Čitanje je temeljna generička intelektualna vještina nužna za uspješno djelovanje u suvremenom svijetu. Ona je posebno važna za učenje iz teksta i u velikoj mjeri određuje uspješnost tijekom školovanja (Daneman, 1996). Iako je prevođenje napisanih znakova u izgovorene riječi, odnosno proces prepoznavanja riječi temeljni proces čitanja, razumijevanje značenja napisanih riječi i teksta suštinska je funkcija pismenosti koja omogućuje prenošenje poruka kroz vrijeme i udaljenosti, vlastito izražavanje, stvaranje i dijeljenje ideja.
S obzirom da je ovladavanje prepoznavanja znakova i riječi preduvjet za razumijevanje teksta, ono je prvi važan zadatak kojim moraju ovladati učenici na početku školovanja. Pet komponenata povezanih s ranim čitanjem prepoznate su već prije četvrt stoljeća (Lomax and McGee, 1987) i to su: svjesnost o diskursu kao sredstvu komuniciranja i poznavanje osnovnih konvencija o čitanju tekstova (smjer čitanja, naslovi i dr.), grafička svjesnost koja se odnosi na svjesnost o razlikama između slova i sposobnosti razlikovanja slova, fonološka svjesnost koja se odnosi na svjesnost fonoloških segmenata govora, znanje o korespondentnosti grafema i fonema i čitanje riječi. Stjecanje pojmova o pismenosti i predčitateljske vještine javljaju se oko četvrte godine i postupno se razvijaju nakon toga.
Prepoznavanje riječi odnosi se na proces povezivanja pisane forme riječi s njenom reprezentacijom u mentalnom rječniku (Aarnoutse i Van Leuwe, 2000). Ono uključuje kombinaciju dvaju procesa: dekodiranja vizualnog uzorka pisane riječi i pristupa značenju dekodirane riječi. Dekodiranje riječi odnosi se na transformaciju niza slova u fonološki kod, a posredovano je vještinom prepoznavanja slova. Taj niz slova može i ne mora biti riječ, pa čitatelj treba odrediti je li neki niz slova riječ i prepoznati značenje riječi. Najvažnija za uspješno savladavanje vještine dekodiranja slova i riječi napisanih abecednim pismom jest fonološka svjesnost (Goswami i Bryant,1990.; Kolić-Vehovec, 2002.; Stanovich, 1992) jer su glasovi u abecednom pismu označeni slovima, stoga je prepoznavanje glasova u riječi preduvjet za prevođenje napisane riječi u izgovorenu riječ. Osnovne fonološke vještine su rastavljanje riječi na glasove i stapanje glasova u riječ i moraju biti razvijene prije prve poduke čitanja (Kolić-Vehovec, 2002). U protivnom dijete će imati poteškoća pri opismenjavanju.
Prepoznavanje riječi mora postati automatizirano kako bi kognitivne kapacitete učenik mogao posvetiti razumijevanju (Perfetti, 1985). Automatizacija omogućava fluentno čitanje, pa je postizanje fluentnosti čitanja, uz točnost prepoznavanja riječi, najvažniji očekivani ishod čitanja tijekom prvih nekoliko godina opismenjavanja i najbolji predictor razumijevanja u mlađim razredima osnovne škole (Jenkins i sur., 2003.; Kolić-Vehovec i Bajšanski, 2001). Međutim, fluentnost ostaje važan preduvjet razumijevanja i u višim razredima osnovne škole (Rončević, Zubković, 2009). Fluentnost od 250 pročitanih riječi u minuti preduvjet je uspješnog razumijevanja pročitanog teksta (Perfetti, 1985).
Iako je utvrđena povezanost vještina prepoznavanja riječi i razumijevanja, prepoznavanje riječi ne garantira razumijevanje teksta (Cain i Oakhill, 2003). Razumijevanje pročitanog teksta odraz je komunikacijske interakcije između namjera autora teksta, sadržaja teksta, sposobnosti i ciljeva čitatelja te konteksta u kojem se čitanje odvija. Razumijevanje teksta ima brojne definicije i objašnjenja. Široku i sveobuhvatnu definiciju ponudila je veća grupa istraživača čitanja (Reading Study Group, 2001, prema Paris i Hamilton, 2009) u kojoj kažu da je razumijevanje proces istovremene ekstrakcije i konstrukcije značenja kroz interakciju i uključenost s tekstom.
Za razliku od vještina povezanih s prepoznavanjem riječi, koje se razvijaju relativno brzo i dostižu optimalnu razinu do 8. ili 9. godine, razvoj vještina povezanih s razumijevanjem nije vremenski ograničen i razvija se od djetinjstva do odrasle dobi.
Čimbenik koji u velikoj mjeri određuje prepoznavanje riječi, ali i razumijevanje teksta u cjelini, jest bogatstvo rječnika čitatelja (Bast i Reitsma, 1998.; Cain, Oakhill i Lemmon, 2004.; Kolić-Vehovec, 1994.; Pečjak, Kolić-Vehovec, Ajdišek, Rončević, 2009.; Seigneuric, Ehrlich, Oakhill i Yuill, 2001). Za one čitatelje koji imaju siromašnije rječnike postoji veća vjerojatnost da će za vrijeme čitanja naići na više nepoznatih riječi, odnosno riječi za koje u pamćenju nemaju pohranjeno značenje. Takve riječi stvarat će praznine u značenju teksta i otežat će ili onemogućiti stvaranje koherentne reprezentacije teksta (Daneman, 1996). Stručnjaci se slažu da je za adekvatno razumijevanje teksta nužno da osoba zna i razumije oko 90% do 95% riječi u tekstu (Nagy i Scott, 2000). Do desete godine većina se riječi uči direktnim poučavanjem, odnosno na temelju objašnjenja drugih ljudi ili objašnjenja u tekstu, odnosno rječniku (Biemiller, 2001). No, da bi djeca mogla učinkovito razumjeti tekstove, nužno je da uče riječi i slučajnim putem, bez direktnog poučavanja. Sposobnost korištenja riječi u svim njihovim nijansama proizlazi iz ponavljanog susretanja s tim riječima u govornom i pisanom jeziku što omogućuje redefiniranje značenja riječi i fleksibilno korištenje riječi u različitim situacijama (Stahl, 2003.; Stanovich i Cunningham, 1993). Pretpostavlja se da verbalno uspješan dvanaestogodišnjak posjeduje 60 do 100 tisuća riječi u svom rječniku (Hirsch, 2003). Stanovich (1986) naglašava da između bogatstva rječnika i iskustva u čitanju postoji recipročan odnos. Bogatstvo rječnika dijelom je produkt razumijevanja pri čitanju, a ne samo njegov uzročnik. Pretpostavka je da će ona djeca koja dobro čitaju i imaju razvijen rječnik više čitati te će na taj način učiti značenja novih riječi i zbog toga čitati još i bolje. Ona djeca koja nemaju razvijen rječnik, posebno ukoliko imaju slabije razvijene vještine dekodiranja, čitat će sporo i bez užitka što će dovesti do toga da će se sve manje upuštati u aktivnosti vezane uz čitanje ili će ih čak aktivno izbjegavati. Manjak vježbe i iskustva otežat će razvoj automatizma i brzine na razini prepoznavanja riječi što će rezultirati začaranim krugom – s vremenom loši čitatelji postaju sve lošiji, dok dobri čitatelji postaju sve bolji, a razlika između tih grupa sve više raste.
Procesi razumijevanja teksta odvijaju se na više razina. Razumijevanje zahtijeva integraciju značenja riječi, rečenica, odlomaka i teksta u cjelini (Greaser, Singer i Trabasso, 1994.; Oakhill i Cain, 2003). Razumijevanje rečenice zahtijeva procesiranje, skladištenje i integraciju različitih sintaktičkih i semantičkih informacija (Tunmer i Hoover, 1992). Razumjeti tekst u cjelini znači konstruirati model značenja teksta. Kintch (1998) smatra da čitatelj istovremeno konstruira model doslovnog teksta kao i elaborirani model situacije o kojoj tekst govori. Model doslovnog teksta zadržava se svega 15-ak minuta u pamćenju čitatelja. Zato je od učenika neprimjereno očekivati da pamti detalje iz obimnog teksta, kao što je roman, ako nije bio upućen da obrati posebnu pažnju na te detalje, što će ga potaknuti na ponavljana čitanja tih dijelova teksta i promišljanje o njima. Kod informativnih tekstova situacijski se model odnosi na integraciju tekstualne baze i čitateljevog znanja o određenom području. Kod pripovjednih tekstova, odnosi se na čitateljevo shvaćanje likova, događaja, scena i akcija te njihovih odnosa u mentalnoj reprezentaciji priče. Konstrukcija modela situacije o kojoj tekst govori u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti čitatelja da izvede zaključke o onome što nije eksplicite napisano u tekstu. Gotovo se svi tekstovi sastoje od niza neizrečenih premisa i neobjašnjenih aluzija, ponekad se koriste metafore, ironija… Da bi čitatelj bio u stanju pravilno razumjeti tekst, nije nužno da samo posjeduje sposobnost zaključivanja, već da ima i adekvatno znanje o određenom području. Povezivanje sukcesivnih zaključaka i razotkrivanje odnosa u tekstu u koherentnu reprezentaciju ključno je za razumijevanje. Tako prethodno znanje jedan je od najvažnijih čimbenika razumijevanja teksta, bilo da se odnosi na znanje značenja riječi ili na poznavanje domene na koju se tekst odnosi. Zato je izbor tekstova primjerenih učeničkom rječniku i prethodnom znanju ključno za motiviranje učenika na čitanje i povećavanje količine učeničkog čitanja, a tako i mogućnosti obogaćivanja rječnika i općeg znanja.
Procesima obrade teksta upravlja pažnja koja raspoređuje ograničene kognitivne kapacitete na različite zadatke tijekom čitanja koji tada postaju sadržaj našega radnoga pamćenja koje obrađuje informacije tijekom čitanja (Daneman i Carpenter, 1980). Za vrijeme čitanja teksta čitatelji moraju zadržavati pročitane informacije u radnom pamćenju dok istovremeno procesiraju nove te moraju povezivati sve te informacije međusobno, ali i s prethodnim znanjem. Ako je tekst težak, većina naše pažnje i kapaciteta radnog pamćenja angažirana je u procesima dekodiranja i prepoznavanja riječi. Automatizacijom dekodiranja kognitivni resursi postaju dostupni za procese razumijevanja (Perfetti, 1985). Kako tekstovi na višim obrazovnim razinama postaju sve kompleksniji, a djeca sve samostalniji čitatelji, vrlo je vjerojatno da će s vremenom djeca s manjim rasponom radnog pamćenja i neadekvatnom sposobnošću zaključivanja o značenju riječi iz konteksta imati sve više problema s razumijevanjem teksta, a njihov će rječnik biti siromašan (Cain, Oakhill i Brayant, 2004). Međutim, čini se da većina čitatelja, čak i onih koji nisu u potpunosti automatizirali prepoznavanje riječi, može razumjeti tekst ukoliko ima dovoljno vremena jer koriste više kompenzacijskih strategija kao što su pauziranje, pogledavanje unatrag i ponovo čitanje teksta (Walczyk, Marsiglia, Bryan i Naquin, 2001). Te im strategije omogućuju da donekle kompenziraju neučinkovitost nižih jezičnih procesa koji zauzimaju veći dio kapaciteta radnog pamćenja.
Novija shvaćanja razumijevanja pri čitanju opisuju »konstruktivno reaktivnog« čitatelja koji pažljivo raspoređuje kognitivne resurse tijekom čitanja (Pressley & Afflerbach, 1995). Strategijsko čitanje pozitivno je povezano s razumijevanjem pri čitanju i uspješnim učenjem (Alexander & Jetton, 2000.; Pressley, 2000). Strategije čitanja su kognitivna oruđa koja se mogu koristiti selektivno i fleksibilno. Paris, Wasik i Turner (1996) kategoriziraju strategije čitanja s obzirom na to koriste li se prije, za vrijeme ili nakon čitanja teksta. Neke strategije, kao što je pregledavanje nadolazećeg ili već pročitanog teksta, mogu se koristiti u svim fazama čitanja. Strategije koje čitatelj može koristiti prije čitanja teksta odnose se na pregledavanje teksta, slika, naslova i podnaslova. Cilj je tih strategija aktivacija postojećeg znanja i predviđanje nadolazećeg teksta. Autori razlikuju tri osnovne skupine strategija koje čitatelji koriste tijekom čitanja i odnose se na identifikaciju glavne ideje, stvaranje zaključaka i pregledavanje teksta. Odrasli, vješti čitatelji uglavnom automatski pronalaze glavnu ideju u tekstu, no dvanaest i trinaestogodišnjacima to još uvijek predstavlja problem. Osim što treba identificirati glavnu ideju, čitatelj za vrijeme čitanja treba donijeti niz zaključaka koji mu omogućavaju konstrukciju značenja i čine tekst smislenim. Također, za vrijeme čitanja teksta čitatelj može pregledavati prethodni i nadolazeći tekst, odnosno vraćati se na poglavlja koja nije razumio ili preskočiti dio teksta koji mu se čini nevažnim. Nakon čitanja, čitatelj bi trebao razmisliti o onome što je pročitao, zauzeti osobni stav prema sadržaju, zaključiti je li postigao cilj. Dobri čitatelji također mogu kritički procijeniti je li tekst dobro napisan, zanimljiv ili sadrži li nove informacije. U ovoj se fazi neke strategije ponavljaju, npr. gledanje već pročitanog teksta, stvaranje zaključaka, ali neke su karakteristične samo za ovu fazu, kao što je sažimanje (Paris, Wasik i Turner, 1996).
Sažimanje je jedna od najučinkovitijih strategija čitanja i učenja. Sažimanje teksta zahtijeva od čitatelja da prepozna bit teksta, da procijeni važnost informacija u njemu te da ispusti nevažne informacije, a organizira i sažme one važne. Formuliranje sažetaka omogućava učenicima da povezuju informacije iz teksta međusobno, ali i s prethodnim znanjem, te je posebno učinkovito kada učenici koriste vlastite formulacije. Sažimanje osim usmjeravanja na važne informacije u tekstu potiče i nadgledanje vlastitog razumijevanja. Nastojeći sažeti tekst, učenik može uočiti probleme s razumijevanjem što ga može potaknuti na upotrebu učinkovitijih strategija (Winne i Hadwin, 1998).
Baker i Brown (1984) naglašavaju važnost znanja o strategijama i reguliranja njihove upotrebe. Čitateljeva svjesnost o vlastitim razmišljanjima tijekom čitanja pokazuje kako on planira, nadgleda, evaluira i rabi dostupne informacije u nastojanjima da razumije što čita. Ta se svjesnost obično naziva metakognitivnom svjesnošću koja uz upotrebu strategija također uključuje metakognitivno znanje odnosno znanje o različitim vrstama zadataka i strategijama čitanja (Flavell, 1979.; Baker and Brown, 1984.; Paris et al. 1983).
Zbog važnosti poznavanja strategija čitanja jedna od temeljnih zadaća učitelja i profesora jest poučavanje učenika strategijama. Time će pomoći učeniku ne samo da bolje razumije tekstove koje čita, već i da lakše i bolje pamti informacije iz pročitanih tekstova, odnosno da lakše uči. Najbolji je način poučavanja strategija čitanja metodom postupnog prenošenja odgovornosti. Učitelj najprije sam treba demonstrirati primjenu neke strategije i objasniti što radi i zašto to radi. Npr. kod poučavanja strategije sažimanja učitelj treba objasniti učenicima što su glavne ideje i kako ih prepoznati te kako ih izraziti vlastitim riječima i onda na primjeru demonstrirati kako sažeti značenje nekog odlomka. Nakon demonstracije učenici sami trebaju napraviti sažetak, a učitelj ih nadgleda, daje upute i ispravlja. Nakon ove vođene vježbe, učenici dobivaju zadatke za samostalno uvježbavanje strategije. S obzirom da upotrebu strategije učenici trebaju razviti do razine vještine, moraju imati prilike za učestalo uvježbavanje primjene strategije.
Metakognicija i strategijsko čitanje očituje se u različitim procedurama koje čitatelj rabi da bi nadgledao razumijevanje. Nestrategijski čitatelji često čitaju linearno i ne obraćaju pažnju na poteškoće u razumijevanju te su skloni zanemarivati nedosljednosti i pogreške u tekstu. Za razliku od njih, dobri su čitatelji svjesni onoga što čitaju, odnosno dok čitaju, nadgledaju niz karakteristika – je li dio koji čitaju važan za cilj čitanja, je li lagan ili težak za čitanje, je li pisan na pristran način, je li povezan s tekstovima koje je ranije pročitao, je li dvosmislen i nudi li ideje koje su konzistentne ili nekonzistentne s čitateljevim perspektivama. Također, vješti čitatelji nadgledaju kognitivne strategije koje koriste za vrijeme čitanja te provjeravaju rezultiraju li strategije željenom razinom razumijevanja (Pressley, 2004).
Razlike u nadgledanju razumijevanja između dobrih i loših čitatelja dosljedno se dobivaju (Paris & Myers, 1981.; Garner & Kraus, 1982), a također se nalaze i dobne razlike u razvojnom periodu (Baker, 1984.; Pazzaglia, De Beni & Caccio, 1999.; Kolić-Vehovec & Bajšanski, 2001.a).
Poznavanje strategija čitanja nije dovoljno jamstvo da će čitatelj čitati strategijski. Strategijsko čitanje odražava metakogniciju i motivaciju jer čitatelj treba poznavati strategije i treba biti spreman upotrijebiti ih. Kolić-Vehovec i Bajšanski (2001.b) ispitali su svjesnost čitatelja o svojim kognitivnim procesima tijekom čitanja i percipiranu učestalost upotrebe strategija čitanja. Pronađene su dobne razlike u percipiranoj učestalosti upotrebe strategija čitanja od 11 do 18 godina. Također su utvrdili da učenici koji procjenjuju da češće rabe strategije čitanja bolje i razumiju pročitano.