Istra je u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća bila poprište neobičnog i žestokog sukoba triju nacionalnih pokreta: talijanskog s jedne te slovenskog i hrvatskog s druge strane. Budući da se talijanski risorgimento relativno rano proširio među istarskim Talijanima, oni su u drugoj polovici 19. stoljeća ostvarili dobar dio vlastitih preporodnih ciljeva. Imali su uvjerljivu većinu u Istarskom saboru te u gotovo svim gradskim i općinskim vijećima, razvijenu mrežu škola, izdavali su brojne novine i časopise. Slovenci i Hrvati u gradovima su mahom potalijančeni te se proces okrenuo istarskom selu. U tom se trenutku bude slovenski i hrvatski nacionalni pokreti. Malobrojna hrvatska i slovenska inteligencija, iznikla na selu, povezala se na svim razinama – u društvenom, kulturnom i političkom radu.
Istra je od 1815. pa sve do 1918. godine pokrajina Austrijskog primorja uz Trst, Goricu i Gradišku. Istri su priključeni kvarnerski otoci Krk, Cres i Lošinj. Popisi stanovništva jasno pokazuju uspjeh talijanskog pokreta:
| Popis | 1846. | 1890. |
| Hrvati | 134.455 | 140.713 |
| Slovenci | 31.155 | 44.418 |
| Talijani | 60.000 | 147.417 |
Ne treba posebno objašnjavati zašto je školstvo bilo u središtu zanimanja suprotstavljenih pokreta i najvažnije poprište nacionalnih sukoba u Istri. Pritom je na prvom mjestu borba za škole na materinskom jeziku. Nužan preduvjet preporoda je školovan učiteljski kadar predan „narodnoj stvari“.
Školski sustav do 1869. godine određivao je na osnovnoj razini trogodišnje (trivijalke) i četverogodišnje (glavne) pučke škole. U svakom školskom okrugu trebala je biti jedna normalna (uzorna) škola. Školski okruzi uglavnom su se poklapali s teritorijem pokrajina. Nadzor nad školama povjeren je Crkvi, a učitelji su većinom bili svećenici. Revolucionarna zbivanja 1848. dokončala su nametanje njemačkog jezika u školama te se u pučke škole uvodi materinski jezik. Školovanje za učitelje pučkih škola svodilo se na tromjesečne i šestomjesečne tečajeve pri uzornim školama, od sredine 19. stoljeća na jednogodišnje tečajeve. Na području Istre nije postojala nijedna uzorna škola, pa su se učiteljski tečajevi održavali pri glavnoj školi u Rovinju.
Državni zakon o školama iz 1869. bitno mijenja i produžava trajanje školovanja. U selima i manjim gradovima postoje opće pučke škole, u većim gradovima građanske škole. Obje traju šest godina te imaju još dvije godine opetovnica (blagdanskih škola) kao pripremu za upisivanje viših škola. Nastavni jezik trebao je biti materinski. Koji će jezik u pojedinom mjestu biti proglašen materinskim jezikom odlučivalo je Pokrajinsko školsko vijeće za Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu, a na prijedlog mjesnih općinskih i gradskih vijeća. Zbog već spomenute dominacije Talijana u ovim lokalnim tijelima, na području Istre kao materinski jezik većinom je određivan talijanski jezik, čak i u gotovo posve hrvatskim i slovenskim krajevima.
Nadzor nad školama oduzet je Crkvi, a svećenicima je zabranjeno obavljanje učiteljskog posla. Ova je odredba u prvi mah uzrokovala veliki manjak učitelja i privremeno zatvaranje brojnih pučkih škola. Naime, učitelji su trebali završiti učiteljsku školu u trajanju od tri, od 1874. u trajanju od četiri godine.
Rovinjski jednogodišnji učiteljski tečaj pretvoren je 1870. u trogodišnju mušku Učiteljsku školu. Zbog vrlo malog broja polaznika škola se ubrzo premješta u Kopar. C.kr. mužko učiteljište u Kopru službeno je otvoreno 2. siječnja 1873. godine u zgradi današnje Slovenske gimnazije u Cankarjevoj ulici. Zaslugom školskog nadzornika Antona Klodiča škola je ljeti 1875. ustanovljena s tri odjeljenja: hrvatskim (ilirskim), slovenskim i talijanskim. Službeni jezik bio je pak njemački te su se samo pojedini predmeti podučavali na materinskom jeziku. Od otprilike polovice predmeta koji su se u prvoj godini školovanja održavali na materinskom, u četvrtoj godini njihov se broj svodio na samo dva: materinski jezik i vjeronauk. Jasno je da je stoga težište bilo na intenzivnom učenju njemačkog jezika, što se vrlo brzo pokazalo glavnim problemom, uzrokom ponavljanja razreda ili ispisivanjem mnogih učenika. Od 1885. taj je nesrazmjer donekle ispravljen te se veći broj predmeta podučavao na materinskom jeziku. Teškoća je bila i nepostojanje vježbaonice za hrvatska odjeljenja. Pri školi je postojao sam mali odjel od desetak slovenske djece koji je služio kao vježbaonica za slovenski i hrvatski odjel. U njemu su budući hrvatski učitelji imali velike jezične teškoće u održavanju nastave i sporazumijevanju s malim učenicima.
Broj hrvatskih đaka u koparskoj školi prvih je godina vrlo malen. Godine 1881. maturiralo je svega četvero đaka hrvatskog odjeljenja. Upisivanje ipak postupno raste, najviše zahvaljujući dvogodišnjim pripravnicama za upis u učiteljsku školu. Najviše đaka u Kopar je pristiglo iz pripravnice u Kastvu osnovane sedamdesetih godina 19. stoljeća. Velika većina učenika dobivala je stipendiju. U 34 godine rada školu je pohađalo 117 hrvatskih đaka, a maturiralo ih je 71.
Učitelji hrvatskog jezika u Kopru slovili su kao „zaštitnici“ i „očevi“ hrvatskih đaka. Bili su to Ivan Milohnić, Fran Matejčić, Fran Franković i Vjekoslav Spinčić. Pritom se najdužim stažem i djelovanjem istaknuo Fran Franković, koji je dobio nadimak „otac hrvatskih učitelja u Istri“. Autor je prve istarske hrvatske početnice. Od koparskih đaka valja istaći književnika i pjesnika Viktora Cara Emina te muzikologa i skladatelja Ivana Matetića Ronjgova.
Radom, atmosferom i prilikama u školi nitko nije bio zadovoljan. Časopis slovenskih učitelja Učiteljski tovariš 1901. godine piše:
Na C.kr. učiteljištu u Kopru, na tom djetetu žalosti, jeze i ogorčenja istarskih Hrvata i Slovenaca, bilo je zadnje školske godine u prvom tečaju 5, a u drugom 6 đaka, od tih je palo 8.
Božo Jakovljević, istraživač povijesti školstva u Istri, tvrdi: „Koparska škola bila je kaznionica s 900 zatvorenika i 100 stražara“.
Slovenski književnik Josip Ribičič 1909. godine je zabilježio:
Svaki rad i društveno okupljanje bili su nam zabranjeni. U školi smo učili svirati violinu i klavir, ali ako smo izvan škole osnovali orkestar s potrebnim instrumentima, pa i pjevački zbor, ravnateljstvo nam je zaplijenilo instrumente i pjevački zbor zabranilo. Grlo nam nisu mogli zaplijeniti pa smo pjevali.
Čini se da je do najžešćih sukoba došlo na prijelazu stoljeća. Gotovo svakodnevno zbivali su se incidenti, tučnjave i napadi između koparske talijanske mladeži i đaka talijanskih odjeljenja s jedne te slovenskih i hrvatskih đaka s druge strane. Talijanski tisak dodatno raspiruje nesnošljivost tvrdnjama da koparski hrvatski odjel odgaja fanatike zadojene panslavizmom koje predvodi profesor Spinčić. Posljedica je bilo premještaj Spinčića najprije u Učiteljsku školu u Goricu te uskoro i otpuštanje iz državne službe Dramatičan telegram poslao je Matko Mandić dana 9. travnja 1897. Spinčiću u Beč:
Svi naši đaci napustili su bijegom Kopar radi neprestanih napadaja. Jučer napadali opet naše... Subotu udaren u Kopru Franković kamenom u glavu, utorak napala Signoria pred preparandijom kamenjem slavenske pitomce, mnogo teško ranjenih, navečer istog dana napali ponovo pitomce... U 9 sati napali kamenjem stanove slovenskih đaka, danas od straha đaci nisu došli u školu. Od pozvane strane neima nikakve zaštite... pomozite.
S obzirom na to da se stanje nije popravilo, Istarski sabor zahtijevao je osnivanje tri zasebne učiteljske škole. Kad se isto nije ostvarilo, 1902. Sabor je blokirao sva sredstva namijenjena školama u Istri. Pritisak je donio rezultate pa se 1905. hrvatski odjel preselio u Kastav, a slovenski 1909. u Goricu. U Kopru je ostala samo talijanska muška Učiteljska škola.
Mjesto premještaja hrvatske muške Učiteljske škole izazvalo je prvi veći razdor u redovima istarskih preporoditelja. Protiv Kastva su bili svi izuzev Vjekoslava Spinčića i Matka Laginje. Ipak, ugled i zasluge spomenute dvojice te uloga Kastva kao prvog preporodnog istarskog središta su prevagnuli. Prvi su đaci stigli u Kastav u prosincu 1905. Za ravnatelja je imenovan profesor Franković.
Dva su odjela bila smještena u kastavskom Narodnom domu, a dva u pučkoj školi. Već 1912. započela je gradnja nove školske zgrade koja je dovršena 1914. Kastav je darovao zemljište te je snosio jednu četvrtinu ukupnih troškova gradnje i opremanja škole. Danas je ovdje smještena Osnovna škola Milan Brozović. Smještajem u Kastav riješen je i problem vježbaonice.
Ravnatelj Franković 1909. odlazi na bolovanje i uskoro u mirovinu. Na ravnateljskom mjestu zamijenio ga je profesor prirodne grupe predmeta Vladimir Nazor. Godine 1918. škola se preustrojila te počinje upisivati i djevojke, buduće učiteljice. Dotad je mušku Učiteljsku školu u Kastvu završilo 126 učenika. Za vrijeme kratke talijanske okupacije 1919/1920. uveden je talijanski jezik kao nastavni te su dovedeni talijanski učitelji.
Međuratno razdoblje za Učiteljsku školu bilo je puno teškoća. Najprije je 1921. ukinuta pripravnica, što je umnogome smanjilo broj učenika. Nemar i nebriga nove države sve više pritišću te je škola 1929. ukinuta na godinu dana. Velikim zalaganjem profesora i kastavske gradske vlasti je ponovno otvorena. Ukinuta je 1936. godine i nije se obnavljala do 1943. godine.
Od 1921. do 1936. godine u Kastvu je maturiralo 193 učenika. Ravnatelji su bili Jakov Jakac, Dragutin Grdenić i Josip Ribarić. Istaknuti su profesori Ante Rubeša,Vinko Rubeša, Fran Baf i Rudolf Saršon. Osim prosvjetnog rada, spomenuti učitelji bili su nositelji društvenih i kulturnih zbivanja u Kastvu, od održavanja predavanja u Čitalnici do vođenja kulturno-umjetničkih skupina. Baf i Saršon autori su čuvene početnice koja se koristila u čitavoj prvoj Jugoslaviji.
Posljednji čin Učiteljske škole odigran je tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Nakon kapitulacije Italije kastavska škola je obnovljena te se je kratko održavao tečaj za partizanske učitelje. Učiteljska škola ponovno je proradila ujesen 1945. nakon brze obnove devastirane školske zgrade. Uz redovan rad provode se ubrzani jednogodišnji učiteljski tečajevi zbog potreba popunjavanja desetkovanog učiteljskog kadra na području Istre i Hrvatskog primorja. Državne vlasti bile su stava da bi Učiteljska škola ipak trebala biti smještena u većem gradskom središtu. Stoga se Učiteljska škola 1947. premjestila u Rijeku. Kasnijih desetljeća prerasla je u Pedagošku akademiju te zatim u današnji Filozofski fakultet i Učiteljski fakultet riječkog Sveučilišta.
Povijest Učiteljske škole jasno izražava smjenu država te političke i društvene prilike. U austrougarskom razdoblju škola je postala poprište nacionalnih sukoba pokreta. U međuratnoj jugoslavenskoj državi bila je žrtva zanemarivanja tada rubnog istarskog područja. Ipak, učitelji i učenici koparske i kastavske škole bili su nositelji i vođe hrvatskog preporoda, društveni i kulturni radnici i predvodnici. Škola je iznijela generacije učitelja koji su u istarskim i primorskim gradovima i selima opismenjavali, oplemenjivali i odgajali tisuće djece.
Radionica je namijenjena skupini od tridesetak sudionika podijeljenih u šest skupina. Rad započinje čitanjem pjesme Rikarda Katalinića Jeretova „Učiteljska koračnica“ objavljene u 1. broju časopisa Narodna prosvjeta koga je izdavalo istoimeno učiteljsko društvo (Prilog 1).
Slijedi izlaganje o povijesti Učiteljske škole uz računalnu prezentaciju. Središnji dio radionice čini rad na odabranim člancima iz Naše sloge i Narodne prosvjete (Prilog 2). Rad je vođen radnim listovima s uputama i zadacima (Prilog 3). Svaka skupina dobiva kopije jednog ili dva članka. Teme članaka odnose se na općenite povijesne preglede istarskog školstva, prilike u Učiteljskoj školi u Kopru, sukob talijanskog i hrvatskog pokreta te premještaj hrvatskog odjeljenja u Kastav. U člancima se iz sadržaja i stila pisanja razabire duh hrvatskog preporodnog pokreta u Istri.
Nakon čitanja i rješavanja zadataka skupina kratko izvještava o zadanim tekstovima te čita rješenja zadataka. Moguće je dopustiti kraću raspravu ili dodatno pojašnjavanje nakon izlaganja svake skupine. Radionica se zaključuje pogovorom tijekom kojeg bi sudionici trebali sintetizirati prezentirane i obrađene sadržaje.
Rikard Katalinić Jeretov: Učiteljska koračnica
(Narodna prosvjeta, br. 2, Pula 1906)
Prosvjeta je živa snaga,
Dašak vjetra pramaljetna,
Štono budi novo cv’jeće
Iza zimskog dana sjetna.
Golubica s granom mira,
Pobjednica crnih hila,
Ona leti sa visina
Umna čela, jakih krila.
Pali zemljom sunce znanja
Roblju priča o slobodi,
Proti sili i nasilju
I tiranstvu borbu vodi...
Trga lance i okove,
I podiže srca pala,
Svećenica prava, vječna
Svih ljudskijeh idejala.
D’jeli svakom hljebac znanja,
Ona ljudstvo ljudstvom stvara
I uzdiže nemoćnike,
Nasilnike sve obara;
Ista braća svi joj ljudi
Sirotinju ponajveću
Pritište na svoje grudi!
Dižite joj svuda hrame,
palite joj zublje svuda,
Neka jedan velji tempal
Budi njojzi rodna gruda!
Prosvjetljena Istra mlada,
Povraćena rodnoj vjeri,
Hrvatskoj će kliknut sretna:
„Evo, majko, tvoje kćeri!“
Radni listić
Izvor: Naša sloga, br. 14, Trst, 8. 4. 1897, str. 2.
Napomena: „Signoria“ doslovce znači „talijanska gospoda“, u ovom slučaju u ironičnom smislu.
Pitanja:
1. Kratko opišite događaje u Kopru dana 3. travnja 1897. i 7.travnja 1897. godine.
2. Kako ironično autor naziva ove napade (početak drugog odlomka)?
Izvor: Naša sloga, br. 15, Trst, 15. 4. 1897, str. 1.
Pitanja:
1. Kako su istarski zastupnici u Beču primili vijesti o napadima u Kopru?
2. Zašto se obraćaju izravno predsjedniku austrijske vlade?
3. Što zahtijevaju od predsjednika austrijske vlade ?
Kratko zapišite opći zaključak grupe o pročitanoj vijesti i interpelaciji (opći dojam, stil pisanja, mogući cilj koji su autori nastojali postići).