Govoreći o hrvatsko-talijanskim odnosima na otoku Krku kakvi su vladali u međuratnom razdoblju nedvojbeno je da se moramo osvrnuti na njihove svekoliki društveno-gospodarske odnose, ali se isto tako moramo osvrnuti na političku pozadinu na kojoj su ti odnosi počivali. Prizma društveno-političke otočke međuratne realnosti temelji se na 1918. godini koju otok Krk dočekuje u austrijskom dijelu Monarhije. Ratna je to godina koju stanovnici otoka, neovisno o narodnosti, podnose jednako teško i mučno. Krčki mladići hrvatskog podrijetla angažirani su kao vojnici Monarhije na bojištu u dolini rijeke Soče gdje su se našli, dobrovoljno ili levirano, nasuprot talijanskoj vojsci, koja od kraja travnja 1915. godine ratuje na strani Antante. Zasigurno je ovakav raspored muške otočne populacije na ratno suprotstavljenim stranama imao refleksiju i na lokalne odnose, posebice uoči i nakon kapitulacije austro-ugarske vojske. Oni se posebice trebaju na promatračkoj razini svesti na mikrolokaciju grada Krka u kojemu stoljećima brojnost Talijana nadmašuje hrvatsko stanovništvo. Grad Krk u tom je pogledu izuzetak proširimo li vidik na cijeli otok, jer niti u jednom otočnom naselju hrvatska etnička superiornost naspram talijanske nije bila upitna. Naravno da je ovakvu narodnosnu situaciju na početku 20. stoljeća iznjedrila krčka prošlost još od srednjovjekovlja, odnosno doseljenja Hrvata na otok, koji su formirali buduće kaštele (Omišalj, Dobrinj, Vrbnik, Baška) i niz manjih naselja u kojima se tijekom stoljeća čuvala hrvatska riječ staroslavenske provenijencije i glagoljica kao pismo svakodnevne, a poglavito crkvene uporabe. Dakle, grad Krk je izdvojen u tom pogledu jer u njemu kao otočnom upravnom i biskupskom središtu vlada talijanski jezik kao dominantan i superioran dio romansko-talijanske komponente. Za promatrano razdoblje ovog rada to je izuzetno bitna odrednica. Prema popisima stanovništva za koje su podaci dostupni, grad Krk je ušao u 20. stoljeće s ukupno 1.648 stanovnika, od kojih 1.435 Talijana i 132 Hrvata (popis iz 1900. g). Ovdje valja napomenuti da su podaci o etničkoj pripadnosti dobiveni neizravnom metodom koja počiva na popisnom načelu utvrđivanja nacionalnosti prema materinskom ili govornom (komunikacijskom) jeziku. Tek od popisa iz 1880. godine pa do zadnjeg austrijskog popisa 1910. godine na snazi je bilo načelo upotrebe Umgangssprache, tj. jezika koji je prevladavao u javnim i poslovnim krugovima, a to je bio talijanski jezik, kojim se služio imućniji dio građanstva, naravno Talijani.
Tablica 1. Udio Hrvata i Talijana u ukupnom broju stanovnika grada Krka1
| Godina | Ukupno | Hrvati | % | Talijani | % |
| 1880. | 1.592 | 25 | 1,5 | 1.541 | 96,8 |
| 1890. | 1.620 | 91 | 5,6 | 1.449 | 89,4 |
| 1900. | 1.648 | 132 | 8 | 1.435 | 87 |
| 1910. | 1.778 | 212 | 12 | 1.494 | 84 |
| 1948. | 1.473 | 926 | 62,8 | 507 | 34,4 |
| 1953. | 1.470 | 1.078 | 73,3 | 284 | 19,3 |
| 2001. | 5.491 | 4.989 | 90,8 | 21 | 0,38 |
Prema tome, ponešto iskrivljena slika etničke strukture u gradu Krku dobivena prema provedenim popisima stanovništva u razdoblju od 1880. do 1910. godine daje nam za pravo pretpostaviti da je dio Hrvata ubrajan među Talijane. Ali, gledajući iz drugog rakursa ovi podaci nam pružaju osnovu za kulturno-jezičnu analizu stanovništva grada Krka koja se dosljedno provlači kroz urbani identitet njegovih stanovnika. Naime, pripadnici talijanske zajednice u gradu Krku smatrali su se „starim Vejanima“, „pravim Krčanima“, signorima (gospodom) i cittadinima (građanima) u odnosu na contadine (seljake) kako su nazivali otočko stanovništvo izvan grada, naročito ono koje se doselilo u grad Krk nakon Drugog svjetskog rata. „Vejani“ (prema talijanskom nazivu Veglia za grad Krk) su u svakodnevnoj komunikaciji govorili lokalnim idiomom tzv. „kolonijalnog“ venetskog dijalekta talijanskog jezika, a u službenoj komunikaciji rabili su standardni talijanski, a kasnije hrvatski jezik. Time su se svjesno htjeli razlikovati od, pretežno hrvatskih, pridošlica. Tako su se zapravo pokazala dva bitna identiteta u njihovoj zajednici: etnički i urbani. Zanimljivo je to da se urbani identitet među pripadnicima zajednice isticao prije etničkog, pri čemu se nameće zaključak kako jezik nije (bio) presudni čimbenik njihova etničkog identiteta.2 Svakako da ovakvu situaciju osnažuju podaci dobiveni popisima stanovništva, prema kojima je do 1918. godine u gradu Krku dominirao prestižni identitet „Vejana“, fundamentalno postavljen na ekskluzivitetu romansko-talijanskog i urbanog naspram slavensko-hrvatskog i ruralnog.
Općenito, upravo je razdoblje između 1880. i 1910. godine iznjedrilo velike opreke između talijanskog grada Krka i hrvatskog otoka Krka. Navedeno razdoblje najplastičnije je ocrtao Krčanin Antonio Udina (Tuone Udaina), koji je, pretpostavlja se, bio posljednji poznavalac i govornik veljotskog ili dalmatskog jezika u gradu Krku, kada je rekao: „Nojiltri fume ne la čituot de Vikla toč kuinč Taluni“ („Mi u gradu Krku smo svi skupa Talijani“).3 Situaciju neće promijeniti niti događaji koji će na otoku i njegovoj bližoj okolici uslijediti nakon završetka Velikog rata. Naprotiv, samo će je dodatno zaoštriti i zakomplicirati.
Po mnogočemu je 1918. godina bila prijelomna godina za otok Krk. Prije svega se ova ocjena odnosi na političke odnose i procese koji su se odvijali na mnogo širem društveno-političkom obzoru da bi se reflektirali na otoku u brzim i dramatičnim situacijama s istim takvim posljedicama. Naime, uoči kapitulacije Austro-Ugarske Monarhije i njenog raspada, hrvatski je Sabor 29. listopada 1918. godine donio odluku o prekidu svih državno--pravnih veza i odnosa s Austrijom i Ugarskom, te zaključio osnivanje nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Vrhovnu vlast u novonastaloj državi preuzelo je Narodno vijeće SHS po čijem su se nalogu u svim kotarskim i općinskim središtima osnivala Narodna vijeća. Otok Krk je ušao u sastav nove države, a u gradu Krku kao kotarskom središtu konstituirano je 30. listopada Kotarsko narodno vijeće SHS. Predsjednik njegova užeg odbora bio je pop Antun Andrijčić, župnik u miru iz Punta, za tajnika je izabran pop Mate Polonijo, kancelar Biskupskog ordinarijata, a za odbornika dr. Antun Antončić, odvjetnik iz Krka. Sastav užeg odbora pokazuje da su se za „narodnu stvar“ aktivirali prvenstveno pojedinci klerikalnog profila, a istovremeno iskusni u dugogodišnjim zastupanjima hrvatskih interesa na otoku i u Istri kao tadašnjoj austrijskoj pokrajini. Njihovom zaslugom vlast na otoku je brzo i bez većih problema 1. studenoga transferirana u ruke Kotarskog narodnog vijeća, a dotadašnji kotarski poglavar Ernest Karlavaris pokorava se novoj vlasti i postaje njen kotarski povjerenik. Već sljedeći dan u grad Krk dolazi opunomoćenik Narodnog vijeća iz Zagreba pred kojim su članovi Kotarskog narodnog vijeća u Krku i ravnatelji svih gradskih ureda, osim ravnatelja pošte, položili prisegu vjernosti Narodnom vijeću SHS u Zagrebu. Ujedno se u otočnim općinskim središtima (Omišalj, Dubašnica, Dobrinj, Vrbnik, Punat, Baška) osnivaju općinski odbori Narodnih vijeća kao nositelji vlasti na općinskim i mjesnim razinama.4 Tako je otok Krk dobio novu vlast i novu državu.
Dok je po čitavom otoku vlast Narodnog vijeća bila neupitna zbog prevlasti hrvatskog stanovništva, stvari u gradu Krku počinju se usložnjavati. Talijansko stanovništvo u gradu i talijanaši koji su ih podupirali osnivaju svoj Consiglio nazionale Italiano (Talijansko nacionalno vijeće) koje se formalno podčinilo vlasti Kotarskog narodnog vijeća, ali je istovremeno od Vijeća tražilo povlačenje žandara iz grada kako bi red održavala „narodna straža“ koju su oni osnovali od svojih ljudi. Međutim, odgovor Vijeća je bio negativan. To je bio povod da predstavnici Talijana i talijanaša upute brzojav talijanskom guverneru u Trstu u kojemu od njega traže „kruha i zaštitu“ jer da Hrvati samovoljno gospodare u gradu Krku. Kad je 13. studenoga u Krk iz Pule došla talijanska torpiljarka i dovela otočane koji su kao mornari služili u austrijskoj mornarici, krčki Talijani uvidjeli su priliku i zatražili pomoć pred hrvatskom opasnošću. Pomoć dolazi dva dana poslije u obliku dvije talijanske topovnjače s oko 200 vojnika pod zapovjedništvom kapetana fregate Sabatinija koji odmah zauzima lučki ured, te dolazi u sjedište Kotarskog narodnog vijeća SHS obrazlažući svoj dolazak u ime Antante. Ujedno je zatražio da se sjedište Kotarskog narodnog vijeća izmjesti u neko otočno mjesto, ali nakon što tom zahtjevu nije udovoljeno, Sabatini pristaje na ostanak Kotarskog narodnog vijeća u gradu Krku, ali pod uvjetom preseljenja u neku sporednu ulicu gdje će manje upadati u oči i neće izvješenom hrvatskom zastavom iritirati talijanske vojnike.5 Zbog toga se Kotarsko narodno vijeće preseljava iz zgrade pokraj katedrale u prizemlje Biskupskog dvora u čijem dvorištu ističe hrvatsku zastavu, ali sada potpuno skrivenu od pogleda izvana. Istoga dana poslao je kapetan Sabatini 50 svojih vojnika u Punat, a predvodila su ih trojica talijanaša iz grad Krka. Kada su upravo oni htjeli postaviti talijansku zastavu na zgradu općine, okupljeni Puntari su to spriječili. Vojska je zatražila upute iz Krka, te kapetan Sabatini zatraži od Kotarskog narodnog vijeća da intervenira i smiri narod. U Punat stiže pop Antun Andrijčić i objasni kako su Talijani privremeni okupatori u ime Antante. Situacija se nato smiri, a hrvatska zastava je i dalje ostala na zgradi općine. Navedeni incident nije pokolebao Talijane. Istoga dana okupirali su Malinsku. Međutim, Talijani su uvidjeli da broj njihovih vojnika nije dostatan da zauzmu čitav otok. Zbog toga, 16. studenoga uplovljava u krčku luku talijanski razarač „Gulielmo Pepe“ čiji je zapovjednik sutradan posjetio biskupa Antuna Mahnića obrazlažući svoj dolazak smirivanjem situacije na otoku. Bila je to samo izlika za okupaciju otoka, jer već četiri dana kasnije talijanski vojnici u grupama od 20 do 30 zaposjedaju općinska središta po otoku u ime Antante, te na zgradama općina vješaju talijanske zastave. Time je ukinuta vlast otočnih općinskih Narodnih vijeća, a započela je talijanska okupacija otoka Krka, koja će potrajati preko 29 mjeseci, do 25. travnja 1921. godine.
Talijanska okupacijska komanda za Istru i Kvarner imala je sjedište u Puli, a na čelu joj je bio viceadmiral Umberto Cagni, dok je na čelu komande u Krku bio Vittorio Tür. Sasvim je očigledno da se talijanske vojne snage nisu prezentirale kao neutralna okupacijska vlast, nego su zagospodarili otokom i u vojnom i u civilno-političkom smislu nastojeći a priori nametnuti zaključke mirovne konferencije vezane za pogranična pitanja na istočnoj jadranskoj obali. Želeći na otoku Krku uspostaviti neupitnu vlast, Talijani su se fokusirali na Biskupski dvor u Krku, smatrajući ga jezgrom otpora. Kao nositelja tog otpora označili su biskupa Mahnića koji je još u ožujku 1915. godine bio supotpisnik predstavke papi Benediktu XV. u kojoj je predlagano trijalističko uređenje Monarhije s trećom autonomnom južnoslavenskom komponentom ili u slučaju njenog komadanja, stvaranje samostalne južnoslavenske države. Time se biskup povezao s Jugoslavenskim odborom, preciznije s njegovim uglednim članom, dr. Dinkom Trinajstićem, rodom iz Vrbnika.6 Navedena politička ideja kasnije je uobličena u bečkom parlamentu kao Svibanjska deklaracija. Svojim političkim angažmanom biskup je postao trn u oku talijanskim okupacijskim snagama na otoku koja ga nastoji fizički deložirati s otoka. Biskup je znao za talijanske namjere, ali je ostao dosljedan u svojim nastojanjima da spasi Istru i kvarnerske otoke. Stoga zadnjeg dana 1918. godine šalje „Memorandum“ u Versailles u kojemu prosvjeduje protiv talijanske okupacije Istre i Kvarnera, te nepravednih talijanskih teritorijalnih aspiracija prema tom prostoru, zahtijevajući slobodu za naše krajeve potkrepljujući svoje zahtjeve činjenicom da na istočnoj jadranskoj obali živi 85% slavenskog stanovništva, a samo 15% Talijana.7 Na samom otoku biskup vrlo često dolazi u sukob s talijanskom okupacijskom vlašću koja se želi infiltrirati u crkvene poslove. Situacija dolazi do usijanja kada Talijani traže od biskupa da ode u Rim. Nakon njegova odbijanja, viceadmiral Cagni mu naređuje da napusti otok s pravom izbora mjesta kamo bi se sklonio. Biskup je izabrao Senj kako bi bio što bliže otoku, ali ratni brod „Espero“ koji je s biskupom iz krčke luke isplovio 9. travnja 1919. godine skreće prema Anconi, preko koje je biskup interniran u Rim, a potom je konfiniran u jedan francuski samostan u Frascatiju kod Rima. Tamo je boravio do 11. veljače 1920. godine kada je zbog bolesti i na intervenciju samoga pape pušten u Zagreb gdje se sklanja u samostan franjevaca na Ksaveru. Ondje i umire 20. prosinca. Ovdje je važno naznačiti da je uklanjanje biskupa Mahnića s otoka ujedno predstavljalo gašenje nekih institucija kojima je bio nositelj. Najvažnija od njih je svakako bila Staroslavenska akademija, utemeljena 1902. godine, koja je svojim djelovanjem, prvenstveno na području krčke biskupije, afirmirala glagoljicu i staroslavenski jezik, ta dva stoljetna stijega hrvatskog identiteta. Nakon odlaska biskupa Mahnića s otoka Krka aktivnost Staroslavenske akademije je gotovo u potpunosti opala, pa je 1927. godine raspuštena. Biskupovu sudbinu dijelili su svi njegovi bliski suradnici na otoku. Uslijedile su internacije s otoka, zatvaranja na samom otoku, bjegovi na kopno, te je tako razbijena jezga protutalijanskog otpora na otoku Krku.
Mirovna konferencija u Versaillesu počela je s radom 18. siječnja 1919. godine. Jedna od glavnih njenih točaka bilo je traženje talijanskog premijera Vittoria Orlanda ispunjenje Londonskog ugovora iz travnja 1915. godine po kojemu je Italija trebala dobiti znatne teritorijalne ustupke na istočnojadranskoj obali i zaleđu, ali ne i otok Krk. Talijanski zahtjevi bili su vrlo snažni i bili su usmjereni anektiranju obećanih područja, a dodatno su bili suportirani prisustvom talijanske vojske na njima. Međutim, društvene, pravne i političke prilike na južnoslavenskim područjima u međuvremenu su se promijenile. Država SHS nije imala redovnu vojsku da obrani svoju obalu, pa je u pomoć pozvana srpska vojska. Bila je to gesta koja je išla u pravcu onoga što će se dogoditi 1. prosinca 1918. godine kada je proglašeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca kao nova državno-politička tvorevina, koja će preko svojih predstavnika na Versajskoj mirovnoj konferenciji pokušati spriječiti ostvarenje talijanskih teritorijalnih pretenzija. Tim nastojanjima u prilog je išla ideja predsjednika SAD-a Thomasa Woodrowa Wilsona o samoodređenju naroda. Krucijalni problem bilo je pitanje grada Rijeke i njene luke, a koje se izrodilo u međunarodni problem. Time je nastala čitava lepeza otvorenih i spornih pitanja koje konferencija u Versaillesu nije riješila, pa se skupno ime za ta pitanja, tzv. jadransko pitanje, počelo rješavati direktnim talijansko-jugoslavenskim pregovorima koji su vođeni u Pallanzi (11. svibnja 1920), nastavljeni na konferenciji u Spa (5–16. srpnja 1920), te dovršeni u Rapallu (8–12. studenoga 1920).
Pregovori su bili iznimno teški, a znakovito je da se niti jednog trenutka nisu vodili na hrvatskom ili šire jugoslavenskom teritoriju. Protekli su u izrazitoj talijanskoj nadmoći kojoj su u zaleđu stajale Velika Britanija i Francuska, permanentno vršeći pritisak na jugoslavensku delegaciju da popusti pred talijanskim imperijalističkim traženjima. Osim toga, jugoslavenska strana, koju su predstavljali predsjednik vlade Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, nije više mogla računati na podršku predsjednika Wilsona, a na površinu su počele izlaziti i do tada prigušivane opreke u gledištima članova izaslanstava Kraljevine SHS.8 U takvom odnosu snaga, 12. studenoga 1920. godine u gradiću Rapallu blizu Genove u Italiji, potpisan je međudržavni ugovor, a potpisali su ga predsjednici dviju vlada, talijanske Giovanni Giolitti i jugoslavenske Milenko Vesnić.
Rapallskim ugovorom predviđeno je ustupanje Italiji dijelova slovenskog teritorija, Trsta s okolicom, dijela Kranjske, Istra (bez općine Kastav), otoka Cresa, Sušca, Lošinja, Palagruže i Lastova, te grada Zadra. Grad Rijeka proglašena je Slobodnom Državom Rijeka, ali će kao takva de facto postojati samo jednu godinu, a pravno sve do 1924. godine kada će biti izravno priključena fašističkoj Italiji. Ustupljena područja ukupno su obuhvaćala oko 10.000 kvadratnih kilometara s oko 500.000 Hrvata i Slovenaca bez potrebnog jamstva za svoj nacionalni život i opstanak. Naravno da je ovakva situacija izazvala ogromno nezadovoljstvo jer je stanovništvo osjećalo izdaju i prodaju od strane, prvenstveno srpskih političara, a dodatno ga je pojačavao talijanski nacionalizam, te zatvaranje slavenskih obrazovnih i kulturnih ustanova. Primjerice, do 1920. godine već je u Istri i na kvarnerskim otocima bilo zatvoreno 109 hrvatskih i slovenskih škola.
Kao što je vidljivo, otok Krk je pripao Kraljevini SHS, ali je njegova povijesna sudbina nekoliko mjeseci ranije krenula drugim tokom. Ona je nedjeljivo bila povezana sa sudbinom grada Rijeke u kojoj središte talijanske propagande postaje Consiglio Nazionale, koji uz pomoć talijanske vojske predvođene generalom Di San Marzanom preuzima 17. studenoga 1918. godine vlast u gradu. Osnovni cilj Consiglia je bilo sjedinjenje Rijeke s Italijom, a u tom smislu je donesen zakon po kojemu se primoravaju građani da talijaniziraju svoja obiteljska imena. Međutim, situacija kakvu je određivala Mirovna konferencija u Versaillesu, točnije sporazum u St. Germainu od 10. rujna 1919. godine, kojim su postavljene početne talijansko-jugoslavenske pregovaračke pozicije nikako nije odgovarao talijanskom avanturistu i pjesniku Gabrieleu D’Annunziu, čija je temeljna ideja bila okupacija Rijeke i kvarnerskih otoka, te njihovo pripajanje Italiji prije rješenja tzv. jadranskog pitanja. Zbog toga je D’Annunzio s oko 200 ardita i 35 časnika krenuo u noći 12. rujna 1919. godine iz mjesta Ronchi u blizini Trsta prema Rijeci. Do Rijeke mu se pridružilo mnoštvo nezadovoljnih talijanskih vojnika, tako da je njihov broj prilikom ulaska u grad 13. rujna narastao do brojke između 10.000 i 15.000 naoružanih ardita. Već oko podneva istog dana ušao je D’Annunzio u Guvernerovu palaču što je označilo njegovo preuzimanje vlasti u gradu. Nekoliko sati prije toga, grupa od 30 ardita pristiglih iz Rijeke prebacila se preko otočića sv. Marko na otok Krk, a u gradu Krku su se pojavili oko 9 sati. Tri dana kasnije, njihov dolazak i preuzimanje vlasti proslavili su krčki Talijani i talijanaši ophodom glazbe po ulicama grada Krka. Dana 1. prosinca pristiglo im je pojačanje od oko 1.000 ardita s namjerom potpunog zauzimanja otoka. Počelo je kratkotrajno, ali jedno od najtežih razdoblja krčke povijesti.
Arditi, odnosno smjeli, na otoku Krku su stvarali nered i provodili teror. Česte su bile svakojake zabrane i naređenja, poput povlačenja ljudi u kuće usred dana i zabrane gledanja kroz prozore na cestu ili zamračenja prozora tijekom noći. Osjećaj nesigurnosti uvukao se među domaće stanovništvo, a napetost je postajala sve veća. Situacija je kulminirala zadnjih dana prosinca 1920. godine. Na sam Božić, 25. prosinca, arditi su zabranili bašćanskom svećeniku Kvirinu Klementu Bonefačiću, od strane Talijana protjeranom župniku iz Malog Lošinja, da održi misu na staroslavenskom jeziku, te tražili od njega da misi na latinskom. Klement Bonefačić je inače uskočio na upražnjeno župničko mjesto jer je dotadašnji bašćanski župnik Mate Milovčić prethodno odveden u tršćanski zatvor. Kada je župnik odbio arditski zahtjev došlo je do gužve na vratima crkve u kojoj je jedan ardit poginuo. Ostali arditi su otvorili vatru na stanovništvo i pritom ubili troje mještana, a četvoricu zarobili i odveli u krčki zatvor. Sam svećenik Bonefačić pobjegao je na obližnji otočić Prvić odakle se čamcem u tajnosti prebacio u Senj. Opisani događaj poznat je po nazivu „krvavi Božić“ u Baški. Nakon njega očekivao se pojačani teror ardita. I doista, već sutradan arditi su uhapsili i u zatvor odveli dr. Josipa Palčića, tajnika biskupije, a istovremeno su proglasili opsadno stanje na otoku i zamraćenje sa zabranom kretanja od 17 sati. Sumnjajući da se narod naoružava u nastojanjima pružanja otpora, arditi su krenuli u potragu za oružjem. U toj akciji na udaru im se našlo svećenstvo koje su arditi označili kao predvodnike narodnog otpora, odnosno biskupija i samostani. Biskupija je na udaru bila već i ranije što su dokazivale parole „O Italia o morte“ („Italija ili smrt“) ispisane na njezinim zidovima, no sada je bijes ardita bio mnogo žešći. U prizemlju Biskupskog dvora nalazila se tiskara „Kurykta“ koju je utemeljio biskup Mahnić za potrebe publiciranja raznih tiskovina koje je sam pokrenuo, te izdanja Staroslavenske akademije. Arditi su provalili u tiskaru i do temelja je uništili razbacavši njezin inventar takvom silinom da se ona poslije nikada više nije pokrenula. Dana 27. prosinca iskrcali su se arditi na otočić Košljun tražeći u tamošnjem franjevačkom samostanu skriveno oružje. Kako oružja nije bilo, svega šest trofejnih lovačkih pušaka iz samostanskog muzeja, arditi su otvorili grob Katarine Frankopan, kćeri kneza Ivana VII. Frankopana, a po majci Venecijanke, tražeći oružje u njemu. Bila je to samo izlika za traženje zlata, za koje su arditi bili uvjereni da je pohranjeno u njenom posljednjem počivalištu. Nakon neuspješne potrage na Košljunu, arditi su natovarili opatu Bonaventuri Škunci pronađene puške na leđa i odveli ga u krčki zatvor.9
Ovi događaji, kao i obračuni između ardita i stanovništva u Kanajtu blizu Punta i samome Puntu, te Omišlju bili su signali za naoružavanje naroda. U tome im je pomogla intervencija dr. Dinka Trinajstića koji je preko majora Mihajlovića iz Crikvenice prebacio nekoliko pušaka i municije na otok. Uskoro su na otok došli dobrovoljci iz Zagreba, major Tomašić, kapetan u pričuvi Sekulić, te inženjer Car iz Crikvenice. Zadatak im je bio organizirati narod u obrani od ardita. Upravo ovaj potonji organizirao je obranu Dobrinja 6. siječnja 1921. godine, prilikom koje je zarobljen jedan arditski oficir. Nakon toga je uspostavljen mir i dogovor da će oficir biti pušten ukoliko arditi napuste otok. To se zaista i dogodilo 9. siječnja, a otočkim prilikama na ruke je išao D’Annunzijev poraz u Rijeci. Tako je završilo razdoblje arditske strahovlade na otoku Krku. Ostala je još redovna talijanska vojska (bersaljeri, bersaglieri – strijelci), karabinjeri i financijeri, koja je otok napustila 25. travnja, na Dan sv. Marka, ukrcavši se na brod „Stocco“ i otplovivši prema Italiji.10 Otok Krk je konačno, nakon uspješnog oružanog otpora protofašistima, započeo život i povijesni put u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Oduševljenje otočana oslobođenjem i ulaskom u novu državnu zajednicu najzornije su pokazali Puntari, čije je općinsko vijeće jednoglasno donijelo odluku o preimenovanju mjesta. Punat se od 1921. godine zvao Aleksandrovo,11 u čast budućega kralja koji im je omogućio slobodu, a čijom su agrarnom reformom iz 1919. godine došli u priliku da obrađuju zemlju bogatih zemljoposjednika iz tada još uvijek talijanskog grada Krka.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca već je proživjela svoje dvije i pol godine života i političkih trzavica kada je u njen sklop ušao otok Krk. Međutim, nakon gorkih iskustava proživljenih u vrijeme talijanske okupacije, ulazak u novu državu činio se kao sposonosno rješenje. Tim više što je konfinirani krčki biskup Mahnić uputio poziv na slogu i zajedništvo preko članka objavljenog 6. siječnja 1919. godine u kojemu kaže:
Osvanu nam veliki dan, a na nebu se ukaza znak s natpisom SHS. Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci! Božja je volja da ostanete na vijeke nerazdruživo ujedinjeni!
Međutim, razina zatrovanosti u društvenom, kulturnom, godspodarskom i političkom životu koja je nagrizala novu državnu zajednicu ubrzo će doseći i otok Krk. Vidjelo se to kroz sva njezina razdoblja u kojima je nova vlast nastojala na otok infiltrirati i instalirati ideju integralnog jugoslavenstva, ali bez većeg uspjeha. Na političkoj pozornici se to manifestiralo gotovo aklamativnim pristajanjem otočana uz političke stranke hrvatske orijentacije, prije svega Hrvatsku republikansku seljačku stranku (kasnije Hrvatsku seljačku stranku), dok stranke jugoslavenske orijentacije nisu bilježile veće uspjehe na otočnoj razini. Kao potkrijepu navedenim konstatacijama, navodimo primjer sela Polje za kojega je 1934. godine sreski načelnik ustvrdio da je „u nacionalnom pogledu pokvareno još iz partijskih vremena“ misleći na rezultate višestranačkih izbora prije uvođenja diktature.12 Gledajući upravni i sudski položaj otoka ništa se bitno nije promijenilo. Otok je zadržao upravnu podjelu na sedam općina sa svojim tradicionalnim područjima, a u gradu Krku je ostao kotarski sud. Nakon podjele države na 33 oblasti 1922. godine, otok je sve do srpnja 1928. godine pripadao Splitskoj oblasti, a tada je pripao Karlovačkoj oblasti. Podjelom države na banovine 1929. godine, Krk ulazi u sastav Savske banovine. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske krajem kolovoza 1939. godine, otok Krk ulazi u njezin sastav. U Banovini će dočekati početak Drugog svjetskog rata i drugu talijansku okupaciju 1941. godine.
Za međuratno razdoblje i hrvatsko-talijanske odnose na otoku Krku od krucijalnog značaja je bio Rapallski ugovor, odnosno pojedine njegove odredbe koje su prizlazile iz njegovih ukupno devet članaka, a koje su neposredno ili posredno diktirale društvene, kulturne, gospodarske, pa i političke odnose između talijanskog stanovništva, manjinskog na otoku, a većinskog u gradu Krku i hrvatskog stanovništva, većinskog na otoku, a manjinskog u gradu Krku. Posebno se to odnosi na članak po kojemu su bile proširene posebne međunarodne garancije u korist Talijana i njihovih dobara. Za one koji su do studenoga 1918. godine živjeli na području Monarhije potvrđeno je pravo optiranja za talijansko državljanstvo uz mogućnost ostanka u Kraljevini SHS, te zadržavanje uporabe materinskog jezika i vjere. Zbog toga je u gradu Krku odmah otvorena talijanska konzularna služba ili Konzularna agencija, preko koje su se pokretala i rješavala pitanja optiranja. Krčki Talijani su u velikom broju prihvatili mogućnost optiranja, pa je već u svibnju 1921. godine njih 1.123 poslalo zahtjev za dobivanje talijanskog državljanstva, da bi prema popisu talijanskog stanovništva izvan Italije, 1927. godine, bila evidentirana 1.162 talijanska državljana u gradu Krku. Nerijetko je služba upućivala talijanske građane u Pulu ili na otok Cres, a davala im je i pravne savjete koji su se odnosili na zaštitu njihovih građanskih ili političkih prava, kao i zdravstvene zaštite i osiguranja. Uz službu su u gradu Krku osnovani dječji vrtić, talijanska osnovna škola (1923), ženska stručna škola za ručne radove i kroj, zanatska škola, Talijanska kulturna liga te Radnička zadruga sa službom međusobne pomoći. U odgojno-obrazovnim ustanovama radilo je talijansko učiteljstvo. Talijanskoj zajednici dodijeljena je crkva sv. Kvirina uz katedralu u kojoj je talijanski svećenik održavao vjerske obrede odvojene od obreda za Hrvate, koji su se izvodili u katedrali. Nešto kasnije, osnovan je Circolo Italiano di Cultura (Talijanski kulturni klub) s knjižnicom, čitaonicom, malim kazalištem, dvoranom za svečanosti, a u njegovom okviru nalazila se i gradska limena glazba pod nazivom „Banda Cittadina di Veglia“.13 Evidentno je da su sve do 1937. godine kada se potpisuje novi ugovor između Rima i Beograda, hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku bili opterećeni nerazumijevanjima s obje strane, manifestacijama otvorene netrpeljivosti, pa čak i mržnje. Razlozi takvim odnosima su vrlo simplificirani. U neposrednoj krčkoj blizini je Istra, od 1920. godine anektirana Italiji, u kojoj se nesmiljeno guši hrvatstvo prouzrokujući time nemire i protutalijanske demonstracije, pokušaje otvorenog otpora (proglašenje Labinske Republike u ožujku 1921. godine), te na koncu egzodus Hrvata dio kojih dolaze i na otok Krk prenoseći antitalijansko raspoloženje koje je na Krku ionako već prisutno. Naravno, da se u takvoj atmosferi događaju nastojanja da se krčke Talijane izolira iz gospodarskog i kulturnog života. Nepoželjni su bili i simboli talijanstva. Tako je 1927. godine srušen krilati mletački lav na Porta Pizani (istočna gradska vrata), a 1932. godine skinut je onaj na kuli negdašnje gradske straže (ponovno je postavljen na isto mjesto 1941. godine prilikom nove talijanske okupacije otoka). Reakcija krčkih Talijana bila je očekivana. Dio ih kreće u egzodus prateći povlačenje talijanske vojske, a broj im se u gradu Krku dodatno smanjuje i zbog kontinuiranog premještanja činovnika Kraljevine SHS i njihovih obitelji na Apeninski poluotok, te na koncu i radi optiranja. Do 1939. godine broj krčkih Talijana smanjio se za gotovo 50%.14
Ovoj slici hrvatsko-talijanskih nacionalnih odnosa u gradu Krku i suprotstavljanja koja su ih pratila svakako treba dodati i političku dimenziju. Ona se reflektirala kroz prosvjetna pitanja, crkvenu polarizaciju, svekoliki društveno-kulturni život, a dijelila je i sam talijanski etnički korpus. Između Talijana koji su optirali za talijansko državljanstvo, te onima koji su se počeli izjašnjavati kao Hrvati otvorio se veliki procjep koji je dodatno bio osnažen pohađanjem djece hrvatskim školama, te prihvaćanjem hrvatskih osjećaja. U jesen 1921. godine u gradu Krku se otvaraju prva dva razreda gimnazije, koja se s vremenom razvila u potpunu gimnaziju. Uz nju su bili otvoreni internati za mušku i žensku djecu, prvenstveno za djecu istarskih Hrvata (Istarski konvikt) koji su se doselili na otok. Za potrebe internata osnovan je Kuratorij, poseban odbor koji se brinuo za smještaj djece i organizaciju života u internatu.
Općenito govoreći, politička podvojenost na široj državnoj razini odražavala se i na samome otoku zadirući u društveni i kulturni život njegovih stanovnika, napose građana grada Krka. Nezahvalno je danas procjenjivati, jer različiti izvori prezentiraju različite podatke, kako su se krčki Talijani u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/ Kraljevine Jugoslavije nacionalno opredjeljivali, ali kontinuirano opadanje njihova broja nedvojbeno ukazuje da je nekada prestižni talijanski identitet gubio svoj ekskluzivitet navlačeći na sebe novo jugoslavensko ili hrvatsko ruho. U svakom slučaju, u međuratnom razdoblju postavljaju se jasne etničke granice u gradu Krku. Paralelan život talijanske i hrvatske škole, talijanske i hrvatske crkve, talijanske i hrvatske limene glazbe, vjerske procesije koje se događaju istovremeno, ali u različitim dijelovima grada i za vrijeme kojih se pjevaju isključivo talijanske ili isključivo hrvatske pjesme, ovisno o etnicitetu izvođača, stvaraju prividan dojam da su dva nacionalna korpusa mogli egzistirati jedan pored drugog bez većih incidenata i nemira, ali uz jasno postavljene etničke granice. Možda bi ovaj dojam i bio održiv da nije bilo političkih previranja koja su sasvim okupirala život Krčana. Najbolji primjer koji potkrepljuje navedenu konstataciju jesu kulturno-zabavna događanja i manifestacije koje bi po svojoj prirodi trebale biti lišene bilo kakvih političkih implikacija. No, nije bilo tako. Vrijeme karnevala sadržava u sebi brojne plesove u kojima se brišu etničke granice, a jezici sudionika se isprepliću i nadopunjuju u (folklornim) pjesmama. Međutim, u međuratnom razdoblju u gradu Krku karnevalski plesovi istovremeno su se održavali na četiri različita mjesta. U jednom hotelu sastajali su se članovi „Jugoslavenskog sokola“, prorežimske poluslužbene organizacije koja je u nacionalnom pogledu trebala biti predvodnica integralnog jugoslavenstva. U drugom hotelu karneval su proslavljali članovi „Križara“, organizacije koja je naslijedila organizaciju „Hrvatski orao“, a koja se bazirala na njegovanju kršćanskih načela i hrvatskom patriotizmu. Treći hotel je ugostio isključivo Hrvate, ali samo one koji su bili članovi ili simpatizeri Hrvatske seljačke stranke, koja je na otoku pobjeđivala i na općinskim i na općim izborima, poglavito od 1935. godine.15 Konačno, u prostorijama Circolo Italiano di Cultura zabavljali su se Talijani bez obzira na političko opredjeljenje nastojeći oko Circola kao nukleusa svoje zajednice održati sliku njezine sloge, homogenosti i harmoničnosti. Vjerojatno je uključivanje uglednih gradskih obitelji u Circolo, kao što su bile obitelji Maracich, Depicolozuane, Ostrogovich, Morich, Udine, Giurino, Scomersich, Vasilich, pridonijelo njezinom egzistiranju kao talijanskoj etničkoj matici u gradu Krku. Upravo nam navedena prezimena jasno sugeriraju da je talijaniziranje prostora, neovisno o njegovoj veličini, u kojemu su Talijani stoljećima imali dominantnu ulogu bilo jedno od bitnih komponenata učvršćivanju njihove vlasti.
Jedan od važnih razloga koji je omogućio opstanak talijanske zajednice u gradu Krku u međuratnom razdoblju, iako joj društveno-politički odnosi na samom otoku, ali i u širem okružju nikako nisu bili naklonjeni, krije se u zanimanjima kojima su se bavili pripadnici zajednice. Radi se o ribarima, obrtnicima i poljoprivrednicima, dakle o djelatnostima koje nisu bile „nepoželjne“ za sustav. Međutim, nova politička previranja dolaskom ratnih okolnosti početkom 40-ih godina ponovno će pokrenuti pripadnike talijanske zajednice. Prvih dana travnja 1941. godine započinje organizirano izmještanje krčkih Talijana s otoka i njihovo prihvaćanje kao izbjeglica u Venetu.16 Nekoliko dana kasnije, 15. travnja, uplovilo je u krčku luku sedamnaest talijanskih brodova s oko pet tisuća vojnika. Počela je druga talijanska okupacija otoka koja će biti zacementirana potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja, čime će otok de iure doći u sastav fašističke Italije. Okupacija će trajati do talijanske kapitulacije 8. rujna 1943. godine. Nakon toga uslijedit će iseljavanje krčkih Talijana, čiji će egzodus biti nastavljen 1948. godine odlaskom grupe ribara, da bi od 1949. do 1951. godine otišla još jedna veća grupa. Proces opadanja broja krčkih Talijana ne zaustavlja se niti danas. No, za razliku od iseljavanja iz prijašnjih razdoblja, današnji negativan trend glede njihova broja uzrokovan je ponajprije procesom njihove asimilacije u hrvatski nacionalni korpus. Taj proces započeo je upravo u međuratnom razdoblju. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine samo 21 stanovnik grada Krka izjasnio se kao pripadnik talijanske nacionalne manjine, što je gotovo polovina od ukupno 43 stanovnika otoka nacionalno opredijeljenih kao Talijani.
Hrvatsko-talijanski odnosi u međuratnom razdoblju na otoku Krku prvenstveno se moraju sagledavati na lokaciji grada Krka jer je upravo ondje taj međunacionalni odnos najviše dolazio do izražaja budući da u niti jednom drugom otočnom naselju brojnost Talijana nije bila ni izbliza tako izražena kao u najvećem krčkom mjestu. Štoviše, stoljećima je na otoku egzistirao romanski, talijanski grad Krk okružen slavenskim, hrvatskim naseljima. Međuratne prilike, prvenstveno one političkog karaktera, bile su samo refleksije isto takvih prilika u krčkom okruženju, užem ili širem. Znakovito je da talijanski etnički element u gradu Krku počinje brojčano, a time i kulturološki i gospodarski, slabjeti upravo nakon Velikog rata. Talijanska zajednica u gradu Krku okuplja se oko svoje matice, Circola, ali je već iznutra podijeljena različitim političkim i narodnosnim opredjeljenjima. Proces asimilacije u hrvatski nacionalni korpus već je započeo i nastavit će se nakon Drugog svjetskog rata. U razdoblju od samo 120 godina udio Talijana u ukupnom broju stanovnika grada Krka opao je s 96,8% 1880. godine na današnjih 0,38%. S druge, pak, strane hrvatski nacionalni element u gradu Krku jača u međuratnom razdoblju. Nakon trauma prouzrokovanih talijanskom okupacijom (od 16. studenoga 1918. do 25. travnja 1921) hrvatsko nacionalno biće u gradu Krku oživljava i prihvaća hrvatske nacionalne osjećaje zorno ih prezentirajući kroz obrazovne, crkvene, gospodarske institucije, te kroz gotovo aklamativnu političku opredijeljenost za hrvatske političke stranke. Time se stvara otklon od bilo kakve suradnje s Talijanima, ali se istovremeno ne dopušta ukorjenjivanje i razvijanje integralnog jugoslavenstva na otoku. Sve navedene mijene i transformacije pratile su teške gospodarske prilike stvarajući tako gotovo idealnu platformu za pojavu raznih međunacionalnih incidenata i učvršćivanju jasno postavljenih etničkih granica u gradu Krku. Tek će druga talijanska okupacija otoka, 1941. godine, praćena fašističkim i iredentističkim idejama, anulirati labavu međunacionalnu koegzistenciju, vračajući otočki povijesni kotač unazad. Ispostavit će se da je ona upravo za krčke Talijane bila najpogubnija, jer će im prve poslijeratne godine ispočetka donijeti pritisak, a na koncu i najveći egzodus još od davnih vremena kada su naselili krčki prostor.
1 Podaci prema popisu iz 2001. godine odnose se na općinu Krk koja obuhvaća grad Krk i 15 okolnih naselja.
2 Ruža Bonifačić, „O odnosu urbanog i etničkog identiteta: primjer Talijana i Hrvata u gradu Krku“, Etnološka tribina, 27–28, Vol. 34/35, 2004/2005, str. 61. U navedenom radu autorica iznosi rezultate istraživanja, prvenstveno etnomuzikološkog karaktera, provedenog 1997. godine među članovima talijanske zajednice u gradu Krku.
3 Dalmatski je danas izumrli romanski jezik kojim je govorilo romansko stanovništvo istočne jadranske obale i otoka do kraja XV. stoljeća. Njegovo sjeverno narječje naziva se veljotskim po tome što je kao relikt preživjelo u gradu Krku sve do kraja XIX. stoljeća. Bio je to jezik bez pismenosti, samo za „kućnu uporabu“.
4 Detaljnije vidjeti u: Petar Strčić, Otok Krk 1918, Građa o Narodnim vijećima SHS i talijanskoj okupaciji 1918. godine; Posebna izdanja sv. 1, Historijski arhivi u Rijeci i Pazinu, Rijeka.
5 Mihovil Bolonić i Ivan Žic Rokov, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2002, str. 84.
6 Dr. Dinko Trinajstić bio je potpredsjednik, a kasnije i zadnji predsjednik Jugoslavenskog odbora u Parizu.
7 Mihovil Bolonić i Ivan Žic Rokov, nav. dj., str. 85.
8 Talijansku delegaciju na pregovorima u Rapallu predstavljali su predsjednik vlade Giovanni Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi.
9 Isto, str. 88.
10 Isto, str. 89.
11 Taj toponim će zadržati do 1943. godine.
12 Josip Gršković-Vlastelin, Polje u dvadesetom stoljeću; Krčki zbornik Povijesnog društva otoka Krka, sv. 51, Posebno izdanje, sv. 44, Adamić i Povijesno društvo otoka Krka: Polje–Rijeka, str. 97.
13 Anna Maria Fiorentin, „Krk – Splendidissima civitas Curictarum“, Krčki zbornik, sv. 44, Posebno izdanje sv. 38, Povijesno društvo otoka Krka i Adamić. Krk–Rijeka, str. 298.
14 Isto, str. 306.
15 R. Bonifačić, nav. dj., str. 65.
16 Anna Maria Fiorentin, nav. dj., str. 302.