvremenu je međutim i čitatelj postajao ništa manje bestjelesan i neosoban od razvlaštenoga autora. Najprije je komunikacijsko trojstvo stopljeno u simultanost, a potom su teorijske radikalizacije i natjecateljski odnosi između autora, teksta i čitatelja doveli do njihova uzajamnoga usmrćivanja prokazujući tako via negationis na njihovu sudbinsku povezanost u činu čitanja. U sveopćem zazoru od empirijskoga čitatelja i empirijskoga čitanja, gnostički je duh književnoteorijske misli oduzeo čitatelju i čitanju tvarnu, tjelesno iskustvenu dimenziju i prepustio ju drugim znanstvenim disciplinama.
Premda nismo donijeli jednoznačne odgovore na pitanja što je književnost niti što je čitanje, pitanje svrhe književnosti moglo bi nas približiti cilju i na sretniji način približiti pojmove. Krenut ćemo od polazne tvrdnje koja se ne može osporiti: Književnost postaje čitanjem. Čitanje bi tada prema klasičnom konceptu uzročnosti bilo djelatni uzrok (causa efficiens) književnosti. Čitanje čini da bude književnost, opstojnost književnosti ovisi o djelatnosti čitanja. No, može li čitanje bez dodatnih atribucija biti svršni uzrok (causa finalis) književnosti, konačni cilj koji determinira književnost? Ostaje dakle pitanje: S kojom svrhom čitamo književnost? U suvremenome priručniku prilagođenome za istraživanje učeničke čitalačke pismenosti PIRLS odabrani se tekstovi dijele u dvije osnovne skupine prema svrsi čitanja: 1. informativni tekstovi za prikupljanje i uporabu informacija; 2. literarni tekstovi za literarni doživljaj. U nešto modificiranoj konceptualizaciji svrhe čitanja primijenjenoj na književne tekstove i dalje je zadržano dvojstvo kognitivno-utilitarne i afektivno-hedonističke komponente. Svrha se čitanja određuje dvostruko: 1. Čitanje radi učenja; 2. Čitanje radi zabave. Čitanje se potom, s obzirom na funkcije, sagledava kroz četiri dimenzije: a) individualni razvoj; b) obrazovna korisnost; c) užitak; d) bijeg od svakodnevnih briga (Tomašević 2008: 223–224). U navedenoj podjeli ponovno se prve dvije dimenzije mogu priključiti kognitivnoj, a sljedeće dvije afektivnoj komponenti. Naše je pitanje sljedeće: Mogu li se te dvije komponente promatrati združeno u jednoj svrsi književnosti kao što je užitak u čitanju?
U klasičnoj poetici, davno prije nego što je čitanje postalo teorijski problem, kognitivna i afektivna komponenta ujedinjene su u jednu svrhu. Svrha je književnosti prema Horaciju ugoditi i poučiti/prodesse et delectare/ dulce et utile (Ars poetica, 333, 343). Dok opisuje oponašanje, kao temeljni stvaralački postupak književnosti, Aristotel govori o radosti u oponašanju te o posebnom užitku učenja oponašanja, jer je učenje najveće zadovoljstvo (Poetika, 1448b 13). Pitanje užitka u čitanju, koje bi uključilo i kognitivnu i afektivnu komponentu, čini nam se tim važnijim jer bi ono moglo odgovoriti na pitanje svrhe književnosti i time u našoj službeno-hedonističkoj kulturi ako ne osigurati, a ono produžiti opstanak književnosti. Kako dakle stojimo s užitkom u čitanju? Možemo li očekivati da će pristojan postotak suvremenih čitatelja združiti užitak i intelektualnu korist od čitanja, s one strane tržišne kulturne industrije koja je iz hedonističke označnice uklonila svaki trag intelektualnoga napora. Prema recentnome istraživanju (Tomašević 2008) stajališta o čitanju provedenome 2007. u knjižarama i knjižnicama Zagreba, na Ekonomskome fakultetu u Osijeku i Filozofskome fakultetu u Zagrebu nemamo previše razloga za nadu. Studenti Filozofskoga fakulteta koji najviše čitaju i jako su zainteresirani za izdavačku granu »jezici i književnost« u slobodno vrijeme ne čitaju (Tomašević 2008: 235). Uvažimo li kao pretpostavku užitka u čitanju dragovoljno, slobodno »ponašanje« bez prisile, koje se stoga može realizirati u slobodno vrijeme, vrijeme koje preostaje nakon rada i zadovoljenja osnovnih potreba vezanih uz egzistenciju, kao vrijeme oslobođeno od nužnosti, kako je definirano već kod Aristotela (Retorika 1370a), tada je ovaj poražavajući rezultat odgovor sam po sebi. Ima li dakle uopće užitka u čitanju, ako se u slobodno vrijeme ne čita?
Metafore hrane pripadaju općoj topici europske književnosti i kulture od najstarijih slojeva antičke i biblijske baštine do suvremenosti (Curtius 1998: 150–153). Pročitati knjigu i danas često opisujemo frazemom »progutati ju«, kako je bilo uobičajeno kroz cijeli srednji vijek. Pročitano je metaforički sinonimno »pojedenom«, »progutanom«, »probavljenom«. Ne samo čitanje nego i književno umijeće, procesi razumijevanja i književne vrste prispodobljuju se s hranjenjem. Matija Antun Relković u predgovoru Satira (1779) različitim vrstama začina označuje različite književne vrste, pripremajući čitatelja za recepciju satire:
Ako li ne znaš za šalu, a ti ne štij Satira. Knjige su kao i jégeci: niki sladki, niki kiseli, a u nikima ima i paprike – kako tko miluje.
Veza između hranjenja i spoznaje vidljiva je već u latinskome glagolu sapere koji označuje dvoje: znati i kušati. Onome koji uči, kao i onome koji jede, poučava Augustin u djelu De doctrina Christiana (IV, 11, 26), hranu treba učiniti ukusnijom začinima. U kreativnoj primjeni metaforičkoga topičkoga inventara hrane, začina i kulinarskoga umijeća posebno mjesto u hrvatskoj književnost ima Marulićeva Judita, točnije posveta djela. Svoje književno umijeće i postupak nastajanja Judite, Marulić opisuje kroz dva analogijska para:
1. onako kako neuka djeca ukrašavaju naranče »mirisnim zel’jem, mažuranom, rusmarinom i rutom«, tako on starozavjetnu historiju »obnaja« »izvanjskim urehami«, »uglajan’jem, ulizan’jem i razlicih masti čirsan’jem«;
2. onako kako kuhari pridaju varenim ili pečenim djelima »saprana, paprana i inih tacih stvari«, tako i stari »poet« mnoge načine »obkladaju«, jer nisu zadovoljni »počitati kako je dilo prošlo«.
Srednji je pojam u prvoj razvijenoj usporedbi vješto ukrašavanje (»hitro kićen’je«), u drugoj umješan raspored (»umitelna sredba«). Ono što su djeci mirisna bilja to je Maruliću stilska amplifikacija predloška, ono što su kuharu začini to su »starim poet« postupci dispozicije građe. Ono što su djeci neukrašene naranče to je Maruliću fabula starozavjetne povjesnice, ono što su kuharima jednostavno pripravljena jela bez začina to je starim pjesnicima jednostavna fabula (»kako je dilo prošlo«). Djeca ukrašavaju naranče kako bi ulovila veće »uzdarje«, kuhari začinima postižu slađe »blagovan’je«, stari pjesnici »vičnije« čitanje. Analogijski odnosi između kulinarskoga umijeća i začinjanja hrane otkrivaju jednu i jedinstvenu svrhu, koja se može imenovati retoričkim terminom: delectare. Estetski je užitak Marulićev dar čitatelju kojim će ga pridobiti za slađe čitanje i prohodniji prijenos moralnih poruka biblijske historije spram koje je njegov spjev rukovet (žita) »mnozim cvitjem obkićena«.
U retoričkoj trodiobi delectare/docere/movere (zabaviti/poučiti/pokrenuti), kojima se opisuje svrha retoričkoga i književnoga umijeća, docere je zadužen za užitak. Kao svojevrsni dodatak, začin, estetski je užitak kao i svaki drugi užitak nesvodiv na zadovoljenje potrebe i podrazumijeva logiku dara i preobilja, a ne logiku reciprociteta.
Gustativne metafore kojima se opisuje estetsko iskustvo čitanja ne obuhvaćaju sav simbolički potencijal hrane. Odnos s hranom ne završava hranjenjem i okusom, nego probavom i razgradnjom tvari. Pročitano/pojedeno mora biti probavljeno. Razumijevanje kao ključna riječ u čitanju prispodobivo je s procesima probave. Složeniji procesi razumijevanja analogni su složenijim procesima obrade hrane i složenijim procesima probave, transformacije hrane. U tradiciji alegorijskoga tumačenja simbolički je fiksirana razlika između krute i tekuće hrane, kao i između jednostavne i složenije probave. Razlika između tekuće i krute hrane strukturno je bliska razlici između sirove i pripremljene hrane u odnosu na binarni par priroda/kultura prema kulinarskome trokutu iz antropološke radionice Lévi Straussa. Mlijeko kao tekuća hrana ne zahtijeva posredovanje zubi prije ulaska u probavni trakt, ono se guta. Kruta hrana pretpostavlja viši stupanj posredovanja i obrade, ona se mora najprije usitniti zubima, djelomice i uništiti da bi se progutala. Razlika između tekuće i krute hrane u Bibliji se simbolički projicira na razliku između priprostih vjernika i onih koji su spremniji za zahtjevniji duhovni nauk:
Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku, ne zna ništa o zakonu pravednosti, jer – nejače je. A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla. (Heb 5, 12–14)
I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom; još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer ste još tjelesni. (1 Kor 3, 1–3)
Razlika između mlijeka kao prvotne hrane, prehrambenoga arhetipa, i krute hrane simbolički je registar za označavanje razlike između doslovnoga ili tjelesnoga i alegorijsko-duhovnoga razumijevanja ili tumačenja svetoga teksta, a u sustavnoj patrističkoj i srednjovjekovnoj razradi četverostrukoga smisla Svetoga pisma, mlijeko je simbolička oznaka za prvi, ćudoredni ili moralno-tropološki smisao (de Lubac 1999: 323). U opća mjesta alegoreze ubraja se također metafora preživanja hrane kao oznake za duhovno tumačenje, o čemu svjedoči i Marulićev Evanđelistar (VI, 25):
U Levitskom su pak zakonu zato čiste životinje »koje preživaju i imaju razdvojene papke« jer se doista čini da preživa onaj tko danju i noću razmišlja o Zakonu Božjem, a da razdvaja papke tada kada otajanstveni smisao luči od doslovnoga značenja.
Marulićev je izvor Levitski zakonik: Svaku životinju koja ima papke, ali papke razdvojene, i koja preživa, možete jesti (Lev 11, 3). Ostavimo sada po strani antropološko-kulturološku podjelu između čiste i nečiste hrane i usredotočimo se na simbolički smisao preživanja hrane, koje je kroz cijeli srednji vijek vrijedilo kao najpoželjniji odnos sa svetom riječju. Preživači dvaput žvaču hranu prije nego ona stigne u probavni trakt. Produženo i ponovljeno žvakanje analogno je meditativnome čitanju Pisma i razlikovanju značenjskih razina koje je pretpostavljalo sporo, tiho čitanje, čitanje u sebi. Neobično je važno da je srednjovjekovlje razliku između čitanja naglas i čitanja u sebi terminološki učvrstilo dvama nazivima: lectio je bio naziv za glasno čitanje, meditatio za čitanje u sebi (Dürrigl 2007: 69). Tek meditativno čitanje može dovesti do pretvorbe slova u duh prema biblijskome hermeneutičkom aksiomu: Slovo ubija, duh oživljuje (2 Kor 3, 6), koji se može dopuniti Ujevićevom preoblikom: »Mi nijesmo čitaoci po zanimanju. Volimo štampana slova, ali tek po mjeri duha, koji možemo od njih odvezati, razriješiti, osloboditi.« (Ujević 1965: 253)
Zahtjevniji procesi razumijevanja zahtijevaju tehniku sporoga čitanja. To vrijedi i za užitak u čitanju, jer se tekst koji čitamo s pohlepom i nestrpljivošću opire užitku. Za užitak u čitanju, razlaže Barthes, potrebno je otkrivati dokolicu starih čitatelja, imati aristokratski odnos prema hrani/knjizi: »ne proždirati, ne gutati, nego brstiti, pažljivo potkresivati« (Barthes 2004: 112). Tada, poslužimo se otmjenijim »terminom«, nije posrijedi jedenje nego blagovanje hrane. Analogija sa spolnim užitkom nameće se sama od sebe. Tako je uostalom i s pripovijedanjem koje se sastoji u odgađanju vrhunca užitka (Grosman 2010: 59), što je najvidljivije kod epskih tehnika retardacija. Čitanje s užitkom teži odgoditi kraj, produžiti vrijeme užitka. Pa ipak, priznaje Barthes, užitak u čitanju velike proze sastoji se u »ritmu onoga što se čita i onoga što se ne čita« i malo tko je čitao Prousta ili Balzaca riječ po riječ (Barthes 2004: 111). Dok čitamo, mi preskačemo neka mjesta i tražimo ona koja će nas zaustaviti i kojima ćemo se vraćati u ponovnim, otkupljujućim čitanjima. Što tražimo, gdje su mjesta užitka u tekstu? U somatskom pristupu tekstu, Barthes govori o erogenim zonama teksta koje mogu biti bilo gdje, ali gdje god bile one predstavljaju, kao i erogene zone tijela, pukotine, prosjeke, rupe koje nas zovu da uronimo u njih. Užitak u tekstu, točnije naslada tekstom, nesvodiv je na površinski osjećaj zadovoljstva, jer ima i svoju tamnu stranu: muku i protivljenje samovoljnoga ega. Užitak nastaje u dijalektici žudnje, koja ima epistemiološko dostojanstvo. Tekst mora pokazati da žudi za čitateljem, s one strane pukoga brbljanja: »Tekst je fetiški predmet, a taj me fetiš žudi.« (Barthes 2004: 123) Užitak je u tjelesnosti teksta, u iskazivanju, ne u nizu iskaza, ne u dijalogu nego u izmjenjivanju figura uzajamnih žudnji. Najviša naslada tekstom leži u zaranjanju u pukotine teksta, jer one žude da čitatelj zaroni u njih. U tim se pukotinama ili otvorima, gdje se sastaju vanjsko i unutrašnje, provode razmjene i preobrazbe činom čitanja. O kakvoj je preobrazbi ili pretvorbi riječ? Barthes o užitku u tekstu govori libidinoznim jezikom vraćajući tekstu tvarnost tijela, tkiva, tkanja, pletiva, paučine prisutnosti. U opisu ljubavnoga totaliteta Levinas poseže za teškim, doktrinarnim terminom Katoličke Crkve i transupstancijacijom opisuje proces ljubavnoga darivanja/preobrazbe bîti (Lafont 2009: 174–175). Katekizamski opis transupstancijacije kao pretvorbe (stvarne, ne simboličke!) supstancije kruha u supstanciju Tijela Kristova i supstancije vina u supstanciju Krvi Kristove počiva na otajstvu euharistije koje se događa po posvećenju. No, transupstancijacija se odvija prema načelu žudnje za prodiranjem u unutrašnjost drugoga, sjedinjenjem i razmjenom bîti te kao takva realno zahvaća i odnose među ljudima (ljubavno sjedinjenje). Tajna libida i spolnoga užitka jest mistično »utjelovljenje tijela« koje nužno transcendira epidermalne granice te vodi radikalnome zaranjanju u unutrašnjost drugoga – jedenju drugoga (Hadjadj 2011: 105). Najviši doseg ljubavne žudnje dostiže ispunjenje u sjedinjenju i uzajamnoj preobrazbi bîti. Transusptancijacija je također u temelju prehrane, gdje se događa preobrazba hrane i elemenata kroz digestivnu asimilaciju bez uništavanja supstancije (Durand 1991: 225). Hrana preobražava onoga koji se hrani. Čin hranjenja potvrđuje stvarnost transuspstancijacije koja se obavlja u mraku utrobe. Mi postajemo to što jedemo. Kada se proguta i probavi ono što se jede, biva se asimiliran od strane onoga što se pojelo i na tom temelju mističkoga zajedništva počivaju religijski obredni rituali.
Iskustvo pasioniranih čitatelja, onih koji još uživaju povlastice sporoga linearnog intimnog čina čitanja u osami, potvrđuje da se užitak u čitanju vrhunskih knjiga ili radije posebnih ulomaka ili stihova krije u otvorima u kojima se biva preobraženima, pojedenima tekstom. Tvrd je to govor za današnje »nadčitatelje« koji plutaju hipertekstovima. Hoće li oni kroz nove kulturne modele čitanja na novim medijima pronaći otvore u koje će poželjeti zaroniti, odredit će sudbinu književnosti.
Autor, kao ni čitatelj nisu bezvremene, vječne kategorije i njihova povijesnost upućuje na neizbježnost promjena koje nužno zahvaćaju i pojam književnosti. Promaknuće čitatelja u žarište književnoteorijske misli od 60-ih godina 20. stoljeća, označilo je rođenje intertekstualnosti i prijelaz iz strukturalizma u dekonstrukcijski poststrukturalizam. Ono je također obilježeno smrću tradicionalne institucije »autor«. Nakon što je u teorijskim pričama o čitanju osvojio najveći mogući prostor slobode u konstrukciji značenja teksta, razvlastivši autora, čitatelj je postajao sve ugroženija »vrsta« i sve se češće – u nizu krajologija – govori i o njegovu kraju. Priznat ćemo: u suvremenim kulturnim konfiguracijama čitanje književnosti ne zauzima središnji nego rubni položaj, uz stigmu o anakronizmu.
Potreba apologije čitanja književnosti, u koju su uključene brojne znanstvene discipline humanističkih i društvenih znanosti, obrazovne, znanstvene i kulturne ustanove, međunarodne i nacionalne organizacije, centri i udruge, kao i šira čitateljska i spisateljska javnost svjedoči o teškim, vjerojatno i o posljednjim vremenima za čitanje književnosti ili barem za onaj kulturni model čitanja koji je označen Gutenbergovim dobom. Unatoč tomu pisana književnost na kojem god mediju bila posredovana, pretpostavlja čitanje, koje je njezino tvarno tkivo, aktualizacija, i duh i tjelesnost. Preživljava dakle ona književnost koja će biti čitana, ali u ovaj prostodušni zaključak valja unijeti dopunu. Preživljava ona književnost u kojoj će čitatelji pronaći užitak. Htjeli bismo u tom užitku naći sretni spoj afektivnih i kognitivnih sastavnica, bez frivolnih tržišno-hedonističkih redukcija. Mogla bi nam u tomu pomoći iskustvena analogija s hranjenjem na tragu literarne topike o knjizi kao hrani. U rasponu našega čitateljskoga iskustva, od brze konzumacije jela/knjige do sporoga blagovanja, vrhunci zasigurno pripadaju onim čitanjima kada nismo jednokratno pojeli tekst nego smo bili pojedeni tekstom sve do transupstancijalizacije, preobrazbe čitateljskoga »ja« u drugoga/druge (književne) svjetove.
1 Usp. Aurelije Augustin, Ispovijesti, VI, 3.