Bilo bi potrebno zapitati se zajedno s Eliasom i Dunningom (op. cit.) što se događa kad društvo nije više sposobno osigurati društveni nadzor svih slojeva stanovništva. Neprimjenjivanje normi ili njihova diskriminacijska primjena smanjuje učinkovitost preventivnih politika, jača osjećaj nekažnjivosti i doprinosi povećanju broja i težine nasilnih djela. Ono također uvodi svojevrsnu pozitivnu diskriminaciju. Ako se nasilje tolerira na stadionu, zašto se ne bi toleriralo i izvan njega? Kada francuska Središnja uprava za javnu sigurnost »bilježi sve veće preklapanje sportskog i urbanog nasilja«, nije li onda vjerojatno da u slučaju kad se radi o istim osobama jedno utječe na drugo? Više nažalost nije moguće gurati glavu u pijesak i praviti se da nas se huliganstvo ne tiče. Taj je fenomen isto toliko francuski koliko i britanski, njemački i belgijski. Kao i na području maloljetničkog prijestupništvo, moramo prestati gledati na huliganstvo kao na klasnu borbu. Huliganstvo je rezultat »rušenja normi« (Wieviorka, 1999), nedostatka praćenja i nadzora mladih navijača, društvene praznine, laksizma, olakog sudioništva i opraštanja koji pokazuju koliko je neučinkovit okvir u kojem čelnici, navijači i igrači uspostavljaju svoje odnose.