Na početku ovog predavanja želio bih vas podsjetiti na jednog velikog pisca koji je u hrvatskoj, ali i ne samo u hrvatskoj književnosti ostavio zarazni utjecaj. Taj pisac je, naravno, Argentinac Jorge Luis Borges, a priča kojom bih želio otvoriti ovo predavanje jedna je od njegovih najslavnijih pripovijetki, ujedno i pripovijetka po kojoj je naslovljena njegova najglasovitija zbirka iz 1949. godine – Alef.
Vjerujem da su mnogi od vas čitali spomenutu priču, ali bih svejedno podsjetio o čemu se u njoj radi. Junak priče je čovjek pod imenom Carlos Argentino Denari, ujak pripovjedačeve preminule ljubavnice, knjižničar i neuspješni pjesnik. Carlos Argentino Denari rođen je i živi u iznajmljenom stanu u kojem ispod devetnaeste stube na stubištu za podrum postoji Aleph: mjesto s kojeg se vidi čitav svemir. Čovjek mora leći na devetnaestu stubu, ugasiti svjetlo, nasloniti glavu na tanki jastuk i s te točke može vidjeti Sve – doslovno Sve, od dalekih pejzaža, unutrašnjosti zaklopljenih knjiga, do unutrašnjosti vlastitih vena i raka koji buja u nečijem tkivu.
Carlos Denari, priča kazuje, otkrio je Aleph još kao dijete. Slučaj adrese stanovanja dao mu je blagoslov da s jedne točke može kristalno jasno vidjeti cijeli svijet. Što je Carlos Denari učinio s tim blagoslovom? Odlučio je svijet opjevati. Latio se pera i počeo sklapati neizmjerno opsežni, višetomni spjev u kojem je u aleksandrincima na španjolskom jeziku opisao svijet, počevši od jedne benzinske crpke u Pampasu, jednog okruga u Clevelandu i jedne kockarnice u Brightonu. Ironija pripovijetke je u tome što je Denari, nažalost, loš pjesnik. Unatoč tomu, on postiže umjereni, provincijski književni uspjeh i, u nekoj argentinskoj verziji »Gjalskog« ili »Kiklopa«, dobiva drugu nacionalnu nagradu.
Jedna od ironija ugrađenih u »Aleph« je i činjenica da se pred Carlosom Argentinom Denarijem nalazi nevjerojatni, pulsirajući, zanimljivi svijet. On, međutim, taj svijet nastoji opisati kroz deskriptivni, pedagoški epski spjev, pre-drevni književni žanr koji seže od Hesioda, no koji je ne samo danas, nego i 1949. kad je Aleph objavljen bio beskrajno anakron. Iako su neki pjesnici 20. stoljeća nastavili pisati stihovane epove (recimo – Kazantzakis, Derek Walcott, Mircea Cartarescu ili William Carlos Williams), i danas, a jednako i 1949, epsko pjesništvo književna je vrsta koja kao da je nestala s obzora suvremenog čitatelja. Čitaju je gotovo jedino i samo profesionalci (među njima i vi), piše je se samo kao eksces, kao odabir oštrog poetičkog odmaka. Ona barem od ranog 19. stoljeća više nije središnji način književnog pripovijedanja priča, a od početka 20. doživljava je se kao očiti anakronizam. Taj dojam beznadnog anakronizma ono je na što je Borges računao.
Ono što je Borges u »Alephu« želio ironično poentirati – ne samo to, ali definitivno i to – jest ovo: vi možete imati oko sebe (ili čak u svom podrumu) pulsirajući, uzbudljivi, bogati i živi svijet koji treba opisati. Istodobno, može se dogoditi da vi, nošeni kanonskim ukusom i vrijednostima visoke kulture, uzmete kao sredstvo kojim ga obrađujete jedan posve anakroni instrument, oruđe koje više nije živo i koje, zato jer nije više kulturalno živo, ne dopire ni do koga.
U tom smislu, intimna dvojba koja danas progoni svakog pisca, pa tako i mene, dvojba je koliko smo svi mi, dakle i ja, nalik Carlosu Argentinu Denariju? Jesmo li svi mi koji pišemo knjige, pa i ja, u njegovu položaju? Sjedimo li na devetnaestoj stubi podrumskog stubišta u zgradi kućevlasnika Sunina i Sungrija, gledamo jedan uzbudljivi svijet i opisujemo ga, ali opisujemo na umirućem jeziku, u kulturnoj formi koja prestaje ikomu išta značiti? Je li u eri suvremenih tehnologija književnosti kakvu danas pišemo naprosto istekao rok?
Ono što odmah želim reći je sljedeće: činjenica da neka kulturna forma ima svoj uspon, zenit i smrt ne može biti povod moralnoj panici. Nitko danas ne smatra užasavajućim što više ne postoji pastorala. Ne gnušamo se barbarstva suvremenog svijeta zato što više nitko ne piše i ne čita junački ep ili odu (osim ako odama ne smatramo poneke novinske političke komentare). Ako prihvaćamo kao samorazumljivu činjenicu da pojedine književne vrste ili žanrovi imaju svoj »rok trajanja« i umru, zašto ne možemo prihvatiti kao samorazumljivu mogućnost da takav »rok trajanja« ima i književnost sama? Je li moguće da je književnost onakva kakvu poznajemo – dakle, umjetnost riječi, linearni tekst na bijelom papiru – danas jednako anakrona kao Denarijev deskriptivni spjev? Je li moguće (i – nije li već tako?) da ona doživi sudbinu kakvu ima junački ep ili pastorala, dakle, da nije živa književnost, nego predmet čitanja i izučavanja male, potrebne i hvalevrijedne, ali isključivo profesionalne publike? Publike profesionalaca, kao što ste vi.
Znam da ovo što sam sada izrekao izaziva kod mnogih od vas razumljivi užas, ali mislim da je jako važno da se ova mogućnost sagleda kao mogućnost, i to bez moralne panike, bez pesimističnog diskursa rasapa i propasti.
Doista, činjenica je da književnost više nije glavni medij u kojem naša kultura priča priče: danas to više nije čak ni film, danas su to televizijske serije – po sadržajnim i kompozicijskim karakteristikama, stvarni i prirodni nastavljač romana – te računalne igrice, kao specifični, uzbudljivi križanac pustolovne književnosti, filma i igara na ploči (board-game).
Književnost više nije bitna sastavnica popularne i omladinske kulture; to više nisu ni film ni strip, danas su to igrice. U kulturi vaših učenika, pustolovni interaktivni narativi, kao Fable ili Civilization, imaju ulogu kakvu su u mojoj kulturi igrali Komandant Mark, Zagor, Tihi i Prle.
Ono što vi dobro znate – a znam i ja jer imam sina u pubertetu – jest da se suočavamo s prvom pravom postčitateljskom generacijom, generacijom kojoj čitanje, a pogotovo čitanje na hrvatskomu jeziku, uopće nije dio intelektualnog obzora, koja čita samo na engleskom i gotovo samo s ekrana. Također, suočavamo se s tehnološkom erom u kojoj digitalne tehnologije potiskuju analogne i cijeli se tehnološki pejzaž stubokom mijenja. U dvadeset godina nestale su vinilne ploče, videokasete, audiokasete, 35-milimetarska vrpca, celuloidna fotografija, 35-milimetarski kinoprojektor. Unutar idućih deset godina nestat će i papirna knjiga. U takvim okolnostima zašto bi bilo posve nezamislivo i, možda važnije, zašto bi bilo po sebi skandalozno da umre i književnost?
To pitanje treba stalno postavljati jer to pitanje svako jutro postavljamo sami sebi mi koji pišemo onog časa kad ujutro upalimo kompjutor. Pitamo se vrijedi li, komu vrijedi i zašto vrijedi pisati. Vrijedi li pisati u jednom mediju koji ide u svoj smiraj? Vrijedi li pisati na jednom majušnom, perifernom jeziku, u kulturi u kojoj se ne čita? Bi li bilo bolje pisati na film ili televiziju? Pisati na engleskom? Uvjeravam vas – ne postoji nitko tko danas piše književnost, a da sebi u nekom trenutku, rano ujutro ili u gluho doba noći, ne postavlja takvo »bogohulno« pitanje.
Pritom, kad govorim o mogućoj »smrti književnosti«, želim je odvojiti od dvije stvari koje s njom nemaju veze; jedna je smrt pripovijedanja, a druga smrt knjige kakvu poznajemo.
Ljudi ću uvijek pričati priče. Ne znam zašto. Oni koji bi nam mogli više o tome reći jesu antropolozi ili moj profesor Solar, koji je ovdje među nama, ali antropološka i etiološka činjenica jest da sve ljudske kulture pripovijedaju i da je naša kultura jednako opijena naracijom kao i sve dosadašnje. Ako ne vjerujete, prisjetite se najživlje, dominantne narativne vrste naše kulture, a to je televizijska serija, u rasponu od Sulejmana do kompleksne, serije visoke televizijske kulture poput Žice, koja je za naše stoljeće ono što je za 19. bila Balzacova Commedie humaine. Ljudi će, dakle, i dalje pričati priče, no pitanje je hoće li im, pokraj obilja drugih mogućnosti, za to trebati književnost.
Drugo pitanje koje treba odvojiti od smrti književnosti jest smrt papirne knjige. Papirna knjiga će, naravno, ubrzo umrijeti. Posve je jasno da će umrijeti, kao što je umro vinil i celuloidni Kodak format, i u toj činjenici ne će biti ničeg kulturološki žalosnog, kao što nema ništa kulturološki žalosno u tome što je DVD zamijenio vinil. Koji su razlozi zašto će papirna knjiga nestati? Razlozi su vaši premaleni stanovi, razlozi su vaše biblioteke u koje više ne staje ni igla, razlozi su bukove šume koje je nepotrebno sjeći. Ne mislim – a ne vjerujem ni da vi mislite – da je za književnost nužno da se sijeku bukve, kao što za književnost nije bilo nužno da se zapisuje na koži mladih, često nerođenih jarića, kako se to činilo do renesanse.
Književnost je preživjela smrt svitka i pergamenta. Ona se prestala zapisivati na komadu zarolanog rotulusa koji je neodoljivo podsjećao na naš današnji toaletni papir. Prestala se zapisivati na ovčjoj ili kozjoj pokožici s trbušne strane. Uskoro će se prestati zapisivati na listićima papira umotanim u korice – na onom što mi danas podrazumijevamo knjigom. Umjesto snebivanja nad mijenom tehnološke platforme, mislim da je uputnije postaviti pitanje kako će se književnost zbog te tehnološke mijene promijeniti. Naime, tehnološka mijena u povijesti je kulture, naravno, uvijek mijenjala i književnost. Jedna od važnih posljedica tehnološke mijene koju je priredio Guttenberg je i roman, koji ne bi bio ono što je danas – ili ne bi možda bio uopće – da nije tehnološke platforme koja ga je iznjedrila – tiska? Ako pratimo analogiju, iduće pitanje bi bilo na koji će način književnost promijeniti e-knjiga. Kakve će formalne i žanrovske novosti taj skok donijeti? Hoćemo li imati prozne knjige koje će, poput igrice, imati račvanja i višestruka grananja zapleta (na način na koji je to upravo Borges zamislio u Vrtu sa stazama koje se račvaju)? Hoćemo li – slično kao što smo imali u filmu kad se pojavio DVD – imati knjige s višestrukim završecima, kaskadnim izbornicima, »skip-rewind« opcijama, »making of« dokumentarcima, komentarom stručnjaka na bonus dodacima? Postoje teoretičari filma koji smatraju da su sve promjene u narativnim strategijama i kompoziciji u filmu (od Tarantina do Mementa) nakon DVD-a nastale zbog te dvije male, prezrene tipke: »skip« i »rewind«. Kakve posljedice one mogu imati na, recimo, roman? To je velika tema o kojoj se u cijeloj moralnoj panici oko navodne »smrti knjige« premalo razgovara – umjesto da se o tome razgovara na prvom mjestu.
Pitanje koje je, međutim, mnogo teže i po književnost mnogo zloslutnije je pitanje može li (i hoće li) književnost preživjeti činjenicu što više nije oruđe kojim dominantna kultura priča priče? Može li ljudska težnja za pripovijedanjem odbaciti književnost – dakle, linearni, isključivo i čisto jezični tekst – kao anakronu ljušturu. Može li odbaciti ne knjigu, nego upravo književnost, onako kako smo odbacili vinilnu ploču i Kodakov format – te prigrliti drugi način pričanja priča – film, televizijsku seriju, interaktivne igre fantazije?
E, ovo pitanje ozbiljno je pitanje budućnosti književnosti, pitanje kojeg ste, vjerujem, vi kao nastavnici više nego svjesni, suočeni s novom, prvom postčitateljskom generacijom. Vi svaki dan izlazite pred njih i borite se s razredom i s pitanjem koje učenici ne izgovaraju, ali stoji na usnama: zašto književnost? Što tu ima, a nema drugdje, i bolje? I što mi koji pišemo možemo napraviti da to što književnost ima kao »bolje« izađe na površinu?
To pitanje jako je teško, a teško je zato jer je konkurent izuzetan. Kad se film pojavio, njegova je snaga bila u tome što je iz književnosti sisao najbolje. Iz književnosti je uzimao likove, teme, žanrove, posuđivao sadržajne sastavnice, a od D. W. Griffitha nadalje i konstrukcijska romaneskna načela, da bi oko 1915. oblikovao svog novopečenog »udarnog konja«, pobjednički adut u 20. stoljeću: dugometražni igrani film.
Igrica radi to isto, ali na još kompleksniji način. Iz književnosti opet uzima žanrove, motive, likove. Od stripa i filma preuzima ikonografiju, imaginarne prostore i uprizorenje čudesnog. Od filma uzima »intro« dijelove, subjektivni kadar, planove i rakurse. Od književnosti uzima glas naratora i romanesknu konstrukciju. Sve to nadograđuje uzbudljivom dimenzijom interaktivnosti: prvi put u kulturi pripovijedanja, »čitatelj« je kadar po želji preurediti i promijeniti svog junaka, sudjelovati u njegovim izborima i aktivno svladavati zapreke koje on svladava dok »okreće stranice knjige«. Ljudi su često skloni kulturu igrica podcijeniti kao frivolnu i glupu; taj dojam dijelom je rezultat i loših, priprostih pucačina. Ali, kultura igrica uključuje velikim dijelom i izuzetno kompleksne, asocijativno bogate, maštovite narative koji spadaju u vrh onog što je naša kultura kao pripovjednu baštinu kreirala. Jako je važno imati to na umu, čak i ako igrice – što ne biste trebali – smatrate nekom vrstom »neprijatelja«. Prvo, one to nisu; drugo, taj tzv. »neprijatelj« ne bi bio tako trijumfalan i moćan da nije bogato i kreativno nadograđivao naš svijet, svijet filma i knjige.
Ako je medijski konkurent knjizi tako moćan, što trebamo raditi? Što mi kao pisci i vi kao učitelji možemo napraviti da bi linearna monotonost rečenice na bjelini papira mogla konkurirati kompleksnosti multimedije?
To je veliko pitanje, pitanje koje svatko od nas koji pišemo i svatko od vas koji predajete književnost postavlja i na koje traži odgovor.
Ako književnost uskoro u potpunosti prestane biti oruđe pripovijedanja, hoće li postati bitna upravo onako i onoliko koliko ostane čarolija samog jezika? Hoće li u trenutku kad naracija i modeliranje pripovjednih svjetova u književnosti postanu suvišni upravo poezija postati ono od književnosti što ima smisla? Hoće li se poezija, danas marginalizirana, pokazati dugoročno žilavijom i postojanijom od pripovjedne proze, koja će biti nadomjestiva? Ili će se dogoditi upravo obratno – da će književnost kao (sada slabiji i vazalni) medij produžiti vlastiti život tako što će u povratnoj reakciji »posuđivati« od jačih, na način kako je danas iskustvo popularne proze bitno oblikovano filmom (Dan Brown), ili kako će možda već sutra praksa romana u eri e-knjige možda nalikovati otekstovljenoj »igrici« (kao što danas sve više tinejdžerski filmovi napuštaju tradicionalnu aristotelovsku dramaturgiju i preuzimaju logiku igrice »po levelima« ili kao što roman Igre gladi u politički distopijski roman ugrađuje logiku reality-showa i »questa« pustolovne igrice).
Hoće li književnost prihvatiti da su domene realističkog, socijalno usidrenog pripovijedanja ponajprije televizija i televizijski serijali poput Žice, Carstva poroka i Odjela za umorstva te dići ruke od takve proze – uključujući i cijelu tradiciju krimića – okrećući se fantastici i fantaziji?
Hoće li, upravo suprotno, inflacija fantastike, fantasyja, čudovišnih aktanata i izmaštanih alternativnih svjetova koju su unijele igrice polučiti protuučinak, pa da se književnost vrati faktografskom, autobiografskom, ispovjednom, dokumentarnom?
To su pitanja koja muče nas pisce. No, tu je i drugi set pitanja koji jednako muči vas nastavnike bačene u ralje prvoj postčitateljskoj generaciji.
Što je, naime, doista cilj nastave književnosti u epohi »kraja čitanja«? Je li smisao te nastave da učenici svladaju na razini prepoznavanja zapadni kulturni kanon – djela koja su za njih definitivno presložena, a znam da jesu jer su presložena i meni – i to zato da bi sutra mogli biti uspješniji natjecatelji na kvizu? Je li smisao taj da učenici pročitaju nekoliko desetaka araka dobrog stila na hrvatskom jeziku, jer će i prije škole i nakon škole čitati samo i jedino na engleskom?
Ili je – kako se, nažalost, obično svodi – smisao nastave istrenirati učenike da bi poput treniranog psa riješili Majku Svih Ispita zvanu državna matura? I onda se četiri godine vašeg rada pretvore u brojčicu na arku A4 koja služi nekom za prolaz ili pad na brklji navodne izvrsnosti, o čemu znate više od mene?
Ili je smisao – kao što se meni čini – odgoditi smrt čitanja za makar jednu generaciju, tako što će se u učenike udahnuti strast za pustolovinom riječi i pustolovinom u riječi? Pokazati im da taj svijet knjiga korespondira s njihovim iskustvom i njihovim problemima, čak i ako je katkad to zrcalo vremenski udaljeno stoljećima?
To pitanje je pitanje na koje škola 21. stoljeća mora dati odgovor. Ovisno o tom odgovoru, mora izvesti zaključke i znati što se čita u prvom razredu srednje škole: Božanstvena komedija ili Igre gladi, Djeca kolodvora ZOO ili Osman, Na rubu pameti ili Filip Latinovicz, Čefuri raus ili Medvjed Brundo.
Pri tom je jedno bitno: ni suvremeni prozaik, ni suvremeni nastavnik književnosti ne može polaziti od preduvjerenja da je književnost bogomdana, da je čitanje uvijek bilo i da će uvijek biti, da je književnost središnja u nacionalnoj kulturi te da nastavni program reflektira tu vječnu i nepromjenjivu istinu.
Već danas nije tako, a po svemu sudeći neće nikad više ni biti. Promjene traže da se mijenjamo svi: da se mijenjamo mi pisci, ono što pišemo, da se mijenjaju nastavnici, škola i programi. Ako se ne budemo znali mijenjati, svi ćemo zajedno postati tek veliki muzej gipsanih odljeva, mrtva gliptoteka u kojoj stanuju okamine prošle, mrtve kulture.
A ja, kao i vi, previše volim čitanje da bih takvo što želio.