Uz publiku koja ide na sportska natjecanja veže se cijeli niz predrasuda. Smatra se da takva publika dolazi iz narodne sredine i siromašnih društvenih slojeva. Dugo je sport općenito, a nogomet posebno, bio predmetom prezira, smatrao se »dijelom popularne, trivijalne kulture par excellence« (Ehrenberg, op. cit.). Danas pripadnici intelektualne elite i visokog društva pokazuju svoj interes za nogomet i idu na utakmice, koje su postale dio javnog života, no nekoć je ljubitelj nogometa bio smatran primitivcem. Takve su predrasude možda vezane za društvenu povijest tog sporta te uz nekadašnji socijalni i demografski profil igrača i publike. Ta je publika međutim sve samo ne homogena.
Nogometna utakmica u Francuskoj, bar u posljednjih nekoliko godina, nije događaj na kojem se okupljaju pripadnici siromašnih slojeva društva. U Saint-Etienneu (Charroin, op. cit.), Bordeauxu, Marseilleu i Toulouseu (Bromberger, 1995; Bodin, 1998) publika je sve raznolikija te su sve prisutniji pripadnici triju kategorija društva: učenici i studenti, srednji sloj te čelnici i oni koji se bave intelektualnim zanimanjima. Takva se publika uvelike razlikuje od britanskog nogometnog gledateljstva. U Francuskoj ljubitelji nogometa dolaze iz svih društvenih slojeva i taj je fenomen u porastu. Kad usporedimo sastav publike sa sastavom gradskog stanovništva, stvara se jedna raznolika slika: kategorije učenika i studenata te čelnika i intelektualnih zanimanja puno su zastupljenije, dok su umirovljenici, neaktivno stanovništvo, srednje profesije i radnici malo manje zastupljeni od udjela u gradskom stanovništvu. Nogometna publika tako je često odraz profesionalne raznolikosti određenih gradova i regija. Utakmica nije dakle predstava kojoj prisustvuje samo jedan društveni sloj, iako u nekim slučajevima određeni sloj društva zbog svojeg ekonomskog i socijalnog statusa bira za zabavu nogomet zbog niskih cijena ulaznica.
Iako jedinstvena u podršci svojoj momčadi, publika na stadionu istodobno je podijeljena na jasno odvojene cjeline. Publika se ne dijeli samo prema financijskim mogućnostima, »mjesta su određena ne samo po cijeni već i kao dio određenog teritorija« (Bromberger, op. cit). Podjela na teritorije odvija se prema logici prepoznatljivosti, no i prema dobi, kulturi, gorljivosti navijanja. Nasuprot mirnim tribinama koje iskazuju poštovanje igračima i sucima te ložama s lokalnim poduzetnicima i političkim čelnicima, nalazi se bučna i razdražljiva publika navijačkih tribina, tzv. virages. Treba također razlikovati gledatelje i navijače, »one koji su istinska podrška momčadi i oni koji pasivno prisustvuju utakmici« (Mignon, 1993, 73). U tome postoji još jedna dodatna razlika. Gledatelj, iako naravno želi da njegova momčad pobijedi, uživa u igri obiju strana i plješće nakon svake lijepe akcije; navijač pak podržava samo jednu stranu, pristrano i bezuvjetno. Tom pretjeranom šovinizmu navijačke podrške koja se iskazuje psovkama, usklicima podrške i galamom ne treba međutim pridavati značenje koji on ne posjeduje. Riječ je bez sumnje »o bučnom potvrđivanju određenog identiteta, no i načinu potpunog iskazivanja emocija«.20 Navijanje je prije svega negiranje distanciranja od uloge (Goffman, 1956). »Prisustvovanje utakmici obično nije umjerena zabava kao u kinu, ili zanosna kao u kazalištu ili na izložbi, niti površna kao što je to često slučaj s televizijom; nije ni tenisko ili golfsko natjecanje koje gledamo u duhu fair-playa. Utakmicu se vjerojatno može gledati i na ta četiri načina, no to nije navijanje« (Ehrenberg, op. cit., 53). Kod navijača se emocije ne interioriziraju, nego se iskazuju šarolikom grajom, glasnim, euforičnim, pa i vulgarnim odobravanjem ili negodovanjem. No nije li stadion zadnji društveni prostor u kojem se tolerira neumjereno izražavanje emocija? U našim suvremenim društvima, prepunim sigurnosnih i preventivnih mjera, stadion je možda zadnje mjesto gdje se može »prostački« ponašati, slobodno tijelom iskazivati emocije i psovati, vikati od sreće ili straha od sutrašnjice i postojanja! Može li se na takav način ponašati na cesti, na poslu ili nekom drugom mjestu? Naravno da ne! U tome možda leži problem, a to jest da nam je svako nasilno ili ekscesivno ponašanje postalo nezamislivo.
Kad navijanje prijeđe u nekontrolirano ponašanje, nije li to onda određeno dobi? Navijanje se ne tiče samo pojedinaca koji pripadaju nekoj strukturiranoj skupini, već je također vezano uz veselo i ekscesivno ponašanje. Analiza publike u Bordeauxu, Marseilleu i Toulouseu (Bodin, 1998, 1999) pokazuje da je publika navijačkih tribina vrlo mlada. U odnosu na 39,9% svih gledatelja na stadionu mlađih od 25 godina, na navijačkim tribinama 64,1% navijača mlađe je od 25 godina (mlađih od 17 godina ima 9,6% a onih između 17 i 24 godine 54,5%). Cijeli niz razloga objašnjava zašto mladi vole nogomet: medijatizacija nogometa, identifikacija s uspješnim sportašima, valorizacija sposobnosti uz pomoć nogometa, kulturne i rasne raznolikosti momčadi, činjenica da je nogomet pravi model integracije u društvo te da ga mnogi prakticiraju (prema prethodno navedenoj studiji 57,7% navijača jednom je igralo ili igra nogomet). Čini se da navijanje odgovara određenom životnom razdoblju postadolescencije i prelaska u ranu zrelu dob, razdoblju osamostaljenja pojedinca i izgradnje društvenog identiteta. Mladi na stadion dolaze u društvu prijatelja i osoba iste dobi, izvan roditeljske stege i nadzora, da bi pokazali da postaju odrasli. Gorljivo navijanje često se prenosi s oca na sina. Očevi navijači vrlo rano upisuju svoje sinove u nogometne škole prije no što ih povedu sa sobom na stadion da bi »s muškarcima« podijelili trenutke gorljiva navijanja. Najgorljiviji se u adolescenciji odvajaju od očeva i svoju strast za nogometom počinju dijeliti s prijateljima. To također čini jednu životnu etapu. G. R., ultras iz Bordeauxa, vrlo slikovito objašnjava: »U početku sam išao s ocem na utakmice i tamo sam vidio mlade na navijačkim tribinama, veselili su se, pjevali, gurali se, bili su zajedno, pa čim sam mogao, i ja sam otišao na te tribine s frendovima, bez roditelja, bilo je fantastično« (intervju iz 1997. god.). Riječ je o prijelaznom razdoblju, svojevrsnom obnavljanju rituala odrastanja i prijelaza iz adolescencije u svijet odraslih, što je sve manje dijelom suvremenih zapadnjačkih društva. Je li iznenađujuće da su navijači većinom mladi? Strastveno ponašanje vezano je uz dob, a mladost je također razdoblje u kojem je pojedinac najmanje vezan obiteljskim i društvenim obvezama. To je vrijeme zabave i prijatelja. Protivno uvriježenu mišljenju navijači nisu mladi s problemima, oni koji se traže, ali ne nalaze svoje mjesto u društvu. Na stadion dolaze iz zadovoljstva, kao što se drugi posvećuju nekom sportu. Nogomet je povlašten način socijalizacije mladih i izgradnje muškog identiteta.21 To je domena koja je još uvijek obilježena pripadnošću određenom spolu. Prema podacima Ministarstva mladih i sporta iz siječnja 2002. od 2 150 442 registriranih igrača u 2000. godini samo su 1,9% bile žene. Na stadionima su žene mnogobrojnije te čine 17,7% navijača i 11,2% gledatelja (Bodin, 1999). Unatoč tome što žene mogu pokazati velik interes za određeni događaj, kao što je to bio slučaj sa Svjetskim prvenstvom 1998. (anketa SOFRES-a od 19. i 20. veljače 2002. godine), redovne ih utakmice klubova u nacionalnim prvenstvima ne zanimaju. U Engleskoj, Francuskoj i drugdje čelnici federacija promoviraju odlazak na utakmicu kao ugodnu obiteljsku aktivnost i time pokušavaju privući žensku publiku. Feminizacijom publike ne bi se samo obnovila veza s »buržoaskim korijenima sporta kao spektakla« (Bromberger, 1995, 218), već je riječ o smišljenoj politici s prikrivenim ciljevima. Publika u kojoj ima više žena manje je nasilna, a muškarci se ponašaju primjerenije i suzdržaniji su u prisutnosti svojih supruga i partnerica.
Iako navijati za neku momčad ne znači biti i pripadnik navijačke skupine, mnogi se mladi ipak pridružuju takvim skupinama. Suprotno onome što smatra Mignon, navijanje se nije prvo pojavilo u Velikoj Britaniji, a potom proširilo u cijeloj Europi 1970-ih i 1980-ih. Prvi oblici aktivnog i strukturiranog navijanja pojavljuju se u Francuskoj već krajem 1920-ih godina, no oni se uvelike razlikuje od današnjih oblika navijanja. Za razliku od navijanja kakvo se danas prakticira na navijačkim tribinama, tadašnji su navijači organizirali prijateljske sastanke i okupljala ih je zajednička strast za nogometom. Neke su skupine ipak zadržale taj tradicionalni duh: CCS – Središnji klub navijača iz Marseillea i Violets iz Toulousea. Te se skupine međutim jasno razlikuju od ostalih po dobi svojih članova: 78% stariji ih je od 25 godina, a 48% od 40 godina (Bodin, 1998). Ti su navijači po svojem društvenom podrijetlu, dobi, motivacijama i ponašanju sličniji navijačima u drugim sportovima, kao što su košarka ili ragbi, te je za njih navijanje način stvaranja prijateljskih veza koje učvršćuje zajednička ljubav prema određenom sportu.
Iako pojedine skupine još funkcioniraju kao udruge bez pravnog statusa, većina ih je organizirana u neprofitne udruge.
Na francuskim tribinama postoje dva modela navijanja: »engleski i talijanski model (ultra)« (Broussard, op. cit.). Engleski model slijede navijači koji nose simbole svojeg kluba i bodre momčad povicima, pjesmama i pjevanjem himne kluba. Talijanski je model organiziraniji i strukturiraniji. Navijači organiziraju vrlo živopisne koreografije na tribinama, tzv. tifos, koristeći velike transparente, primjerice s fotografijom dresa momčadi te listovima papira na kojima su simboli i amblemi kluba, skupine i grada. Takvom koreografijom mladi navijači na prepoznatljiv način potvrđuju svoju prisutnost na stadionu.
Engleski model prisutan je u nekoliko klubova: u Parizu, Lyonu, Caenu i Lilleu, no u Francuskoj je češći model ultra. Razvio se početkom 1980-ih godina imitiranjem talijanskih navijača tijekom susreta Europskog kupa. Datum je osnivanja često sadržan u imenu kluba, čime se želi naglasiti dugovječnost i primat određenog kluba, kao npr. CU 84 (Commando ultra iz Marseillea, osnovan 1984. godine), UB 85 (Ultras Bordeaux, osnovan 1985. godine) itd. Drugi nazivi još rječitije govore o onome što članovi tih skupina traže u nogometu, npr. pariški »Casual firm«, »Bad gones (Loši momci)« iz Lyona, »Ordre nouveau (Novi poredak)« i »Army Corps« za PSG te »belgijski shinhead« iz Lensa. Te su skupine evidentirane kao »nasilni navijači ili oni koji izazivaju nasilno ponašanje« u godišnjim izvješćima Središnje uprave za javnu sigurnost pod naslovom »Nogomet 1. i 2. lige: francuski klubovi i njihovi navijači«. No skupine najčešće nose imena junaka iz stripova i mangi, metafore čiji je cilj zastrašiti ili distancirati se od ostalih skupina.
Iako na navijačkim tribinama vlada uzbuđenje i nered, u skupinama navijača stvarnost je potpuno drukčija. Riječ je o pravim zajednicama (Tönnies, 1887) u kojima se stvaraju društvene veze. Navijačem i članom formalnih ili neformalnih skupina postaje se da bi se s drugima podijelili zajednički interesi i emocije, susreli drugi navijači i sklopila nova prijateljstava. U tom je smislu navijanje, iz postmoderne perspektive, mjesto građenja društvenih veza kao odgovor na potrebe koje naše destrukturirano društvu ne zadovoljava. Navijanje je i »vrijeme plemena«, termin koji Bromberger (1998) vrlo oprezno koristi, u kojima veze unutar zajednice polako zamjenjuju ugovorne veze. Tu se mladi u određenoj mjeri socijaliziraju, stječu kulturu, afinitete, pravila i običaje. Navijački klub često se doživljava kao obitelj. No te su zajednice vrlo organizirane te posjeduju čvrstu hijerarhiju. Svaki navijač ima svoj status i ulogu. Neke su od uloga zajedničke svim udrugama (predsjednik, blagajnik, osoba odgovorna za opremu), druge su specifične za ultrase i tiču se koreografije (osoba odgovorna za pjesme, za osmišljavanje koreografije, za megafon kojim se upravlja predstavom, »klaun« zadužen za zabavu i provokacije drugih navijača), a neke su pak indirektno povezane s nasilnim ponašanjem (aggro leader zadužen za provokacije, no koji također organizira sukobe, osobe koje snimaju sukobe).
Studije koje opisuju sastav tih skupina ukazuju na jedinstvo u njihovoj strukturi, bez obzira na vrijeme i mjesto (Zimmerman, 1987, za njemačke navijače; Ehrenberg, 1991, za navijače Oxford Uniteda; Dupuis, 1995, za belgijske navijačke skupine; Bromberger, 1995, za navijače Marseillea, Napulja i Torina; Roumestan, 1998, za marsejske South Winnerse itd.) Dupuis razlikuje tri entiteta u okviru skupine: »vođe, kojih je 5 do 10«; lideri skupine, često osnivači, tzv. »tvrda jezgra koju čini 10 do 200 osoba [...], prisutnih na skoro svakoj utakmici i na gostovanjima visokog rizika. Oni su agresivni i na riječima i na djelu te su često odgovorni za incidente«. I na kraju, masa ostalih navijača, »koje zovu ›sateliti‹, ›pratioci‹ ili ›statisti‹ [...]. Masa navijača mnogo je raznolikija od tvrde jezgre, u njoj su adolescenti od 13, 14 godina koji se žele ponašati kao razbijači ili pak četrdesetogodišnjaci u potrazi za adrenalinom« (op. cit., 135–137). Tvrdu jezgru čine najvjerniji i najiskusniji članovi koji su prisutni na svim utakmicama, bilo da je njihov klub domaćin ili igra u gostima. Struktura je slična onoj u Francuskoj. Pratioci sudjeluju u akcijama skupine, no nisu jako revni. Često se priklanjaju određenoj skupini zbog prijateljstva ili atmosfere. Potreba da se posjeduje svoj teritorij na stadionu logična je posljedica strukturiranosti grupa, organiziranja koreografija na tribinama i želje članova za isticanjem. Teritorij nije samo mjesto pokazivanja, već je i potvrda snage i brojnosti, sposobnosti pravljenja boljih koreografija u usporedbi s drugima te jača društveno uvažavanje i doprinosi izgradnji identiteta svake skupine. No teritorij je također, vidjet ćemo to, ono oko čega se sukobljava i ono što se želi prisvojiti.
Okvir je postavljen: svi se slažu da je huliganstvo »ekstremni izraz navijanja«, preostaje nam da, kako to predlažu Elias i Dunning, »prijeđemo sa statusa na iskustvo« i pokušamo s pomoću francuskog primjera shvatiti tko su huligani i što ih je dovelo do nasilnog ponašanja.
20 C. Bromberger (1996), La passion partisane chez les Ultras, u »Football, ombres au spectacle«, Les Cahiers de la sécurité intérieure, 26, 33–46.
21 J. Defrance (1995), Sociologie du sport, Paris, La Découverte.