Domaći i strani povjesničari, koji su istraživali procese oblikovanja modernih nacija, bavili su se i Dalmacijom, pošto se u toj pokrajini na relativno malom području u drugoj polovici 19. stoljeća mogu razlikovati čak pet identitetskih koncepcija koji su jedno vrijeme koegzistirali. Tako primjerice nalazimo izvore koji nedvojbeno govore o istovremenom postojanju različitih nacionalnih identiteta u kojima se spominju Iliri, dalmatinski Hrvati i Srbi te slavenski i talijanski Dalmatinci.1 Pritom se u znanstvenoj literaturi, naravno, raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti. Predmet istraživanja je i odnos između „dovršenih“ i „nedovršenih“ ili „uspjelih“ ili „neuspjelih“ procesa stvaranja modernog nacionalnog identiteta. Općenito je u historiografiji prihvaćeno, kada je riječ o Dalmaciji, da se od kraja šezdesetih godina 19. stoljeća može zamijetiti postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji. Naposljetku bismo za Dalmaciju mogli kazati da su na tom području tri nation-building procesa dovršena te, u manjoj ili većoj mjeri, u pojedinim zajednicama i prihvaćeni. Tako nailazimo na dovršene procese izgradnje hrvatskog, srpskog i talijanskog nacionalnog identiteta, dok su ostala dva procesa – ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifikacija, uslijed svojih nedorečenosti, ostala nedovršena mada se koncept slavensko-dalmatinskog identiteta u početku čak doimao najuspješnijim u smislu rasprostranjenosti.
Da bismo razumjeli povijesne procese u 20. stoljeću, bitno je upoznati se time koji su etnički, socijalni ili kulturni čimbenici utjecali na te procese u Dalmaciji koja je do 1918. godine bila najjužnija austrijska krunovina, a za koju su putopisci još 1875. godine tvrdili da je „poluzaboravljena“?2
Ne samo stranci nego i mnogi suvremeni domaći pisci koji su se bavili Dalmacijom prepoznavali su istovremeno postojanje bar „dvije Dalmacije“ koje se stubokom razlikuju, pošto im se činilo evidentnim u kojoj su se mjeri životni uvjeti pa i kulturna obilježja razlikovali u gradićima i selima primorja i zaleđa (pa i život na otocima nosio je, također, svoja posebna obilježja). Mnogi su promatrači i istraživači primjećivali da su granice nekadašnje Kraljevine Dalmacije objedinjavali, zapravo, dva teritorija, svaki sa svojom prošlošću i svojom tradicijom, u prostor povezan migracijom, ekonomskim i civilizacijskim vezama, a s tom datošću Dalmacija je ušla i u 20. stoljeće. Pritom ne smijemo smetnuti s uma da je broj nepismenih u Dalmaciji još krajem 19. stoljeća bio ogroman. Još 1880. godine nepismeno je bilo čak 87,4% pučanstva, a taj je postotak 1910. pao na „samo“ 62,91%.3 Proces asimilacije seljaštva i općenito pučkih slojeva bio je poduprt širenjem školstva kao elementa modernizacijskih procesa. Tek su dinamizacija društva i politička demokratizacija stvorili uvjete za integriranje u naciju svih slojeva društva, za „nacionalizaciju masa“.
Razvitak Dalmacije u prošla dva stoljeća4 dijelom je potican, ali dijelom i ometan kaotičnim političkim promjenama. Kraljevina Dalmacija je u 20. stoljeće ušla kao habsburška krunovina Dalmacija u njezinu sastavu. Nakon pada Austro-Ugarske monarhije Dalmacija postaje dijelom kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, potom pripada Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Mirovnim ugovorom 1919. Kraljevini Italiji pripao je Zadar i Lastovo s Palagružom, te Cres i Lošinj. Administrativna podjela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1922–1929. djelomice je slijedila povijesne granice uključenih zemalja. Otoci od Krka do Paga našli su se u Karlovačkoj oblasti, kopno od Privlake do Mimica i Imotskoga, te otoci od Silbe do Šolte u Splitskoj oblasti, a kopno od Brela do Prevlake i otoci od Brača i Visa do Elafita u Dubrovačkoj oblasti. Boka Kotorska i Budva našle su se u Cetinjskoj oblasti. Kraljevina Jugoslavija, kako se država zvala od 1929, podijeljena je na devet banovina. Zetskoj banovini pripojena je sva Dalmacija južno od Stona, a ostatak Dubrovačke oblasti i sva Splitska oblast su, zajedno s dijelovima zapadne Bosne i zapadne Hercegovine (nastanjenima pretežno Hrvatima), spojeni u Primorsku banovinu sa sjedištem u Splitu. Sporazumom Cvetković–Maček dotadašnja Savska banovina (sa sjedištem u Zagrebu) i Primorska banovina, te južna Dalmacija od Stona do Prevlake, objedinjeni su 1939. u Banovinu Hrvatsku. Nezavisna Država Hrvatska zadržala je 1941. godine manji dio Dalmacije (od većih gradova Makarsku i Dubrovnik, od otoka samo Pag, Brač i Hvar), ustupivši fašističkoj Italiji sve ostalo (otoke od Krka do Mljeta, gradove Šibenik i Split sa zaleđem do Knina, južno Konavle, Boku, Paštroviće). Formalno je NDH 1943. poslije kapitulacije Italije pripojila dijelove koje je 1941. prepustila. Nakon Drugog svjetskog rata sva se Dalmacija ponovo našla zajedno u Federativnoj Narodnoj, kasnije Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji uglavnom u sastavu Hrvatske (Boka i Budva s Paštrovićima ostali su u sastavu Crne Gore).
Kao što je poznato, Dalmaciju je u 19. stoljeću sa stanovitim zakašnjenjem zahvatio val nacionalnih ideologija. U hrvatskoj je historiografiji povjesničar Nikša Stančić uvjerljivo pokazao da su nacija i nacionalizam jedinstveni fenomen europskog društva, ali se on realizirao kroz različite identitete djelovanjem kojih se Europa tijekom ranog novog vijeka počela preoblikovati u sklop nacionalnih država, a tijekom 19. i zatim 20. stoljeća će na nacionalnom načelu promijeniti političku kartu cijele Europe. Identitet se može odrediti kao izrazito kompleksan sustav međusobno povezanih i uzajamno ovisnih elemenata važnih za samopouzdanje i samopoštovanje pripadnika bilo koje ljudske zajednice. Identitet dakle pretpostavlja relaciju između pojedinca i zajednice u kojoj presudnu ulogu imaju osjećaj pripadnosti i osjećaj kontinuiteta. Zajednica koja predstavlja temelj i polazište identiteta mora imati svoje ime, svoj prostor, svoju kulturu, svoje razlikovne specifičnosti u odnosu na druge zajednice. Pojedinci u njoj imaju osjećaj pripadanja nečemu zajedničkome, makar to zajedničko bilo i maglovito, pa i imaginarno.
Očito je da i oko definicije pojma nacije, njegovog podrijetla i obuhvata, još uvijek ne postoji opći konsenzus među različitim znanstvenim pristupima. U novijim povijesnim radovima naići ćemo na rasprave koje se, u manjoj ili većoj mjeri, oslanjaju na koncepte koje su razvili teoretičari nacionalizma, među kojima se posebno ističu Anthony D. Smith, Benedict Anderson, Ernest Gellner i Eric J. Hobsbawn.
Otkad, znači, u 19. stoljeću ideja nacionalne pripadnosti postaje nezaobilazna u političkom diskursu koji pokušava nametnuti i definirati primarni identitet građanina – pripadnika nacionalne države, i dok nacionalizam kao dominantna ideologija moćnih nacionalnih evropskih država doživljava svoj uspon kao jedna od glavnih pokretačkih ideoloških strujanja i u drugim narodima koji još nisu stekli „svoju“ državu, traju rasprave o tome što čini naciju i što su njena konstitutivna obilježja. U međuvremenu napisano je bezbroj radova koji se bave nacionalnim pitanjima i međunacionalnim odnosima. Mnogi autori i u slučaju nacionalizama u jugoistočnoj Evropi zastupaju konstruktivističe teze da je pod uvjetima moderne nacionalizam stvarao nacije, a ne obratno.
Kao povijesni fenomen koji se javlja u prijelomnim trenucima popuštanja i raspadanja starih lojalnosti u fazi tranzicije i preoblikovanja tradicionalnog feudalnog društva sa svojim normama prema individualiziranom kapitalističkom društvu koje počiva na drukčijim temeljima, moderni nacionalizam nudi novu interpretaciju društvenih odnosa i novu koheziju, pojednostavljeno rečeno, za pojedinca u atomiziranom i anonimnom modernom društvu. U tom procesu formiranja novih kolektivnih društvenih identiteta na nacionalnoj osnovi čini se da je od presudnog značaja komunikacijska interakcija među zagovornicima novog nacionalnog i kolektivnog identiteta s relevantnim društvenim slojevima i snagama koja svoja nacionalna uvjerenja nerijetko povezuju sa svojim socijalnim interesima.5
Očito je da jezik u toj komunikativnoj interakciji igra važnu ulogu, pa možemo reći da se identiteti izgrađuju i jezičnom interakcijom. Jezik, znači, nije samo znakovni sustav namijenjen prenošenju misli, već i obilježje etnosa, komponenta etničke kulture, čimbenik kulturno-ideoloških i društveno-političkih procesa. Starogrčka riječ ethnos označavala je niz situacija u kojima neki kolektiv ljudskih bića zajedno živi i djeluje i koja se danas najčešće prevodi kao narod ili nacija. Etnička identifikacija nastaje iz interakcije i putem interakcije među grupama pa se etnicitet može najopćenitije odrediti kao društvena organizacija kulturne razlike. Etnicitet je u izvjesnoj mjeri varijabilan i podložan manipulaciji, a ne definitivno fiksiran i nepromjenjiv. Često etnicitet možemo prepoznati kao proces u kojem se različitost drugih koristi u cilju jačanja osjećaja vlastite identifikacije.
Brojna istraživanja su pokazala da je u 19. stoljeću tzv. narodni preporod i u Dalmaciji odigrao ključnu ulogu u procesu formiranja moderne hrvatske nacije nakon što su prevladani brojni partikularizmi. Od Ilirskog preporoda pa nadalje u zemljama Habsburške Monarhije, koji su prije pripadali predmodernom Hrvatskom, natječu se različite ideologije koje obećavaju iskorak iz zaostalosti i podređenog položaja, pozivajući se ili na nasljedstvo stare hrvatske državnosti i povijesna prava ili polazeći od romantičarskih načela i težeći tzv. narodnom jedinstvu koje se zasnovalo na ideji etničke i jezičke srodnosti južnih Slavena.6
Narodna je stranka, kako je u svojim radovima pokazao Nikša Stančić, stavljala hrvatski razvoj u slavenski i južnoslavenski kontekst, ali je postupno sve snažnije naglašavala hrvatsku političku i nacionalnu individualnost. Ustrajući uz jugoslavensku ideju zastupala je shvaćanje da su Hrvati i Srbi dijelovi („plemena“) iste, „jugoslovjenske“ etničke cjeline („naroda“) i da govore istim jezikom, ali da im je odvojeni povijesni razvoj dao zasebna obilježja i zasebni politički, državni identitet. Nositelja suvereniteta povijesne Trojedne kraljevine Narodna stranka je vidjela u hrvatskoj etnički, jezično-kulturno shvaćenoj naciji, uza sve to što je smatrala da hrvatska nacija sa srpskom nacijom dijeli zajednički jezik i zajedničku kulturu.7
Jedan od važnih problema, kako primjećuje Antoni Cetnarowicz u svojoj studiji, kojemu dosadašnja historiografija nije posvetila dovoljno pozornosti, jest utjecaj unutarnjih čimbenika na razvoj i oblik nacionalnog pokreta u Dalmaciji. Pritom je velika uloga pripala talijanskom pokretu Risorgimenta koji je snažno djelovao na umove i stavove građanstva i inteligencije. Nesumnjivo je glavni sadržaj narodnog preporoda u Dalmaciji činila borba narodnjačkog tabora protiv tradicionalne društvene elite – obrazovane u duhu talijanskog jezika i kulture – koja je branila svoju političku i društvenu hegemoniju, kako piše Cetnarowicz. No, bilo je i onih koji su talijanski Risorgimento vidjeli kao nagovještaj mogućnosti skladnog susjedskog suživota Talijana i južnih Slavena, što se također može iščitati iz vizije partikularnog dalmatinskog identiteta Niccola Tommasea.8
Narodnom preporodu se, međutim, kao najjednostavniji put koji je trebao zajamčiti obranu prava i nacionalnih interesa slavenskog stanovništva Dalmacije činilo ujedinjenje pokrajine s Hrvatskom i Slavonijom. To će pitanje postati „vodeća misao programa Narodne stranke“. Međutim, prateći razvoj nacionalnog pokreta u Dalmaciji od šezdesetih do osamdesetih godina 19. stoljeća, i „analizirajući ideologiju i programe čelnih političara“ postaje očigledno „koliko su tada bili nejasni (podvukao A. J.) pojmovi nacije i narodnosti“.9
Mnogi istraživači koji se danas bave konceptom moderne nacije bi se valjda složili da je nacija u suvremenom smislu te riječi zajednica s osjećajem vlastitog identiteta koja može integrirati pripadnike svih slojeva društva. Nastavno na rezultate novijih istraživanja možemo reći da su osnovicu na kojoj je ona mogla nastati kao zajednica novog tipa stvorili novovjekovni modernizacijski procesi, napose stratifikacija društva koja je uklanjala dotadašnju društvenu polariziranost i stvarala pretpostavke za uklanjanje staleža i njegovih društvenih i pravnih barijera te uvjete za izgradnju nestaleškog društva, društva građana ravnopravnih pojedinaca. Tim uvjetima pripadaju procesi „političke modernizacije“ u sklopu kojih su nastajale političke institucije građanskoga društva i „kulturna standardizacija“ koja je uključivala, među ostalim, i oblikovanje standardnog jezika. Nacija je, dakle, kako je u hrvatskoj historiografiji na primjeru stvaranja moderne hrvatske nacije uvjerljivo pokazao Nikša Stančić, učinak novovjekovnih modernizacijskih procesa, ali je u sustav svoga identiteta uključivala i elemente prednacionalnih, odnosno protonacionalnih etničkih i staleških identiteta. Pritom su „preporodni“ pokreti karakteristični za prostor srednje i srednjoistočne Europe, koji su afirmirali jezično-kulturne identitete, a koji su započeli s programom „kulturne standardizacije“: izgradnje standardnog jezika i nacionalne kulture te „ponarođenja“ javnog života. Nedvojbeno su institucije na području kulture, znanosti i obrazovanja, potrebne društvu u procesu modernizacije, a te su se institucije osnivale tijekom 19. stoljeća pod vidom nacionalnih institucija. Jednako su standardni jezik, standardizirano sredstvo komunikacije potrebno modernom društvu, izgrađivali kao nacionalni jezik.10 Što se službenog jezika u Dalmaciji tiče, tek 26. travnja 1909. izdana je jezična naredba kojom se hrvatski jezik u potpunosti uvodi kao službeni jezik, a primjena te odluke je počela tek od 1. siječnja 1912. godine.
Kako bismo mogli definirati pojam identiteta u povijesnom kontekstu? Pojam identiteta postao je središtem istraživanja mnogih znanosti zbog složenosti svojih konotacija. Jedna od mnogih definicija „identiteta“ polazi od toga da pojam označava izmjenični odnos između unutarnjeg osjećaja osobnosti i osobina koje su specifične za određenu grupu. Na tome dualitetu gradi se grupni i osobni identitet.11
Kao što smo to spomenuli, po mom mišljenju, konstruktivističe teze – da je pod uvjetima moderne nacionalizam stvarao nacije, a ne obratno – za sada najbolje objašnjavaju fenomen modernih nacija ili, kako je to britanski povjesničar Eric Hobsbawm rekao: nacije ne stvaraju nacionalizme, već upravo obrnuto. Ako ćemo prihvatiti definiciju nacionalizma kao sredstvo za mobilizaciju i homogenizaciju pripadnika skupine ljudi koja se smatra etnički, jezično, kulturno itd. povezanom, onda je jasno da su intelektualni nositelji i predvodnici nacionalno-integracijskih ideja igrali važnu ulogu u tim mobilizacijskim procesima. Nesumnjivo je od 19. stoljeća u Europi pripadnost naciji sve više doživljavana kao primarni politički identitet i temelj društvene organizacije i orijentacije.
Vrlo široko značenje pojma nacije proizlazi iz definicije Anthony D. Smitha, prema kojoj naciju tvori imenovana ljudska populacija koja posjeduje zajednički povijesni teritorij, zajedničke mitove i zajednička povijesna sjećanja, masovnu javnu kulturu, ekonomiju i zajednička zakonska prava i dužnosti za sve pripadnike. Jedno od bitnih obilježja traganja za identitetom jest interakcija, komunikacija s drugima.
Etnonacionalizam je društvenu elitu u Habsburškoj Monarhiji podijelio u nacije zasnovane na shvaćanju nacionalnog identiteta kao jezično-kulturnog identiteta. Nacije shvaćene kao zajednice jezik i kulture nisu automatski bile nespojive s lojalnosti višeetničkoj državi, ali su njezini vodeći društveni slojevi s vremenom – napose ako su se našli izloženi pokušajima „denacionalizacije“ – zaštitu nacionalnog identiteta vidjeli u „teritorijalizaciji“ vlastite nacije, stjecanju političke autonomije na određenom teritoriju, odnosno stvaranju vlastite nacionalne države.
Nadalje, analiza javnog diskursa u Dalmaciji na primjer u međuratnom razdoblju potvrđuje tezu o važnoj ulozi koju su imali vjerska segregacija i identifikacija etničkog i vjerskog identiteta u procesu stvaranja moderne nacionalne svijesti. Novija istraživanja nacionalizma kao dominantne sekularne ideologije 19. i 20. stoljeća ukazuju na važnu ulogu vjerskih zajednica u formiranju i stabiliziranju kolektivnog identiteta kao i na činjenicu da je upravo nacionalizam preuzeo brojne atribute religije. Nacionalna svijest se formirala obrazovanjem kroz određene etape. U tom se procesu stvaraju nacionalne tradicije. Pritom se obilato koriste naslijeđeni religijski sadržaji, vrijednosti i simboli. Postojeća vjerovanja, saznanja i osjećaji zaodijevaju se u novo ruho i što je najvažnije zadobijaju novu, sveobuhvatnu i teleološku funkciju stvaranja i jačanja države-nacije odnosno nacionalne države. Nacionalizam, kako je to sažeo Nikša Stančić, dakle politički konstruira jednu grupu stvarajući kod nje svijest o svojoj posebnosti. Postojeća posebnost u vidu etničkog porijekla, religije/konfesije, jezika ili povijesnog iskustva time se dopunjuje ključnim elementom – masovnom i političkom samospoznajom koja obično pretpostavlja nastojanje za samostalno odlučivanje o svojoj sudbini i najčešće za stvaranjem vlastite države nacije.
Najsistematskija diferencijacija između pripadnika triju vjeroispovijesti na južnoslavenskom etničkom prostoru se također poklapa s razdobljem trijumfa nacionalizma i stvaranja moderne države jer istovremeno uvođenje sredstava masovne komunikacije, opismenjavanje i razvoj gradskog života znatno olakšavaju integriranje i nametanje nacionalnih sadržaja odnosno, suprostavljanje sadržaja različitih konfesija, odnosno potčinjavanje nametnutim definicijama svijeta i sistemu odrednica po kojima se članovi jedne zajednice prepoznaju i određuju odnosno distanciraju prema drugom i drugima. Međutim, koncept „kulturnih razlika“ koje su se temeljile na vjeri zapravo nema mnogo dodirnih točaka s vjerom kao takvom, već se u prvoj liniji odnosi na različit položaj Katoličke i Pravoslavne crkve. Za vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, različit položaj Katoličke i Pravoslavne crkve zaoštravao je međunacionalne odnose.
Uloga Katoličke crkve u nacionalnome homogeniziranju Hrvata zasigurno je bila velika. Službena Crkva, a u tome su je slijedili i organizirani i neorganizirani dijelovi laikata, odlučno se stavila na stranu obrane hrvatskih nacionalnih i državnih prava. Polovicom 30ih godina 20. st. to je rezultiralo masovnim priklanjanjem katolika politici HSS-a. Ivo Banac zastupao je ideju da vjerska i druga različitost nije u osnovi antagonizma među južnoslavenskim narodima, već različite strukture i ciljevi nacionalih ideologija nastalih kao dio političke kulture ovih naroda.
Za bolje razumijevanje fenomena nacije i nacionalizma bitno je osvijestiti koliko je duboka bila državno-pravna cezura za Dalmaciju u 20. stoljeću do koje je došlo raspadom Austro-Ugarske i stvaranjem jugoslavenske države u čiji sastav je Dalmacija ušla nakon iskustva od nešto više od 103 godina života u Habsburške Monarhije. Nesporno je da je kraj Austrije te 1918. godine u Dalmaciji dočekan s velikim odobravanjem. Tradicionalne strukture moći u južnoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske još su se prije kraja Prvog svjetskog rata počele raspadati. U dalmatinskim gradovima je krajem listopada i početkom studenog 1918. dolazilo do prosvjednih skupova i demonstracija na kojima se iskazivalo oduševljenje s idejom južnoslavenskog ujedinjenja. Već od srpnja 1918, usprkos ratnom stanju, zabilježene su sve učestalije manifestacije na kojima se podržavala ideja stvaranja južnoslavenske države. Prijenos vlasti na novostvorenu Državu SHS, i stvarna tranzicija nakon raspada Austro-Ugarske u jesen 1918. godine, prošla je glatko i mirno.12
Pogledi na Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca koje je proklamirano 1. prosinca te godine u Beogradu, kasnije Kraljevinu SHS, odnosno Jugoslaviju u međuratnom razdoblju u Dalmaciji bili su uvjetovani stavovima prema tzv. ujedinjenju i jugoslavenstvu kao političkoj opciji. Bez sumnje je nakon prvog ushićenja krajem 1918. godine ideja jugoslavenstva i u Dalmaciji doživjela potpuni poraz. Svejedno joj moramo posvetiti više pozornosti kako bismo bolje razumjeli ideologiju jugoslavenstva, ideje o jedinstvenom jugoslavenskom narodu, odnosno jedinstvu troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca te koncepcije oslobođenja i ujedinjenja koji su se u suton Austro-Ugarske (Ante Trumbić) u dalmatinskoj javnosti nametnuli u procesu nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Koncem devetnaestoga, početkom dvadesetog stoljeća kada se gasi i nestaje Narodna stranka, diže se nova politička snaga pod nazivom naprednjački pokret. Bio je to uglavnom pokret hrvatske i srpske omladine, koja se upravo vratila sa studija iz Češke, gdje je potpala pod snažan utjecaj Masarykovih ideja i češko-slovačkog realističko-naprednjačkog pokreta. Pokret je propagirao misli o istovjetnosti hrvatskog i srpskog naroda te započeo borbu za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda van okvira Austro--Ugarske.
Po mnogo čemu se Dalmacija, gdje su pristaše jugoslavenstva od svih hrvatskih krajeva prije 1918. godine bili relativno najjači, čini pogodna za istraživanje pitanja integracijskih i dezintegracijskih procesa oblikavanja modernih nacionalnih identiteta. Prikaz povijesti jugoslavenstva kao političke opcije u Dalmaciji nakon Prvog svjetskog rata pomaže nam u razumijevanju glavnih razloga zašto je pokušaj formiranja jugoslavenske nacionalne svijesti, kakvu su zagovarali tvorci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bio osuđen na propast.
Istražujući odnose društvenih slojeva, političkih stranaka i grupa prema nastanku jugoslavenske države i procesu političke integracije hrvatskog naroda uočava se specifičan odnos Dalmacije spram tih procesa, kako u sklopu Hrvatske, tako i u sklopu Jugoslavije. Specifičan položaj i povijesni razvoj u mnogočemu su Dalmaciji utisnuli obilježje posebne cjeline, prikladne za znanstveno istraživanje regionalnih i lokalnih svojstava. Na primjeru Dalmacije je uočljiva veza između demokratizacije politike, oblikavanja javnosti i interpretacije nacije.
Proučavanje političkih, gospodarskih i društvenih zbivanja u Dalmaciji u međuratnom razdoblju potvrđuje da je tek stranka braće Radića, koja je promicala interese najširih društvenih slojeva i stajala na čelu jednog pokreta koji je istovremeno bio i nacionalni i seljački, uspjela ukorijeniti što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima društva. Prema tome se zaključak čini utemeljenim da je na hrvatskom prostoru tek poslije Prvog svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita. Valja imati u vidu da je tek u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedeno opće pravo glasa, doduše samo za muškarce, a što je bio jedan od preduvjeta za demokratizaciju i veću participaciju seljaštva. Ogromna većina seljaštva u hrvatskim krajevima naposljetku je prihvatila hrvatski identitet, no prije toga je morao propasti ideološki mit jugoslavenstva i pokušaj konstrukcije novoga jugoslavenskog identiteta.
Autori kao što su Branislav Radica, koji je početkom 30-ih godina opisivao prilike na početku 20. stoljeća, smatrali su da je pobjeda hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Hrvatski sabor 1905. donijela „čvrstu ideju sloge i jedinstva Srba i Hrvata“. Na primjeru grada Splita dobro se uočava što je to značilo. Naime, Split uoči Prvog svjetskog rata stječe titule kao što su „središte nacionalističkog i revolucionarnog omladinskog pokreta“, „Pijemont nacionalizma i jugoslavenstva“, „najjugoslavenskiji grad“ te „nacionalno najosvješteniji i najbuntovniji grad na Jugu Slavena“.13 Godine 1911. osnovana je Hrvatsko-srpska Radikalna omladina pod Vladimirom Čerinom i Oskarom Tartagliom, preteča Jugoslavenske nacionalističke omladine.14 Njezini pripadnici zanosili su se „idejom ujedinjenja i jedinstva južnih Slavena“.15
Srpsko zauzimanje Skadra u balkanskim ratovima u studenom 1912. izazvalo je svečane manifestacije u Splitu na kojima sudjelovala je velika masa građanstva na čelu s predstavnicima splitske općine. Tadašnji gradonačelnik Vinko Katalinić u govoru naglasio je da Hrvati „s ushitom pozdravljaju glas narodnog uskrsnuća te s pouzdanjem gledaju u budućnost s balkanskim saveznicima“. Austrijska reakcija bila je raspuštanje splitskog općinskog vijeća zbog „učestalih manifestacija“ za balkanske države te ponašanja gradonačelnika i članova općinske uprave koji se kose s interesima države čime je pokazana njihova nesposobnost u vršenju dužnosti. Prema riječima Tončija Šitina uspjeh Srbije u balkanskim ratovima izazvao je provalu „kulta svega što je srbijansko i vjer(u) moguću zajedničku pobjedu nad Austro-Ugarskom nošenu prvenstveno delirijem omladine koju posvuda izaziva antiaustrijske incidente, pali njezine državne zastave, prikuplja pomoć srpskoj vojsci i organizira odlazak dobrovoljaca“.16
Austrijska vlast donosila je razne zakone kojima zabranjivala je, primjerice, pjevanje i klicanje na javnim mjestima u Splitu. Kataliniću, 1914. godine oslobođenom od optužbe za ranije navedeni govor, na povratku u Split priređen je masovni doček. Incidenti su i dalje nastavljeni pa je zabilježeno da je skupina ljudi, u kojoj se nalazio i Oskar Tartaglia, pokušala pjevati crnogorsku i bugarsku himnu, „izazivajući prisutnu vojsku“.17
Po svoj prilici, Srbiju je početkom 20. stoljeća u hrvatskim krajevima sigurno malo tko smatrao civilizacijskim uzorom. No, ona je, kao samostalna i priznata država, mogla izgledati privlačno kao jezgra jedne buduće južnoslavenske države, pogotovo nakon uspjeha u Balkanskim ratovima. Općenito i „jugoslavenstvujušća omladina“, kako ju je s podsmijehom nazvao Krleža, koja se fanatično zalagala za integralno jugoslavenstvo i gledala u Srbiji južnoslavenski Piemont, ali i trezveniji političari i bivši starčevićanci, kao Ante Trumbić, Frano Supilo ili drugi nisu imali jasnu predodžbu o političkim prilikama u Srbiji niti se mnogo razmišljalo o različitosti državnih tradicija Hrvata i Srba što će se kasnije ispostaviti jednom od temeljnih prepreka konstituiranja političke zajednice Južnih Slavena. Oni koji su se zanosili idejom ujedinjenja i jedinstva južnih Slavena, nisu puno zanimale prilike u Srbiji. Daljnjem prodoru ideje južnoslavenskog zajedništva sigurno je pridonijela i činjenica da je u siječnju 1912. godine na banski položaj u prekovelebitskoj Hrvatskoj došao Slavko Cuvaj. Čovjek za kojeg je Miroslav Krleža napisao da je „krvolok i tiranin svog vlastitog naroda“, svoju vladavinu je započeo raspuštanjem Hrvatskog sabora, s ciljem da se oslabi hrvatsko-srpska koalicija, a ubrzo nakon toga i ukidanjem Ustava, te uvođenjem komesarijata. Zasigurno je takva agresivna politika pridonijela ujedinjenju svih suparničkih političkih opcija. Također valja napomenuti, usprkos nedvojbeno postojećem jugoslavenskom raspoloženju u Dalmaciji pred rat, koji se još rasplamsalo nakon atentata pripadnika Mlade Bosne na austro-ugarskog prijestolonasljednika u Sarajevu na Vidovdan 1914. g., teško da bi ta ideja odnjela prevagu u javnosti, da i ne govorimo o tome da bi se nametnula kao politika, bez poraza Austro-Ugarske i odluke Saveznika o razgrađivanju višenacionalne Monarhije. U Srbiji, uostalom, jugoslavenstvo nikad nije shvaćeno na način kako su ga zamišljali Hrvati. Pokazalo se da su hrvatske političke elite za vrijeme Austro-Ugarske usvojile federalističku političku kulturu, potpuno stranu srpskom unitarističkom načelu konstituiranja države na jedinstvu crkve i nacije. Naslijeđe cezaropapizma, tj. bizantske tradicije jedinstva svjetovne i duhovne vlasti utjelovljene u osobi cara, projicirano kroz prizmu kosovskog mitosa i borbi u Prvom svjetskom ratu, dovodi do srpskog kolektivnog poistovjećivanja vlasti i vlasništva te viđenje Jugoslavije kao svojevrsnog srpskog lena „dobijenog na sablji“, simbolički izraženog u Beogradu sveraširenim usklikom: „Pa što ti Hrvati hoće!“
De facto je jugoslavenstvo u austro-ugarskim krajevima igralo pokretačku ulogu u formiranju zajedničke svijesti među hrvatskom inteligencijom, koja je težila stvaranju hrvatske političke teritorijalnosti ili unutar Monarhije ili u okviru neke jugoslavenske države. Na ovaj ili onaj način, ideja jugoslavenstva korištena je u političkoj borbi unutar Austro-Ugarske i više-manje se svodila na traženje zajedničkog političkog okvira za Hrvate i Srbe unutar Monarhije. Srbijansko jugoslavenstvo, međutim, jasno je prepoznatljivo kao rezervna ideološka varijanta u stvari velikosrpskog projekta. U ime jugoslavenstva provodila se ekspanzionistička politika, a kasnije je formula troimenog naroda i jugoslavenstvo Karađorđevića poslužila kao unitaristička krinka za provođenje Beogradskog hegemonističkog centralizma.18 Kad se onda masovnije javlja političko jugoslavenstvo u Dalmaciji?
Oblikovanje integralnoga političkog pokreta i unitarističkoga nacionalnog koncepta u Dalmaciji, po svoj prilici, do punog izražaja došlo je prvi put pod uvjetima masovne mobilizacije širokih društvenih slojeva kakvu je i u perifernoj i siromašnoj austrijskoj pokrajini na istočnoj obali Jadrana prouzročio do tada najveći i najstrašniji rat koji je kasnije nazvan Prvim svjetskim ratom, u kojemu je, prema nekim procjenama, 34.000 Dalmatinaca izgubilo živote. Ante Trumbić na čelu Jugoslavenskog odbora, sastavljenog 1915. u Parizu od političara pretežno iz Dalmacije i Istre, zauzimat će se za ujedinjenje. Ne smije se podcijeniti ni strah u Dalmaciji od primjene Londonskog pakta i talijanske ambicije da ovlada Istrom i Dalmacijom. Uvjerenje mnogih bilo je da bi i Hrvate i Srbe Austro-Ugarske udruživanje s ostalim južnim Slavenima ojačalo. Isto su smatrali i Slovenci. Tako je nastala Jugoslavija, u kojoj se odvio najveći dio povijesti Dalmacije u 20. stoljeću.19
No, vratimo se na događaje u Splitu. Prvi dan rata u Splitu nazvan je početkom „bijelog terora“. Mnogi pripadnici dalmatinske inteligencije koji iskazivali su prosrpske osjećaje uhićeni su. Općinsku upravu preuzeo je austrijski komesar. U drugoj polovici 1917. godine politički život postao je normalniji pa su mnogi uhićeni pušteni na slobodu20
Novo doba21, formalno neovisan list koji zagovarao je ujedinjenje svih južnih Slavena pokrenuto je u Splitu u lipnju 1918.22. U suton dvojne monarhije organiziran je Narodni zbor u Splitu 2. srpnja 1918. Na tom skupu sudjelovali su istaknuti članovi i pristalice predratnih političkih stranaka iz svih krajeva Dalmacije, a unaprijed pripremljena i jednoglasno prihvaćena politička rezolucija – Splitska rezolucija – izglasana na spomenutom Narodnom zboru ukazuju na konsenzus među glavnim političkim snagama u tom trenutku oko stvaranja zajedničke južnoslavenske države putem samoodređenja, zamišljene kao država etnički jedinstvenog „troimenog“ slovensko-srpsko-hrvatskog naroda. Ako je vjerovati onodobnom tisku, političku rezoluciju u potpunosti podržavalo je „svekoliko pučanstvo dalmatinsko“. U skladu s tim u Dalmaciji više i nije došlo do obnavljanja predratnih političkih stranaka, već do koncentracije političkih snaga radi stvaranja Narodnog vijeća. Na zboru izabrana je uprava Narodne Organizacije Srba, Hrvata i Slovenaca koju su, između ostalih, činili Gajo Bulat, Uroš Desnica, Ivo Krstelj, Ivan Majstrović i Dujam Mikačić koji će kasnije imati važne uloge u djelovanju političkih stranaka u Splitu. Izglasane i gospodarske rezolucije kojima su se iznijeli brojni prijedlozi poboljšanja teškog gospodarskog stanja Dalmacije.
U istom duhu kao i Splitska rezolucija u Zagrebu 19. listopada 1918. izglasana je Deklaracija Narodnog vijeća SHS kojom zatraženo je „ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice u kojima danas žive – u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu, na načelima političke i ekonomske demokracije [...]“. Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca postalo je, dopuštenjem svih stranaka, postati jedini predstavnik naroda.23
Zaključke Narodnog vijeća donesene 17–19. listopada 1918, kao i Deklaraciju od 19. listopada, donosio je i Splitski dnevnik Novo doba detaljno na prvoj stranici svoga broja od 24. listopada 1918. Posebno je naglašeno kako je Narodno vijeće od tog trenutka jedini predstavnik naroda. Loše ekonomsko stanje u Splitu nastavljeno je i nakon srpanjskog zbora pa su splitski težaci tijekom ljeta pozvani da žito dobrovoljno predaju gradskoj aprovizaciji, a u listopadu je gradom počela harati španjolska gripa.24 Središnje Narodno vijeće osnovano je početkom listopada 1918. u Zagrebu, a u njegov Plenum iz Dalmacije su ušli Mate Drinković, Gajo Bulat, Ivo Krstelj, Prvislav Grisogono, Stanko Banić, Uroš Desnica i Milan Marušić, dok su u Središnji odbor ušli Drinković, Grisogono, Krstelj i Josip Smodlaka.25
Prekid državotvornih veza s Austro-Ugarskom u Splitu dočekan je s oduševljenjem, a idući dan uprava Narodne organizacije za Dalmaciju preuzela je vlast. Novo doba pozivalo je na mir i red kako bi se pred svijetom pokazala „zrelost za slobodu“. Masa ljudi izašla je na gradske ulice i klicala u čast Jugoslavije, Trumbića, Wilsona što Novo doba držalo je „pozorištem veličanstvene narodne manifestacije za jugoslavensku državu“.26 Urednik lista Vinko Kisić držao je da je atmosfera u Dalmaciji uoči i nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije odavala „sredinu kolektivnog ludila“.
Upravu splitske općine od austrijskog komesara preuzeo je „privremeni općinski odbor“ sastavljen od preživjelih članova općinskog vijeća izabranog na posljednjim prijeratnim općinskim izborima 1913. Novim je gradonačelnikom, zbog smrti Vinka Katalinića, imenovan Josip Smodlaka. No, potonji je svoje mjesto napustio nakon tjedan dana zbog nove funkcije pa je na novoj sjednici održanoj za tjedan dana novim gradonačelnikom jednoglasno imenovan Ivo Tartaglia koji će dužnost vršiti u gotovo idućih deset godina.
Stvorena je i „Zemaljska vlada za Dalmaciju“ u Splitu, najvjerojatnije naredbom Narodnog vijeća SHS u Zagrebu, na čelu s Krsteljom, Škaricom i Smodlakom koji je na sjednicama Središnjeg odbora Narodnog vijeća zagovarao što hitnije ujedinjenje sa Srbijom.27
Gledano iz današnje perspektive, s povijesnim odmakom i nakon što su propale dvije jugoslavenske države u 20. stoljeću, jasnije se vidi uvjetovanost takvih stavova kakvi su izrečeni na onodobnom skupu u Splitu pred kraj Prvog svjetskog rata ondašnjom teškom gospodarskom situacijom i strahom od talijanskih pretenzija na istočnu obalu Jadrana.28
Naime u Dalmaciji je nakon raspada Austro-Ugarske, odluke Narodnog vijeća i stvaranja kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba postojao opravdani strah od talijanskog iredentizma. Prema Londonskom ugovoru Italiji je trebao pripasti veliki dio istočne jadranske obale, tako da je srpska vojska u Dalmaciji pozdravljena kao zaštita.29 Dok su, na primjer, splitski Talijani sredinom studenoga 1918. godine prikupljali potpise potpore za svoju političku izjavu o položaju Talijana u Splitu, što je povećavalo strah od eventualnog talijanskog dolaska jer su slične izjave Talijanima poslužile pri okupaciji drugih obalnih gradova, američki i francuski brodovi, njihovi zapovjednici i posade radosno su dočekivani u Splitu.
Glavni je događaj u studenome u Splitu svakako bio dolazak srpske vojske, koju je Novo doba srdačno dočekalo s prigodnim naslovom „Dobro došli braćo“ u kojem se navelo da srpska vojska dolazi „dovršiti do kraja svoje sveto djelo oslobođenja zajedničkom obranom našeg primorja“ pozivajući sve pojedince na svečani doček. Srpska vojska, pod zapovjedništvom majora Stojana Trnokopovića, svečano je u Splitu dočekana pred dvadeset tisuća ljudi. Pozdravili su je Smodlaka,30 koji naglasio je da je „sve ovo vaša Srbija“ te Tartaglia koji izrazio je uvjerenje da će „Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države“.31
Zemaljska je vlada u međuvremenu tražila od vodstva Narodnog vijeća ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom prijeteći da će, u slučaju odgađanja, to učiniti samostalno. „Delirij oduševljenja“ zahvatio je mnoge te je krajem 1918. godine u Dalmaciji vladalo gotovo jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države. U kasnijem osvrtu Smodlaka tvrdio je da su Dalmatinci „uistinu razbili hrvatstvo, kako bi spasili ideju jedinstva sa Srbijom“, a Tartaglia da je Split „poduzeo odlučan korak“ za stvaranje države za što mu treba zahvaliti.32
Prvoprosinačno je ujedinjenje splitska općina srdačno pozdravila brzojavom regentu Aleksandru I. Karađorđeviću u kojem istaknuto je da je Split uvijek „visoko dizao barjak jedinstvene narodne misli i isticao težnje za jedinstvenom narodnom državom“ na što je Aleksandar odgovorio da je u Splitu „uvijek pravim plamenom buktila narodna svijest“.33
Očito je da se u ono vrijeme u Dalmaciji nisu slušala upozorenja Stjepana Radića da Hrvati srljaju u novu državu kao „guske u maglu“ – nego se poprilično nerealno očekivao procvat na svim poljima, samo da se stvori južnoslavenska država. Međutim, mnogi primjeri iz političkog, gospodarskog i kulturnog života Dalmacije jasno pokazuju kako se ni u kojem pogledu takve nade nakon ulaska u jugoslavensku državu nisu ispunile, a što nije moglo ostati bez posljedica po nacionalno-integracijske procese. U tom kontekstu se čini nužnim gospodarskom razvoju odnosno očekivanom razvoju uputiti posebnu pažnju pri razmišljanju o tome koji su faktori utjecali na prihvaćanje odnosno odbacivanje pojedinih nacionalno-integracijskih opcija.
Loša prilagodba dalmatinskog sela s uglavnom nedovoljno učinkovitom i nerentabilnom poljoprivredom, te općenito dalmatinskog gospodarstva, koje nije bilo u stanju pratiti modernizcijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem (kad ga uspoređujemo s europskim prosjekom tog vremena) nedovoljne produktivnosti rada, manjka paitala i nepostojanja razvijenog tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo sveopćim siromaštvom koje je u Dalmatinskoj zagori poprimalo dramatične razmjere. Očekivanja su nakon Prvog svjetskog rata bila velika da će se teški ekonomski položaj velike većine dalmatinskog stanovništva unutar jugoslavenske države popraviti. No, analiza pisanja ondašnjeg tiska upućuje na razočaranost brzinom i razmjerima industrijalizacije. Isto važi za neuspjeh agrarne reforme i općenito teške gospodarske prilike kao značajke dominantne svijesti dalmatinskog sela, a čija je statičnost utjecala na spori ritam modernizacije.34
Jugoslavenstvo kao politička opcija u međuratnom je razdoblju u Dalmaciji, nakon prvih ushićenja krajem 1918. godine, doživjelo potpuni poraz. Već na izborima 1920. godine i pri raspravama u povodu usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. javlja se prvo snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države.35 Usprkos prvom oduševljenju jugoslavenskim ujedinjenjem u Dalmaciji, snage koje su se zalagale za unitarizam i centralizam, i koje su nakon prvih izbora imale vodeću ulogu u Narodnoj skupštini u Beogradu, u Dalmaciji i Splitu su relativno slabo prošle. Usprkos silnom zalaganju jugoslavenski nastrojenih intelektualaca u Dalmaciji da nametnu ideju neraskidivog jedinstva troimenog jugoslavenskog naroda, pa i snagama kao što je npr. bila Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina koja se 1921. godine preimenovala u Organizaciju jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA), a koja se terorističkim sredstvima borila za otadžbinu Jugoslaviju, jugoslavenstvo nikad nije zahvatilo šire društvene slojeve.36 Činjenica da su jugoslavenski nacionalisti otvoreno nastupali zajedno s četničkim „vojvodama“ Ilijom Trifunović Birčaninom i Kostom Pećancem i drugim četničkim udruženjima, njihovo je jugoslavenstvo u očima Hrvata ionako odmah diskreditiralo.37
Mira Ljubić Lorger je u pravu kad zamjećuje da je povijesna literatura o Orjuni oskudna. Autorica iznosi glavne ocjene iz recentne historiografije, a temelji programa Jugoslavenske napredne nacionalističke omladine (JNNO), kasnije Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) prema tome su bili integralno jugoslavenstvo i onemogućavanje tzv. „protudržavne“ djelatnosti, uz punu podršku Svetozara Pribićevića. U enciklopedijskim natuknicama se naglašava da se radilo o „terorističkoj organizaciji koja je pod krinkom jugoslavenstva i tobožnjeg spašavanja zemlje od antidržavnih elemenata provodila drastična nasilja, prije svega protiv onih koji su smatrani komunistima i separatistima. Na kakva sredstva se mislilo kad se pozivalo građane „da raskrste s protivnicima [...] ne birajući za ovo sredstva“ proizlazi iz citata iz lista Radikalne stranke Straža: „Pod nož sve ono što boljševički misli! Pod nož i žene i decu da im pomena ne ostane! [...] Oštrimo noževe, punimo puške, neprijatelj nam je objavio rat do istrage. Ili mi ili oni“.38 U takvoj je, znači, „atmosferi“ 23. ožujka 1921. godine u Splitu službeno osnovana Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina, a organizacije uskoro niču „diljem Dalmacije: u Dubrovniku, Metkoviću, Starom Gradu, Blatu, Trogiru, Stankovcima, Jelsi, Vranjicu, Sinju, Metkoviću, Makarskoj i Šibeniku, a prve veće akcije izvedene su protiv komunista.“ No, već sredinom 1923. godine i u samoj Dalmaciji upada u tešku krizu. Inače, „Orjuna nije imala ni „vođu“, osobu koja bi unutar njezinih redova imala neupitan autoritet. Na čelu prvog Direktorija bio je Mirko Korolija, a zamijenio ga je Ljubo Leontić, ugled ideologa imao je Niko Bartulović, a po „borbenosti“ su se isticali Edo Bulat, Berislav Angjelinović i Uroš Bjelić.39 Činjenica je da je gotovo nemoguće utvrditi točan broj članova Orjune. Govorilo se i o sto tisuća i o samo dvije tisuće članova, i to u čitavoj Kraljevini SHS. Gligorijević navodi da je „brzo osipanje članstva karakteristično [...] za sve vrijeme njene djelatnosti“, a Ljubić Lorger temeljni „način rada“ Orjune pravilno sažima kao „teror“ i zaključuje da se ideologija Orjune „temeljila prije svega na jugoslavenskom nacionalizmu, odnosno uvjerenju da postoji samo jedna, i to jugoslavenska nacija, u ime koje je ideje valjalo „riješiti hrvatsko pitanje“ te se boriti protiv „boljševizma i komunizma“, a uključivala je „suprotstavljanje parlamentarizmu i demokraciji te zalaganje za uvođenje diktature“ zbog čega je javnost doživljavala Orjunu „kao fašistički pokret.“40 U Hrvatskoj su joj se suprotstavljali Hrvatska nacionalna omladina (Hanao) i KPJ, koja organizira i posebne „radničke obrane“.
Ako razmišljamo o tome koji su faktori utjecali na prihvaćanje ili odbacivanje nacionalnog identiteta, na primjeru Orjune sigurno možemo ustvrditi da se nacionalna identifikacija ne postiže na silu i terorističkim metodama.
Nesumnjivo je međuratno razdoblje na planu društvenog razvoja dio dugotrajnijeg razdoblja opće modernizacije, a, kako smo na početku ustvrdili, konstruktivističke teorije nacije polaze od toga da su procesi integracije nacije dio modernizacijskih procesa. Nacionalizam kao dominantna ideologija moćnih nacionalnih evropskih država doživljava svoj uspon kao jedna od glavnih pokretačkih ideoloških strujanja i u drugim narodima koji još nisu stekli „svoju“ državu. Pritom nacionalizam među ostalim služi homogeniziranju društva, razgraničavajući ga od ostalih društava i usmjerava ga na formiranje nacionalne države. Nisu samo lokalne dalmatinske elite u 20. stoljeću bile uvjerene da jedino nacionalna država omogućuje mnoge funkcije moderne države. Ako želimo govoriti o „historijskoj funkciji“ nacionalizma, ona se po Ernestu Gellneru može pronaći upravo u prilagodbi društva uvjetima moderne.
No, jugoslavenstvo kao nacionalno-integracijska ideja od početka nije moglo igrati ulogu kakvu su mu bili namijenili njegove pristaše. Naime, već je u 19. stoljeću postalo jasno da je južnoslavenstvo koje je nastavljalo ilirizam postalo isključivo hrvatskom nacionalno-integracijskom ideologijom, a jugoslavenstvo u hrvatskom političkom prostoru time postaje oblikom jugoslavističkog kroatizma. Samim time ono je u komunikacijskim prostorima drugih južnoslavenskih naroda igralo sasvim drugu ulogu, a prema tome je svako pozivanje na tobože zajedničko jugoslavenstvo na području Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije bilo bespredmetno. To se i potvrđuje na primjeru Dalmacije, gdje su uz to integracijski procesi među dalmatinskim Srbima već bili formirali izražen osjećaj pripadnosti srpskoj naciji: pravoslavno stanovništvo Dalmacije i srpski tisak, koji se uglavnom čitao među obrazovanim pripadnicima dalmatinskih Srba (kao Zadarski Srpski list ili kasnije Srpski glas ili Srpski magazin iz Dubrovnika), ukazuje na to da dalmatinski Srbi nisu bili uključeni u hrvatski komunikacijski prostor, i da su Srpska književna zadruga ili Srbobran igrali presudnu ulogu u formiranju nacionalne svijesti koja također nije mogla biti jugoslavenska.
Vratimo se za kraj još jednom na jugoslavenstvo Nacionalističke omladine koja se nakon Balkanskih ratova zanosila „ujedinjenjem“ (pod istim imenom Oskar Tartaglia je 1914. uređivao list koji se zalagao za stvaranje jugoslavenske države i koji je, isto kao Zastava ubrzo zabranjen od austrijskih vlasti, kao i Jugoslavija koja je izlazila u Pragu ili Narodno jedinstvo u Splitu). Ne možemo ne primjetiti da je takvo jugoslavenstvo bio projekt nekolicine mladih buntovnika, mada su ih uoči raspada Austro-Ugarske podržavali i intelektualci i pjesnici kao Ante Tresić Pavičić, Ilija Despot ili Danko Anđelinović, a koji nije uživao veću potporu od bilo kojeg značajnijeg socijalnog čimbenika. S toga ne čudi da je jugoslavenstvo tog tipa ubrzo doživjelo potpun krah nakon što je krajem 1918. doista došlo do stvaranja jugoslavenske države u kojoj su dominirali opipljivi interesi beogradskih vladajućih krugova. Pogotovo nakon što se jugoslavenska ideja u očima mnogih Hrvata u Jugoslaviji Karađorđevića do kraja kompromitirala kao paravan iza kojeg se skrivao velikosrpski projekt, nije više mogla računati na veći oslonac u hrvatskim krajevima.
Mada možemo konstatirati da je slavensko stanovništvo katoličke vjere u Dalmaciji isto kao u drugim hrvatskim krajevima, postupno oblikovalo hrvatski nacionalni identitet, a pravoslavno je zadobivalo srpsku nacionalnu svijest, postavlja se pitanje zašto se ipak jugoslavenstvo na kraju Prvog svjetskog rata pretvorilo u, takoreći, svojevrsnu čarobnu formulu koja je u jednom trenutku naizgled ujedinjavala sve političke opcije?
Zagovornici jugoslavenstva su teško doživljavali periferni položaj pokrajine u svakom pogledu, i marginalizaciju južnoslavenskog elementa unutar Austro-Ugarske, pa je jugoslavenstvo kao opozicijska platforma u posljednjim mjesecima dvojne monarhije izgledalo kao najperspektivnija opcija nakon njenog raspada. Osim toga se jugoslavenstvo predstavljalo ne samo kao novi nacionalizam ili nadnacionalna ideologija, nego i kao socijalna ideologija koja će omogućiti svekoliku modenizaciju društva do koje nije došlo. Jugoslavensku ideju ubrzo su napustili spomenuti intelektualci koji su je na početku zagovarali. Tipičan se doimlje primjer splitskog gradonačelnika i kasnije bana Primorske banovine, Ive Tartaglie, koji je 1918. godine ushićeno bio pozdravio stvaranje jugoslavenske države i dolazak srpskih vojnika u Split. Godine 1932. odstupa sa svojeg položaja bana Primorske banovine i potpisuje peticiju za puštanje prvaka HSS-a, Vladka Mačeka, iz zatvora. Tartaglia kao i mnogi drugi koji su početkom dvadesetih godina zastupali unitaristička stajališta zalažu se nakon očitog neuspjeha integralnog jugoslavenstva i unitarne države za (kon)federalističko rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Tartaglia kao i mnogi drugi bivši pristaše jugoslavenskog ujedinjenja početkom tridesetih godina definitivno odustaju od jugoslavenske opcije.
Istraživanje djelovanja jugoslavenskih nacionalističkih organizacija u Dalmaciji, kao što su Jadranska straža, Jugoslavenska matica, ranije spomenuta Orjuna (Organizacija jugoslovenskih nacionalista) ili Jugoslavenski sokol, pokazuje da velika većina stanovništva u Dalmaciji nikad nije prihvatila propagiranu jugoslavensku ideologiju. Činjenica da je Jadranska straža koja je također isticala jugoslavensko opredjeljenje predstavljala najbrojniju građansku organizaciju međuratne Jugoslavije, koja je 1939. godine tvrdila da ima 180.000 članova, više je potvrda teze o postojanju velikog straha od talijanskog imperializma protiv kojeg se Jadranska straža borila nego prihvaćanja jugoslavenstva. Jugoslavenstvo kao nacionalno-integracijsku ideologiju velikog dijela dalmatinskih elita zamjenjuje hrvatstvo, kao što je hrvatstvo prihvaćeno i od ogromne većine seljaštva. U osnovi pobjede Seljačke stranke braće Radića u Dalmaciji nije samo njen socijalni program nego i njezino protivljenje integralnom jugoslavenstvu.
Zasigurno je represija Karađorđevićevskog režima koji je od 1918. do 1928. godine, znači još prije nego što je proglašena „šestosiječanjska diktatura“, donio 24 smrtne presude, potaknuo i organizirao 600 političkih ubojstava i uhitio 30.000 ljudi ubrzala proces odbacivanja integralnog jugoslavenstva.41 Represija ne samo da nije slomila otpor nego je popularnost HSS-a i u Dalmaciji sve više rasla, a ubojstvo Stjepana Radića i diktatura kralja konačno su okupili većinu hrvatske nacije oko HSS-a. Mačekova lista na izborima 1935. i 1938. godine u Dalmaciji dobiva oko 80 % glasova što upućuje na postignuti hrvatski konsensus u Dalmaciji.42 Od sredine tridesetih godina seljačka stranka koja je vodila „hrvatsku politiku“ i zagovarala „hrvatsku svijest“ 43 uvjerljivo dominira na lokalnoj razini. Već od 1936. godine Seljačka stranka raspolaže većinom mandata u općinskim vijećima diljem Dalmacije.44
Komentirajući rezultate općinskih izbora od 16. svibnja 1936. g., kad je HSS osvojio većinu čak u 56 općina u Dalmaciji, dok su radikali osvojili apsolutnu većinu u šest, a relativnu u dvije općine, radikalski list Država srdito i pomalo razočarano zaključuje da je Dalmacija „postala isključivo radićevska domena“ pa poziva sve „nacionalne elemente“ u Dalmaciji da se povežu u borbi protiv „separatista“ s ciljem da Dalmacija opet postane uporište „narodnog i državnog jedinstva Srba i Hrvata“. No, Hrvatska seljačka stranka se učvšćuje kao najsnažnija stranačka grupacija u Dalmaciji, i procesi nacionalne hrvatske integracije dovode do oblikovanja hrvatskog identiteta kod ogromne većine katoličkog pučanstva tijekom međuratnoga razdoblja. Konačno sporazum i uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine, koja je bila provizorij u datim predratnim okolnostima, mogu se tumačiti kao simbol završetka procesa prihvaćanja hrvatske svijesti u svim slojevima hrvatskog naroda tijekom međuratnog razdoblja i kao koraci ka uspostavljanju državne neovisnosti što dodatno potvrđuje tezu da je svaki pokušaj stvaranja jugoslavenske nacije u Dalmaciji i općenito Hrvatskoj doživio potpuni neuspjeh.45 Zašto je prema tome propala jugoslavenska ideja?
Iščitavajući onodobni tisak i druga vrela stječe se dojam da su intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. godine zagovarali jugoslavensku državu očekivali da će maglovito jugoslavenstvo riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. No, analiza pisanja ondašnjeg javnog diskursa upućuje i na razočaranost političkom i društvenom zbiljom u novostvorenoj državi, a što ubrzo izaziva snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države. No, usprkos silnom zalaganju jugoslavenski nastrojenih intelektualaca u Dalmaciji da nametnu ideju neraskidivog jedinstva troimenog jugoslavenskog naroda jugoslavenstvo ni ovdje gdje je, po svoj prilici, u međuratnom razdoblju imala najviše pristaša, ta ideja nikad nije zahvatila šire društvene slojeve. Prilike u Dalmaciji koja je kao „pasivan kraj“ i dalje zaostajala po svim modernizacijskim parametrima potvrđuju da jugoslavenstvo nikad nije bilo u stanju postati dominantnom odrednicom nacionalne svijesti ni kod Hrvata ni kod Srba. Pogotovo nakon što su političke realnosti nakon stvaranja zajedničke države jasno pokazali da su se nade u procvat na svim poljima u potpunosti izjalovili.
Istraživanje dalmatinskog društva ukazuje na činjenicu da tu ideju nije podupirao ni jedan relevantan socijalni čimbenik. Konfesionalne razlike, već uznapredovali razvoj posebnih nacionalnih identiteta, različite državno-pravne tradicije nisu davali mogućnost za razvoj nekakvog jugoslavenskog naroda. Jugoslavizam nije mogao ni transformirati niti nadomjestiti hrvatski ili srpski identitet u Dalmaciji. Pozivanje na zajedničku kulturu i iskustva hrvatske prikraćenosti u monarhističkoj Jugoslaviji stabilizirao je osjećaj međusobne solidarnosti i učvrstilo identitet Hrvata Dalmacije. Oni su, zahvaljujući ponajprije djelovanju HSS-a, oblikovali osjećaj hrvatskog identiteta. Rezultati istraživanja procesa političke integracije hrvatskog naroda u Dalmaciji podupiru tezu da je međuratno razdoblje predstavljalo odlučujuću fazu u prihvaćanju modernoga nacionalnoga identiteta u najširim društvenim slojevima, a što je u Dalmaciji značilo da su se sad i dalmatinski težaci velikom većinom smatrali Hrvatima u modernom nacionalnom smislu. Seljačka stranka braće Radića svojim političkim i socijalnim djelovanjem (npr. kroz Seljačku slogu, zadrugarstvo, tečajeve za opismenjivanje itd.) ukorijenila je osjećaj pripadnosti hrvatskoj naciji u najširem slojevima društva.
1 Usp. Antoni Cetnarowicz, Narodni preporod u Dalmaciji. Od slavenstva prema modernoj hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj ideji. Zagreb: Srednja Europa, 2006; Konrad Clewing, Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung. Dalmatien in Vormärz und Revolution, München: R. Oldenbourg Verlag, 2001; Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb: Barbat, 2002.
2 Usp. Theodor Schiff, Aus Halbvergessenem Lande, Beč, 1875.
3 Usp. tablice u Aleksandar Jakir, „Dalmatien zwischen den Weltkriegen. Agrarische und urbane Lebenswelt und das Scheitern der jugoslawischen Integration“. Südosteuropäische Arbeiten, 104, München, 1999, str. 215–216.
4 Teritorijalne granice Dalmacije su se često mijenjale. Od 18. stoljeća taj se pojam rabio za dio istočne obale Jadrana od otoka Grgura kod Raba na sjeveru pa sve do Bokokotorskog zaljeva i ušća rijeke Neretve na jugu, a uključivao je i otoke na tom potezu. Kontinentalna granica u zaleđu protezala se od Obrovca prema Kninu. Na najširem mjestu Dalmacija se proteže oko 60 km duboko u svoje zaleđe. Suvremeni pojam Dalmacije odnosi se na područje od otoka Paga i rijeke Zrmanje na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu.
5 Sa stajališta socijalnoga pristupa identitetu, nema dvojbe da je svaki čovjek pripadnik različitih grupa. U izgradnji grupnoga identiteta razni faktori mogu igrati važnu ulogu: spol, dob, religija, pripadnost društvenoj klasi, zanimanje, rasa, seksualna orijentacija, prebivalište i mnogi drugi, stoga se sve češće u literaturi govori o višestrukoj slojevitosti identiteta (multi-layered identity). Pojedinac, radi lakše interakcije s ostalima, traži zajedničke čimbenike s ostalim sudionicima situacije u kojoj se nalazi, zanemarujući u tom određenom trenutku neke druge čimbenike koji ga također čine onime što jest.
6 Usp. Nikša Stančić, Hrvatska nacionalna ideologije preporodnog pokreta u Dalmaciji. Mihovil Pavlinović i njegov krug do 1869, Zagreb, 1980; Rade Petrović, Nacionalno pitanje u Dalmaciji u 19. stoljeću, Sarajevo, 1968. i Historijski Arhiv u Zadru, Dokumenti o hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji, Zadar, 1991. i Neda Anzulović, „Bibliografija radova o narodnom preporodu“, Mogućnosti 1984–1995, Split, 1995.
7 N. Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam, str. 141–143.
8 Po Tommaseu, Dalmacija je trebala biti prostor spajanja, a ne razdvajanja talijanstva i slavenstva, prostor koji treba promatrati van talijanskog iredentističkog prisvajanja, ali i van disimilacijskog južnoslavenskog i hrvatskog nacionalizma.
9 Usp. Cetnarowicz, str. 10–11 koji konstatira da se tada raširena koncepcija, prema kojoj se jezik poistovjećivao s nacionalnošću, izazivala određenu pomutnju i sukobljavala se s manifestacijama hrvatske i srpske ideje u kojoj je velik značaj dobivala vjeroispovijest.
10 O problematici nacije i nacionalizma usp. Bosiljka Milinković, Bibliografija radova o nacionalnom pitanju i medjunacionalnim odnosima, Zagreb, 1992; Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb: Školska knjiga, 1990; Rogers Brubaker, Nationalism Reframed: Nationalhood and the National Question in the New Europe, Cambridge: Cambridge University Press, 1996; Manuel Castells, Moć identiteta, Zagreb: Golden marketing, 2002; Ružica Čičak-Chand, Josip Kumpes (ur.), Etničnost, nacija, identitet. Hrvatska i Europa, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 1998; Emil Heršak (ur.), Etničnost i povijest, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 1999; Miroslav Hroch, Social Preconditions of National Revival in Europe. A Comparative Analysis of the Social Composition of Patriotic Grops among the Smaller European Nations, Cambridge, 1985; Dieter Langewiesche, Nation, Nationalismus, Nationalstaat in Deutschland und Europa, München: Verlag C. H. Beck, 2000; Dunja Rihtman-Auguštin, Etnologija i etnomit, Zagreb: Publica, 2001; Hugh Seton-Watson: Nacije i država, Zagreb: Globus, 1980; Anthony D. Smith, Nacionalizam i modernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 2003; Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb: Barbat, 2002; Siegfrid Weichle, Nationalbewegungen und Nationalismus in Europa, Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 2006.
11 Svaki kolektiv i svaki pojedinac imaju istodobno više različitih identiteta. Kad se govori o etničkom ili nacionalnom, kulturnom, vjerskom, socijalnom, regionalnom, političkom, povijesnom, profesionalnom te o jezičnom identitetu to ne bismo trebali smetnuti s uma.
12 Usp. A. Jakir, Dalmatien, str. 83–90.
13 Usp. Marijan Buljan, Političke stranke u Splitu od 1918. do 1929. Diplomski rad, Split, 2011, str. 4; Branislav Radica, Novi Split: monografija grada Splita od 1918–1930, Split 1931, str. 11; Ivan J. Bošković, Orjuna: ideologija i književnost, Zagreb, 2006, str. 39.
14 Više o Oskaru Tartagli vidi u: Norka Machiedo Mladinić, „Oskar Tartaglia: od jugoslavenskog nacionalista do žrtve komunističke represije“, Časopis za suvremenu povijest, 35/2003, br. 3, str. 903–920.
15 Usp. Dejan Djokić (ur.), Yugoslavism. Histories of a Failed Idea 1918–1992. London, 2003; Radica, Novi Split, str. 11; Aleksandar Jakir, „O nekim aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identiteta na primjeru Dalmacije između dva svjetska rata“. u: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, (ur. Tihomir Cipek, Josip Vrandečić), Zagreb, 2007, str. 129; Bošković, Orjuna: ideologija i književnost, str. 39.
16 Usp. Joško Barić/Šimun Jurišić, Splitsko iverje 1882–1941 (Iz povijesti Splita), Split 1983, str. 33; Buljan, Političke stranke u Split, str. 4–5; Tonči Šitin, „Dalmatinsko orjunaštvo“. Slobodna Dalmacija, 18. 04. 1991, ovdje prema Ljubić Lorger, nav. dj., str. 41; Isti, „Stjepan Radić i Dalmacija (1918–1928)“. Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, 42/2000, str. 431–478.
17 „C. k. namješteni savjetnik Szilvas“, Zastava, br. 8, 26. III. 1914, str. 2; „Split pred sudom“, Zastava, br. 17, 30. IV. 1914, str. 1; „Šegvić i Katalinić“, Zastava, br. 18, 4. V. 1914, str. 2; „Prvi dan bijelog terora u Splitu“, Novo doba br. 47, 26. VII. 1918, str. 2; Radica, Novi Split, str. 11–12; Buljan, Političke stranke u Splitu, str. 5.
18 Usp. Drago Roksandić/Đorđe Stanković/Zorica Stipetić, „Velikosrpski hegemonizam i drugi nacionalizmi u protivrečnostima jugoslavenskog društva 1918–1941“, u: Drago Roksandić (ur.), Srpska i hrvatska povijest i Nova historija. Zagreb, 1991, str. 213–226; Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, 1995. i poglavlja posvećena Prvoj Jugoslaviji u: Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999; Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2003. i Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918–1991). Hrvatski pogled, Zagreb, 1998.
19 Usp. Jozo Tomasevich, Peasants, Politics and Economic Change in Yugoslavia. Stanford, 1955, str. 225.
20 „Prvi dan bijelog terora u Splitu“, Novo doba br. 47, 26. VII. 1918, str. 2; Radica, Novi Split, str. 11–12; Buljan, Političke stranke u Splitu, str. 5.
21 Novo doba je izlazilo tijekom cijelog međuratnog razdoblja (od 9. lipnja 1918) List je u početnom razdoblju svog izlaženja zastupao antiaustrijsku, a projugoslavensku politiku, odnosno ideje Krfske deklaracije, što se može iščitati već u prvom broju iako je u početku takve ideje trebalo uvijeno iznositi. U drugoj polovici listopada godine 1918, u vrijeme raspadanja Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Države SHS list je dosegao nakladu od 7000 primjeraka. Prvih godina nakon uspostave Kraljevine SHS pripisivala mu se naklonost politici Demokratske stranke, što ni uredništvo lista nije skrivalo, ali se ipak odlučilo za uređivanje lista neovisno od stranačkih utjecaja. Prvo razdoblje njegovog djelovanja obilježeno je i suprotstavljanjem talijanskim pretenzijama na istočnu obalu Jadrana. Z. Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str. 460–462.
22 O Novom Dobu vidi u: Branka Boban, „Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva 1920–1923. godine (u svjetlu splitskog dnevnika Novo doba)“. u: Dijalog povjesničara – istoričara, 4. (2003), str. 127–145.
23 Usp. Dragovan Šepić, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje, Zagreb, 1970, str. 365; Bogdan Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb, 1977, str. 58–60; Ljubo Boban, „Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba“, Časopis za suvremenu povijest 24 (1992), br. 3, str. 45–60, ovdje str. 48–49; Hodimir Sirotković, „O nastanku, organizaciji, državnopravnim pitanjima i sukcesiji Države SHS nastale u jesen 1918.“, Časopis za suvremenu povijest 24 (1992), br. 3, str. 61–74, ovdje str. 61–65.
24 „Narodni zbor u Splitu“, ND, br. 24, 3. VII. 1918, str. 1–3; „Iznimne prilike na jugu“, ND, br. 30, 9. VII. 1918, str. 1; Jakir, „O nekim aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identiteta“, str. 130; „Aprovizacija: poziv posjednicima i težacima“, ND, br. 52, 31. VII. 1918, str. 4; Zdravka Jelaska Marijan, Grad i ljudi: Split 1918–1941, Zagreb, 2009, str. 65–68; Buljan, Političke stranke u Splitu, str. 5–6.
25 Z. Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str. 68.
26 Radica, Novi Split, str. 12–13; „Preporučamo mir i red“ i „Velike narodne manifestacije u Splitu“, ND, br. 142, 29. X. 1918, str. 3; „Split za Jugoslaviju: Veličanstvena narodna manifestacija“, ND, br. 143, 30. X. 1918, str. 1; Z. Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str. 69–70; Buljan, Političke stranke u Splitu, str. 6.
27 „Privremeni općinski odbor“, ND, br. 144, 31. X. 1918, str. 4; „Općinski odbor“, ND, br. 151, 7. XI. 1918, str. 6; Radica, Novi Split, 14–15, str. 69–71; Josip Smodlaka: Zapisi dra Josipa Smodlake, Zagreb, 1972, str. 74–75; Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str. 71–75, 89–90. Više o Zemaljskoj vladi za Dalmaciju vidi: Zdravka Jelaska Marijan, „Zemaljska vlada za Dalmaciju (2. studenog 1918. – 20. siječnja 1919)“, u: Godina 1918: prethodnice, zbivanja, posljedice, (ur: Zlatko Matijević), Zagreb, 2010, str. 155–170.
28 Usp. Jakir, Dalmatien, str. 94–106; Ivo Lederer, Yugoslavia at the Paris Peace Conference. A Study in Frontiermaking, New Haven/London, 1963. i Bogdan Krizman: Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb, 1977.
29 Dragovan Šepić, Sudbinske dileme rađanja Jugoslavije. Italije, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914–1918, Pula, 1989.
30 Smodlaka je u svojim zapisima naveo da, zbog talijanske opasnosti, nije bilo druge opcije nego pozvati srpsku vojsku, „ne kao saveznici, već kao svoju narodnu vojsku“. Smodlaka, Zapisi dra Josipa Smodlake, str. 72.
31 „Dobro došli braćo!“, ND, br. 164, 20. XI. 1918, str. 1; „Dolazak srpske vojske“, ND, br. 165, 21. XI. 1918, str. 3; „Trijumfalni dolazak srpskih četa u Split“, ND, br. 166, 22. XI. 1918, str. 1–3; Radica, Novi Split, str. 16–19; Jakir, „O nekim aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identitet“, str. 132; Buljan, Političke stranke u Splitu od 1918. do 1929, str. 7. Govore prilikom dolaska srpske vojske u Split vidi: Znamenite riječi i značajne izjave o Jugoslovenstvu i o Narodnom jedinstvu. Sabrao Juraj J. Kalinić. Šibenik 1936. Usp. i Ratomir Maksimović, „Srpska vojska u Dalmaciji 1918.“, Vojnoistorijski glasnik 1–2 (1996), Kalinić 47–73, ovdje 59.
32 „Zbor u Splitu“, ND, br. 212, 18. IX. 1922, Kalinić 1.2; „Pod vodstvom Srbije“, ND, br. 229, 7. X. 1922, Kalinić 1; Bogdan Krizman, Raspad Austro-ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb, 1977, Kalinić, str. 99, 206, 219, 227–228; Radica, Novi Split, str. 14; Jakir, „O nekim aspektima“, str.132; Buljan, Političke stranke u Splitu od 1918. do 1929, str. 7.
33 „Brzojavni pozdrav općine prijestolonasljedniku“, ND, br. 179, 5. XII. 1918, str. 3; „Pozdrav regenta Aleksandra Dalmaciji i Splitu“, ND, br. 184, 10. XII. 1918, str. 1; Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str.90–91; Buljan, Političke stranke u Splitu od 1918. do 1929, str.7.
34 Usp. A. Jakir, Dalmatien, str.130–238; Zdenka Šimončić-Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918–1941. Zagreb, 1997. i Stijepo Obad, Dalmatinsko selo u prošlosti. Split 1990. Ovdje bih samo naveo jedan gospodarski pokazatelj: Dalmacija koja je bila slabo razvijena pokrajina Austro-Ugarske, u Kraljevini SHS 1923. godine imala je dohodak po stanovniku od 2831 Dinara. Istodobno su Hrvatska i Slavonija imale 3681 Dinara, a Slovenija bila je najrazvijenija s više od 4000 Dinara dohotka po stanovniku. Pored statističkih izvora koje navodim u svom radu još uvijek mi se uglavnom čine pouzdanim podaci koje navodi Miro Mirković, Ekonomska struktura Jugoslavije 1918–1941, Zagreb, 1950. ili Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb, 1962.
35 Usp. Franko Mirošević, Počelo je 1918. Južna Dalmacija 1918–1929, Zagreb, 1992.
36 Usp. A. Jakir, Dalmatien, str.103, gdje npr. navodim napad jugoslavenskih nacionalista na uredništvo novina „Jadran“, na „Tiskarsku zadrugu“, „Leonovu tiskaru“ i paljenje „Hrvatske riječi“ u noći između 29. i 30. 3. 1921. Vidi i str. 362–380 gdje je opisano djelovanje organizacija kao što su bile: Jugoslavenska narodna obrana, Jugoslavenska akcija, Jugoslavenska nacionalna omladina i Jugoslavenski sokol. ORJUNA, čije su duhovni predvodnici u Dalmaciji bili Berislav Anđelinović, odvjetnik Krstulović, Edo Bulat, Marko Nani i Ljubo Leontić, mi se čini točno opisana kao jedna vrste fašističke organizacije, usp. Ivan Avakumović, „Yugoslavia’s Fascist Movements“, u: Peter F. Sugar (ur.), Native Fascism in the Successor States. Santa Barbara, 1971, str. 135–143.
37 Usp. Jakir, „Dalmatien“, str. 368 gdje navodim različite brojeve Orjunaškog glasila Pobeda iz dvadesetih godina kao i Splitski almanah i adresar za 1925. godinu, Split, 1926, 286. Vidi i Nikola Pulić, Sinovi Orjune. Zagreb, 1971. i Branislav Gligorijević, „Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA)“, Zbornik Istorija XX. veka, Beograd, 1963, str. 320–322. Više o ideologiji ORJUNE vidjeti u: Stevo Đurašković, „Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna)“, ČSP, br. 43/2011, str. 225–247.
38 Usp. Ljubić Lorger, nav. dj., str. 33–48, ovdje 36. prema Branislav Gligorijević, „Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA)“, Zbornik radova V. Istorija XX veka, Beograd: Institut društvenih nauka, Odelenje za istorijske nauke, 1963, str. 320.
39 Ljubić Lorger, nav. dj., str. 37.
40 Usp. Ljubić Lorger, nav. dj., str. 38.
41 Bosiljka Janjatović, „Karađorđevićevska centralizacija i položaj Hrvatske u Kraljevstvu (kraljevini) SHS“, Časopis za suvremenu povijest, 1/1995, str. 55–76.
42 Usp. Toma Jančiković, Hrvati u izborima 11. prosinca 1938, Zagreb, 1939.
43 Vidi izvještaje koje donosi Novo doba od 1936. godine i pisanje Hrvatskog dnevnika, Dalmatinskog Hrvata i Obzora.
44 Usp. pisanje Novog doba i rezultate izbora 1935. i 1938. godine u Dalmacije u: Jakir (1999), str. 421–426 i Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941, Zagreb, 1974.
45 Banovina Hrvatska, kao provizorij, nije definitivno riješila ni pitanje granica ni položaj srpske manjine. Institucije vlasti se nisu uspjele stabilizirati. Istodobno su je ugrožavali srpski ekstremisti pokreta „Srbi na okup“ ali i hrvatski, organizirani od strane Ustaša. Prvi nisu prihvaćali nikakvu pa ni najmanju autonomiju Hrvatske i zagovarali su Veliku Srbiju, dok drugima autonomija Banovine Hrvatske nije bila dovoljna i težili su ka potpunom odcjepljenju i zagovarali su ideju Velike Hrvatske. Autoritarne značajke vladavinskog poretka Banovine Hrvatske uklapaju se u, tada u Evropi dominantne, autoritarne režime. Usp. A. Jakir, „Dalmatien“, str. 427–447.