Iako nije obilježen ekstremnim nasiljem, u francuskom nogometu danas se događaju incidenti na svakom susretu 1. lige. Vidljivo je nasilje međutim najčešće ritualizirano, verbalizirano i neorganizirano, dok je sam čin fizičkog nasilja rijedak, iako redari često zaustavljaju navijače s palicama za bejzbol, pendrecima, električnim kablovima i drugim vrstama oružja. Posjedovanje i upotreba oružja za mlade je navijače simbolična na dvije razine. Prvo, posjedovanje oružja fascinira i valorizira, iako prvi cilj nije da se njime služimo, već da strašimo, i drugo, ono je stepenicu prema potencijalno težem i nekontroliranijem nasilju.
1. Francuski huligani: obični mladi ljudi. – Od 1995. do 2000. godine provodila se studija (Bodin, 1998, 1999 a/b, 2001) u kojoj je sudjelovalo 530 članova tvrde jezgre navijačkih skupina te 923 gledatelja klubova u Bordeauxu, Marseilleu, Parizu i Toulouseu. Bilo je to istodobno kvalitativno (u obliku razgovora i zapažanja sudionika) i kvantitativno (upitnici) istraživanje posvećeno »huliganstvu koje su otkrili sami počinitelji«. 70,5% onih koji su priznali da su sudjelovali u sukobima pripadali su tvrdoj jezgri. Taj postotak potvrđuje podatke Središnje obavještajne službe (Rouibi, op. cit.) ili izvješća Uprave za kriminal i pomilovanja (1998) iz kojih proizlazi da su članovi tvrde jezgre češće od drugih navijača bili upleteni u huliganska djela. Iz toga ipak nije moguće zaključiti da su svi navijači huligani i da se nasilno ponašaju, ili da su svi »nasilnici« i »osobe ekscesivnog ponašanja« navijači, ili pak poistovjetiti navijanje s nasiljem i ekscesima. No točno je da su nasilna djela i sukobi stvarni dio, doduše manji, njihovih aktivnosti.
Gledatelja je samo 29,5% (124) među »nasilnicima«. No nasilnici imaju slične karakteristike kao i navijači. 95,16% muškog je spola, 64,4% mlađe je od 25 godina, većina vrlo redovito dolazi na utakmice (76,6% na sve utakmice), 79,9% dolazi s prijateljima i smješta se uvijek na istom mjestu na stadionu – na navijačkim tribinama pokraj skupina navijača. Ti su podaci nalik onima o članovima tvrdih jezgri (91,2% muškarci, 67,6% mlađe od 25 godina i 86,2% dolazi na sve utakmice). Rezultati su u tom dijelu u skladu s uobičajenim čimbenicima koji se obično spominju pri objašnjavanju »običnog« prijestupništva u Francuskoj ili anglosaksonskog huliganstva: nasilje je mladenačko, muško i grupno.
No kako interpretirati rezultat da je više od 50% osoba koje su priznale da su već sudjelovale u nasilnim sukobima mlađe od 25 godina? Nalik studijama o delinkvenciji ili podacima o stopi pritvora vezanih uz zločine i kaznena djela koje svake godine objavljuje Ministarstvo pravosuđa, udio mladih (adolescenata i mladih odraslih) u huliganskim djelima veći je od udjela u populaciji. Nije li riječ o tautologiji? Nogomet je sport koji privlači mladu publiku, mladi se okupljaju u navijačke skupine zbog atmosfere i zajedničkih interesa, navijači su odgovorni za huliganska djela; ovaj je oblik nasilja prisutniji u nogometu nego u drugim sportovima. Postoji dinamika dobi. Osobe u dobi između 17 i 24 godine počinile su 56,8% nasilnih djela, a one starije od 40 godina samo 5,7%. Osobe mlađe od 17 godina koje postaju navijači počinju se ponašati agresivno tako što oponašaju druge, zbog želje za priznanjem i prihvaćenjem od strane starijih, jer brane vrijednosti grupe. To im također može omogućiti da postignu bolji status u sklopu tvrde jezgre pojedine grupe. No nasilno ponašanje mladih može se objasniti i njihovim odnosom prema normama. Mladi se manje pridržavaju normi i pravila nego odrasli, oni tek s godinama postupno usvajaju norme i uloge odraslih (Galland, 1997). Toleriraju fizičko nasilje i manje ga osuđuju nego odrasli, sve dok se u agresiji ne počne koristiti oružje (Roché, 2001) Ova analiza potvrđuje mnoge priče iz života navijača: »S 20 godina radio sam nevjerojatne stvari, bacali smo kamenje na autobuse s navijačima, išli smo u Strasbourg s bejzbolskim palicama, po cijelom gradu tražili smo protivničke navijače... Istina, kad bolje razmislim, pitam se kako sam mogao to sve napraviti! Zbilja nisam smio! No istina je da smo vjerovali u to, branili vrijednosti grupe. S godinama sve postaje manje važno, a i svi s kojima sam bio sad su oženjeni, imaju sređen život, više to nije to. Dok smo bili mlađi, voljeli smo se smijati, radili smo svakakve gluposti, najveći je car bio onaj koji ih je napravio najviše...« (S., vođa Ultramarines Bordeaux 85, intervju iz 1997. godine). Kao i kod prijestupništva većinu huliganskih djela počine muškarci. Ovdje je također riječ o tautologiji jer je nasilje grupno, a grupe u velikoj većini čine muškarci.
Pitanje društvene uvjetovanosti puno je manje evidentno. Profil zanimanja huligana pokazuje da nisu svi na društvenoj margini. 39,21% huligana oba spola jesu učenici ili studenti, a 83,7% huligana je zaposleno.
Očevi 37,8% »nasilnih učenika i studenata« zaposleni su na čelnim mjestima. Ta je brojka viša od državnog prosjeka (35,7%; podaci Ministarstva obrazovanja, 2000). Roditelji petine huligana, njih 21,3%, obavljaju poslove sa srednjom stručnom spremom, a samo u 3% slučajeva najmanje je jedan roditelj nezaposlen. 67,5% takvih osoba ima višu stručnu spremu ili su na trećoj godini fakulteta. U kategoriji »učenika i studenata« ne postoji nikakva »pogreška« u društvenoj strukturi koja bi ih mogla navesti na nasilno ponašanje.
Udio kategorije »nezaposlenih nasilnika« dvostruko je veći od udjela u uobičajenoj populaciji na nogometnim utakmicama. No samo mali dio njih čine društveni marginalci u prekarnoj situaciji. Najveći dio (71,17%) pripada kategoriji osoba u dobi između 17 i 25 godina koje posjeduju diplomu te traže prvo zaposlenje. Njihovi roditelji nisu socijalno isključene osobe. Činjenica jest da je ova studija rađena između 1995. i 1998. godine, u vrijeme kada je nezaposlenost bila velika. Stopa nezaposlenosti mladih te poteškoće u pronalaženju prvog zaposlenja veće su u razdoblju krize no u razdoblju gospodarskog rasta.
Naravno da »zaposleni nasilnici« nisu homogena skupina. Treba ipak primijetiti da su njih 12 trgovci i direktori poduzeća, 41 pripada kategoriji čelnika i intelektualnih zanimanja, a 30 obavlja poslove sa srednjom stručnom spremom. Zajednička točka nije dakle pripadnost siromašnom društvenom sloju, već nasilničko ponašanje pojedinaca koji dolaze iz različitih društvenih slojeva. To što je netko zaposlen ne znači nužno da je zadovoljan na poslu. Neki se mogu osjećati izgubljeno ili razočarano ograničenošću napredovanja u društvu, nesigurnim nastavkom karijere, vlastitim ili obiteljskim nazadovanjem u društvu. Navedena je studija nedostatna jer se ne bavi eventualnim prijašnjim zaposlenjima tih osoba. Ukazuje na dvije glavne zajedničke značajke: 88,2% čine muškarci i 74,9% mlađih od 27 godina. Ovi podaci potkrepljuju one vezane uz »obično« prijestupništvo, a ukazuju na to da se delinkvencija i devijantna ponašanja ne mogu objasniti isključivo socijalnom marginalizacijom. Ona je samo jedan od čimbenika rizika. Jedino u slučaju »kad se nagomilaju socijalni problemi – niski prihodi obitelji, derutni smještaj i četvrt, mnogobrojna obitelj – pojavljuje se statistički važna korelacija između siromaštva i delinkvencije«.22 Rezultati ove studije uvelike se razlikuju od anglosaksonskih studija u kojima se koriste policijske statistike, u njoj je riječ o »nasilju koje su priznali sami počinitelji«.
2. Dodatni čimbenici: uloge i motivacije nasilnih navijača i gledatelja. – Bezuvjetna i pristrana podrška momčadi, gdje nema fair-playa i kada je jedini cilj pobjeda, dovodi do želje da se ima ključna uloga u rezultatu utakmice. Redovito sudjelovanje na utakmicama važna je značajka navijanja i odražava angažman navijača. Motivacije gledatelja i navijača te način na koji žele sudjelovati u utakmici simbolički su izraz navijanja i time se može djelomično objasniti zašto pribjegavaju nasilju u trenucima kada su uznemireni i razočarani rezultatom te se na neki način osjećaju poniženi.
Uloge i motivacije odlučujuće su za sudjelovanje u sukobima. Nasilje je povezano sa željom za pobjedom i za igranjem važne uloge u pobjedi. Nasuprot tome, onima koji ne sudjeluju u nasilju – rezultat nije važan. Oni dolaze da bi prisustvovali dobroj predstavi i ne misle da igraju ikakvu važnu ulogu u pobjedi momčadi.
Te su vrijednosti vrijednosti skupine, pristranih navijača, no one su bez sumnje bitan dio sporta i društvenih slojeva koji čine publiku. Kako ne povezati želju za predstavom i dobrom igrom sa sportovima koji su bili osmišljeni kao »obrazovni«, poput košarke i odbojke, ali i ragbija koji je prema slavnoj izreci »sport propalica koji igraju aristokrati«? Nogomet se povezuje s radničkim slojem i kulturom, iako prethodne analize publike stvaraju nešto drukčiju sliku. Iako danas nestaju razlozi da se iz njega isključe pripadnici vladajuće klase, više no i jedan drugi sport nogomet je simbol vrijednosti integriranja u društvo i demokratskog ideala. On veliča zaslugu, uspjeh u društvu i činjenicu da »bilo tko može postati netko«. Zbog svih tih razloga na nogomet se ne može gledati kao na običnu predstavu u kojoj postoji »distanca od uloge«. Taj spektakl mora završiti pobjedom, tj. promocijom i uspjehom u društvu određenog sloja, grada, regije ili nacije. Uloge i motivacije također su uvjetovane dobi i društvenim slojem. Navijačke su strasti ono što publiku jasno dijeli na »mladu« i »staru«. Održati distancu u odnosu na ulogu lakše je za starije te u profesionalnom i u društvenom smislu uspješne osobe, one kojima nije potrebna nogometna utakmica i pobjeda ekipe da bi izgradili uvažen i prihvaćen identitet. Mladost je razdoblje »psihosocijalne latencije«23 i osamostaljivanja u kojem se može javiti želja za sudjelovanjem u velikoj avanturi navijanja. Entuzijastično i ekscesivno ponašanje mladih često je za njih igra ili izazov, što je potaknuto pripadnošću grupi ili kao izraz želje za samoostvarenjem. No to od njih ne čini »opasan sloj društva« te se korijeni huliganstva trebaju tražiti u logici ekscesivnosti i pripadanja zajednici.
3. Utjecaj sportske predstave. – Navijači rijetko povezuju predstavu (igru, rezultat, ponašanje igrača...) s nasiljem u kojem ponekad sudjeluju. Iako priznaju da su ponekad razočarani i iživcirani utakmicom kada imaju osjećaj da se igrači ne bore, da je sudac loš ili pristran, ili kad igrači i klupa osporavaju odluke sudaca, uzbuđenje koje iz toga proizlazi ne može objasniti samo nasilje. Osporavanje suđenja ili igre protivničke momčadi nije ništa drugo nego simboličko nasilje usmjereno na nevinu žrtvu, što je način da se publika obrani od napada. Praćenje događaja tijekom triju sezona od 1994–1995. do 1996–1997. godine pokazuje da ne postoji nikakva logična veza između incidenata koje je zabilježila policija te važnosti i rezultata utakmica. Važnost utakmice za navijače (ostajanje u ligi, ispadanje, kvalifikacija za Europski kup) nema nužno za posljedicu nasilno ponašanje. Na utakmicama u kojima se odlučuje o ispadanju incidenti su relativno rijetki. Nasuprot tome incidenti su s drugim klubovima brojniji, i to posebno u slučaju poraza kod kuće, ako je samo jedna od momčadi u opasnosti od ispadanja. Učestalost i broj incidenata mnogo je veći na kvalifikacijskim utakmicama za Europski kup nego na utakmicama koje odlučuju o ispadanju. U utakmicama za Europski kup sve je izmiješano, i potencijalna kvalifikacija, i dugogodišnje sportsko rivalstvo, i povijest odnosa među klubovima, klubovi koji se bore za prvo mjesto imaju već dugi niz godina najbolje momčadi.
Analiza broja incidenata zabilježenih svake godine pokazuje da velik broj sukoba ne odražava ni natjecateljsku logiku ni nepravdu koju, s razlogom ili ne, osjećaju navijači.
1. Ekscesi. – Postoje dakle drugi razlozi koji su vezani uz samo navijanje. U nogometu se strasti bude lakše nego u drugim sportovima. Razlog tome jest prije svega dob. Mlada publika vrlo je vezana za klub te utakmice proživljava strastveno i bez ograničenja. No taj entuzijazam nije ni psihološka regresija ni frustracija zbog neostvarene sportske karijere. Vrlo se mali broj navijača poistovjećuje s igračima, njih prije doživljavaju kao plaćenike. No često rivalstvo između skupina prati rivalstvo između klubova. Najveći sportski klubovi imaju i najveći broj navijačkih skupina i navijača. U Parizu je u sezoni 1998–1999. bilo 14 skupina s ukupno 8.000 članova, a u Marseilleu 9 skupina s 18.000 navijača. Najveće su momčadi također one s najvećim brojem incidenata ili zabrana pristupa na stadion. Takvo se navijanje izgradilo imitacijom, no razvilo se zbog antagonističke naravi natjecanja. Kvaliteta sportske igre i rezultati stvorili su navijače koji žive svoju strast i angažman za klub. Navijači amblemima grada i regije, parolama na transparentima poput »ponosni što smo iz Marseillea«, »zauvijek iz Bordeauxa« te različitim simbolima pokazuju svoju privrženost, pripadnost i svoj uspjeh. Njihova je privrženost neumjerena. Poistovjećuju se s gradom, regijom, klubom i momčadi, no isto se tako poistovjećuju sa sportskim klubom u koji su upisani ako je riječ o medijski dobro praćenom sportu u kojem se postižu vrhunski rezultati. Klub je nositelj njihovih nada i njihova entuzijazma, klub mora pobijediti jer je pobjeda kluba i njihov osobni uspjeh. Pristupanje ultras navijačkim skupinama podudara se s krajem adolescencije, posebnim razdobljem obilježenim sukobima s obitelji, integracijom u društvo te izgradnjom osobnog identiteta odrasle osobe »u dvostrukom smislu te definicije: svog vlastitog identiteta i identiteta drugoga«.24 Biti navijač kluba koji je osvojio Europski kup ili onog koji je osvojio francusko prvenstvo pomaže u stvaranju pozitivnog identiteta u vlastitim očima i u očima drugih. Ne radi se više o omiljenoj razbibrizi, navijanje prelazi u sveobuhvatnu strast koja zaokuplja svaki trenutak slobodnog vremena, oduzima vrijeme posvećeno studiju, pa čak i poslu. Postaje stil života i označava pripadnost određenoj zajednici. Kod ultrasa nema govora o druženju s drugim skupinama, kao što to na primjer može biti slučaj u košarci. Skupine ultrasa definiraju se antagonističkom akulturacijom, neprestano se uspoređuju s drugima i žele se razlikovati od ostalih skupina. Međusobno odmjeravanje to je potrebnije što su skupine bliže i sličnije. Identitet skupine i njezina jedinstvenost jača stalnom valorizacijom in-grupe i devalorizacijom i stigmatizacijom out-grupe. Ocrnjivanje i pridavanje ženskih svojstava suparničkim navijačima u pjesmama društveni je proces koji pomažu izgradnji grupe prema principu sličnosti i razlika. Natjecanje je dvostruko: odvija se na terenu i na tribinama. Navijači žele biti najbolji, osmisliti najljepše koreografije, najbolje pjevati, navijati i bodriti svoju momčad, biti najbrojniji i na takav način sudjelovati u pobjedi na terenu. Razdvajanje navijača sprečava bliskost i poštivanje drugog te potiče antagonizme. Te su mjere ponekad nepotrebne zbog malog broja gostujućih navijača. No isključujući ikakvu mogućnost zajedništva, oni odbijaju dijalog, koji je negacija nasilja. Odbijanje dijaloga potrebno je za izgradnju identiteta jer se identitet »gradi suprotstavljanjem«. Identitetska sličnost pojedinih zajednica nameće različitost i suparništvo, koji su ponekad praćeni nasiljem. Takvo je navijanje strastveno u fenomenološkom smislu riječi, no i u značenju zločina iz strasti kako ga definira Dufour-Gompers – »kad je (ljubavnička) strast prisutna sa svim svojim elementima prevare, ljubomore, priznanja, napuštanja, srdžbe, nekontroliranih i preuveličanih reakcija, impulzivnih činova [...]« (op. cit. 96) – kada se klubovi navijača nadmeću, sukobljavaju, žele biti nadmoćni na tribinama te ponekad pribjegavaju nasilju. Huliganstvo zato treba shvatiti kao eksces strastvenog navijanja. Time se ne otvara ponovno rasprava o strasti i nerazumnosti, već se u tom strastvenom odnosu prema skupini i klubu, u borbi između razuma i bezumlja, pokušava objasniti društvena i povijesna dinamika određenih zločina.
2. Formiranje skupina: od širenja do suparništva. – Navijačke skupine počele su se osnivati s početkom profesionalizacije nogometa. Epopeja kluba Saint-Etienne bila je pokretač za druge francuske klubove te je potakla veliko zanimanje publike. Stadion u Saint-Etienneu tada dobiva nadimak »Zeleni kotao« da bi se dočarao entuzijazam i oduševljenje publike za klub čiji je simbol bila zelena boja. U istom razdoblju čelnici velikih industrijskih tvrtki počinju postupno osvajati nogomet. Nogomet postaje sredstvo za političku i gospodarsku promociju čelnika, gradova i regija. Francuski klubovi poput britanskih nastoje privući što veći broj gledatelja da bi tako povećali prihode i stekli povjerenje investitora i medija čiji interes za nogomet raste.
Sudjelovanje francuskih klubova u međunarodnim natjecanjima na najvišoj razini potaknulo je razvoj nogometa pružajući kvalitetnu igru te privuklo mladu publiku koja se sve više poistovjećuje s klubom i sportskim herojima koji simboliziraju zaslugu, uspjeh u društvu te predstavljaju svoj grad i svoju regiju. Osnivanje Ultrasa iz Marseillea (1984) i Ultrasa iz Bordeauxa (1985), navijačkih skupina klubova koji su predvodili francusku nogometnu scenu u razdoblju od 1980. do 1990. godine i bili praćeni na gostovanjima po cijeloj Francuskoj, dovest će do stvaranja ultras pokreta u Francuskoj. Interes mediji za taj fenomen raste te ga oni i potiču izvještavanjem o šarolikim tribinama koje su prepune navijačima. Svaka skupina imitira drugu zbog želje za društvenim priznanjem, zbog sportskog suparništva, želeći tako pokazati da je i ona sposobna, brojnošću i ljepotom koreografije, bodriti svoj klub na isti način kao što to čine navijači Bordeauxa i Marseillea. Nije li to legitimno kad sve svoje vrijeme i energiju posvećujemo klubu? Postupno se stvara neslužbena rang-lista navijačkih skupina te se suparništvo među skupinama rađa iz tog natjecanja u pružanju najbolje podrške svojoj momčadi.
3. Koreografije i teritoriji kao dio suparništva među skupinama. – U navijanju je sve predmet rivalstva, želja da se navija za najbolju momčad s najboljim igračima, želja za sportskom nadmoći i dobivanjem neslužbenog statusa najbolje, najnasilnije, najbrojnije ili najnepobjedivije skupine, a koreografije na tribinama ono su što navijačima daje najveću prepoznatljivost. Navijači postupno zauzimaju i prisvajaju tribine na vrhovima stadiona, tzv. virages, koje postaju teritoriji jasno određenih granica, otvoreni svima, no svi koji se tu smjeste, moraju obvezno sudjelovati u koreografijama. Teritoriji i koreografije označeni su velikim transparentima s imenom i simbolima skupine. Koreografije postaju dokaz sposobnosti organiziranja, okupljanja velikog broja ljudi da bi se osmislile goleme freske s listovima papira ili prekrile navijačke tribine transparentima u obliku dresa kluba i u njegovim bojama. Od tog trenutka predstava postaje igra s ulozima. Treba se prije svega pokazati na domaćem terenu, dokazati da smo bolji te spriječiti protivničku skupinu krađom materijala, glasnijim pjevanjem itd. da organizira svoj show. Koreografija postaje rivalstvo, čin provokacije, postaje pitanje časti krađa transparenata i drugih rekvizita. No podjela tribina na teritorije izvor je mnogih drugih sukoba. Sva mjesta nemaju istu vidljivost te se ponekad vode sukobi za prevlast na navijačkoj tribini. Primjer tomu je tučnjava u kojoj su se sukobile dvije marsejske skupine na sjevernoj navijačkoj tribini u Bordeauxu 1998. Osim identitetskih razmirica tih dviju skupina uzrok tučnjavi bio je neuspjeli pokušaj Ultrasa da izguraju Winnerse s južne navijačke tribine marsejskog stadiona. Dok su pripadnici tvrde jezgre Winnersa bili u Belgiji da »bi priskočili u pomoć« svojim kolegama iz Standarda iz Liègea, Ultrasi su pokušali zauzeti njihov vidljiviji teritorij smješten na višim tribinama. Pozornošću redara i čelnika izbjegnuta je odmazda tijekom više tjedana, no sukob je na kraju izbio u Bordeauxu. Mnogi okršaji proistječu iz teritorijalnih logika i prethodnih događaja koji se ponekad provlače tijekom nekoliko sezona.
4. Huliganstvo je igra. – Huliganstvo je igra u dvostrukom smislu, svojevrsna zafrkancija mladih navijača koji u gužvi pronalaze bliskost i dionizijsko oslobađanje energije, ali i »precizan mehanizam s pomoću kojeg pojedinci strukturiraju svoje odnose vlasti«.25 Tu više nije riječ o zabavi, već o odnosu u kojem se želi postići nadmoć nad drugim.
Sitna, bezopasna djela, nalik osornom ponašanju u svakodnevnom životu, često su uvod u mnogo jače sukobe. U kriminologiji govorimo o domino efektu (Skogan, op. cit.). Navijači provociraju svoje protivnike iz zaigranosti, iz želje za pokazivanjem nadmoći. Guranje, zviždanje, sve može poslužiti za omalovažavanje i zastrašivanje suparničkih navijača. Dolazak protivničkih navijača doživljava se kao izazivanje, treba im pokazati da su na »našem teritoriju«. Film Identity Document P. Davisa iz 1998. godine vrlo dobro opisuje taj mehanizam na primjeru jurnjave za navijačkim autobusom. Vrlo često skupine ophode grad u potrazi za onima koji idu na utakmicu. Cilj je prosuditi protivnika, procijeniti njegovu snagu i brojnost, preplašiti ga i nagnati u bijeg. U francuskim gradovima navijači se dočekuju i ispraćaju ponekad vrlo daleko od stadiona. Katkad napetost raste i cilj više nije samo unijeti nervozu među protivničke navijače, već ih zastrašiti nasilnim ponašanjem. Omiljena je igra pariških navijača zasipanje kamenjem protivničkog autobusa na ulazu u grad, u Bordeauxu napadaju navijače i skidaju im odjeća i simbole. Gostovanja su izvor opasnosti i sukoba te način da se drugom pokaže snaga i moć, da nas nije strah doći na njegov teritorij. U pitanju je i brojnost. Marsejski navijači mogu mobilizirati od 1.500 do 2.500 osoba za put u Pariz, no sve druge skupine ne mogu okupiti više od 100 do 500 osoba za neko gostovanje. Oni koji idu u goste brojčano su uvijek slabiji, što povećava opasnost. No izvjesiti na protivničkom stadionu zastavu ili transparent s imenom skupine, pitanje je časti. Uzrok je sukoba dakle u izgradnji i afirmiranju identiteta. Vodi se stalna borba za mjesto na neslužbenoj rang-listi ultras navijača, bilo da skupine žele postići priznanje ili opovrgnuti trenutni plasman. »Taj Top 50 francuskih ultrasa ne postoji u stvarnosti [...] uspostavila se određena hijerarhija, koju se stalno dovodi u pitanje [...] Općenito je prihvaćeno da su navijači Marseillea na vrhu [...]. Skupine momčadi koje su prešle iz 2. u 1. ligu žele pokazati da su na visini [...] žele se iskazati, pa i nasilničkim ponašanjem ako je potrebno. No ideal skupine koja si želi osvjetlati obraz u ovom paralelnom prvenstvu jest izlet na stadion Vélodrome u Marseilleu« (Broussard, op. cit., 198–199). Bez obzira na to što gostovanja mogu biti opasna, važno je posjetiti druge klubove i navijače, posebno one koji su poznati po kvaliteti koreografija ili broju članova. U toj potrazi za priznanjem snaga skupine mjeri se po sposobnosti pokretanja velikog broja navijača, izvođenja koreografija u gostima (pjevanje, zastave itd.) te je važno jedinstvenošću na svim razinama, kulturnoj i sociološkoj, potvrditi svoju prisutnost. Domaće skupine te akcije doživljavaju kao provokacije i uvrede koje se, po logici časti i premoći, moraju oprati. Tako nakon utakmice vođe »pozivaju na utrku« (gonjenje protivničkih navijača da bi im se skinuli simboli, istuklo ih se...). Svaka skupina ima svoj muzej u kojem su izloženi trofeji osvojeni prilikom sukoba s policijom ili suparničkim navijačima (kacige policajaca, simboli, jakne bombersice, šalovi, transparenti itd.). Na sljedećoj utakmici ti se trofeji izlažu na tribinama zbog provokacije i pokazivanja nadmoći, kao što su se nekad plemići krasili grbovima onih koje su pobijedili i podčinili. Malo-pomalo pokreće se domino efekt. U povratnoj utakmici navijači će se okupiti u što većem broju, da pokažu svoju snagu i osvete se za uvredu, oni kojima je bio ukraden transparent ili važni simboli doći će ojačani i naoružani da bi ih povratili. I tako se otvara začarani krug provokacija, odgovora na provokacije, osveta, tako se potiče prijelaz s pretjeranog iskazivanja strasti na ekscesivno strastveno navijanje – huliganstvo. Riječ je o pravoj vendeti jer se osveta izvršava u bezvremenskom prostoru i nad svim članovima obitelji/skupine te je u potpunom nesrazmjeru s počinjenom pogreškom. Nitko više ne zna točno koji su uzroci tih sukoba ni tko je uistinu započeo, no uvijek je to onaj drugi, neprijatelj. Organizacija kaznenih i osvetničkih ekspedicija važan je konceptualni pomak, prijelaz sa spontanog nasilja (uvrede, provokacije, udarci) na smišljeno i organizirano nasilje. No i jedno i drugo je nasilje huliganstvo, jer je drugo posljedica prvog. Oružano nasilje koje vidimo samo je rezultat i vidljiv dio velikog broja beznačajnih čarki koje tako često zanemarujemo.
1. Nasilje i kultura skupina. – Nasilje međutim ima i druge funkcije. Ono jača jedinstvenost skupine razlikovanjem od drugih i prisiljava ju da izabere između jedinstva, da se obranila, ili bijega i raspada. Time nasilje, poput razigrane podrške momčadi, postaje element kulture svake skupine. Skupina je u mnogim vidovima obitelj, povlašteno mjesto socijalizacije, a za neke i utočište u trenutku izlaska iz adolescencije. Jedan od vođa South Winnersa (jedne od najnasilnijih skupina u Francuskoj) kaže kako njegova skupina pomaže mladima da se strukturiraju i kanaliziraju svoju agresivnost. Svatko dobiva zadatke, uči solidarnost, poštovanje, uzajamnu pomoć, vjernost. Skupina igra važnu ulogu u borbi protiv nejednakosti i socijalne marginalizacije. Stadion je samo završna etapa navijanja. Prostorije skupine mjesto su susreta i druženja, stvaranja prijateljstva. Lokalni i regionalni identitet valorizira se s pomoću fotografije grada, kluba i skupine, a ističe se također pripadnost nekoj specifičnoj kulturi, primjerice okcitanskoj. Te zajednice mladima daju smjernice. Nasilje je integrirano u vrijednosti skupine, njezine specifičnosti, povijest, podvige, biografiju vođa. Antagonizmi se uče i prenose. Vođe održavaju suparništvo te jednostavno sportsko rivalstvo postupno degenerira i pretvara se, koristeći se svojevrsnim mitovima o postanku, u rivalstvo među grupama koje potiče dugovječnost i jedinstvo skupine. Priče o nasilnim djelima naravno da su iskrivljene i subjektivne, skupina uvijek pobjeđuje bez obzira na broj i reputaciju napadača, jer uvijek su oni drugi ti koji provociraju i napadaju. Objektivnost je u potpunosti odsutna u izgradnji identiteta skupine i osobnog identiteta. On je nužno pozitivan i valorizirajući, skupina je uvijek najodvažnija u akciji, a »uspjeh se puno više ističe od neuspjeha«.26 Neki mladi navijači tako razvijaju neprijateljstvo i mržnju prema protivničkim navijačima, a pritom ih poznaju samo kroz vrlo pristranu povijest sukoba. Unutar većine grupa razvija se supkultura nasilja i sukoba, slična »supkulturama prijestupnika«.27 Ona nema svrhu, loših je namjera jer izaziva i želi naštetiti, negira ustaljene norme, traži trenutno zadovoljenje, poput boljeg mjesta na neslužbenoj rang-listi skupina, jača samostalnost i jedinstvo skupine poticanjem osjećaja pripadnosti te većeg angažmana članova. Huliganstvo je dakle sastavni dio navijanja. To ne znači da se navijanje može poistovjetiti s nasiljem, no nasilje je uključeno u funkcioniranje i viziju budućnosti tih zajednica.
2. Politika na tribinama. – Osjećaj pripadnosti određenoj političkoj struji učvršćuje »nasilne supkulture«. Bromberger smatra da je ta pripadnost prije deklarativna no stvarna te da je sredstvo razlikovanja skupina u kulturnom i identitetskom smislu, način da grupa iskaže svoj antagonizam te način da se i pojedinci istaknu. No ponekad je ona stvarni produžetak neke političke stranke. Skupine se tako iskorištavaju za približavanje mladima sa željom da ih se pridobije za određene političke ideje. Le choc du mois, časopis stranke ekstremne desnice Front national, veličao je navijačku skupinu PSG-a Kop de Boulogne suprotstavljajući ju policiji tadašnje ljevice na vlasti (Mignon, 1995). U razdoblju od 1980. do 1995. godine na tribini »Boulogne« stadiona Parc des Princes često su se pojavljivali keltski i kukasti križevi, na južnoj navijačkoj tribini stadiona Vélodrome (South Winners) vješali su »A« kao »anarhija« i slike Che Guevare, a znalo se dogoditi da u Francuskoj, kao i u Rimu, budu izviždani crni protivnički navijači. Takve političke izjave i geste ne treba shvatiti doslovno, ali treba ih uzeti u obzir jer one mogu biti razlog sukobima između skupina dvaju protivničkih klubova (npr. Marseille i Pariz), dviju skupina istog kluba (South Winners i Commando ultra marseillais) te povod savezima ili animozitetima između klubova (navijači Chateaurouxa, Pariza i Strasbourga protiv Marseillea). Politika ovdje potiče nasilje, uvlačeći u sport elemente koji mu ne pripadaju. Iskazivanje ljevičarske pripadnosti u većoj je mjeri fiktivno. Prilikom stvaranja ultras skupina militantnost članova, njihova želja za neovisnošću i osamostaljenjem od obitelji, suprotstavljanje roditeljskom autoritetu i stvaranje osobnog identiteta, najčešće je mlade navijače približilo anarhističkoj ideologiji. Za Roumestana najvažniji je politički aspekt kod Winnersa primjena u praksi vrijednosti zajednice: solidarnost, odbijanje stvaranja znatnijeg profita, financijska pomoć i drugi oblici pomoći članovima. Ultrasi se time razlikuju od navijača koji funkcioniraju prema britanskom modelu. Paris-Saint-Germain klub je pod najvećim utjecajem tog modela koji se prvi put pojavio u Francuskoj na stadionu Parc des Princes 1987. godine na poticaj skinheada S. A., pripadnika Revolucionarne nacionalističke mladeži (Jeunesse nationalistes révolutionniares), člana udruge pod nazivom Treći put (Troisième voie). Ta politička grupica uvelike je utjecala na Kop de Boulogne, a S. A. osnovao je 9. prosinca 1989. Pitbull kop koji je bio inicijator mnogih sukoba, ekscesa te ksenofobnih i pronacističkih parola u tolikoj mjeri da je »crvena« tribina »Boulogne« nakon susreta PSG – Strasbourg 16. siječnja 1993. postala »politički i ideološki usklađena i homogena. Zatvoren prostor pun je hipermotiviranih aktivista koji ne nalikuju nogometnim navijačima, nema ni transparenata ni animacije. Samo su istaknute zastave »Južnjaci (Sudistes)« i »Ordre Nouveau (Novi poredak)«. Ta je tribina u potpunosti obojena u sivo i crno. Pojedine osobe na tribini pripadnici su redarske službe jedne političke stranke« (Rouibi, op. cit., 4). Nakon pobjede PSG-a u Kupu pobjednika kupova, tijekom predstavljanja trofeja navijačima, dogodili su se žestoki rasistički i ksenofobni ispadi. Navijači s tribine »Boulogne« nagrnuli su na teren i napali navijače s tribine »Auteuil« »prije svega one ›obojene‹« (L’Équipe, 10. svibnja 1996). Sociološki gledano, ako se poslužimo tipologijom Wiewiorke (1998), političko i rasističko nasilje u PSG-u kombinacija je dominacije i segregacije, a ne izraz osiromašenja određenog sloja društva. »Osnivači Kop de Boulogne, posebno skinheadsi, dolaze iz viših slojeva društva (obitelji odvjetnika i sl.)« (Mignon, 1995, 31). U drugim klubovima broj bandi skinheadsa s nacističkim i ekstremno desničarskim idejama toliko je malen da izbjegavaju sukobe s ostalim skupinama. »Višeetnički«28 sastav većine skupina i članak 1. zakona Alliot-Marie vjerojatno su spriječili jače širenje nacionalističkih i rasističkih ideologija. Te su ideologije vidljive po načinu oblačenja na tribinama. Martensice s bijelim (shinheadsi) ili crvenim (redskinsi) uzicama, tamnoplave ili crne bombersice (skupine ekstremne desnice), preokrenute bombersice s vidljivom narančastom podstavom (skupine ekstremne ljevice), orlovi i slova »A« sašiveni na rukavima, sve su to znakovi raspoznavanja ili pripadnosti koji se doživljavaju kao provokacije i koji doprinose začaranom krugu, što smo ga ranije opisali. Hinjena ili stvarna takva iskazivanja političke pripadnosti naglašavaju različitosti kultura i jačaju antagonizme.
3. Ultras skupine: od navijanja do devijantnih supkultura. – Pretvaranje navijanja u nešto više od same podrške klubu, pa i one pristrane i bezuvjetne, navodi nas na to da postavimo sljedeće pitanje: Je li navijanje dionizijska supkultura slavlja i veselja ili pak proizvod devijantne supkulture? Becker smatra da se devijantno ponašanje ne smije doživljavati kao jednostavno odstupanje od ustaljenih pravila. Društvo je ono koje neka ponašanja definira kao nenormalna (labelling theory, teorija etiketiranja). Zbog predrasuda i vrijednosnih sudova, ali i zakona o njima, navijače se učestalo opisuje kao osobe nenormalnog ponašanja. Njihov način života smatra se marginalnim, znači nenormalnim. No problem ne leži u imenovanju, već u praksi, svojevrsnoj karijeri. Možemo li među navijačima razlikovati povremene huligane i one za koje to postaje stil života? Da bismo na to odgovorili, trebalo bi analizirati proces započinjanja takvog devijantnog ponašanja. Beckerov sustav analize savršeno odgovara navijanju. Za njega devijantno ponašanje započinje u sklopu kolektivnog djelovanja, sudjelovanjem u devijantnoj skupini, interakcijama i stjecanjem iskustava. U takvu okružju pojedinac će postupno pronaći zadovoljstvo te naučiti kako činiti devijantna djela s najmanjim mogućim posljedicama. Naučit će kako igrati različite uloge i zauzimati određene pozicije i tako početi graditi svojevrsnu karijeru.
Što je s navijačima u svemu tome? Određeni elementi analize pomažu nam da shvatimo kako su ustrojene takve navijačke skupine. Prvi je element vrlo čvrsta strukturu ultrasa (v. poglavlje IV. Navijači i navijanje), koja počiva na poštovanju novih članova prema starijima i karizmi vođa.29 Drugi element jesu posebni simboli prišiveni na rukavima koje u nekim skupinama nose pripadnici tvrde jezgre. Kod Winnersa primjerice samo članovi tvrde jezgre nose bombersice. Treći element analize jest važnost tajnosti. Nitko ne objašnjava kako se postaje članom tvrde jezgre, ili to čini vrlo neodređeno i uvijeno, npr. treba se dokazati, znati braniti vrijednosti grupe... Često nam se događalo da se za vrijeme intervjuiranja novih članova u vezi s tim pitanjem u razgovor uključe stariji članovi, skrenu ga u drugom smjeru i izazovu šutnju kod naših sugovornika. Četvrti je element pitanje pristupanja skupini. Kako se primaju novi članovi? Na to se pitanje uvijek dobiva isti dvosmislen i neodređen odgovor: dokazivanjem! Winnersi razlikuju upis i integraciju, članstvo u smislu plaćanja članarine te prihvaćanje nekoga kao zaslužnog člana u kojeg se može imati povjerenja. Pojedini čak govore da skupine organiziraju inicijacijske i integracijske rituale, pri čemu prvi obilježava ulazak u zajednicu, a drugi prihvaćanje. Zadnji element jest ponašanje vođa, tajnovito i na granici ilegalnosti; vođe provjeravaju svoje sastanke i sumnjičavi su prema svojim sugovornicima, potencijalnim neprijateljima.30 To je uobičajen način rada »tajnih društava«.31 Tajnost je sveprisutna te samo interpretirajući riječi, šutnju i djela, uspoređujući govore vođa raznih skupina, možemo shvatiti važnost nasilja u devijantnim supkulturama. Tajnost je integrirajući element koji omogućuje stjecanje povjerenja drugih članova i zaštitu grupe. Da bi bili integrirani u skupinu, novi se članovi moraju pridržavati pravila zajednice. Sva djela nisu devijantna. Treba biti prisutan cijelo vrijeme, sudjelovati u koreografijama, u njihovoj organizaciji, dolaziti što češće u prostorije kluba, uključiti se u život zajednice. Tek promatranjem obilježja vođa postajemo svjesni da su druga djela devijantna. Sve su to lideri s karizmom, koji su dokazali svoju odanost, hrabrost i angažiranost, pa su ih članovi zbog toga i izabrali za vođu. Sve vođe ultras skupina imaju još jednu značajku: svi su bili osuđeni prema zakonu Alliot-Marie: L. S. u Bordeauxu zbog bacanja kamenja na autobus, R. Z. i C. u Marseilleu za fizički napad, L. T. u Marseilleu za nasilje i ulazak na stadion s kombijem s dimnim bombama itd. Naravno njima se češće sudi jer su na odgovornim položajima, oni su prepoznatljivi. No je li nasilje i devijantno ponašanje način osvajanja mjesta vođe ili posljedica zakona te suparništva među skupinama? Odakle dolaze »trofeji« koji krase »muzeje« ultrasa? Rituali primanja po mnogočemu su agresivni. Sastoje se od sudjelovanja u sukobima, kaznenim ekspedicijama, krađama simbola i zastava te uništavanja prostorija protivničkih navijača na gostovanju. Treba donijeti dokaz, fotografije i videozapise sukoba koji se, kao primjerice u slučaju Ultramarinesa, pokazuju novim članovima i komentiraju. Navijači govore o svojim oružanim ekspedicijama, načinu skrivanja olovki-raketa u sendvičima, teleskopskih palica u kopljima zastava, o načinu na koji prolaze gradom s gumenim i bejzbolskim palicama, kako se skrivaju i organiziraju da ih ne bi uhvatili. Devijantno ponašanje jest povremeno ako je rezultat nekog nepredviđenog događaja prilikom kojeg pojedinci nemaju drugog izbora nego uzvratiti. To je slučaj s napadom na autobus s protivničkim navijačima. No ono se pretvara u način života kad postane igra koja se ponavlja kad god je to moguće, kad navijači u njemu nalaze zadovoljstvo i kad postane sredstvo ostvarivanja drugih ciljeva, kao što je napredak u hijerarhiji skupine ili napredak na neslužbenoj rang-ljestvici navijača. Supkultura navijača često je dvostruka i nestabilna: s jedne strane odražava snažnu pripadnost zajednici, a s druge je strane devijantna. Ravnoteža između tih dvaju suprotnih polova ovisi o raznim čimbenicima, poput vrijednosti i ideologije grupe, racionalnosti određenih sudionika, utjecaju »aktivnih manjina« te o posebnu kontekstu samog navijanja.
4. Od racionalnosti sudionika do utjecaja aktivnih manjina. – Ograničiti interpretacije na determinističku i holističku viziju, prema kojoj je nasilni navijač zarobljenik svoje pripadnosti i svoje uloge, počiva na previše ograničenoj poimanju sudionika. Iako huliganstvo karakteriziraju kolektivna i strastvena ponašanja (dimne bombe, guranje, provokacije, sukobi među skupinama), nasilni navijač može se smatrati racionalnim sudionikom, doduše ograničene racionalnosti, koji posjeduje slobodu djelovanja i sposobnost izbora u okviru sustava kojem je i on bio jedan od graditelja.
Za razumijevanje huliganstva moramo, bez upuštanja u velika psihološka razmatranja, analizirati ciljeve, sredstva i prilike za nasilno djelovanje s gledišta samog navijača. Navijači mogu izabrati hoće li neće sudjelovati u nasilnim akcijama. Postavlja se pitanje zašto neki izaberu sudjelovanje, a neki ne. Pojedini možda jednostavno ne sudjeluju zbog straha od neuspjeha ili policijskog gonjenja. Drugi sudjeluju, ali s kojim ciljem? Nedostatak društvene kontrole ne može sve objasniti. Koristeći se Cussonovom tipologijom ciljeva prijestupničkog djelovanja, možemo reći da se huligansko djelovanje na sličan način dijeli ovisno o četirima glavnim ciljevima: akcija, prisvajanje, agresija i dominacija.32 Nasilne su akcije navijačima uzbudljive, izvor su užitka i snažnih emocija. Nemaju nužno neku svrhu, primjerice osvetu. Same su sebi cilj. One su avantura i provokacija, igra i želja za samoostvarenjem, većim uspjehom od drugih. Drugi je cilj prisvajanje. U velikom je broju slučajeva cilj sukoba otimanje od protivničkih navijača da bi se dopunili »muzeji« i osobne kolekcije. Sobe nekih navijača ukrašene su kapama, šalovima i dresovima otetim od protivnika. Navijači drugima znaju istrgnuti simbole i zatim ih nositi kao trofeje na vlastitoj odjeći, poput pilota koji su tijekom rata na avionima upisivali svoje pobjede. To je produžetak akcije, način da se ponovno proživi i produži uzbuđenje, svojevrsni karnevalski ritual koji privlači poglede i pažnju drugih. Treći je cilj agresija, može biti obrambena ili funkcionirati prema logici osvete. Četvrti je cilj dominacija. To je uz akciju najvažniji cilj čija je svrha istodobno moć, užitak moći nad drugima te prestiž i divljenje drugih članova. Sudjelovanje u nasilnim akcijama nije uvjet za pristupanje navijačkoj skupini, no postaje neophodno ako navijač želi započeti »karijeru«. R. Z. iz Marseillea, jedan od najpoznatijih vođa ultrasa, u tom je smislu izuzetan primjer jer su ga nasilje i hrabrost doveli do položaja vođe skupine. Članovi se, ali i protivnici, tom nedodirljivom vođi, koji se nametnuo s pomoću nasilja, istodobno dive, boje ga se i poštuju. Iako nasilje nije bitan aspekt navijanja, ipak je prisutno u svakom trenutku i njegov je sastavni dio, posebno ako neki članovi žele postati dio tvrde jezgre, biti prihvaćeni od starijih članova i steći poštovanje, prestiž i određeni status.
Nasilje je potvrda hrabrosti, odlučnosti, kvalitete i povjerenja u angažiranost. Budući da navijači znaju koje su obveze i načela povezani s njihovim devijantnim aktivnostima te žele postupati u skladu s njima, mogu se smatrati racionalnim sudionicima koji slijede ciljeve, osmišljavaju strategije i nalaze načina da ih postignu.
U tom je smislu huliganstvo planirano i smišljeno djelovanje, nije samo mehanizam samoobrane ili reakcija na strah. No ono nije ni zločin koji su počinile osobe izvan nogometa. Riječ je o »ostvarenju u praksi«, koliko ono bilo atipično i štetno, koje je dio društveno organiziranog svijeta. Posljedica je suparništva među skupinama te sudjeluje u izgradnji osobnih identiteta, omogućavajući mladim navijačima da izgrade dvostruki identitet, koliko god on bio negativan i monstruozan, identitet koji valorizira i koji se cijeni. Postoji stalan odmak od normalnosti (u skupini i u svakodnevnom životu) i skretanje prema devijantnom ponašanju ili nasilju, kada se isti pojedinac može u jednom trenutku ponašati u skladu s normama, a u drugom odstupati od njih (Becker, op. cit.). Čas Dr. Jekyll čas Mr. Hyde, »nasilne« ultras vođe dvostruke su ličnosti: jedni su enolozi, drugi studiraju arhitekturu, treći su na doktorskom studiju prava, četvrti su na čelu obiteljskih tvrtki. Postavlja se pitanje kako ti pojedinci pomiruju takav dvostruki život u društvu. Kako ga prihvaćaju kad sami priznaju da je nasilje odviše prisutno u navijanju i da su usvojeni zakoni i propisi utemeljeni i potrebni? Odgovor na to pitanje već je davno dan: »metode neutralizacije«.33 Usvajati delinkventno ili devijantno ponašanje ne znači samo sudjelovati u nekoj »devijantnoj supkulturi«, ne znači počiniti planirana i proračunata devijantna djela, već znači ovladati tehnikama koje omogućuju da osoba ima pozitivnu sliku o sebi, da nastavi vjerovati u valjanost zakona, da drugima bude primjer dok istodobno krši zakone i propise, norme i pravila ponašanja. »Devijantni« i »nasilni« navijači jesu oni koji istodobno koriste pet »tehnika neutralizacije« ili neku od njih:
Svatko, kad ovlada tim tehnikama, može nastaviti živjeti i opravdavati svoje navijanje, nastaviti govoriti o svrhovitosti i utemeljenosti navijanja bez obzira na postupke koje njihov moral i obrazovanje osuđuju. Možemo se zapitati što je još racionalno u takvu opasnom, nasilnom i zločinačkom ponašanju? »Tvrde jezgre« tih zajednica okupljaju velik broj »racionalnih« sudionika koji promišljeno čine huliganska djela. Zato je normalno da su članovi te »hiperaktivne« jezgre većinom odgovorni za huliganska djela. Svi traže priznanje u društvu nadajući se da će njihovo zalaganje, akcije i zasluge biti priznate. Time se unutar grupe stvara natjecanje među članovima tvrde jezgre. To suparništvo dovodi do kvantitativnog i »kvalitativnog« povećanja nasilja jer svatko želi učiniti više i bolje. Moscovici smatra »da je za njih (marginalne manjine) najvažnije postojati i biti priznat u očima većine, bez obzira na veličinu žrtve«.34 U slučaju navijača ta je većina dvostruka, ona skupine kojoj pripadaju i ona drugih ultrasa. Takve su manjine samo jedan od elemenata tih zajednica. Jedan od vođa Ultras occitans (intervju napravljen u Toulouseu 1998. godine) rekao je da svaka skupina ima tri kategorije navijača: »one koji piju« i koji se dolaze proveseliti, »one koji pjevaju« da bi ohrabrili momčad te »razbijače« koji dolaze da se potuku ako je potrebno. No te kategorije nisu nepropusne, ovisno o situaciji pojedinci odabiru ovaj ili onaj način ponašanja. To ukazuje na mehanizme utjecaja koji su mnogo istraživani u drugim područjima, primjerice u socijalnoj psihologiji. U određenom trenutku devijantna i nasilna manjina može povući većinu skupine u nasilno ponašanje tako što provocira članove protivničke skupine, pritom uvjeravajući da je skupina u opasnosti ili prisiljavajući druge članove da dokažu svoju solidarnost s grupom u slučaju napada koji su ponekad i sami izazvali. Navijačke skupine nisu homogene i hermetički zatvorene zajednice. U njima dolazi do napetosti i borbi za prevlast, ponekad samo nekolicina utječe na ponašanje cijele skupine. Jedan od vođa Dodgersa (navijačke skupine iz Marseillea) kaže da »u svakoj skupini ima nasilnika, neki su nasilniji od drugih, traže nasilje ili su jednostavno nervozniji jer imaju osobnih problema. Neke su skupine agresivnije od drugih jer u skupini ima više nasilnika«. Na opasnost utječe i broj navijača. Ako tvrda jezgra broji od 300 do 500 osoba, kao što je slučaj u Marseilleu, onda se oni mogu sami suprotstaviti svim ultrasima nekog drugog kluba.35 Opasnost leži u tome da se manjina počne smatrati većinom i ponašati u skladu s tim, ponekad u potpunoj suprotnosti s idejama skupine i bez njezine suglasnosti. Način je to stvaranja devijantnih i nasilnih skupine u kojima postaje očita izravna veza između nasilja i navijanja.
Činjenica da je huliganstvo prisutnije u nogometu nego u drugim sportovima ukazuje na to da organizacija navijača te odnosi između sportskih čelnika i navijača potiču nasilno ponašanje. Čelnici su često zatvarali oči ili se nisu znali uhvatiti u koštac sa strastima koje su ponekad svjesno pobudili.
1. Odbijanje zahvalnosti. – Otvarajući stadione novoj publici, čelnici su ostvarili dobru zaradu i poticali šovinističko i ekscesivno navijanje. Navijači su dvanaesti igrač. Pružaju podršku svojoj momčadi povicima i pjevanjem te pokušavaju ometati protivničke igrače i suca. Osim kluba Girondins iz Bordeauxa, čiji je predsjednik Bez bio kategorički protiv stvaranja ultras skupina, većina je čelnika poticala njihovo stvaranje i razvoj. Navijačke tribine postale su bučne, šarene, vesele, impresionirale su protivnike, privlačile publiku i medije te potencijalne gospodarske i političke investitore. No bez obzira na to što imaju zajednički interes, nogomet i klub, ta dva svijeta komuniciraju, ali se ne poznaju. Je li i moglo biti drukčije? Navijači su mladi, većina još nije našla svoje mjesto u društvu. Njihovo ekscesivno ponašanje smeta i straši. Njihovo odijevanje, stil i govor zbunjuju te ih diskreditira kao sugovornike. S jedne strane nalaze se oni koji odlučuju i imaju financijsku moć, predstavnici sustava i visokog sloja društva, s druge su strane mladi ili pripadnici radničkog sloja, koji stoje iza svoje strasti i svoju bezuvjetnu podršku suprotstavljaju koristoljubivoj logici. Postupno se stvorio antagonizam između navijača i čelnika. Ovi drugi preziru prve. Navijači ne ostaju dužni. Mladi i izazovni pokazuju svoju neovisnost u odnosu na klub. Broussard (op. cit.) ide korak dalje i kaže da često postoje dva predsjednika, onaj koji posjeduje kapital te onaj drugi »paralelni predsjednik«. Taj nedostatak zahvalnosti očit je u nogometu, posebno ako ga usporedimo s košarkom. Navijanje je u košarci službeno i institucionalizirano, a razlozi su za to jasni. Košarkaški su navijači malobrojniji, stariji, ravnopravni i cijenjeni sugovornici. Nezahvalnost stvara antagonističku situaciju koju možemo približiti pojmu društvene dezorganizacije kod Mertona (1965). Devijantno ponašanje označava definitivni raskid s pravilima i običajima društvenog ophođenja. Budući da ih drugi članovi društva isključuju iako imaju iste ciljeve, neki pojedinci usvajaju devijantna i konfliktna ponašanja (Bodin, Héas, 2001). Nepostojanje ugovornih odnosa zasnovanih na uzajamnim pravima i obvezama dovodi do povlačenja mladih u sebe i uspostavljanje odnosa sa sebi sličnima. Pripadnost više ili manje devijantnoj skupini, u kojoj je tolerancija prema nasilju veća, a kontrola vrlo mala, doprinosi ekstremnom ponašanju. Razvoj navijačkih skupina izvan društvenih stega te huliganstva koji iz njih proizlazi može se u tom smislu promatrati kao neželjena posljedica razvoja nogometa.
2. Od ambivalentnih veza do koluzije. – Ambivalentni odnosi potiču antagonističku situaciju. Neke vođe ultrasa govore o interesu koji čelnici nalaze u ekscesivnom ponašanju njihovih najnasilnijih navijača. Osuđuju ih vrlo mlako i puštaju ih da djeluju, da zastrašuju protivničke gledatelje koji se više ne usuđuju pratiti svoj klub na gostovanjima. Izmišljanje ili blaćenje? U prilog tome idu tvrdnje Roubibija (op. cit., 4) »da mu se čelnici PSG-a čine prestrašeni i dezorijentirani razvojem situacije koju su svojim laksizmom i željom za zaradom u prošlosti poticali«. Iako se navijači i čelnici ignoriraju, navijači svejedno traže povoljnije cijene za ulaznice, financijsku pomoć za organiziranje gostovanja ili kupovinu novog transparenta, što im čelnici odobravaju da bi »izbjegli uvrede i sprdanja«.
Ambivalentni odnosi prelaze u tajni dogovor kada čelnici sudjeluju, zataškavaju ili rješavaju afere u koje su uključeni njihovi gledatelji. Primjer za to jest unošenje pirotehničkih sprava zabranjenim zakonom Alliot-Marie. Kada L. T.-a uhvate na marsejskom stadionu Vélodrome u kombiju punom dimnih bombi, možemo li vjerovati da je ušao, a da čelnici ništa o tome nisu znali? Protiv odgovorne osoba za sigurnost iz PSG-a bila je pokrenuta istraga »zbog sudioništvu u unošenju dimnih bombi na stadion« prilikom susreta PSG – Metz 30. ožujka 1996. Uhićeni navijači izjavili su da je ta osoba dala prešutno odobrenje.36 Odgovorna osoba za sigurnost jednog prvoligaškog kluba zatražila je 1998. godine od policijskog narednika zaduženog za Parc Lescure, stadion u Bordeauxu, da odustane od kaznenog gonjenja dvojice njihovih navijača »obećavši da će stvar riješiti interno«. Što reći o tome kada jedan klub zaposli kao šefa redara bivšeg huligana, nakon čega su neke novine objavile njegove fotografije, jednu u službenom odijelu, a drugu kako u »Panzer« uniformi pozdravlja nacistički salutiranjem? On zasigurno dobro poznaje svoje bivše kolege, no može li on zbilja biti osoba od povjerenja? Neke se afere zataškavaju. Gledatelj koji je 2001. godine u počasnoj loži snažno udario osobu koja je sjedila do njega nije bio kazneno gonjen. Bio je to sin jednog ministra. Pravila se često i nekažnjeno krše ako u tome obje društvene grupe nalaze zajednički interes (Becker, op. cit.). Nepostojanje granica postavlja problem dopuštenog i zabranjenog, prekoračenje granica koje se u konačnici ne osuđuje. Situacija je zabrinjavajuća jer su u pitanju mladi, a za njih »svako djelo koje nije kažnjeno nije ni loše i ozbiljno« (Roché, 2001). Slučaj ministrova sina učvršćuje mišljenje da postoji, kao što je to slučaj u politici, dvostruka pravda, jedna za »Francusku visokog društva«, a druga za »Francusku proletera«.
22 R. Fillieule (2001), Sociologie de la délinquence, Paris, PUF, 66.
23 F. Dubet (1987), La galère jeunes en survie, Paris, Fayard.
24 C. Dubar (1995), La socialisation : construction des identités sociales et professionnelles, Paris, Armand Colin.
25 M. Crozier, E. Friedberg (1977), L’acteur et le système, Paris, Le Seuil.
26 A. G. Greenwald (1992), L’égo totalitaire ou comment chacun fabrique et révise sa propre histoire, in Le soi, recherches dans le champ de la cognition sociale, Lausanne, Delachaux & Niestlé.
27 A. K. Cohen (1955), Delinquent Boys. The Culture of the Gang, New York, The Free Press.
28 P. Poutignat, J. Streiff-Fenardt (1995), Théories de l’ethnicité, Paris, PUF.
29 M. Weber (1917), Le savant et le politique, Paris, UGE, 10–18, 1996.
30 19. siječnja 1997. imali smo sastanak u Marseilleu, blizu stare luke, u 9 sati u baru »Le Pirheas« sa Z., vođom skupine poznate po nasilju. Vlasnik bara nam je rekao: »Nije ovdje, sad će stići!« Telefon zazvoni i vlasnik odgovara na čudan način: »Ne, sve je u redu, nema problema...«. Zatim se okreće prema nama i kaže nam: »Dolazi!«. Z. ulazi, razgovaramo više od sat vremena o navijanju, o Marseilleu, o marsejskim skupinama te nas odjednom zapita želimo li vidjeti njihove prostorije. Naravno da želimo! Prostorije se nalaze u četvrti »Panier«, tamo nam objašnjava da se čuva jer su pariški navijači ucijenili njegovu glavu, što su kasnije potvrdili sami pariški navijači.
31 G. Simmel (1901), Secrets et sociétés secrètes. Paris, Circé, 1991; E. Martin-Saint-Léon (1901), Le compagnonnage, son histoire, son histoire, ses coutumes, ses règlements et ses rites, Imprimerie du compagnonnage, 1977.
32 M. Cusson (1981), Délinquants ; pourquoi?, Bibliothèque québécoise, 1989.
33 G. M. Sykes, D. Matza (1957), Techniques of neutralization: A theory of delinquency, American Sociological Review, vol. 22, 664–670.
34 S. Moscovici (1979), Psychologie des minorités actives, Paris, PUF, »Quadruge«, 1996, 224.
35 Većina skupina ima od 50 do 300 članova.
36 Sud je presudio da ta odgovorna osoba nije kriva.