U 19. je stoljeću Rijeka iz beznačajnog provincijskog municipija izrasla u vodeće pomorsko središte na hrvatskoj obali Jadrana. U to je vrijeme vješte, predane i odane primorske mornare na svome brodu nastojao zaposliti svaki brodovlasnik, jednako kao što je svojoj floti želio pridružiti, po ljepoti, izdržljivosti i manevarskim sposobnostima, nadaleko poznate brodice izgrađene na kvarnerskim navozima. Velike promjene koje je ovo stoljeće donijelo u gospodarstvu odrazit će se i na odnose u društvu. Sloj bogatih brodovlasnika, pomorskih kapetana i časnika, zauzet će položaj na društvenoj ljestvici do tada rezerviran isključivo za plemiće. U želji da pokažu svoj novostečeni status naručiti će izradu vlastitog portreta, portreta svoje obitelji i dakako broda, a suočeni s pogibelji na širokim morskim prostranstvima zavjetovat će se Majci Božjoj Trsatskoj i njenom svetištu pokloniti zavjetnu sliku, poznatu kao ex voto.
Izbor Svetišta Majke Božje Trsatske nije bio slučajan. U njemu se naime, nalazi čudotvorna slika Bogorodice s djetetom, koju je prema predaji naslikao sam sv. Luka, a koja je imala moć intervenirati i u trenutcima velike pogibelji spasiti unesrećene od sigurne smrti. Trsatskom je svetištu dodatan autoritet davala i legenda o trogodišnjem boravku sv. Kućice iz Nazareta na Ravnicama.1 Uz specifičan položaj kojim je svetište dominiralo nad starom riječkom lukom u ušću Rječine i ostvarivalo vizualni kontakt s posadom broda, nije neobično što su pomorci sjevernog Jadrana u Trsatskoj Gospi prepoznali svoju zaštitnicu. Oko njene čudotvorne ikone njihove su majke, sestre, žene i kćeri, obilazile na koljenima, a sami pomorci su je prepušteni na milost i nemilost olujnih vjetrova, zazivali i po povratku kući joj odnosili zavjetne darove,2 koji zbog svoje iznimne ljepote zauzimaju posebno mjesto u zavjetnoj kapeli Trsatskog svetišta.
Zavjetni darovi pomoraca iz kapele čine zbirku koja se sastoji od 23 makete broda i 38 zavjetnih slika s motivima jedrenjaka i parobroda zahvaćenih olujom.3 Djela su to poznatih inozemnih slikara iz Trsta, Venecije, Napulja, Livorna, Marseillesa i Le Havrea. Većina slika je klasičnoga zavjetnog izraza,4 sastavljena od dva dijela, zavjetnog prikaza broda nad kojim bdije lik Gospe Trsatske i didaskalije – užeg dijela rezerviranog za zavjetni natpis. Uz pojedine iznimke radi se uglavnom o slikama srednje veličine, izrađenim u tehnici akvarela na papiru. Najstarija slika datirana je zavjetom u 1844, a najmlađa u 1929. godinu.
Trsatske zavjetne slike svjedočanstvo su višestrukih identiteta koje su pomorci u sebi objedinjavali. Ti se identiteti na zavjetnom prikazu mogu uočiti u bojama državne zastave koja se vijori na jarbolu. Iz zavjetnog se zapisa pak ti identiteti mogu iščitati iz podataka o pripadnosti i imenu broda, iz imena mornara i kapetana, kao i iz jezika kojim su zavjeti pisani. Analizom ovih elemenata moglo se zaključiti da je nacionalna borba hrvatskog naroda za ujedinjenje Istre i Dalmacije s Banskom Hrvatskom, koja se rasplamsala u drugoj polovici 19. stoljeća, ostavila malo traga na trsatskim zavjetima. Buđenje nacionalne svijesti među riječkim brodarima i kapetanima ne može se tako potvrditi zastavom jer ona nosi obilježja Habsburške, odnosno Austro-ugarske Monarhije; ne može se potvrditi pripadnošću broda jer je i ona uvjetovana državnom vlašću; ne može se potvrditi ni imenom broda jer prevladavaju osobna imena pisana talijanskom transkripcijom; a ne može se potvrditi ni jezikom kojim su zavjeti pisani, pošto sve do propasti Austro-Ugarske prevladava talijanski jezik.
I dok su austrijski, odnosno austro-ugarski identiteti naših pomoraca razumljivi i opravdani državnom zajednicom, neobična situacija nastala upotrebom talijanskog jezika unutar Monarhije mogla bi navesti na krivi zaključak da je stanovništvo Rijeke bilo pretežno talijansko. No, prema popisu stanovništva iz 1851. godine u Rijeci je živjelo samo 5,5 % Talijana i čak 78,7% Hrvata,5 što neosporno potvrđuje hrvatski karakter grada na Rječini. Imena pomoraca koja se spominju na trsatskim zavjetima također su, unatoč talijanskoj transkripciji, hrvatska: Šegota, Geletić, Mikuličić, Frančić, Matešić, Bakarčić i dr. Pa ipak, zavjeti su pisani talijanskim, a ne hrvatskim jezikom, iako talijanski nije bio ni službeni jezik Monarhije. Činjenica da Rijeka nije, poput Istre i Dalmacije, duže vrijeme bila pod upravom Mletačke Republike dodatno otežava tumačenje nastale situacije. Arhivski izvori sve do kraja XVI. stoljeća svjedoče o upotrebi latinskog jezika u upravi kada ga pomalo zamjenjuje talijanski jezik – jezik „trgovačkih pomorskih krugova Sredozemlja“.6 Poslovna je tradicija bila motivacijski faktor za upisivanje djece u talijanske škole, a kulturno napredniji talijanski gradovi među bogatijim su riječkim obiteljima izazivali želju za oponašanjem. „Sve u svemu, na početku XVII. stoljeća u pomorstvu i trgovini, ali i u općinskoj kancelariji i među vijećnicima, stabilizira se talijanski“,7 latinski se zadržava u crkvenim obredima, a hrvatski ostaje jezik obitelji i puka. Poseban je poticaj talijanski jezik dobio dolaskom Isusovaca u grad što potvrđuje i suvremeni kroničar „ističući da se u sedamnaest godina rada gimnazije (1627–1699) u Rijeci utrostručila upotreba talijanskog jezika“.8 Više obrazovanje koje se moglo steći samo na jezuitskom sveučilištu, uzrokovalo je kulturnu talijanizaciju hrvatskog stanovništva, iako se u međusobnom govoru većina Riječana služila hrvatskom čakavštinom kojoj su ih učile majke, konzervativni element u obitelji.9 Doseljenici s Apeninskog poluotoka, privučeni povoljnim uvjetima nastalim proglašenjem Rijeke slobodnom lukom u 18. stoljeću samo učvršćuju jezičnu situaciju u pomorstvu i trgovini. I u 19. stoljeću Fiumanissimi, kako Erazmo Barčić podrugljivo naziva malobrojnu trgovačku oligarhiju grada, priklanjaju se u kulturnom i civilizacijskom pogledu utjecajima s Apeninskog poluotoka.10 Svaki Hrvat koji se uspije obogatiti uspješnim poslovanjem, zaboravlja na svoje podrijetlo i u želji da ga nova klasa primi kao svoga preuzima talijanski jezik, čita talijanske novine i obrazuje se u talijanskim školama.11 „Ona nema druge domovine do interesa, zbir njenih krijeposti je račun, njen nauk se svodi na pravilnik mjenjačnice, žrtve za domovinu za nju su ludosti i ništa je ne može ganuti više od biltena burze“ – opisuje Erazmo Barčić obilježja riječke trgovačke grupe.12 Slabi odjek narodnog preporoda među stanovništvom grada, a samim tim i među trsatskim zavjetima stoga nimalo ne čudi.
Hrvatski se duh ipak počinjao buditi, mada je svijest o pripadnosti hrvatskom narodu sporo sazrijevala u srcima naših sugrađana. Teška je borba tek predstojala, ali sjeme je počelo klijati onoga dana kada je 1849. godine osnovana „Narodna čitaonica“. U njoj su se održavala sijela, prosvjetne, dramske i glazbene priredbe, a razvijala se i značajna izdavačka djelatnost.13 Pod tim je utjecajima, u doba najžešće germanizacije i centralističke politike ministra Aleksandra Bacha, 1854. naslikana zavjetna slika nave Marietta. Iako, osamljen slučaj, uz hrvatski jezik kojim je ispisana zavjetna poruka, i boje izražavaju revolucionarni duh. Plavo-bijelo-crveno obojen je trup broda, a crvena slova teksta pojačana su plavom tintom, pa s praznim prostorom koji je ostao između linija također čine trobojnicu. Plavo-bijelo--crvena zastava vijori se s krmenog jarbola, a na pramčanom je izvješena šahovnica. Namjernim isticanjem ovih simbola potvrđen je utjecaj hrvatskog nacionalnog pokreta barem na vlasnike ovoga broda.
Dvadeset godina kasnije i Hrvatsko brodarsko družtvo iz Bakra, s ponosom će isticati svoj ilirski duh, a izgradnju, porinuće i putovanja njihovog barka radoznalo će, putem novina, pratiti stanovništvo Banske Hrvatske. Bark je nazvan ban Mažuranić po uzoru na „svietlog bana pučanina“,14 nesumnjivo iz rodoljubnih pobuda. Porinut je u „more 30. svibnja 1875. uz glazbu, vatromet i svečanost, uz hrvatski barjak i prigodnu pjesmu posljednjeg ilirca Ivana Trnskog“.15
Poleti lađo, veselo i žurno.
Sa gradilišta si gizdava u visu.
Poskoči skokom u to more burno.
Povitlaj stjegom hrvatskim u klisu...
Prodici nam se slogom onom pravom.
Posrami svuda naše zazornike.
Prodiči nam se imenom i glavom
„Mažuranić-bana“, naše dike...16
Radionica „Višetruki identiteti hrvatskih pomoraca“ osmišljena je za provedbu u blok satu. Sudionici su podijeljeni u skupine sastavljene od najviše pet članova. Sama radionica podijeljena je na dva dijela:
1. dio – učitelj uz pomoć PPT prezentacije upoznaje učenike s usponom pomorstva u Rijeci i s razvojem imućnog građanskog sloja brodograditelja, brodovlasnika, kapetana i časnika, koji svoj novostečeni položaj žele pokazati naručivanjem portreta i zavjetnih slika. Zbog teksta koji prati oslikani prikaz, ove su umjetnine iznimno vrijedan povijesni izvor.
2. dio – predviđa različite aktivnosti kroz koje učenici analiziraju sliku kao povijesni izvor, izlažu svoje spoznaje i sami, uz pomoć predloška, stvaraju portret borda s jasno istaknutom nacionalnom pripadnošću.
AKTIVNOST: Proučite slike i u grupama prokomentirajte što nam one govore o identitetu svojih naručitelja? Koja nam slika najrječitije govori o nacionalnoj osviještenosti vlasnika broda?
AKTIVNOST: izrezane stihove Ivana Trnskog ispjevane povodom porinuća barka ban Mažuranić posložite po redu (rješenje provjeriti na slajdu!)
AKTIVNOST: Kako bi prema vašem mišljenju trebala izgledati zavjetna slika nacionalno osviještenog naručitelja (njemačke, talijanske, hrvatske, engleske nacionalnosti)? Dopunite predložak i osmislite prigodan stih!
Radionica završava prezentacijom radova i prikazom slike nave Marietta – jedinom zavjetnom slikom iz Trsatskog svetišta na kojoj su jasno vidljivi simboli hrvatskog narodnog preporoda.
1 Svetišta Majke Božje Trsatske svoj nastanak i razvoj duguje legendi o prijenosu i boravku Nazaretske kućice na Ravnicama. Iako je Sv. Kućica napustila Trsat nakon tri godine i sedam mjeseci, kult Gospe Trsatske se i dalje snažno razvijao zahvaljujući prije svega brizi utemeljitelja – krčkih knezova Frankopana, čuvara – franjevaca, pa i samih rimskih papa, koji hodočasnicima na ovo sveto mjesto podjeljuju posebne oproste grijeha. Ključnu je ulogu u tom kontekstu odigrao papa Urban V. koji je Svetištu poklonio čudotvornu ikonu, djelo Sv. Luke. Trsatskoj se Gospi tijekom stoljeća, pritisnuti nevoljom, zavjetuju mnogi. Ipak, najzanimljiviji se kult razvio oko Gospe „Kraljice Jadrana“, koju štuju pomorci i njihove obitelji. Vidi u Emanuel Hoško, „Čudotvornost slike Majke Milosti“, u Gospa Trsatska kraljica Jadrana, Rijeka, 1996, str. 82 i Bonaventura Duda, „Zvijezda mora – svetište hrvatskih pomoraca“, Gospa Trsatska Kraljica Jadrana, Rijeka, 1996, str.146.
2 Vanja Vinković, „Hrvatski Nazaret u kojem stoluje lik kraljice Jadrana“, u: Gospa Trsatska Kraljica Jadrana, Rijeka, 1996, str. 12, 17 i 18.
3 Navedenim se zavjetnim darovima trebaju pridodati i oni iz druge polovice 20. i početka 21. stoljeća koje su Svetištu ostavljali članovi posada motornih brodova, ali i njihove zabrinute majke. Uz četiri slike koje se svojom sintaksom udaljavaju od uobičajene zavjetne forme, novijeg su datuma i dvije staklene kutije s mornarskim čvorovima – od kojih je jedna poklon 309. Pomorske logističke baze HRM iz Pule. Dio zavjetnih darova, poklonjenih Svetištu nakon preuređenja Zavjetne kapele, čuva se i u Galeriji franjevačkog samostana u kojoj je smješteno sedam maketa brodova i jedna zavjetna fotografija.
4 Zbirka uz 34 zavjetne slike klasičnoga izričaja sadrži i 4 slike atipičnoga zavjetnog izraza: zavjetna slika s kamenom barka Ban Mažuranić, te tri na svili vezena ex vota mornara s ratnih brodova koji su 1904–1905. te 1926–1928. bili angažirani na Dalekom Istoku.
5 Povijest Rijeke, Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1988, str. 212.
6 Isto, str. 98.
7 Isto, str. 128.
8 Isto, str. 130.
9 Isto, str. 228.
10 Isto, str. 213.
11 Isto.
12 Isto.
13 Isto, str. 227.
14 Radojica Fran Barbalić, Ivo Marendić, Onput kad smo partili, Rijeka: Matica hrvatska – ogranak Rijeka, 2004, str. 101.
15 Isto.
16 Isto, str. 102.