Shvatiti huliganstvo znači prije svega pokazati interes za nogomet i pokušati razumjeti po čemu se to nogomet razlikuje od ostalih sportova.
Kad je Thomas Arnold, ravnatelj Rugby School od 1828. do 1840. godine, uveo atletske sportove u engleske javne škole i potaknuo razvoj nogometa određivanjem pravila za igre s loptom, nitko nije mogao zamisliti da će ta aktivnost, u početku fizička i edukativna, u manje od dva stoljeća postati jedini istinski univerzalni sport, koji se proširio na cijeli svijet i doživio razvoj bez presedana. Nema kontinenta ili zemlje u kojoj se ne zna za nogomet, svijet broji 100 milijuna registriranih igrača, nebrojene gledatelje i navijače, a televizijski prijenosi dosižu vrtoglave stope gledanosti. Broj profesionalnih igrača i zaposlenih u nogometu čine ga drukčijim od drugih sportova, on je referentni sport i »najvažnija sporedna stvar na svijetu« (Bromberger, 1998).
No koji je bio poticaj takvu njegovu razvoju? Zašto u tolikoj mjeri fascinira? Da bismo odgovorili na ta pitanja, nećemo se vraćati na političke, gospodarske i obrazovne razloge koje je tako dobro opisao Wahl, već na samu aktivnost. Prije svega riječ je o sportu koji je svatko imao priliku igrati bar jednom u životu, bio on dijete ili odrastao čovjek, bogat ili siromašan, bijelac ili crnac. Radi zabave moguće je igrati nogomet na bilo kojoj površini koristeći se, na školskom dvorištu i na ulici, loptom ili limenkom, »dovoljno je da se taj predmet može kotrljati«,17 a dva kamena ili odjeća mogu zamijeniti golove. To je ono što toliko razlikuje nogomet od drugih sportova. Za košarku je potreban teren na kojem lopta može odskakati i koš, tenis iziskuje posebnu opremu, savršenu lopticu, mrežu i stabilnu površinu, za ragbi treba teren koji omogućuje obaranje bez ozljeđivanja. Sportovi bi se mogli razvrstati prema materijalnim adaptacijama koje su potrebne za igru. Zato nije slučajno da se u najsiromašnijim afričkim zemljama najviše trči i igra nogomet. To su aktivnosti za koje ne treba infrastruktura i potrebno je vrlo malo novca.
Nogomet je također jednostavan sport, njegova su pravila razumljiva i jasna za sve. Svatko ima neku svoju osobnu viziju tih pravila o kojima rado raspravlja. Neka su pravila prijeporna jer omogućuju različite interpretacije: Je li start bio pravilan ili nije? Je li igrač zbilja bio u zaleđu? Je li prekršaj bio namjeran? Je li se dogodio na granici ili unutar kaznenog prostora? Gorljive rasprave sutradan nakon utakmice na poslu ili među prijateljima pokazuju da svatko ima svoje mišljenje, ponovno proživljava akcije i postavlja si pitanja. Interpretacija igre, suđenja i rezultata različita su ovisno o osobnoj senzibilnosti, navijanju za određeni klub, posebnoj privrženosti određenom igraču. Takva različita mišljenja izazvat će raspravu, a ponekad i svađe koje mogu prerasti u nasilje ako se oni koji se stalno smatraju zakinutima pokušaju nasilnim ponašanjem osvetiti za uvredu ili uspostaviti moralnu i sportsku ravnotežu.
Kao što smo već rekli, nogomet potiče neizvjesnost, a rezultat se mijenja sporije i teže nego u drugim kolektivnim sportovima. No isto tako u bilo kojem trenutku može doći od preokreta. Ta se neizvjesnost odražava u činjenici da Francuska lutrija nikad nije uspjela organizirati »nogometni loto« zato što je broj dobitnika bio previše ograničen. Ako jedna momčad već na početku postigne gol ili vodi s dva gola razlike, često se kaže da je »ubila utakmicu«, da je utakmica izgubila na interesu.
Nogomet je, mnogo više od drugih sportova, sredstvo integracije u društvo. Francuska reprezentacija pravi je primjer za to. Djeci imigranata omogućuje mjesto u društvu i prihode nedostižne u »normalnom« građanskom životu.
Odlazak na utakmicu također je prihvatljiv izdatak, a omogućava da se emocije u određenom trenutku podijele s prijateljima. U Francuskoj cijena ulaznica na navijačkim tribinama ne prelazi 10 eura.
Nije li onda normalno da nogomet budi takav entuzijazam, gorljivost i strastveno ponašanje? U kratko vrijeme postao je predstava dostupna svima, omiljen način provođenja slobodnog vremena i model za igrače svih razina koji, često bez uspjeha, pokušavaju imitirati izvrsnost onih najboljih. Nogomet nadilazi i po broju igrača i po broju gledatelja sve ostale velike kolektivne sportove.
| Sport (Francuska) | Registrirani igrači (siječanj 2002) | Prosječni broj gledatelja po danu |
|---|---|---|
| Rukomet | 273.793 | 400 |
| Ragbi | 264.628 | 3.100 |
| Košarka | 437.190 | 3.200 |
| Nogomet | 2.150.442 | 14.000 |
Broj gledatelja koji dostavljaju različite federacije prosječan je broj posjetitelja po utakmici za sezonu 1996–1997. To su jedini dostupni usporedivi podaci, no oni su vrlo heterogeni i treba ih uzimati kao indikativne brojke, uzimajući u obzir razlike u organiziranju utakmica.
Osim velike razlike u posjećenosti utakmica i broja igrača postoji i razlika vezana uz broj nogometnih klubova 1. lige u gradovima. Dok sve velike metropole imaju svoje nogometne klubove, drugi su sportovi prisutni u gradovima srednje veličine.18 Razlog tome je jednostavan: Wahl smatra (op. cit., 55) da se nogomet proširio »zbog čimbenika neovisnih o volji čelnika [...]. Od kraja 1920-ih zemljopisna proširenost klubova prati proširenost željezničke mreže te se u pravilu uz željezničku stanicu nalazio nogometni teren«. To je odmah na početku uključilo velike metropole, prometna i trgovinska središta. No prisutnost u velikim gradovima sa sobom ne donosi automatski i velik broj gledatelja. Bromberger (1995, 1998) primjećuje da se u Europi veliki klubovi i gorljiva publika oko njih pojavljuju u osiromašenim gradovima, kao npr. u Marseilleu u Francuskoj, Liverpoolu u Engleskoj i Napulju u Italiji. Nogomet služi kao metafora i omogućava tim gradovima da vrate nešto od bivšeg sjaja.
Iako se huliganstvo ne može izravno povezati s brojem stanovnika u gradovima u kojima se nalaze klubovi, ovakva zemljopisna rasprostranjenost navodi na sljedeća zapažanja:
Time se naravno ne želi reći da su gledatelji nogometa kriminalci, niti da nogomet u većoj mjeri od ostalih sportova privlači prijestupnike. No stoji činjenica da je nogomet prošireniji od drugih sportova u »rizičnim zonama«. Uspoređujući zemljopisni smještaj klubova 1. lige četiriju velikih kolektivnih sportova i podatke o kriminalu i delinkvenciji, vidljivo je da se nogometni klubovi nalaze u gradovima koji bilježe najveću stopu kriminala na 1.000 stanovnika. Francuska Središnja uprava za javnu sigurnost zabilježila je 1995. godine »sve veću povezanost sportskog i urbanog nasilja [...], nasilja bandi prijestupnika koji dolaze iz problematičnih gradskih zona [...]« (bilješka br. 9565/95, 3–4).
Organizacija publike utoliko je složenija što se stadioni nalaze u gradskom okružju, kao što je to slučaj u većini zemalja Europe. Problemi prihvata, organizacije i kontrole publike vezani su uz broj gledatelja. Iako je francuska publika znatno malobrojnija u odnosu na onu u drugim europskim zemljama, na primjer skoro dvostruko malobrojnija nego u Španjolskoj, Engleskoj i Italiji (podaci prema: UEFA – Union of European Football Associations), treba imati na umu da na stadion sat vremena prije utakmice ulazi broj ljudi jednak broju stanovnika grada poput Châtelleraulta (35.691 stanovnika). Nakon što su provjerile cjelokupni prostor, redarstvene službe moraju kontrolirati kretanje publike, odrediti zonu osiguranja oko stadiona te istodobno omogućiti parkiranje i slobodno kretanje lokalnog stanovništva te paziti na red i mir. To dovodi do cijelog niza problema, tako na primjer određivanje zone osiguranja oko stadiona Parc des Princes, u pariškom 16. okrugu, ima za posljedicu zatvaranje glavnih pristupnih prometnica, primjerice avenije Mozart: »U ovom sektoru velik je problem odrediti sigurnosni pojas oko stadiona. Moramo paziti na cijeli niz čimbenika poput omogućavanja normalnog života stanovnika, izlazak djece iz škole, sprečavanje uništavanja trgovina, slobodan pristup i kretanje liječničkih hitnih službi, vatrogasaca itd.« (Komesar JPP, 1998).
Kako je onda moguće zamisliti da neće doći do incidenata prilikom nogometnih utakmica kad ih posjećuje šovinistička gomila gorljivih gledatelja, sastavljena od osamljenih pojedinca i pripadnika skupina ekscesivnog ponašanja? Zašto bismo htjeli da ima manje problema s nasiljem na stadionu nego u cijelom jednom gradu? Veza je između nasilja te broja i anonimnosti koju pruža gomila evidentna. Iako se ne slažemo s cjelinom ideja Le Bona19 i njegovih sljedbenika Freuda (1921) i Moscovicija (1981) u vezi s regresijom svjesnog i izbijanja na površinu nesvjesnog, koji pojedinca u gomili dovodi do nazadovanja »na civilizacijskoj ljestvici« (Le Bon, op. cit., 14), treba priznati da je pojedinac u gomili ponekad sposoban počiniti djela koja nikad ne bi počinio kao izolirana jedinka u društvu. Gomila daje osjećaj moći i nepobjedivosti te može navesti običnog pojedinca da svjesno ili nesvjesno počini djela koja bi u normalnim okolnostima sam osudio.
No zadovoljimo li se tim objašnjenjem, huliganstvo ograničavamo na nerazumno i barbarsko ponašanje pojedinca u gomili u kojoj čovjek podliježe svojim životinjskim nagonima. Iako neka ponašanja koja dovode do nasilja svoje uzroke imaju u gomili, koja ima iste ideje i emocije, odsutnost razumnog rasuđivanja ograničila bi nas na proučavanje nasilja u kojem bismo vidjeli ili spontani čin i posljedicu nekih frustracija ili kao aktivnost koju vođe usmjeravaju i organiziraju, a gomila slijepo slijedi. Takvo gledište moramo odbaciti. Nasilna je publika u potpunosti svjesna svojih akata, a bez organiziranja i predumišljaja ne bi ni bilo moguće govoriti o huliganstvu. U sportskom nasilju, kao i u svakoj dugoj društvenoj aktivnosti, zasigurno postoje svjesni akteri, ali i oni koji nesvjesno slijede grupu te oni koji nemaju izbora da postupe na drukčiji način zbog pripadanja nekoj skupini ili zbog situacije u kojoj se moraju braniti.
17 P. Sansot (1991), Les gens de peu, Paris, PUF, 5e éd. 1996.
18 L. Ravenel (1998), Géographie du football en France, Paris, PUF
19 G. Le Bon (1895), Psychologie des foules, Paris, PUF.