Islam se, uz iznimku povremenog srednjovjekovnog boravka manjih muslimanskih skupina ili pojedinaca različitog etničkog podrijetla, na hrvatskom etničkom području pojavljuje krajem 14. i početkom 15. stoljeća zajedno s osmanskom državom koja postupno zaposjeda i veći dio hrvatskih krajeva. U njima se s osmanskim državnim strukturama ukorijenila i nova religija i civilizacija i njezine tradicionalne ustanove.1 Osmansko-islamska vojna, politička, državna, socijalna, kulturno-civilizacijska i religijska stvarnost snažno je više od četiri stotine godina utjecala i na prilike u banskoj Hrvatskoj, svedenoj sredinom 16. stoljeća na uske ostatke ostataka između Drave i sjevernog Primorja. Pod dojmom straha i neprekinute vojne opasnosti kao dijela svakodnevice još od prvih osmanskih provala u Turopolje, poslije pada Bosne, te gradnje obrambenih zidova oko kaptolskog brežuljka, pa sve do kraja 17. stoljeća, rodila se predodžba o banskoj Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva (antemurale christianitatis) nasuprot islamu utjelovljenom u osmanskoj državi i njezinoj prijetnji. Na toj podlozi razvio se i izraziti protuosmanski i protuislamski mentalitet novovjekovne hrvatske kršćanske elitne i pučke kulture koja se oblikovala i pod snažnim utjecajem predtprosvjetiteljskoga kršćanskoga crkvenog naziranja o islamu kao krivovjerju koje treba sustavno i svim sredstvima pobijati.2
Predmoderna ideja habsburške i mletačke rekonkviste europskih područja uključenih u osmansku državu podrazumijevala je uklanjanje ne samo osmanske vlasti na Balkanu, već i islama kao religije i time isključivala mogućnost opstanka muslimana kao zajednice na kršćanskom području u bilo kojem obliku. Takvo shvaćanje je i ostvareno nakon završetka Velikog rata krajem 17. i početkom 18. stoljeća, zatiranjem svih tragova stoljeće i pol duge muslimanske nazočnosti u hrvatskim krajevima (Lika, dijelovi Dalmacije, Slavonija i Srijem) te pokrštavanjem velikog broja muslimana starosjedilaca i doseljenika iz Bosne.3
Habsburški prosvijećeni apsolutizam 18. stoljeća postupno odbacuje mentalitet katoličkoga vjerskog ekskluzivizma i obrazac rekonkviste te načelno prihvaća zamisao o vjerskoj trpeljivosti, zajamčenoj 1781. Ediktom o toleranciji Josipa II. Židovima, protestantima i pravoslavnim kršćanima, ali još ne i muslimanima. Evolucija habsburškoga gledanja na islam i muslimane začeta je u sklopu njihove protuosmanske vojno-političke strategije zaposjedanja Balkana, a njezino prvo vanjsko očitovanje bila je proklamacija Josipa II. upućena muslimanima u Bosanskom ejaletu na početku Dubičkog rata 1788, kojom se muslimanskim stanovnicima prvi put jamčila sloboda vjere u slučaju dobrovoljnog prihvaćanja habsburške vlasti i nagovješćivala ona politika koju je Beč provodio u Bosni stotinu godina kasnije.4
Klasično razdoblje osmanske regionalne hegemonije okončano je početkom 18. stoljeća poslije uspješno provedene habsburške rekonkviste u Podunavlju, pa su duž nove granice s Bosnom uspostavljeni do tada nepoznati oblici trgovine i svakodnevnih dodira. U promijenjenim geopolitičkim okolnostima nakon 1718. i zaključenja Požarevačkog mira, u Zagreb prvi put dolaze i trgovci iz osmanske Bosne, privučeni uvođenjem carinskih povlastica i ukidanjem zabrane pristupa na habsburško tržište osmanskim podanicima i Židovima koja je vrijedila sve do početka 18. stoljeća. Iako kao glavni dobitnici novonastale trgovačke konjunkture nastupaju osmanski pravoslavni trgovci, na zagrebačkom tržištu nazočan je i određeni broj muslimanskih trgovaca iz Bosne. Tako gradski porezni i općinski izvori iz 1767. bilježe kako je u domu Vugerovih boravio „neki došljak Turčin“, u kući građanina Ilije Putice stanovao je i trgovao „neki banjalučki Turčin“, dok je u kući udovice trgovca Karla Softića iste godine umro osmanski podanik Mustafa Kozak, u izvješću gradskog konzula označen kao „huius civitatis quaestor“. Nakon njegove smrti kao vjerovnici javili su se gradskom magistratu i osmanski podanici „Agy Ahmet iz Banjaluke“ i „Agy Halil“, a cijela epizoda svjedoči o boravku u Zagrebu i bogatijih bosanskih trgovaca koji su držali veća skladišta robe. Oni su u gradu boravili privremeno, kao strani trgovci, podvrgnuti različitim ograničenjima, bez prava dobivanja građanstva u skladu sa zaključcima Hrvatskog sabora po kojima je na području kraljevina Hrvatske i Slavonije dopuštena isključivo rimokatolička vjera.5
Od početka 19. stoljeća, usporedno s oblikovanjem krhkoga hrvatskoga građanskog društva, postupno popušta tradicionalni protuosmanski i protuislamski naboj. No, prosvjetiteljska i romantičarska demonizacija Turaka i islama važna je sastavnica preporodnog mentaliteta i prvih modernih hrvatskih kulturnih i političko-nacionalnih koncepata, konglomerata ranog nacionalizma, austroslavizma i kulturnog jugoslavizma. Njihov je simbol u očima Beča politički korektan kult Sigeta i Nikole Šubića Zrinskog, a ključni pojmovi krst, polumjesec i turski zulum, uobličeni u Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, umjetnički najreprezentativnije djelo hrvatskoga književnog romantizma. Nasuprot obuzetosti egzotikom Istoka, kao jedne od glavnih osobina europskoga književnog romantizma, u hrvatskom književnom romantizmu, posebice u tada prevladavajućoj tzv. „hajdučko--turskoj“ novelistici ističe se protuosmanski i protuislamski diskurs te motiv odnosa kršćanske žrtve prema svom vjekovnom tiraninu i zulumćaru.6
Sa sasvim suprotnim gledištem na osmansko-islamsku problematiku od svojih suvremenika u banskoj Hrvatskoj javio se Ante Starčević, utemeljitelj i ideolog Stranke prava. U javni život ulazi kao pristaša ilirizma i njegovih postavki, a nakon sloma hrvatskog pokreta iz 1848. postaje zagovornikom ekskluzivnoga hrvatskog nacionalizma i protivnikom sveslavenskih i jugoslavenskih koncepcija koje su, među ostalim, bile i snažno protuosmanski i protuislamski utemeljene. Starčević je još na početku svoga djelovanja 1857. u Zagrebu objavio afirmativni esej Muhamed, o vjerovjesniku islama i vjerozakonu „koga se velik del naše po kervi i jeziku najčistie bratje derži“, a u ostalim spisima o kompleksu tzv. istočnog pitanja, demonizaciji islama i osmanske države, suprotstavlja moralne i socijalne temelje islamskoga učenja te idealiziranu sliku bosanske muslimanske aristokracije i glavnih osmanskih društvenih i političko-pravnih ustanova.7
Ulaskom Bosne i Hercegovine u habsburški državni sklop 1878. započinje nova etapa u povijesti neprekinutoga migracijskoga gibanja u hrvatsko/bosansko-hercegovačkom geopolitičkom prostoru obilježenog cikličkim demografskim potresima izazvanih višestoljetnim ratnim sukobima između kršćanske Venecije i Habsburškog carstva te islamske Osmanske države. Migracije u predmodernom razdoblju imaju pretežno konfesionalni značaj jer se kršćani u pravilu sele prema područjima pod kršćanskom vlašću, a muslimani isključivo prema područjima pod islamskom vlašću. Kretanje stanovništva u tom geopolitičkom prostoru poslije 1878. postupno gubi dotadašnja konfesionalna obilježja, pa započinje i migracija bosansko-hercegovačkih muslimana prema Zagrebu i banskoj Hrvatskoj, gdje njihov boravak u austro-ugarskom razdoblju još uvijek ima uglavnom privremeni značaj.
Poslije 1878. i austro-ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine sve su češći dodiri muslimanskih Bošnjaka sa Zagrebom. U prvo vrijeme stalno nastanjeni muslimani zanemariva su pojava, a većina pridošlica ovdje je boravila neko kraće vrijeme, a zatim se vraćala u Bosnu. Dolazili su muškarci bez obitelji, različitih zvanja, u potrazi za poslom, a posebnu skupinu činili su učenici i studenti koji su u gradu ostajali za vrijeme školovanja, a zatim se vraćali kućama. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine mijenja se i dotadašnja praksa postupanja prema muslimanima umrlim na gradskom području za vrijeme boravka u Zagrebu. Gradske vlasti dopuštaju i ukope muslimana na novootvorenom mirogojskom groblju iako njegovim statutom nije bilo predviđeno postojanje islamskog odjela. Prvi takav slučaj zabilježen je 1883. kada je pokopan Osman Banjalučanin, krojač rođen 1840. u Bosanskom Novom, a njegov grob je postao zametkom muslimanskog odjela gradskoga groblja Mirogoj.8
Gotovo u cijelom austro-ugarskom razdoblju muslimani u Zagrebu imaju tek položaj privremeno nastanjenih stranih bosansko-hercegovačkih državljana, jer je hrvatsko-slavonska Zemaljska vlada dobivanje gradske zavičajnosti, kao surogata državljanstva, uvjetovala pripadnošću jednoj od zakonom priznatih vjera među koje islam do 1916. nije uvršten. Takvo stajalište proizlazilo je iz konfesionalnosti hrvatsko-slavonskoga pravnog sustava, interpretacije Zakona o zavičajnim odnosima, te odluci presedanu iz 1897. kojom je prvom muslimanu iz Bosne, stanovitom Osmanu Krupi, pomoćnom podvorniku u Ravnateljstvu pošte i brzojava, odbijen zahtjev za primitak u zavičajnu vezu grada Zagreba. Po tom shvaćanju, svaki ugarsko-hrvatski državljanin, u duhu pravnog konfesionalizma, morao je pripadati jednoj od zakonom priznatih vjera i to zbog konfesionalnog značaja svih matica i ženidbenog prava te zbog obvezatne školske poduke djece u vjeri, pa bi se pripadnici zakonom nepriznatog islama u slučaju primitka u ugarsko (hrvatsko-slavonsko) državljanstvo našli u pravno neodrživom položaju.9
Do 1918. najznačajnija muslimanska skupina u Zagrebu bili su studenti koji započinju studirati na Zagrebačkom sveučilištu poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade iz 1892. da se i svršenicima sarajevske Šerijatske sudačke škole dopusti upis na Pravni fakultet i polaganje državnih ispita. Prvi koji je iskoristio to pravo bio je Osman Nuri Hadžić iz Mostara koji se upisao na Zagrebačko sveučilište 24. listopada 1893. kao prvi musliman iz Bosne i Hercegovine.10 On se još 1892, kao učenik sarajevske Šerijatske sudačke škole, javio zbirkom istočnjačkih aforizama u Supilovoj dubrovačkoj Crvenoj Hrvatskoj, a 1893. objavljuje kratke priče i eseje u zagrebačkoj pravaškoj Prosvjeti i reviji Dom i sviet. Supilo ga je kao svoga prijatelja preporučio profesoru Tadiji Smičiklasu s molbom da mu se odobri stipendija za studij prava u Zagrebu jer je riječ o „vatrenom Hrvatu koji radi za našu stvar izmegju muhamedanaca“.11 U Zagrebu je započeo književnu suradnju s Mostarcem Ivanom Milićevićem pod zajedničkim pseudonimom Osman--Aziz. Osman Nuri Hadžić u Zagrebu je 1894. u vlastitoj nakladi tiskao i svoju polemičku raspravu Islam i kultura u kojoj je na popularan način pokušao hrvatskoj javnosti, posebice pristašama Stranke prava, razložiti temeljno učenje i kulturno značenje islama. U raspravi je Hadžić nastupio kao sljedbenik Stranke prava, ističući srpsko postupanje prema islamu nakon ustanaka za uspostavu Kneževine Srbije i opasnost za bosanske muslimane ako se Bosna priključi Srbiji. Nedeljkovića je, među ostalim, pobijao i Starčevićevim navodima o islamu i muslimanima, pa je zapisao:
Ali s vremenom, pošto se je Osmanlija počeo povlačiti s Balkana počela je medju nekim narodima ta mržnja na Islam jenjavati u toliko, što se je počelo lučiti vjera od narodnosti, od države. Naročito se je opazilo to kod Hrvata, koji strogo luče vjeru od narodnosti, te se je kod njih našlo zrelih, umnih političara, kao što je veliki čovjek doktor Ante Starčević, koji je, kako ćemo vidjeti, uzeo Islam u obranu, pa i samu tursku carevinu, ukoliko su na nju nepravedno napadali i napadaju.12
Hadžić je još kao učenik mostarske medrese stupio u dodir s tamošnjim pravaškim pristašama, a nakon dolaska na Zagrebačko sveučilište djelatno sudjeluje u radu Stranke prava i govori na stranačkim skupštinama i sastancima. U listopadu 1895. godine, kao jedini musliman, sudjelovao je u prosvjednom spaljivanju mađarske zastave prigodom dolaska Franje Josipa u Zagreb, pa je osuđen na šest mjeseci zatvora. Zbog te presude nastavio je školovanje u Beču, a na Zagrebačko sveučilište ponovno se upisao u jesen 1897. godine13
Općenito, boravak u Zagrebu prvih muslimana iz Bosne i Hercegovine, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. Starčevićev nacionalizam oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo, turkofilija i izrazita sklonost prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti. Starčević je osim studenata privlačio i druge muslimane koji su u to vrijeme povremeno dolazili u Zagreb, o čemu svjedoči Martin Lovrenčević, tada urednik pravaškog glasila Hrvatska:
Često su dolazili muslimanski trgovci u Zagreb i tad bi rado polazili u posjete Anti Starčeviću. Pisac ovih redaka našao se je koji put u bivšoj ‘Narodnoj kavani’ na Jelačićevu trgu s uglednim trgovcima muslimanima iz Cazina, Sanskog Mosta i drugih mjesta, pa ih na njihovu naročitu želju vodio u Starčevićev stan u Kukovićevoj ulici. Tu su oni podulje najsrdačnije razgovarali s njim i upoznavali ga s odnošajima u okupiranoj Bosni.14
Muslimanske veze s pravaštvom nastavljene su i poslije Starčevićeve smrti, kada vodstvo stranke preuzima Josip Frank. On i njegova Čista stranka prava (od 1906.godine Starčevićeva hrvatska stranka prava), u međuvjerskim i kulturnim pitanjima dosljedno su slijedili izvorni pravaški liberalni program, suprotstavljajući se vjerskom ekskluzivizmu, poistovjećivanju vjere i narodnosti te politici utemeljenoj na konfesionalnim načelima. Zato su i akademski klubovi na Zagrebačkom sveučilištu u kojima su djelovali muslimanski studenti iz Bosne i Hercegovine pripadali su Savezu mladohrvatskih organizacija koji je bio povezan s Frankovom Strankom prava, i bili su dio starčevićanskoga omladinskoga mladohrvatskog pokreta koji je uoči Prvoga svjetskog rata djelovao kao političko-nacionalni i kulturno-estetski antipod ideologiji jugoslavenskog nacionalizma i rasnog mesijanizma.15 Prvi pravaški akademski klub koji je okupljao katoličke i muslimanske studente iz Bosne i Hercegovine osnovan je u Zagrebu 1906. godine kao Klub Hrvata akademičara iz Herceg-Bosne Tvrtko. U svakoj akademskoj godini članovi Tvrtka bili su i muslimanski studenti, a u vodstvo Kluba 1913. godine izabrani su Sulejman Mujagić, Džafer Kulenović i Ibrahim Hadžiomeragić. Iste godine na sveučilištu je utemeljen i Klub Hrvata muslimana akademičara iz Herceg-Bosne na čijem čelu je bio Salih Baljić, a odbornik Džafer Kulenović.16 Baljić je 1913. godine, nakon provedenih sveučilišnih izbora, kao član pravaškoga Hrvatskoga akademskog kluba Kumičić, izabran za predsjednika Hrvatskoga akademskoga potpornog društva koje je predstavljalo sve zagrebačke studente pred sveučilišnom upravom.17 Kada je u ožujku 1914. godine umro Antun Gustav Matoš, jedan od simbola pravaške Mlade Hrvatske, Salih Baljić je govorio na njegovu pogrebu „u ime sveukupne sveučilišne mladeži“.18
Uoči donošenja Zakona o priznanju islamske vjere u Hrvatskom saboru, banska Hrvatska ostala je posljednje pravno područje u Austro-Ugarskoj Monarhiji u kojem status islama nije bio zakonski uređen. Rješavanje pravnog položaja islama u Monarhiji započelo je još 1882. godine kada su u Bosni i Hercegovini, uz suglasnost Istanbula, imenovani reis-ul-ulema i četveročlani Ulema medžlis kao vrhovno vjersko upravno tijelo, dok je pitanje bosanskohercegovačke islamske vjersko-prosvjetne samouprave konačno riješeno 1909. godine donošenjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova.19 Postupak zakonskog priznanja islama u austrijskoj polovini Monarhije započeo je 1909. godine nakon aneksije Bosne i Hercegovine, a konačni tekst austrijskog Zakona o priznanju islama prema hanefijskom obredu kao vjerskog društva prihvaćen je 25. travnja 1912. godine u Carevinskom vijeću.20 Ugarski Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti usvojen je u parlamentu 14. siječnja 1916. godine, a stupio je na snagu 30. ožujka iste godine.21 Neovisno o hrvatskoj autonomiji u vjerskim poslovima, Zemaljska vlada u Zagrebu pristupila je rješavanju islamske vjerske problematike u dogovoru s ugarskom vladom istovremeno kada je ona rješavana u Ugarskom saboru. Zato je hrvatski nacrt Zakona predložen Hrvatskom saboru 6. ožujka 1916. godine, iako jednoglasno pozdravljen, izazvao burnu političku raspravu u kojoj su sudjelovali isključivo pravaški zastupnici koji su u takvom postupku vidjeli kršenje hrvatske autonomije zajamčene Nagodbom iz 1868. godine. Oni su optužili vladu da je izradi Zakona pristupila sa zakašnjenjem i neiskreno, ne iz vlastitih pobuda već po napucima Beča i Budimpešte. Zastupnik Starčevićeve Stranke prava Marko Došen ustvrdio je kako bi to pitanje davno bilo riješeno „da nije tudje politike i gospodstva u zemljama hrvatskim“. Donošenje zakona doveo je u vezu s muslimanima u Bosni i Hercegovini, i istaknuo:
da našoj braći iz Bosne i Hercegovine bilo kako podjemo u susret, rado prihvaćamo i ovakovu osnovu zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti kako je predložena. Držimo, da takovim načinom vršimo prema svojoj braći muslimanima jedan čin bratske snošljivosti, čvrsto se nadajući da će oni to znati htjeti uzvratiti kadgod se bude radilo i o vjerskim interesima onog dijela hrvatskog naroda, koji pristaje uz katoličku i pravoslavnu vjeru.22
Bez obzira na izrečene primjedbe Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, nakon dvodnevne rasprave, 7. ožujka 1916. godine jednoglasno je usvojen u Hrvatskom saboru, a stupio je na snagu 27. travnja 1916. godine poslije kraljevske sankcije. Iako s nekoliko restriktivnih odredbi, u osnovi je polazio od liberalnog načela o jednakovrijednosti svih priznatih religija pred zakonom i njime je islam uvršten među zakonom priznate vjere. „Muslimima“, kako zakon naziva muslimane, dopušteno je „u granicama zakona“ javno ispovijedati vjeru, samostalno uređivati vjerske, nastavne i zakladne poslove i njima upravljati, „ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog nadzora“.23 „Nauku, uredbama i običajima islama“ priznata je pravna zaštita kao i drugim zakonom priznatim vjerama, „koliko se ne kose s propisima zakona“. Dopušteno je uređenje islamskih vjerskih poslova u vezi s islamskim „vjerozakonskim ustrojstvom u Bosni i Hercegovini“ kao i mogućnost dovođenja islamskih vjerskih službenika iz Bosne i Hercegovine uz suglasnost Zemaljske vlade u Zagrebu. Posebice je istaknuto pravo upravnih vlasti da izriču različite sankcije ako bi tijela islamske vjerske zajednice prekoračila svoj djelokrug ili djelovala protuzakonito. Za bračne odnose muslimana određena je primjena odredbi Općega građanskog zakonika „dok se posebnim zakonom ne uredi ženidbeno pravo“. Vođenje matica rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana prepušteno je upravnim vlastima prema načelu mjesne nadležnosti, a provedba tih odredbi posebno je uređena banskom naredbom o provedbi Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti od 3. svibnja 1916. godine.24 Uvrštavanjem islama među zakonom priznate konfesije konačno je omogućen primitak muslimana u zavičajnu (državljansku) vezu banske Hrvatske i time uklonjena glavna zapreka njihovu trajnom naseljavanju.
Na početku Prvoga svjetskog rata na području banske Hrvatske našao se veliki broj vojnika muslimana iz Bosne i Hercegovine unovačenih u različite vojne postrojbe. Za njih je, još prije zakonskog priznanja islama, 15. ožujka 1915. godine započelo s radom Carsko i kraljevsko islamsko vojno dušobrižništvo u Zagrebu (K. u K. Islamitische Militär-Seelsorge in Zagreb) u sastavu zagrebačkoga Vojnog zapovjedništva.25 To je bila prva posebno za muslimane ustrojena ustanova u banskoj Hrvatskoj na čije čelo je kao glavni dušobrižnik postavljen carski i kraljevski vojni imam Adem Kurbegović. On je do kraja rata u Zagrebu, osim dušobrižničkih poslova, obavljao i ostale imamske dužnosti te vodio matice umrlih i poginulih muslimanskih vojnika i građana. Kurbegović je, prema ovlaštenju reis-ul-uleme u Sarajevu Džemaludina Čauševića i uz dopuštenje Zemaljske vlade u Zagrebu, 17. prosinca 1916. godine započeo s predavanjima iz islamskog vjeronauka u školskoj zgradi na Katarininu trgu za četvoricu učenika.26
Godine 1916. godine za vojnog imama u karlovačkoj 96. lovačkoj pukovniji imenovan je Ismet Muftić kao drugi islamski vojni dušobrižnik na području banske Hrvatske. Muftić je rođen 1886. godine u Žepču u Bosni i Hercegovini gdje je završio pučku školu, darul-mualim, ruždiju, a zatim i nižu državnu gimnaziju. Nakon što je 1913. godine završio sarajevsku Šerijatsku sudačku školu, nekoliko mjeseci radio je kao vježbenik na Kotarskom šerijatskom sudu u Tuzli. U Zagreb je došao u jesen 1914. godine kada se upisao na Pravni fakultet na kojem je do početka 1916. godine odslušao četiri semestra kada je unovačen za vojnog imama.27 Poslije boravka na talijanskom ratištu tijekom 1917. godine, Muftić je do kraja rata predavao islamski vjeronauk petorici kadeta u karlovačkoj Pješačkoj kadetskoj školi, a u školskoj godini 1918/19. godini kao vjeroučitelj je predavao i islamski vjeronauk osmorici muslimanskih učenika u zagrebačkim školama. U isto vrijeme vodio je vjerske obrede za umrle vojnike i građane, obilazio muslimane po zagrebačkim bolnicama, a nakon odlaska Kurbegovića s imamske dužnosti preuzeo je vođenje matica umrlih muslimana, sve do 10. lipnja 1919. godine kada je otpušten iz djelatne vojne službe. U Zagrebu je u to vrijeme živjelo oko dvije stotine muslimana, a bili su to „većinom gjaci, zatim vojnici i nekoliko obrtnika. Ovaj broj iza oslobodjenja neprekidno raste“.28
Islamski vjerski život u Zagrebu započeo se oblikovati izvan djelokruga vojnog dušobrižništva tek kada je Ministarstvo vjera u Beogradu zaključilo „da bi iz vjersko-političkih obzira bilo potrebno da se (…) namjesti stalan imam“, pa je rješenjem toga ministarstva 8. prosinca 1919. godine imenovan Ismet Muftić za prvoga privremenoga građanskog imama za područje Hrvatske i Slavonije sa sjedištem u Zagrebu. Kao privremeni imam podčinjen je u vjerskim poslovima reis-ul-ulemi u Sarajevu Džemaludinu Čauševiću koji mu je 25. prosinca 1919. godine odobrio obavljanje svih imamskih dužnosti prema šerijatsko-pravnim normama kao što su vjenčavanje, opremanje umrlih i dužnost mualima-vjeroučitelja za koju ga je u rujnu 1920. godine ovlastila i Zemaljska vlada u Zagrebu. Zatim je imenovan i za vjeroučitelja „u svim školama u Hrvatskoj i Slavoniji“, a školska ravnateljstva pozvana su da zagrebačkog imama na početku svake godine izvješćuju o broju upisanih muslimanskih učenika.29 Nakon toga Muftića je, na prijedlog Povjereništva za prosvjetu i vjere Pokrajinske vlade u Zagrebu, Ministarstvo vjera u Beogradu 21. veljače 1921. godine imenovalo stalnim imamom, pa je u Zagrebu 24. ožujka 1921. položio uobičajenu činovničku prisegu. Rješenjem istog ministarstva od 18. studenoga 1922. ovlašten je sklapati i mješovite brakove između muslimana i nemuslimanki, a još 16. ožujka 1922. zagrebački imamski ured podignut je na razinu muftijstva, a imamu je dodijeljen naslov muftije.30
Zagrebački Hrvat javnost je o tome izvijestio mjesec dana kasnije, uz objašnjenje da „muftija obnosi čast, koja odgovara npr. katoličkom biskupu, pa je time učinjena Zagrebu osobita pažnja, kojoj se radujemo, očekujući čas kad će zagrebački muftija u zagrebačkoj džamiji vršiti svoj vjerski poziv“.31 Ova je odluka poništena već sljedeće godine, sve do 19. rujna 1924. godine kada je ponovno uspostavljen muftijski ured, a imamu Muftiću vraćen naslov muftije. Ministarstvo vjera je 29. studenoga 1924. donijelo konačnu odluku po kojoj islamsko vjersko predstavništvo u Zagrebu ne može imati razinu muftijstva uz obrazloženje da u Hrvatskoj i Slavoniji ne živi više od 2.000 muslimana iako ih je 1921. godine na tom području popisano 3.145, od toga 474 u Zagrebu. Muftiću je 18. prosinca 1928. godine ipak vraćen muftijski naslov za osobu dok je njegov ured ostao na imamskoj razini.32 Zagrebački imam nastupao je u javnosti kao muftija i poslije 1936. godine kada je novim Ustavom Islamske vjerske zajednice konačno ukinuta i višestoljetna ustanova muftijstva u Bosni i Hercegovini. Unatoč promjenama službenog položaja zagrebačkog imama, zagrebačko građanstvo pratilo je s naklonošću njegov rad, a novinstvo je redovito izvješćivalo o vjerskom životu zagrebačkih muslimana i objavljivalo prigodne obavijesti i čestitke u povodu glavnih islamskih blagdana. Skupština zagrebačkoga gradskog zastupstva imenovala je Muftića 14. listopada 1927. godine u Zdravstveni odbor, zajedno s katoličkim, pravoslavnim i židovskim predstavnicima, i time na simboličan način uvrstila islam u krug tradicionalnih gradskih konfesija.33 Na zagrebačkoj radiopostaji 27. prosinca 1932. godine prvi put je emitiran ezan [poziv na molitvu] koji je izgovorio Zahid Nalić, slušač na Glazbenoj akademiji, a od 1939. do 1945. godine redovito su se uživo prenosile različite islamske vjerske svečanosti.34 U prosincu 1934. godine i u Savskoj banovini, kao i u ostalim dijelovima zemlje gdje su živjele značajnije muslimanske skupine, za muslimane državne službenike uvedeno je skraćeno radno vrijeme za trajanja ramazanskog posta.35
Muftić je od dolaska u Zagreb imao poseban položaj u cjelokupnom islamskom vjerskom ustroju u državi. Njegov ured nekoliko je puta mijenjao službeni naziv od Imamskog ureda za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, Muftijskog ureda za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, Imamata za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, Imamata džemata za Savsku banovinu (osim sreza osječkoga) do Imamata džemata Zagreb, što mu je i posljednji naziv do 1945. godine. Imamski ured imao je prostornu nadležnost na području Hrvatske i Slavonije, tj. od 1931. na području Savske banovine bez Osijeka u kojem je postojalo posebno islamsko vjersko predstavništvo. Odredbe bosansko-hercegovačkoga autonomnog Štatuta iz 1909. godine, kojim je uređen ustroj islamske vjersko-prosvjetne samouprave u Bosni i Hercegovini, nisu se protezale i na Hrvatsku i Slavoniju, pa zagrebački imam prije 1930. godine nije imao položaj samoupravnog (autonomnog) vjersko-prosvjetnog (vakufsko-mearifskog) službenika podređenog vjerskim vlastima u Sarajevu poput ostalih imama u Bosni i Hercegovini. Nadzor nad njim u vjerskim stvarima, iako bez formalno-pravnog uporišta, obavljao je reis-ul-ulema u Sarajevu i muftija u Banjoj Luci, a u upravnom pogledu podređen je Ministarstvu vjera u Beogradu u položaju državnog činovnika s odgovarajućim berivima.
Muftić je prije 1929. godine, zbog svoga posebnog položaja, dva puta pripremio zakonske nacrte o uređenju položaja muslimana izvan Bosne i Hercegovine, ali koje vlasti nisu prihvatile. U rujnu 1923. godine sastavio je „Osnovu zakona o uredjenju odnosa pripadnika islamske vjeroispovesti u Kraljevini S.H.S.“ kojom se razrađivala ustavna odredba o primjeni šerijatskog prava u muslimanskim obiteljskim i nasljedno-pravnim stvarima.36 U studenome 1927. godine pripremio je novi nacrt Zakona o položaju muslimana u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, „u pokrajinama Vojvodina, Srijem, Hrvatska, Slavonija, Slovenija, Dalmacija, Međimurje, Hrvatsko primorje“, kojim se propisivala primjena bosansko-hercegovačkog Štatuta u cijeloj državi ili samo na području Hrvatske i Slavonije gdje bi se ustrojile islamske „bogoštovne općine“ koje bi ušle u sastav novog „Hrvatsko--slavonskog muftijstva“ sa sjedištem u Zagrebu. Prema tom nacrtu, zagrebačkog muftiju postavljao bi kralj na prijedlog reis-ul-uleme u Sarajevu.37
Muftić je, iako bez ustrojene vjerske općine, ostalih ustanova, stabilnih prihoda, stalnoga bogoštovnog prostora te s krhkom zajednicom u nastajanju, sastavljenoj od egzistencijalno ugroženih novopridošlica iz Bosne i Hercegovine, u prvim godinama svoga djelovanja uporno pokušavao postaviti elementarne temelje islamskoga vjerskoga života u gradu. Nakon dolaska u Zagreb bez uspjeha je nastojao od gradskih i pokrajinskih vlasti dobiti prostorije za rad te je početkom 1920. godine ured smjestio u Prilazu Gjure Deželića 15, u unajmljenoj sobi u kojoj je i spavao. U skromnoj prostoriji s krevetom, pisaćim stolom, stolicom i trima foteljama primao je stranke i održavao poduku iz vjeronauka za zagrebačku muslimansku mladež.38 Krajem dvadesetih godina preselio se u stan u Varšavskoj ulici 2a gdje je do 1935. godine „obavljao sve uredske poslove, vjenčavao, rješavao bračne sporove, primao službene posjete, održavao vjeronaučnu obuku“.39 Na početku službe Muftićeva glavna imamska obveza bila je vođenje pogreba umrlih muslimana iz Bosne i Hercegovine u Zagrebu, od vojnika u vojničkim posadama i bolesnika liječenih u zagrebačkim bolnicama, do zatvorenika u obližnjim zatvorima i kaznionicama.40 Vlasti su mu povjerile i skrb za mirogojsko „muslimansko ratničko groblje“ iz Prvoga svjetskoga rata na kojem je od 1915. do 1920. godine bilo pokopano 149 muslimanskih vojnika iz različitih austro-ugarskih postrojbi koji su od posljedica ranjavanja ili zbog bolesti umrli u zagrebačkim bolnicama. Groblje je zbog nemara s vremenom propalo jer za održavanje grobova nije bio osiguran novac.41
Dodiri zagrebačkog imama i muftije s međusobno nepovezanim članovima zajednice u početku su bili slabi i u stvarnosti su se svodili na povremene zajedničke molitve u vrijeme glavnih islamskih blagdana, neredovitu vjersku pouku mladeži i ženidbe muslimana, u pravilu s inovjernim suprugama, koji se s imamom poslije vjenčanja uglavnom više nisu susretali. Tako je prvi zajednički bajramski namaz [molitva] u Zagrebu održan tek u svibnju 1922. godine u jednoj od dvorana društva Kolo, a promatrali su je iz radoznalosti i brojni nemuslimanski građani.42 Od tada su zajedničke molitve održavane tek povremeno na mjestima poput trgovina, gostionica, vojarni i različitih društvenih prostorija, pa se 1933. godine jedan zagrebački musliman požalio:
Žalosno je, a gotovo i sramota, da još nijedanput do sada nijesmo uspjeli da u jednim te istim prostorijama kroz dva Ramazana klanjamo teravih namaz, pa šta više niti dva Bajrama, nego se kao nomadi svakog Bajrama ili Ramazana moramo skitati i tražiti lokale za obavljanje islamskih vjerskih obreda, koji su u većini slučajeva preskupi, i rijetko odgovaraju namijenjenoj svrsi.43
Usporedno s građanskim vjerskim životom u povojima, u zagrebačkim vojničkim posadama i poslije 1918. godine djelovalo je dušobrižništvo za muslimanske novake iz cijele države. Službu zagrebačkih vojnih imama do 1941. godine vršili su: Muharem Hasanbegović, Abdulah Muhasilović, Halil Imamović, Alija Kapidžić i Omer Ahmić, koji je nastavio dušobrižničku službu i poslije 1941. godine u postrojbama Hrvatskog domobranstva.44 Vojni imami predvodili su vjerske obrede za vojnike muslimane u vojarni 35. pukovnije Zrinjski, a povremeno su sudjelovali i u građanskim vjerskim svečanostima i društvenom životu zagrebačkih muslimana.45
Prilike u zagrebačkoj muslimanskoj zajednici započinju se značajnije mijenjati tek početkom tridesetih godina. Velika gospodarska kriza utjecala je na pojačano iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine prema Zagrebu. Osim muškaraca useljavaju se i žene te cijele obitelji, a broj muslimana u Zagrebu se u deset godina, od 1921. do 1931. godine, utrostručio. Novim Ustavom Islamske vjerske zajednice iz svibnja 1930. godine provedena je unifikacija islamske vjerske uprave i određeno je da „svi muslimani Kraljevine Jugoslavije čine jednu samostalnu Islamsku versku zajednicu na čelu s Reis-ul-ulemom kao vrhovnim verskim starešinom“, pa se u njezinu sklopu prvi put našlo i islamsko vjersko predstavništvo u Zagrebu.46 Zagrebački imam prestao je biti državni činovnik i postao je samoupravni, vjersko-prosvjetni (vakufsko-mearifski) službenik Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji.
Potaknut stalnim porastom broja muslimana i željom da se konačno pristupi osnutku zagrebačke islamske vjerske općine koja bi se skrbila o razvitku vjerskog, ali i društvenog života, on je još uoči provedbe novog Ustava isticao vjerskim vlastima u Sarajevu svoj poseban položaj u odnosu na ostale imame, s obzirom na prostornu nadležnost i opće okolnosti. Nakon što ga je sarajevski Ulema medžlis krajem 1933. godine imenovao za običnoga džematskog imama poput ostalih imama u bosanskim općinskim središtima, Muftić je vjerskim vlastima u Sarajevu objašnjavao da se Zagreb „ne može mjeriti posve istom mjerom kao drugi džemati u Bosni i Hercegovini“. Tražio je i donošenje posebnih izbornih pravila i odgovarajućeg proračuna za svoj ured kako bi mogao ispuniti dužnosti, kao i zadržavanje do tada stečenih prava, uključujući i naslov muftije. Imenovanje naslovom džematskog imama nazvao je povredom svojih stečenih prava na unapređenje i mirovinu kao dotadašnjega stalnoga državnog činovnika, ali i moralnog prava na naslov muftije.47 Neovisno o njegovim zahtjevima, Ustav je i u Zagrebu proveden kao i u ostatku države, pa su 16. rujna 1934. godine održani prvi izbori za Džematski medžlis kao najniže upravno tijelo Islamske vjerske zajednice. Zagrebački muslimani, koje je do tada predstavljao isključivo imam, dobili su prvi put svoje predstavničko tijelo, vjersku općinu, podređenu Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Banjoj Luci, a koja je trebala postaviti vjersko-prosvjetni život na nove temelje.
Ustroj islamskoga vjerskog života, prema obrascu uobičajenom u Bosni i Hercegovini, okončan je 1936. godine kada u Zagrebu započinje s radom državni Kotarski šerijatski sud nadležan za muslimanske obiteljske, ženidbene i nasljedno-pravne stvari u skladu s ustavom propisanom primjenom šerijatskog prava. U vezi s primjenom šerijatskoga bračnog i nasljednog prava je i početak nastave šerijatskog prava na Zagrebačkom sveučilištu 1940. godine, ali i pojava međuvjerskih sporova na kojima se temeljila građansko-pravna primjena međusobno suprotstavljenih odredbi konfesionalnih prava.48
Jačanje i snažan rast zagrebačke muslimanske zajednice poslije 1935. godine vremenski su se podudarali s političkim razvitkom u Kraljevini Jugoslaviji koji je krajem kolovoza 1939. godine doveo do uspostave Banovine Hrvatske. Ulaskom u njezin sastav i nekoliko bosansko-hercegovačkih kotareva značajno je povećan broj muslimana čime je poraslo i značenje zagrebačkog imama u sklopu „bosanske muslimanske politike“ Banovine Hrvatske čije su se konture počele nazirati. Zagrebački dnevnici Obzor i Hrvatski dnevnik, neslužbeno glasilo HSS-a, još prije uspostave Banovine Hrvatske, s političkom tendencijom obnavljaju raniju praksu frankovačkog Hrvatskog prava i započinju objavljivati Bajramske priloge u kojima su člancima o kulturnoj, socijalnoj i političko-nacionalnoj problematici bosansko-hercegovačkih muslimana surađivali muslimanski autori iz Bosne i Hercegovine.49 S druge strane, zanimanje za zagrebačke muslimane postupno je jačalo i u muslimanskim političkim i vjerskim krugovima u Sarajevu koji su nastojali onemogućiti prenošenje upravno-političke podjele Bosne i Hercegovine i na ustroj Islamske vjerske zajednice.
Veze zagrebačkog muftije i muslimanske zajednice u Zagrebu sa središnjim vjerskim vlastima u Sarajevu bile su od početka slabe i nerazvijene. Iako njima formalno podređeno, zagrebačko islamsko vjersko predstavništvo u stvarnosti je i poslije 1934. godine djelovalo kao svojevrsni corpus separatum u cjelokupnoj upravi Islamske vjerske zajednice. Zato se početkom 1940. godine pojavila se i zamisao o osnutku tzv. Glavnog imamata Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu koji je trebao postati vrhovno vjersko tijelo za sve muslimanske vjerske službenike i ustanove na njezinu području uključujući i bosansko-hercegovačke kotareve poput Mostara i Travnika koji bi time izgubili vezu sa Sarajevom i u vjerskom pogledu. Zagovornici oblikovanja zagrebačkoga islamskog središta za sve muslimane u Banovini Hrvatskoj bili su muslimani bliski politici HSS-a, a o tome su raspravljale i islamske vjerske vlasti u Sarajevu.50 U travnju 1940. godine ban Ivan Šubašić imenovao je, uz suglasnost Vladka Mačeka, općenito neupućenog u islamsku vjersku problematiku, Hasiba Muradbegovića, dotadašnjeg suca Okružnog suda u Banjoj Luci, za banskog savjetnika u Odjelu za pravosuđe Banovine Hrvatske.51 Muradbegović je time preuzeo dužnost svojevrsnog savjetnika za „muslimanske poslove“ koji je trebao nadzirati i usmjeravati proces preuzimanja nadležnosti Banovine Hrvatske i u šerijatsko-pravnim stvarima te pitanjima ustroja Islamske vjerske zajednice. O tome je i pisao u publikacijama pod nadzorom HSS-a, a početkom 1941. godine objavio je u glavnom stranačkom glasilu Seljački dom prikaz povijesnog razvitka islamskih vjerskih ustanova u Hrvatskoj i Slavoniji kao obavijest „hrvatskim seljacima katoličke vjere“ o bosansko-hercegovačkim muslimanima, „braći po krvi i jeziku“, a kako bi saznali da je „nakon sporazuma između Hrvata i Srba ojačala znatno mala hrvatska [zagrebačka] islamska vjerska obćina i postala po svojoj brojčanoj snazi treća vjeroizpovijest u banovini Hrvatskoj“.52
Ova dalekosežna promjena upravno-političkih i općih društvenih prilika koja je izravno zadirala i u islamsku vjersku problematiku, te proturječne obavijesti o stvarnom položaju muslimana u Zagrebu i Banovini Hrvatskoj naveli su islamsku vjersku upravu u Sarajevu da prvi put u povijesti u Zagreb uputi u nadzor svoga izaslanika. U svibnju 1940. godine u službeni posjet zagrebačkim muslimanima došao je Muhamed Pandža, član sarajevskog Ulema medžlisa i prosvjetni nadzornik muslimanskih ustanova, koji je trebao utvrditi stvarno stanje muslimana, izvršiti pripreme za službeni posjet reis-ul-uleme Banovini Hrvatskoj, te dati smjernice za poboljšanje vjerske obuke zagrebačke muslimanske mladeži.53 Zbog toga je, osim zagrebačkog muftije, posjetio i predstavnike banske vlasti koji su mu, uz ostalo, zajamčili kako u novim školskim udžbenicima u Banovini Hrvatskoj neće biti sadržaja koji bi vrijeđali vjerske osjećaje muslimana. Poslije njegove intervencije Ismet Muftić postavljen je za člana Prosvjetnog savjeta Banovine Hrvatske, najviše školsko-prosvjetne ustanove banske vlasti, u svojstvu nadzornika islamskih vjerskih sadržaja u banovinskom prosvjetno-školskom sustavu.54 Uz to, odobren je i zahtjev da se učenici nižih medresa u Bosni i Hercegovini, uoči početka nove školske godine, mogu upisati u učiteljske škole u Banovini Hrvatskoj, uz iste uvjete kao i učenici gimnazija.55
Banske vlasti bile su iznimno zainteresirane za dolazak u Zagreb vrhovnoga islamskog poglavara reis-ul-uleme Fehima Spahe kako bi mu iskazale počast i time pokazale da uvažavaju političke i vjerske probitke bosansko-hercegovačkih muslimana. Spaho je boravio u Zagrebu od 24. do 27. lipnja 1940. godine, a na zagrebačkom kolodvoru priređen mu je službeni doček u kojem su sudjelovali osim zagrebačkih muslimana i predstavnici banskih i gradskih vlasti, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i velikog broja kulturno-prosvjetnih društava. Dok je „divizijska glazba Hrvatske građanske zaštite svirala koračnicu“, zagrebački muftija Ismet Muftić održao je na peronu pozdravni govor u kojem je pohvalio „mudrost naših državnika“ koji su zemlju „poštedjeli rata“, koji je u to vrijeme već bjesnio Europom. Pohvalio je i „mudru politiku vođe hrvatskog naroda“ Vladka Mačeka kojom je započela „izgradnja slobodne domovine Hrvatske, a time i cijele Jugoslavije u novom duhu“, a u čemu sudjeluju i muslimani u Banovini Hrvatskoj u kojoj uživaju „potpunu ravnopravnost u svakom pogledu tako da naš vjerski i kulturni život nije nikada i ničim bio smetan, nego naprotiv – podupiran. Šta više braća Hrvati katoličke vjere aktivno učestvuju u našim kulturnim manifestacijama i pomažu nas koliko god je to moguće“. Muftić je govor upućen reis-ul-ulemi završio riječima: „(…) molim Svevišnjeg Allaha da blagoslovi Vašu ličnost, ovaj naš dragi grad i cijeli naš hrvatski narod“.56 Spaho mu je zahvalio i okupljenima poručio: „Meni je i otprije bilo poznato da moji vjernici u Zagrebu i obnovljenoj Hrvatskoj žive i da će živjeti tako da mogu slobodno razvijati svoj kulturni i vjerski život.“57 Zatim je ispraćen kroz kolodvorsku čekaonicu u „špaliru Građanske zaštite HSS-a“, a od kolodvora do hotela Esplanade, gdje je smješten i na koji je izvješena zelena zastava Islamske vjerske zajednice, „u špaliru studentske omladine i gradjanstva“.58 U audijenciju su ga primili Vladko Maček, ban Ivan Šubašić, gradonačelnik Mate Starčević, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Albert Bazala, a obišao je i sve muslimanske ustanove i društva u Zagrebu.59
U biti, posjetom reis-ul-uleme okončano je početno razdoblje muslimanske nazočnosti u Zagrebu obilježeno postupnim oblikovanjem i jačanjem zajednice i njezinih ustanova. Stoga je zagrebački muftija mogao 3. travnja 1941. godine, na posljednjoj sjednici Džematskog medžlisa uoči sloma Kraljevine Jugoslavije, zadovoljno istaknuti kako muslimani u Zagrebu napreduju, djeca u vjerskoj pouci „ne zaostaju za onom u Bosni i Hercegovini“, a vjerski prirez pokriva sve potrebe zajednice“.60
1 Opširnije obavijesti o postanku i oblikovanju muslimanske zajednice u Zagrebu: Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu 1878–1945. Doba utemeljenja, Zagreb, 2007. O islamu u hrvatskim krajevima u predosmanskom razdoblju: Muhamed Hadžijahić, „Najstariji tragovi“, Džamija u Zagrebu, Zagreb, 1943, str. 59–64. i Ševko Omerbašić, Islam i muslimani u Hrvatskoj, Zagreb, 1999, str. 15–97. O vrednovanju položaja hrvatskih zemalja unutar osmanske države: Nenad Moačanin, „Hrvatska i Bosna: jedinstvo, dvojstvo ili…?“, u: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1994, str. IX–XXXVIII; Isti, „Predgovor hrvatskom izdanju“ u: Halil Inalcik, Osmansko carstvo. Klasično doba, Zagreb, 2003, str. I–IX.
2 O razvitku i značajkama kršćanske protuislamske polemike, Hazim Šabanović, Muhammed, as. u evropskoj kritici, Sarajevo, 1943, Luka Marković, Polemika ili dijalog s islamom, Livno, 1995. i Adnan Silajdžić, Islam u otkriću kršćanske Evrope. Povijest međureligijskog dijaloga, Sarajevo, 2003. O predodžbama Osmanlija u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja, Davor Dukić, Sultanova djeca, Zadar 2004.
3 O muslimanskom naseljavanju Sjeverne Dalmacije, Like, Slavonije i Srijema, Stjepan Pavičić, „Bosna i Hercegovina, migracije“, Hrvatska enciklopedija, sv. 3, Zagreb, 1942, str. 128–139. [pretisak u: Migracijske teme, 16/2000, br. 4, str. 333–357.]; Isti, „Muslimani na području između Dunava, Drave, Save i Zrmanje u 16. i 17. stoljeću“, Džamija u Zagrebu, Zagreb, 1943, str. 70–94; Isti, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953. [pretisak, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Vinkovci, 1994.]; Isti, Seobe i naselja u Lici, Zagreb, 1990; Josip Buturac, Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja, Zagreb, 1970; N. Moačanin, Požega i Požeština u Osmanlijskom Carstvu, Jastrebarsko, 1997; Isti, Turska Hrvatska, Zagreb, 1999, Isti, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod, 2001. i Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb, 1998.
4 Historija naroda Jugoslavije, sv. II, Zagreb, 1959, str. 1330.
5 Zlatko Herkov, Povijest zagrebačke trgovine, Zagreb, 1987, str. 14–16.
6 Dubravko Jelčić, Hrvatski književni romantizam, Zagreb, 2002, str. 55–56.
7 Z. Hasanbegović, „Ante Starčević o Poslaniku islama. Jedan zaboravljeni esej“, Hazard, br. 6/2002, str. 33–38; Isti, „Islam i bosanski muslimani u djelima Ante Starčevića“, Starčević. Znanstveni kolokvij o 180. obljetnici rođenja, Zagreb, 2004, str. 51–58.
8 Arhiv Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, (dalje: AMIZZ), Popis umrlih muslimana od 1883–1920. Najstariji sačuvani muslimanski grob na Mirogoju je dva metra visoki nadgrobni spomenik (nišan) obitelji Ferhatović iz Bosanske Kostajnice, podignut 1893. Pod njim je pokopan Salih Ferhatović, po zanimanju mesar, rođen 1854.
9 Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada (dalje: KHSDZV), Odjel za bogoštovlje i nastavu (dalje: OBN), sv. VIII, 2523/1897; Državni arhiv u Zagrebu, Zapisnik X. skupštine zastupstva Sl. i kr. glav. Grada Zagreba održane dne 2. listopada 1899, str. 56.
10 HDA, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Imenik izvanrednih slušalaca kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (dalje: Imenik) škol. god. 1893/94. do 1895/96, knjig. br. 36.
11 Stjepan Matković, Čista stranka prava. 1895–1903, Zagreb, 2001, str. 327.
12 Osman Nuri-Hadžić, Islam i kultura, Zagreb, 1894, 3. Hadžić se u raspravi poprilično koristio Starčevićevim navodima, ali je ispustio sve u kojima se u negativnom kontekstu spominjala Austrija.
13 HDA, Imenik, knjig. br. 40.
14 Martin Lovrinčević, „Rad i borba Ante Starčevića“, Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, Split, 1992. [pretisak], str. 121.
15 Opširnije o Mladohrvatskom pravaškom pokretu, Mirjana Gross, „Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I. svjetskog rata“, Historijski zbornik, XXI–XXII/1968–1969, str. 97–102.
16 Hrvatska svijest, br. 2/1913, Hrvatska, 7. XI. 1913.
17 Mlada Hrvatska, br. 1/1914.
18 Hrvatska, 20. III. 1914.
19 Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1909. O uspostavi islamske vjerske uprave u Bosni i Hercegovini poslije 1878, Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998, str. 364–366.
20 Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Jahrgang 1912, str. 875–876.
21 Obzor, 15. I. 1916, Torvenyek Gyujtemenye, Budimpešta, 1916, str. 83–84.
22 Stenografski zapisnici Sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodišta 1913–1918, sv. III, god. 1915. i 1916, Zagreb, 1916, str. 871–875.
23 Naziv musliman/muslimani za sljedbenike islama, do tada nepoznat i u jezičnoj praksi bosansko-hercegovačkih muslimana, od početka 20. stoljeća postupno ulazi u hrvatski standardni jezik. Od 19. stoljeća koristio se, u skladu s njemačkom jezičnom praksom, naziv muhamedanac/muhamedanci koji, kao neprikladan i vjerski neutemeljen, uglavnom nije prihvaćen među bosansko-hercegovačkim muslimanima. Pravaški tisak i publikacije prvi odbacuju dotada uobičajene nazive i prihvaćaju one kojima se koriste sami muslimani. O tome, -h- [M. Hadžijahić], „Zašto musliman, a ne ‚muhamedanac‘“, Hrvatski narod, 21. V. 1944. i Edhem Mulabdić, „Zašto musliman, a ne muhamedanac?“, Hrvatski narod, 4. VII. 1944.
24 Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, god. 1916, Zagreb, 1917, str. 150–151. i 152–159.
25 HDA, KHSDZV, OBN, sv. IX. 30/1916.
26 HDA, KHSDZV, OBN, sv. VI. 192/1918.
27 HDA, KHSDZV, OBN, sv. XIII. 1611/1914. i 530/1914, HDA, Imenik, knjig. br. 211.
28 HDA, Zbirka personalija, Dosje 8355, Ismet Muftić
29 AMIZZ, Povjereništvo za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj i Slavoniji, prijepis odluke br. 32.958/1920, bez oznake.
30 AMIZZ, Muftijski ured za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu (dalje MUHSZ), 108/1922. i 111/1922, Eugen Sladović, Ženidbeno pravo, Zagreb, 1925, str. 97.
31 Hrvat, 21. IV. 1922.
32 HDA, Zbirka personalija, Dosje Ismet Muftić
33 DAZ, Zapisnik Skupštine gradskog zastupstva sl. i kralj. Gl. Grada Zagreba, održane 14. listopada 1927, 49.
34 Islamski svijet, br. 18/1932.
35 HDA, Savska banovina, Upravni odjel, 52880/1934.
36 AMIZZ, MUHSZ, 55/1923.
37 AMIZZ, Imamski ured za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu (dalje: IUHSZ), 73/1927, 218/1927. i 25/1928.
38 AMIZZ, MUHSZ, 10/1921.
39 AMIZZ, Džematski medžlis u Zagrebu (dalje: DŽMZ), Zapisnici sjednica Džematskog medžlisa u Zagrebu (dalje: Zapisnici), 15. XII. 1941.
40 AMIZZ, IUHSZ, 8/1921. Imenični popis ukopanih vojnika umrlih za vrijeme rata na muslimanskom vojno-grobnom odelenju središnjeg groblja [Mirogoj], i 20/1922.
41 AMIZZ, MUHSZ, 50/1920.
42 Hrvat, 29. V. 1922.
43 Islamski svijet, 17. II. 1933.
44 AMIZZ, Imamat džemata Zagreb (dalje: IDŽZ), 462/1938.
45 Jutarnji list, 28. I. 1933.
46 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 93.
47 AMIZ, IDŽZ, 42/1934.
48 Glasnik IVZ, br. 1/1936; Službene novine Kraljevine Jugoslavije, br. 174–XXXIX, 30. VI. 1935; Fikret Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji1918–1941, Sarajevo, 1986, str. 33–49, 66–70.
49 Hrvatski dnevnik, 12. XI. 1939. i 8. I. 1941.
50 Muslimanska svijest, 14. III. 1940.
51 Hrvatski dnevnik, 10. IV. 1940.
52 Hasib Muradbegović, „Islamska vjerska zajednica u Hrvatskoj“, Seljački dom, 27. II. 1941.
53 AMIZ, IDŽZ, 496/1940.
54 Muslimanska svijest, 29. V. 1940.
55 Hrvatski dnevnik, 31. VIII. 1940, Glasnik IVZ, br. 10/1940.
56 AMIZZ, DŽMZ, Zapisnik, 22. VI. 1940, Muslimanska svijest, 29. VI. 1940.
57 Jugoslavenska pošta, 25. VI. 1940.
58 AMIZZ, DŽMZ, Zapisnik, 22. VI. 1940, Program boravka Preuzvišenog reis-ul--uleme u Zagrebu
59 Hrvatski dnevnik, 28, 29. i 30. VI. 1940.
60 AMIZZ, DŽMZ, Zapisnik, 3. IV. 1941.