Mi govorimo o mjerenju vremena kao da je vrijeme predmet koji očekuje da bude izmjeren. Činjenica je da mi stvaramo vrijeme uvodeći intervale u društveni život. Dok to nismo učinili, nije postojalo vrijeme koje bi se moglo mjeriti.
Edmund Leach
Vrijeme je središnji koncept povijesne znanosti, a kronološko je mišljenje srce povijesnog mišljenja. Povjesničari razlikuju dva koncepta vremena: objektivno i subjektivno vrijeme. Objektivno vrijeme podrazumijeva mjerenje vremena uz pomoć satova i kalendara, tj. instrumenata pomoću kojih tijek vremena postaje očit i mjerljiv, te pokazuje promjene. Subjektivno vrijeme pretpostavlja osobni doživljaj vremena na koji prije svega snažno utječu religijski i kulturalni čimbenici, potom povezanost fizikalnog vremena s ljudskom poviješću i povijesnim događajima te naposlijetku čovjekova sposobnost imaginacije. Na povjesničara i njegove interpretacije snažno utječe način kako on poima vrijeme. Vrijeme, objektivno i subjektivno, uvijek pokazuje svoje antropomorfno lice – ono je ljudska tvorevina. U tekstu koji slijedi objasnit ćemo oba koncepta vremena jer se oni u kurikulumima povijesti prepleću i tvore njihovu neizbježnu komponentu.
Objektivno vrijeme bavi se datumima i godinama ili, drugim riječima, kronologijom. Kronologija je vrlo važna za povjesničare, osobito kada prikazuju događaje u dugom trajanju.
Kronološko vrijeme je objektivno mjerljivo. Dakle, takvo vrijeme je fizikalna, matematička, mjerljiva kategorija koja se sastoji se od mjernih jedinica. Pomoću kronološkog vremena životni tijek dijelimo na tri modusa protjecanja – prošlost, sadašnjost i budućnost. Vrijeme se sastoji od sekundi, minuta, sati, dana, tjedna, mjeseci, godišnjih doba, godina, desetljeća, stoljeća i tisućljeća. S jedne strane, dijelovi vremena (minute, sati, dani, tjedni, mjeseci i godišnja doba) ciklički se ponavljaju. S druge strane, vrijeme je uvijek novo – na vremenskoj crti se pojavljuju uvijek novi dani, mjeseci, godine, stoljeća i tisućljeća. Dakle, u ovom slučaju vrijeme je linearno i nepovratno: ono uvijek ide samo naprijed – nikad natrag. Možemo zaključiti da je kronološko vrijeme ujedno i cikličko i linearno.
Koncept kronološkog vremena je ljudska tvorevina, a razvio se zahvaljujući matematičkim i astronomskim spoznajama. Ključan trenutak za mjerenje vremena bio je trenutak kada su stvoreni prvi kalendari. Stvaranje kalendara povezano je s dva očigledna astronomska fenomena: okretanjem Mjeseca oko Zemlje i okretanjem Zemlje oko Sunca. Stoga se kalendari i dijele na mjesečeve (lunarne) i sunčane (solarne). Postoji i treći tip kalendara koji uzima u obzir i kretanje Mjeseca i kretanje Sunca – tv. lunisolarni kalendar. Prvi kalendari su solarni kalendari, a nastali su u arhaičnim ratarskim zajednicama. Zašto se prvi kalendari pojavljuju upravo u ratarskim zajednicama i kakvu su koncepciju vremena i kalendare razvile te zajednice? Način života i proizvodni obrazac u tim zajednicama stvorio je ciklički koncept vremena.1 Ratari su morali strogo voditi računa o izmjeni godišnjih doba, o vremenskim uvjetima i o količini ratarskih proizvoda nužnih za opstanak cjelokupne zajednice. Dakle, središnja preokupacija ljudi je ciklus plodnosti prirode. Oni su morali unaprijed predvidjeti i planirati, pa im je za to trebalo nešto poput kalendara koji bi ih pravodobno upozoravao na mijene tijekom godine.2 Međutim, prve službene kalendare nisu izradili obični ratari, već svećenici i njihovi pisari, dakle učeni ljudi. Prve velike ratarske zajednice nastale su u Mezopotamiji, a tamo je gotovo sva zemlja pripadala hramovima. Slijed godišnjih doba određivali su, prema tumačenju svećenika, bogovi, koje su članovi zajednice trebali svetkovati u unaprijed određene dane. Dakle, dva su osnovna razloga stvaranja kalendara – prvi je praktički, a drugi religijski.
Ravnanje po danima, tj. po razdobljima jedne promjene svjetlosti, bilo je oduvijek temeljno vremensko mjerenje u praktičnoj vremenskoj orijentaciji u svim drevnim zajednicama. Međutim, za mjerenje duljih razdoblja služio je slijed Mjesečevih mijena. Naime, najočiglednije pojave koje su se vremenski redovito vraćale, a koje su svećenici vrlo rano primijetili, bile su upravo mijene Mjeseca. Danas znamo da potpuna izmjena Mjesečevih mijena traje prosječno 29 dana, 12 sati, 44 minuta i 2,98 sekundi (sinodički mjesec od 29,53059 dana). Za kreiranje prvog kalendara svećenici su trebali uskladiti upravo te dvije veličine – trajanje i broj dana te sinodički mjesec. Usklađivanje se postizalo promatranjem mijena Mjeseca i brojenjem dana u mjesecu. Svećenici su tako odredili da mjeseci naizmjence broje 28 ili 30 dana. Taj se broj dana u mjesecu nije mijenjao po nekom određenom redu, već se određivao promatranjem mladog Mjeseca. Promatranje je vršila ovlaštena osoba u hramu i o tome je izvještavala vladara. U kratkom razdoblju svećenici su shvatili da je broj dužih i kraćih mjeseci otprilike isti i da se na kraju 12 lunarnih mjeseci vraća na isto godišnje doba kojim su i bili počeli. Tako je 12 mjeseci usvojeno kao vrijeme što ga sadrži jedna godina. Četiri faze Mjeseca razlog su što su svećenici pojedine mjesece razdijelili u četiri sedmodnevna tjedna s jednim ili s dva praznika (tzv. Mjesečevi dani). Te su Mjesečeve dane dodavali na kraju da bi se broj dana zaokružio. Babilonci su 7 dana u tjednu nazivali po svojim bogovima (nebeskim tijelima). Za razliku od babilonskog, egipatski je tjedan imao 10 dana. I egipatski je kalendar bio lunarni. Dvanaest mjeseci po 30 dana činilo je 360 dana, a preostalih pet dana dodavalo se na kraju godine. Mjeseci su bili raspoređeni u tri godišnja doba, ustvari tri ratarska ciklusa: vrijeme poplave, vrijeme sjetve i vrijeme žetve. Takvo računanje trajalo je 4000 godina. Na području Mediterana islamski kalendar, nastao u 7. stoljeću, temeljio se također na lunarnoj godini od 354 ili 355 dana, podijeljenih u 12 lunarnih mjeseci koji traju naizmjence 29, odnosno 30 dana svaki. Svaki mjesec počinje s mladim Mjesecom, koji je važan simbol islama te je najvažniji motiv na zastavama muslimanskih nacija.
Međutim, ratari su već vrlo rano shvatili da je za praktičnu vremensku orijentaciju važna i izmjena godišnjih doba u vezi s kretanjem Sunca. Sunce prividno obiđe ekliptiku (tj. putanju oko Sunca) za jednu tzv. tropsku godinu koja traje 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46,98 sekundi. Kako ni tropska godina ne uključuje ukupan broj građanske godine, ova potonja se morala uskladiti s tropskom. To se postiglo mijenjanjem broja dana u građanskoj godini prema različitim pravilima. Tako su nastali sunčani ili solarni kalendari. Kalendar što ga je uveo Julije Cezar po zamisli egipatskog astronoma Sosigena, solarni je kalendar, a koristio se u cijeloj Europi do 1582. godine. Modificirao ga je papa Grgur XIII. i on se otada naziva gregorijanskim kalendarom. Na prvom ekumenskom saboru u Niceji 325. godine kršćanska je crkva kao svoj temeljni kalendar prihvatila tzv. julijanski kalendar. Po julijanskom kalendaru svaka godina čiji je broj djeljiv s četiri prijestupna je i obuhvaća 366 dana, dok ostale sadrže 365 dana. Po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa i napuljskog fizičara i astronoma Alojzija Liliusa, papa Grgur XIII. objavio je 24. veljače 1582. reformu dotadašnjega julijanskog kalendara. Papinska bula sadržavala je sljedeće odredbe: iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da nakon četvrtka, 4. listopada 1582. slijedi petak, 15. listopada; prijestupna je svaka godina djeljiva s 4, osim godina djeljivih sa 100, među kojima su prijestupne samo one djeljive s 400; prijestupna godina ima jedan dan više od obične (koja ima 365 dana), a on se dodaje na kraju mjeseca veljače; Uskrs će se ubuduće izračunavati po novom kalendaru; prvi dan u godini bit će 1. siječnja.
Protestanti i pravoslavci dugi su niz godina odbijali uporabu gregorijanskog kalendara. Tako je u Grčkoj gregorijanski kalendar uveden tek 1932. godine. Isto tako Sovjetski Savez, želeći obilježiti uspjeh Oktobarske revolucije, tek 1917. godine prelazi na gregorijanski kalendar. Nadoknađujući razliku od 13 dana, ulaze u mjesec listopad, iako se revolucija po julijanskom kalendaru dogodila u studenome.
Između lunarnog i solarnog kalendara postoji neslaganje od 10 dana. Naime, lunarna je godina za deset dana kraća od solarne. Za razliku od solarnog, lunarni kalendar nije povezan s godišnjim dobima. Zbog toga, primjerice, važni muslimanski praznici dolaze svake godine 10 dana prije nego prethodne. Cjelovit vremenski krug zatvara se svake 33 godine. U solarnom kalendaru kojim se služe kršćani i Židovi praznici su vezani uz određene datume.
Lunisolarni kalendar što ga upotrebljavaju Židovi, Kinezi i mnogi azijski narodi pokušava uspostaviti sklad između kretanja Mjeseca i Sunca. Godina se sastoji od mjeseci koji izmjenično traju po 29 i 30 dana, ali godina sadrži 12 ili 13 mjeseci. U razdoblju od 19 godina lunisolarni kalendar ponovo stabilizira datume s našim solarnim kalendarom na taj način da umeće 8 godina koje traju 13 mjeseci, te 12 godina koje traju po 12 mjeseci.
Unatoč prirodoznanstvenom konceptu vremena kao obrascu koji oponaša prirodne cikluse te na toj osnovi mjeri trajanje, vrijeme kao imaginarni koncept nikako ne možemo odvojiti od mitologije i religije te njihovih načina mišljenja. Ostaci tih utjecaja i danas su znatno prisutni u konceptima vremenitosti, historiografiji i nastavi povijesti – što je naročito vidljivo iz činjenice da se kroz povijest i danas vrijeme broji od različitih ishodišta u različitim religijama i kulturama, kao i u slučajevima kad su religijski događaji i revolucionarne političke prekretnice dovodili do uspostave novog početka brojenja vremena.
Većina ishodišta brojenja vremena oslanja se na linearnu konceptualizaciju. U mnogim sustavima brojenja vremena nalazimo na pojmove stara era i nova era, pri čemu nova era započinje rođenjem ili nekim značajnim činom Mesije ili proroka – ili pak nekim povijesno značajnim događajem. Tako Židovi uzimaju za ishodište mjerenja vremena navodni početak svijeta. Židovi još i danas početkom svjetske ere odnosno početkom svijeta smatraju 7. X. 3761. godine pr. n. e. Bizantska era počinje 1. IX. 5508. godine pr. n. e. To je mjerenje prihvaćeno u Bizantu u VII. stoljeću, a ukinuo ga je Petar I. Aleksejević 1. I. 1700. godine. Olimpijska era, u kojoj su se četiri godine brojile kao jedna olimpijada, počinjala je danom prve zabilježene olimpijade dana 1. VII. 776. godine, dok rimska era započinje osnutkom grada Rima dana 24. IV. 753. godine pr. Kr., a muhamedanska era od Muhamedova bijega iz Meke u Medinu, tzv. hidžre dana 16. VII. 622. godine. Brojenje po kršćanskoj eri od Kristova rođenja uveo je Dionysius Exiguus 531. godine. Međutim, ne znamo pouzdano kako je ustanovio godinu Kristova rođenja. Do dan-danas ona je predmet velikih prijepora.3 Kršćani su, međutim, prihvatili njegovo određenje te se vrijeme otada dijeli na vrijeme prije Krista i nakon Krista – odnosno na vrijeme „prije nove ere“ i na vrijeme „nove ere“. Rođenjem Isusa Krista svijet ulazi u novo vrijeme. Isus je donio „novost“ svijetu, a to je „radosna vijest o otkupljenju grijeha i vječnom životu“. Iz dva primjera, islamskog i kršćanskog, vidljivo je da je ishodište brojenja vremena kod muslimana i kršćana religijsko-simbolički određeno – to cijepa vrijeme na staro vrijeme – vrijeme starih vrijednosti i novo vrijeme – vrijeme novih vrijednosti.
Kod mnogih starih naroda novo vrijeme se brojilo od dolaska na vlast određenog vladara. Tako su npr. Babilonci brojili vrijeme od 26. II. 747. godine pr. n. e., odnosno od početka vladavine babilonsko-kaldejskog kralja Nabonasara. Japanska Nino-era (nova era) broji se od uspostave vladavine legendarnog cara Jimmu-Tenna 660. g. pr. n. e.
Kad govorimo o subjektivnom vremenu, mislimo na način na koji ljudi sebi predočavaju smisao vremenitosti, odnosno kako razumiju vrijeme. Povjesničari i filozofi razmišljaju o vremenu i smislu povijesnih zbivanja na apstraktan način te nam oni, više nego itko drugi, otkrivaju kako je vrijeme ljudska tvorevina i kao takva, imaginarna. Filozofsko promišljanje smisla vremenitosti pripada novijem razdoblju. Međutim, ljudi su oduvijek razmišljali o događajima i pokušavali ih smjestiti u određen vremenski okvir kako bi im dali smisao. Njihovo je razumijevanje uvijek bilo povezano s njihovim dominantnim životnim predodžbama, gotovo uvijek pod snažnim utjecajem mitologije i religije koje se uvijek bave početkom, ustrojem, razvojem i krajem svijeta.
Mitologije i religije, za razliku od filozofske koncepcije vremena, smislu vremenitosti ne prilaze racionalno, već putem iracionalnog imaginarija. Način proizvodnje životnih dobara, odnosno osnovni proizvodni obrazac zajednice, također je odigrao svoju ulogu u stvaranju predodžbe vremena. To znači da doživljaj vremena proizlazi i iz životnog iskustva neke zajednice, a služi osmišljavanju životnih procesa, pojava i zbivanja te samog života i njegove prolaznosti. I u mitološkoj i u filozofskoj koncepciji vremena prisutna su dva oprečna imaginarija, kao i dva oprečna modela – linearni i ciklički. Ta dva modela proizlaze iz načina proizvodnje dobara za život i načina života prvih ljudskih zajednica – stočarsko-nomadske i zemljoradničke, a razvijaju se kontinuirano u različitim oblicima sve do današnjih dana.
U drevnim zemljoradničkim zajednicama osnovna preokupacija ljudi bila je ciklus plodnosti prirode, pa njihov svjetonazor uvijek naglašava umiranje i ponovno rađanje kao neizbježan prirodni ciklus. Zemljoradnički način života generira mitologiju koja odražava ciklus vegetacije, politeizam i rituale plodnosti, stoga je koncepcija vremena ciklička. Vrijeme se zamišlja kao vrtnja u krug, odnosno kao mnoštvo ciklusa s rastom, vrhuncem i opadanjem.
Stočarsko-nomadske zajednice, nasuprot tome, temeljile su svoj život na uzgoju stoke, seobama u potrazi za pašnjacima i patrijarhalnom monoteizmu. Nomadsko vrijeme je stoga linearno i zamišljeno kao neprekinuti put prema naprijed. Ovo je vrijeme ujedno i ratno, osvajačko vrijeme što je povezano s potragom za novim pašnjacima. Nomadi uvijek prisvajaju nove teritorije i sakraliziraju ih. Osvojeni prostori s vremenom postaju carstvima, a plemenski vođe vladarima, kraljevima ili carevima – iz čega se kasnije razvija i kult heroja.
Prve civilizacije stvaraju simboličku mješavinu zemljoradničkog i nomadskog imaginarija, pa njihovi svjetonazori i religije predstavljaju sofisticiranu mješavinu dviju mitologija – zemljoradničke i nomadske. Prve civilizacije tako stvaraju kompleksnije koncepte vremena koji uvijek predstavljaju naročit spoj cikličkog i linearnog vremena.
Ciklički i linearni koncept vremena u različitim se oblicima prepliću pri tvorbi velikih kulturalnih, religijskih ili epohalnih konceptualizacija povijesti. Koncept rađanja u krug, koji podrazumijeva rast, vrhunac, opadanje i novo rađanje te ističe međuovisnost vremenskih razdoblja i povijesti, čovjekovu misao oblikuje kao naglašenu cikličku misao. Drugi, linearni koncept, nasuprot tome, jest progresivistički, pa čovjek vrijeme i svoju povijest doživljava kao linearno usmjerene prema konačnom cilju. Ta dva osnovna obrasca prožimaju i suvremenu filozofsku koncepciju vremena. Možemo, dakle, zaključiti da kroz cijelu povijest čovječanstva, od njezinih početaka do današnjih dana, ostaju dva osnovna pristupa vremenitosti, konceptualizaciji i periodizaciji povijesti – ciklički i linearni.
Filozofi pokušavaju dati racionalan odgovor na pitanje što je vrijeme kao vrijeme, ali bez ikakvih kulturalnih, religijskih ili povijesnih primjesa. Naime, filozofija se nije razvijala iz mita, nego protiv mita, kao nastojanje dosljednog mišljenja da racionalno pronikne u tajne svijeta i života. Filozofi stoga nikada nisu bili zaokupljeni mjernim, tj. fizikalnim aspektom vremena, već su u njemu uvijek tražili smisao i svrhu. Vrijeme se u filozofiji definira kao slijed bića jednog nakon drugog, bivanja u promjeni, u nastajanju i nestajanju.
Već je grčki filozof Heraklit govorio o vremenu i životu kao prolaznosti i nepovratnosti: „Nemoguće je dva puta zagaziti u istu rijeku“. Za njega je život promjena, prolazni period nastajanja, razvoja i propadanja – dakle, ciklički proces.
Novovjekovni filozof Hegel, pak, utemeljuje svoju filozofiju na ideji apsolutnog duha koji prolazi razvojne faze da bi na kraju spoznao samoga sebe. Dakle, karakteristika koja odlikuje ovu filozofiju trajno je kretanje koje nazivamo „dijalektičkim“. Prema Hegelu priroda nema povijesti, već samo duh ima povijest. Duh i tijek njegova razvitka za njega su glavni predmet filozofije povijesti. Priroda duha može se razumjeti tako da se on usporedi sa svojom suprotnošću – materijom. Bit je materije težina; bit duha je sloboda. Materija nema svijest o sebi, dok je duh ima. Prema Hegelu apsolutni se duh ozbiljuje u umjetnosti, religiji i, naposljetku, u filozofiji. U povijesnom razvitku duha bile su tri glavne faze: vrijeme istočnih naroda, potom Grka i Rimljana, te naposljetku Germana. Istok je znao, i sve do danas zna, da je samo jedan slobodan; grčki i rimski svijet da su neki slobodni; a njemački svijet zna da su svi slobodni. U ovozemaljskom razvoju duha, dakle, Hegel najveću ulogu pripisuje Germanima: „Germanski duh je duh novoga svijeta. Njegov cilj jest realizacija apsolutne istine kao beskonačnog samoodređenja slobode.“ Po toj koncepciji njemačka idealistička filozofija predstavlja kraj povijesti duha. Hegelova filozofija, dakle, vrijeme razumije kao linearno determiniran progres.
Nietzsche je, ne bez sarkazma, odbio takvo viđenje povijesti kao unaprijed usmjerene prema određenom cilju, smatrajući takvo stajalište patetičnim ostatkom judeo-kršćanske ideologije kolektivne utjehe. Po njegovu tumačenju, vrijeme je bivanje i promjena, a život je samo izmjena stvaralačkih i razornih snaga bez početka i kraja – cikličko povratno gibanje, besmislena i besciljna pozornica volje za moći. Ova misao o vječnom vraćanju, koja potječe od Heraklita, u suprotnosti je s linearnom judeo-kršćanskom koncepcijom vremena. Povijest je, prema Nietzscheu, vječno vraćanje, pri čemu pojmovi poput progresa ili napretka i onostranosti gube svako značenje.
Hegelova je filozofija i koncepcija povijesti snažno utjecala na Karla Marxa koji je u mladosti bio Hegelov učenik. Dok se Hegelova teorija povijesti temelji na kontinuiranom napredovanju prema višim stupnjevima svijesti, Marxova teorija povijesti temelji se na kontinuiranom napredovanju prema višim stupnjevima društvenih formacija. Dakle, obojica prihvaćaju racionalnu formulu utemeljenu na koncepciji evolucije čovječanstva prema unaprijed utvrđenom cilju. Za razliku od Hegela, Marx je obnavljač materijalizma kojemu daje novo tumačenje i novu vezu s ljudskom poviješću – pod Hegelovim utjecajem nazvao ga je dijalektičkim. Marx je smatrao da se svijet razvija po dijalektičkoj formuli (teza-antiteza-sinteza) te da su pokretačke sile ovog razvoja klase i klasna borba među njima, a ne narodi, kako je to smatrao Hegel. To znači da je za Marxa pokretačka snaga, ustvari, čovjekov odnos prema materiji, čiji je najvažniji dio način proizvodnje. Marxov materijalizam u praksi postaje ekonomijom.
Prema Marxu, tzv. zapadni čovjek rođen je slobodan u uvjetima primitivnog komunalizma koji ne poznaje privatno vlasništvo te prolazi kroz četiri progresivne povijesne epohe: robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i socijalizam, prije nego što kulminira na krajnjoj postaji zvanoj komunizam. Povijest čovječanstva je, za Marxa, povijest njegove revolucionarne klasne borbe koja završava pobjedom radničke klase i oslobođenjem Zapadnog čovjeka. Marxova teorija razvitka društvenih formacija nosi u sebi imanentni progresivizam, u njegovo vrijeme prihvaćen kao univerzalni zakon i kao takav prisutan i u prirodnim znanostima te evolucijskoj teoriji. Politika, religija, filozofija i umjetnost su, prema Marxu, u svim razdobljima ljudske povijesti, ponajviše rezultat načina proizvodnje i proizvodnih odnosa, a u manjoj mjeri i raspodjele dobara. Marx je tvrdio da će, kao rezultat socijalističke revolucije koja će ukinuti privatno vlasništvo i uvesti državni kapital i državno vlasništvo, klase na kraju iščeznuti te ustupiti mjesto potpunoj političkoj i ekonomskoj harmoniji. Dakle, Marx je vjerovao da svako dijalektičko kretanje predstavlja progres i smatrao je da će socijalizam, kada se jednom ostvari, pridonijeti ljudskoj sreći više nego što su to učinili feudalizam ili kapitalizam. Međutim, povijesni događaji u proteklom stoljeću u komunističkim zemljama (diktature, ideološke ortodoksnosti, ekonomske krize i ratovi) pokazali su da Marxova očekivanja nisu bila realna jer su se njegov povijesni determinizam i progresivizam pokazali u konačnici kao utopijski ideal.
Progresivizam je kao način mišljenja bio prisutan u misli mnogih Marxovih suvremenika u Zapadnoj i Srednjoj Europi. Po toj koncepciji povijest svijeta i čovječanstva predstavlja stalan napredak: povijest čovjeka kreće se prema sve naprednijim društvenim formacijama i stupnjevima svijesti. Ideja progresa najviše dolazi do izražaja na području prirodnih znanosti i tehnologije. Svoje izvore ima u arhaičnoj metalurgiji koja je stvorila prva primjenjiva znanja i tehnike ovladavanja prirodom. Zahvaljujući znanstvenim dostignućima, ljudi su uvidjeli da je u vremenu moguće postići promjenu i napredak te da usavršavanje tehnologije poboljšava kvalitetu ljudskog života. Zahvaljujući tome razvila se ideja o progresu kao načinu ovladavanja vremenom. Ali, ostaje otvoreno pitanje: je li progresivizam dao odgovor na pitanje o smislu svijeta i vremena? Naime, napredak znanosti i tehnologije i njihovu inovacijsku i stvaralačku snagu uvijek prate destrukcija, razaranje i propadanje. Svjedoci smo da velika tehnološka i znanstvena postignuća često uništavaju čovjeka, životinje i prirodu oko njega. Nije li stoga progresivizam tek utopijska težnja za uspostavom idealne zajednice?
Eurocentrizam (ili orijentalizam)5 svjetonazor je koji polazi od uvjerenosti u urođenu superiornost Zapada nad Istokom. Taj je svjetonazor tijekom 18. i 19. stoljeća bio ključan za oblikovanje zapadnoeuropskog identiteta koji je vodio u imperijalizam i uspon Zapada. Tek krajem 20. stoljeća, kada su pojedini znanstvenici potaknuti društvenim, ekonomskim i političkim promjenama u cijelome svijetu, počeli proučavati proces stvaranja identiteta, taj je svjetonazor doveden u pitanje:
Poučavani smo, kako u školi, tako i izvan nje, da postoji entitet zvan Zapad, i da se o tom Zapadu može misliti kao o društvu i civilizaciji neovisno i u suprotnosti s drugim društvima i civilizacijama (tj. s Istokom). Mnogi od nas su odrasli vjerujući da taj Zapad ima (autonomnu) genealogiju, po kojoj je drevna Grčka začela Rim, Rim je začeo kršćansku Europu, kršćanska Europa je začela renesansu, renesansa prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo političku demokraciju i industrijsku revoluciju. Industrija se križala s demokracijom i zauzvrat dala SAD, utjelovljujući pravo na život, slobodu i traganje za srećom…To je obmanjujuće, prvo, jer povijest preokreće u priču o moralnom uspjehu, u vremensku trku u kojoj svaki sudionik utrke predaje baklju slobode na sljedećem releju. Povijest je na taj način prerađena u priču o širenju kreposti i o tome kako kreposni Zapad odnosi pobjedu nad zločestim dečkima na Istoku.6
Mnoge od nas su do nedavno poučavali da je Zapad počeo svoj uspon prema „vrhu svijeta“ otkrićem Amerike 1492. godine, i to zahvaljujući svojoj racionalnoj neumoljivosti. Prema tradicionalnom zapadnom shvaćanju otada se Europljani šire po cijelome svijetu „polažući tračnice kapitalizma uzduž kojih bi se cijeli svijet mogao osloboditi ralja oskudice i bijede u sjajno svjetlo modernosti.“ Ovo tradicionalno gledište nazivamo eurocentričnim. Mnogi današnji znanstvenici osporavaju ovo gledište kao lažno. Među njima se osobito ističe povjesničar i lingvist Martin Bernal. On tvrdi da je drevna grčka civilizacija, ustvari, tek izvedenica drevnog Egipta.7 U uvodu njegove čuvene knjige Black Athena stoji:
U historiografiji postoje dva tumačenja grčke povijesti: prvi vidi Grke kao Arijce (Indo-europljane), a drugi ih vidi kao Levantince na periferiji egipatskog i semitskog kulturalnog područja. Ja ih zovem arijski i antički model. Antički model bio je uobičajen među Grcima klasičnog i helenističkog razdoblja. Prema njemu grčka kultura je izrasla kao rezultat kolonizacije Egipćana i Feničana oko 1500. godine prije Kr. koji su se širili izvan svojih matičnih zemalja i civilizirali zatečeno stanovništvo. Štoviše, Grci su i nakon kolonizacije intenzivno komunicirali sa susjednim bliskoistočnim zemljama i od njih i dalje posuđivali i nastavili graditi svoju kulturu.
Mnogi ljudi su iznenađeni kada saznaju da se arijski model, po kojemu se većina nas školovala i još uvijek školuje, razvio tek u prvoj polovici 19. stoljeća. Arijski model negira ili dovodi u pitanje činjenicu postojanja egipatskih i feničkih naselja u Grčkoj. Ono što ja zovem ekstremnim arijskim modelom, cvalo je za vrijeme dvaju vrhunaca antisemitizma u 1890-im i ponovo između 1920. i 1930. godine, kada se negirao čak i fenički kulturalni utjecaj. Prema arijskom modelu postajala je invazija sa sjevera o kojoj se ne govori u antičkoj tradiciji. Tada su Arijci preplavili lokalnu „Egejsku“ili „Prethelensku“ kulturu. Grčka civilizacija vidi se kao rezultat mješavine Helena koji govore indoeuropskim jezikom i pobijeđenih domorodaca. Ovaj arijski model nazivam „fabriciranje antičke grčke povijesti od 1785. do 1985.
Znanstvenik John M. Hobson u knjizi Istočno podrijetlo zapadne civilizacije argumentirano tvrdi da je Istok u razdoblju od 500. do 1800. godine bio napredniji od Zapada i imao presudnu ulogu u omogućavanju uspona moderne zapadne civilizacije. Prema Hobsonu, Istok je omogućio uspon Zapada kroz dva glavna procesa: difuziju i prisvajanje. Prvo, tehnologija, ideje i institucije s Istoka kroz globalnu komunikacijsku mrežu difuzno su se širile na Zapad, gdje su se kasnije asimilirali. Drugo, zapadni imperijalizam je nakon 1492. godine vodio Europljane da prisvoje sve vrste istočnih ekonomskih resursa i tako omogućio uspon Zapadu. Očito je da Zapad nije bio autonoman pionir svog vlastitog razvoja već je njegov uspon nezamisliv bez doprinosa Istoka.8
Dakle, posljednjih desetljeća velika međunarodna skupina znanstvenika utvrdila je da su sve glavne koncepcije i teorije povijesti – od veberizma, liberalizma do marksizma – eurocentrične. One pretpostavljaju da je Zapad uspio sam od sebe, kao rezultat svojih prirođenih i superiornih vrlina, a ne da je globalni kontekst bio presudan za taj uspon. Sukladno tomu, zastupnici eurocentrizma pretpostavljaju da se povijest svijeta može ispričati kao priča o usponu i trijumfu Zapada bez utjecaja preostalog dijela svijeta. Suvremeni znanstvenici pobijaju temeljne pretpostavke eurocentrizma kao mita i tradicionalnu priču svjetskog povijesnog razvoja u kojoj je Istok legitimno marginaliziran jer je bio pasivan promatrač sa strane i žrtva Zapadne moći, te otvaraju anti-eurocentričnu perspektivu.
U tom smislu znanstvenik Felipe Fernández-Aramesto u knjizi Millenium piše:
Poradi svjetske povijesti, rubovi katkada traže više pozornosti negoli metropola. Djelomična misija moje knjige jest rehabilitirati previđeno, uključujući mjesta često ignorirana kao periferna, narode marginalizirane kao inferiorne i pojedince prognane na sporedne uloge u bilješkama na dnu stranice.9
Hobson u tom smislu dodaje:
Eurocentrično negiranje djelovanja Istočnih civilizacija i njihovo izostavljanje iz progresivne priče svjetske povijesti potpuno je neprimjereno. Jer ne samo da primamo jako iskrivljen pogled na povijest Zapada, nego istodobno malo učimo o Istoku izuzev kao o pasivnom objektu ili provincijalnoj žabokrečini matične Zapadne svjetske povijesti. Ta marginalizacija Istoka stvara znakovitu tišinu.
Alternativno anti-eurocentrično viđenje stvara uključiviju, uživljenjiju i potpuniju sliku svjetske povijesti. Imaginacija i empatičko razumijevanje su pritom najznačajniji jer nam omogućuju prevladati eurocentričnu, iskrivljenu i selektivnu sliku povijesti.
Novo viđenje i nov način povijesnog istraživanja omogućavaju nam da povratimo Istočne narode na status kreativnih i aktivnih agensa. To ne činimo zbog toga što to želimo, nego zbog toga što su Istočni narodi nedvojbeno bili „narodi s poviješću“ koji su značajno pridonijeli razvoju Europe. I jedino kada to priznamo, možemo početi pisati zadovoljavajući prikaz europske povijesti.10
Povijest je vrlo zanimljiva, ali i vrlo složena znanstvena disciplina. Tu složenost objasnio je nizozemski teoretičar i filozof povijesti Harry Jansen uz pomoć trokuta koji prikazuje odnos istraživanja, interpretacije i imaginacije.11 Interpretacija je u tom trokutu vrlo važna jer povjesničari uvijek „plove na struji interpretacije“ opisujući ljude i njihove aktivnosti. Opisivati aktivnosti ljudi znači, zapravo, otkriti namjere koje su ležale ispod njihovih djela. Znanstvenik istražujući aktivnosti i namjere ljudi u prošlosti mora znati u kojem kontekstu su ljudi djelovali. Istraživati kontekst znači istražiti geografske, demografske, ekonomske, društvene, političke i kulturalne okolnosti u kojima su se određeni događaji zbivali. Pritom su povjesničari više u potrazi za uzrocima događaja i uvjetima u kojima su se oni zbili, nego li nečijim namjerama. U spomenutom trokutu imaginacija izražena kroz slike i izazovne priče postaje najvažnije sredstvo tumačenja događaja. Upotrebljavajući slike i priče povjesničari nastoje oživjeti stvarnost u prošlosti.
Složenost povjesničareva rada, znanstvenik Felipe Fernandez Aramesto u uvodnom dijelu knjige Ideje koje su promijenile svijet objašnjava na sljedeći način:
Najvažnije pitanje u vezi s poviješću glasi: Kako se do nje uopće dolazi? Kad se usporedimo s ostalim životinjama, jasno vidimo koliko je čovjekova prošlost promjenljiva. Način života životinja mijenja se razmjerno malo u usporedbi s promjenama i revolucijama koje obilježavaju naše zajednice.
Znanstvena literatura je prepuna suprotstavljenih teorija o tome kako nastaje povijest. Tako se, primjerice, kaže da je povijest podložna zakonima koji upravljaju promjenama, poput klasne borbe i napretka. Ili da je riječ o obrascu koji nam je nevidljiv zbog njegove kompleksnosti, a u kojemu su svi događaji uzročno-posljedično povezani, nanizani poput kralježaka. Ili da je određuje neki sveobuhvatni mehanizam: recimo gospodarske ili demografske sile. Ili da ima vlastitu pokretačku snagu – kao Povijest s velikim P – jedinstvenu silu ili „duh svijeta“.
U spomenutoj knjizi Aramesto tvrdi da se povijest prije svega odvija u ljudskom umu: povijest pokreću ideje. I upravo je to razlog zašto je čovjekova povijest prepuna promjena. Čovjek raspolaže silno složenim sposobnostima i iskustvom, kao i pomagalima za razmišljanje. Po Aramestovu mišljenju, najveći dio povijesnih promjena ima intelektualne korijene. Ljudske zamisli i nove ideje u najmanju ruku jednako su utjecajni pokretači promjena kao i materijalne nužnosti, gospodarske potrebe, ograničenja koja postavlja okolina. Djelovanje ideja ponekad je manje uočljivo od djelovanja materijalnih sila: neke mijenjaju svijet izravno, izazivajući opipljive posljedice; druge ga mijenjaju neizravno, djelujući na način na koji ga pojedinci i skupine doživljavaju – što potom ima daljnje, dublje posljedice.12
Pedagoška transformacija historiografskih dostignuća u nastavni predmet još su složenija. Kad pristupamo tom poslu, moramo prije svega odrediti koji su naši ciljevi. Škola je oduvijek imala svoja dva velika cilja: razviti u učenika određene intelektualne vještine te pomoći mladim ljudima da postanu dobri ljudi, odnosno da se znaju jasno odrediti prema dobru i zlu. O odnosu ta dva cilja vode se posljednja tri desetljeća u stručnoj i znanstvenoj literaturi najžešće rasprave. Tradicionalna građanska škola smatra da je odgoj oduvijek bio temeljna obveza i pravo obiteljskog doma, izuzev u slučajevima kada ona to nije sposobna činiti. Danas se takav pristup potpuno napušta. Duhovni razvoj što ga čine razvijanje samopouzdanja i samopoštovanja, potreba i osjećaj važnosti druženja s drugim i drugačijim učenicima, otvoreni razgovori o vlastitom i tuđem religioznom iskustvu, stalno propitivanje i traganje za smislom i svrhom osobnog života, entuzijazam i odlučnost, kao i moralni odgoj. Odgoj za toleranciju i nepristranost, slobodno iskazivanje vlastitog mišljenja, poštivanje tuđih stavova i uvjerenja, miroljubivost i izbjegavanje sukoba postaju sastavni dio svih nastavnih predmeta, a osobito nastave povijesti na svim razinama školovanja. Ovi zahtjevi posljedica su etničke šarolikosti suvremenih društava. U takvim okolnostima treba vrednovati nasljeđe svih etničkih i kulturnih baština, čime se olakšavaju prilagodba i dijalog među pripadnicima različitih kultura te ruše predrasude prema drugima i drugačijima. Dijalog se strukturira u sljedećim okvirima: jednakopravnost kultura, dehijerarhizacija kultura, raznolikost kultura, kulturni pluralizam i demokratizacija kultura.13
Međutim, kako naći ravnotežu u nastavi povijesti između ova dva složena cilja – obrazovnog i odgojnog? Kako strukturirati ishode učenja u kurikulumima, a da oni zahvate ravnomjerno oba cilja? Rješenje se traži u interkulturalnom pristupu nastavi povijesti. Nastava povijesti treba biti tako strukturirana da otvori učenicima prozor u svijet velikoga ljudskog iskustva u različitim podnebljima i u različitim vremenima. Cilj nastave povijesti tako postaje i opis načina na koji ljudi u različitim prostorima i vremenima organiziraju svoj život i oblikuju životna pravila, svoj duhovni svijet te kako opisuju sebe i druge. Među njima tražimo sličnosti i razlike te osobita svojstva. Promatramo snažne, dugotrajne kulturne i interkulturne cjeline i procese. Proučavajući izbore i odluke ljudi u prošlosti, učenici se mogu lakše i s dubljom sviješću, suočiti s današnjim problemima i izborima, kao i alternativama koje im se nude, te jasnije vidjeti moguće posljedice svake od njih. Treba imati na umu da bez dobrog poznavanja svjetske povijesti danas ne možemo pristupiti ma kakvom istraživanju političkih, socijalnih i moralnih tema u društvu. Bez razvijenog povijesnog mišljenja ne možemo dobiti informirane i samosvjesne građane, što je bitno za njihovo djelotvorno sudjelovanje u demokratskim procesima upravljanja i ostvarivanja demokratskih ideala. Za ekstrapolaciju iz historiografije u nastavu povijesti bitno je razvijanje posebnih intelektualnih vještina jer o njima ovisi razumijevanje prošlosti. Ono što se traži je sposobnost povijesnog (kritičkog) mišljenja. Koji put učenici trebaju prijeći da bi razvili sposobnost povijesnog mišljenja? Radi se o dugotrajnom procesu koji vremenski obuhvaća cjelokupno razdoblje školovanja – osnovnu i srednju školu.
S obzirom na to da je povijest čovječanstva vrlo opsežna, složena, promjenljiva i dugotrajna, priču o njoj možemo razumljivo ispričati samo ako je podijelimo u logične i koherentne vremenske jedinice. Dakle, kurikulumi povijesti, kao i velike povijesne sinteze, ne mogu funkcionirati bez odgovarajuće periodizacije. Većina europskih zemalja donedavno se služila trodijelnom podjelom vremena: antika, srednji vijek i moderno doba.14 Ovakva podjela je izuzetno eurocentrična i ne može se uklopiti u suvremeni kurikulum koji želi obuhvatiti povijest svijeta. Stoga su u posljednjim desetljećima mnogi znanstveni timovi u pojedinim zemljama kreirali kurikulume za nastavu povijesti s novim periodizacijama. Tako, na primjer, Nizozemska ima u srednjim školama deset povijesnih razdoblja u koja se smještaju najznačajniji povijesni događaji i procesi u Zapadnoj Europi u dugom vremenskom rasponu – od lovca i skupljača plodova i zemljoradnika do pojave televizije oko 1950-ih. Ova podjela je trenutačno pod velikom kritikom znanstvenika, osobito psihologa koji tvrde da podjela na deset razdoblja ne vodi računa o psihičkom razvoja učenika koji ne mogu događaje smještene u tako velik broj razdoblja povezati u smislenu cjelinu. Stoga znanstvenik Harry Jansen predlaže podjelu povijesti svijeta na pet razdoblja: 1. od lovaca do građana; 2. mediteranske civilizacije; 3. od Mediterana do Atlantika; 4. atlanstka civilizacija i 5. od Atlantika do Pacifika.15 U Sjedinjenim Američkim Državama u uporabi je trenutačno osam povijesnih razdoblja u koje je smještena cjelokupna povijest čovječanstva. U našim dosadašnjim programima povijest je bila podijeljena na pet razdoblja koja su, u skladu s marksističkom filozofijom, karakterizirala stupanj razvoja proizvodnih snaga i odnosa: prapovijest – prvobitna zajednica, stari vijek – robovlasništvo, srednji vijek – feudalizam, novi vijek – kapitalizam, najnovije doba – socijalizam. Ta se podjela u novim kurikulumima nije mogla održati. Za potrebe novog kurikuluma razrađena je stoga nova periodizacija u šest povijesnih razdoblja, i to u skladu s općim načelima izrade kurikuluma16 i dostignućima moderne historiografije. Povijesna su razdoblja:
Nazivi pojedinih povijesnih razdoblja poznati su i uobičajeni u historiografiji, znanstvenoj literaturi i udžbenicima, a ovdje su odabrani i poredani logičnim redoslijedom. Za potrebe strukturiranja sadržaja unutar pojedinih razdoblja (nastavne teme) i ishoda učenja usvojene su dvije skupine načela: opća i posebna.
Opća načela su sljedeća:
Posebna načela proizlaze iz općih načela i vezana su uz suvremenu historiografiju i nastavu povijesti. Ona su sljedeća:18
Podjela na nova povijesna razdoblja je dakle bio nužan referentni okvir za izbor ishoda učenja i povijesnih tema. Povijesna razdoblja nisu vremenski čvrsto određena jer se tu radi upravo o idejnim konceptima ili imaginarnim obrascima. S njima se konceptualizira vrijeme, odnosno iskazuje način na koji razumijevamo vrijeme i povijest.
Broj ishoda učenja i nastavnih tema u novim kurikulumima za srednje škole ovisi o raspoloživom broju sati za nastavu povijesti. Činjenica je da je broj sati povijesti u pojedinim zanimanjima različit. Ta razlika je uvjetovana Zakonom o strukovnom obrazovanju koji propisuje udjel temeljne kompetencije (općeobrazovnih programa) u kvalifikacijama koje traju tri i više godina.19 Različit broj sati za nastavu povijesti dodijeljen pojedinim zanimanjima doveo je do izrade pet kurikuluma koji se razlikuju po broju ishoda i nastavnim tema, dok je jezgra s povijesnim razdobljima (jedinice ishoda učenja) ostala ista.
1 Za detalje vidi M. Dragun, Mitologija, obred i koncepcije vremena kod ratara i nomada, Društvena istraživanja, sv. 12, br. 5, 2003.
2 Kalendar (lat. calendarium, knjiga rokova) je skup pravila kojima se određuje odnos između različitih vremenskih razdoblja: dana, tjedna, mjeseca i godine te tablica rasporeda dana u godini. Osnovni vremenski razmak u svih naroda bio je uvijek dan tj. razdoblje jedne promjene svjetlosti(dana u užem smislu) i tame (noći). Za detalje vidi u Hrvatska enciklopedija, sv. 5, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb, 2003, str. 441.
3 Za detalje o kalendarima vidi knjigu Davida Ewinga Duncana, Calendar: Humanity’s Epic Struggle to Determine a True and Accurate Year, Avon, New York, 1998.
4 Postoji opsežna literatura o koncepcijama vremena i stilovima povijesti, a koja je uglavnom na stranim jezicima. U Hrvatskoj je mitološkoj i filozofskoj koncepciji vremena znanstvenica Maja Dragun posvetila u svojoj knjizi New Age – povijesni korijeni i postmoderna tumačenja jedno vrlo zanimljivo poglavlje pod naslovom Koncepcije vremena i stilovi povijesti. Američka znanstvenica Carol Delaney također je u svojoj knjizi pod naslovom Investigating Culture: an Experiential Introduction to Anthropology dva poglavlja posvetila pitanju kako su se ljudi u pojedinim kulturama orijentirali i orijentiraju u prostoru i vremenu i kako shvaćaju vrijeme.
5 Godine 1978. znanstvenik Edward Said u raspravu o odnosu kultura i njihove borbe za nadmoći jedne nad drugom uveo je pojam: orijentalizam. Taj je pojam istoznačan s pojmom eurocentrizma, ali ovaj put iz perspektive samih Europljana.
6 Ovo je citat iz knjige Ericha R. Wolfa, Europe and the People Without History , UCLA, LA,1997. koji je poslužio Johnu M. Hobsonu kao uvodni moto za knjigu Istočno podrijetlo zapadne civilizacije, MISL, Zagreb, 2009.
7 Martin Bernal, Black Athena, The Afroasiatic Roots of Classical Civilization, Vol. I-III, Rutgers University Press, NJ, New Brunswick, 1987. Bernal je jedan od najistaknutijih povjesničara dvadesetog stoljeća. Bio je poliglot koji je govorio deset jezika, uključujući kineski i japanski. Znanje stranih jezika otvorilo mu je pristup znanjima koja su za velik dio znanstvene javnosti bila nedostupna i širenje znanstvenih horizonata. Napisao je. među ostalim, i knjigu o kineskoj i vijetnamskoj povijesti. Umro je u lipnju 2013. godine u 76. godini života.
8 O kineskom industrijskom čudu (lijevanje željeza i proizvodnja željeznih predmeta, proizvodnja čelika, kineske vodenice za pokretanje mjehova u talionicama, stroj za predenje svile i konoplje, kanali i ustave te prijevoz ugljena, željeza i čelika duž kanala, uporaba koksa umjesto drvenog ugljena) pogledati poglavlje „Kineski pioniri: prvo industrijsko čudo“ u Hobsonovoj knjizi Istočno podrijetlo Zapadne civilizacije, MISL, Zagreb, 2009.
9 Felipe Fernandez-Aramesto, Millennium: a History of the Last Thousand Years, Scribner, New York, 1995. (u hrvatskom prijevodu Tragači, globalna povijest istraživanja, Fraktura, Zagreb, 2010).
10 John. M. Hobson, nav. dj., str. 318.
11 Harry Jansen, Triptiek van de tijd, Geschiedenis in drievoud, Vantilt, Nijmegen, 2010.
12 Svjetski priznati povjesničar Frlipe Fernandez-Aramesto u spomenutoj knjizi obrađuje ključne povijesne i filozofske pojmove koji od pojave čovjeka i civilizacije oblikuju naš svijet. Više od 175 najvažnijih ideja objašnjene su jasno i sažeto, a prate ih povijesne ilustracije s kojima se oživljuju često teško shvatljivi pojmovi i ideje. Materija je izložena kronološki – os pojave čovjeka do danas.
13 Marijana Marinović, Interkulturalni pristup nastavi povijesti, Zbornik radova sa Prvog hrvatskog simpozija o nastavi povijesti, FF Zagreb i Zavod za školstvo Republike Hrvatske, Zagreb, 2006, str. 16.
14 Harry Jansen, The little dog of the Fondaco dei Tedeschi: On nations, globalization and periodization in the history curriculum, World History Connected, sv. 9, br. 3, str. 1, University of Illinois, Chicago, 2012.
15 Ova podjela odražava Jansenovu tezu da se težište razvijenih civilizacija kroz povijest seli od Mediterana prema Atlantiku i od Atlantika na Pacifik i da su one uvijek čvrsto povezane s morem.
16 Opća načela izrade ishoda učenja u pojedinim predmetima što ih je izradio stručno-znanstveni tim određuju da u svakom nastavnom predmetu ne smije biti više od šest jedinica ishoda učenja (područja ispitivanja). Za detalje vidi Priručnik za planiranje i razvoj strukovnih kvalifikacija, knjiga III – Metodologija, Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, Zagreb, 2011.
17 Harry Jansen je detaljno razradio pristup izradi općih načela (benchmarks) u spomenutoj knjizi Triptiek van de tijd. Geschiedenis in drievoud (Triptych of time. History in three ways).
18 Opća načela za potrebe hrvatskog kurikuluma su preuzeta od Harija Jansena, a posebna načela i šest jedinica ishoda učenja (povijesna razdoblja) za potrebe izrade kurikuluma izradila je Marijana Marinović.
19 Zakon o strukovnom obrazovanju (Narodne novine, br. 30/09, 24/10) određuje da u prvoj godini obrazovanja mora biti najmanje 60% sati općeobrazovnih predmeta u odnosu na strukovnu kompetenciju, a u drugoj godini općeobrazovni predmeti zauzimaju 40 % satnice. Dakle, udio općeobrazovnih predmeta smanjuje se od 60% na 40%, pa su prema tome pojedini općeobrazovni predmeti smanjeni i svedeni u dozvoljenu granicu.