Radovi vezani uz pojavu huliganstva u anglosaksonskim zemljama i u Europi huliganstvo prikazuju kao socijalno determinirani fenomen. No možemo li se zadovoljiti s takvom slikom? Je li to jedina moguća analiza sportskog nasilja? Je li to nasilje toliko jednoliko kao što izgleda?
Wievieork (1999) opisuje tri moguća pristupa bavljenju problemom fizičkog nasilja. Moguće je uzeti u obzir socijalne i institucionalne disfunkcije koja neke pojedince ili skupine navode na djela nasilja ili razbijanja, ili se pak nasilje smatrati sredstvom dosizanja drugih ciljeva. Nasilje je također moguće analizirati iz perspektive sudionika, pojedinca ili skupine, onoga koji čini nasilje, no tada prihvaćamo da je nasilje svjesno te da se iza njega kriju druga očekivanja, želje i izazovi. Iako su se radovi od početka 1980-ih, pod utjecajem Eliasa, okrenuli kulturalističkoj interpretaciji činjenica, ipak je iz svega iznesenog jasno da su analize bile usredotočene na prva dva pristupa. Ta primjedba ne dovodi u pitanje ni kvalitetu ni vjerodostojnost tih radova. Pokazati granice teorija i korištenih konceptualnih modela ne znači da ih obezvređujemo, nego ustvrđujemo, kao što je to rekao Bourdieu, da su intelektualne tvorevine samo emanacija i odraz socijalnih struktura nekog vremena.
Radovi su pokušali odgovoriti na pitanje tko su huligani i zašto izabiru takvo ponašanje, no odgovori koje daju ograničavaju se na kriminološku analizu uzroka i posljedica koji problem nasilja navijača promatraju s gledišta »prirode« i »sociologije« te prema kojima su navijači mladi i siromašni, dakle delinkventi i nasilni (Bodin, 1999). Nasilje se istodobno smatra tropizmom i rezultatom čimbenika dobro poznatih od kraja 19. stoljeća: ono je muško, mladenačko, urbano i djelo najsiromašnijih. Takav faktorski pristup uobičajen je u kriminologiji, no iako je interesantan, ne govori nam što pokreće te pojedince (mlade, socijalno isključene osobe itd.), ali i obične osobe potpuno integrirane u društvo, da počine takva zlodjela. Utoliko više što se već niz godina sociolozi koji se bave delinkvencijom i nasiljem slažu u pogledu važnosti faktora dobi i spola. Dobna krivulja dosiže vrhunac oko točke od 20 godina. Gottfredson i Hirschi govore o »tezi nepromjenjivosti« ukazujući na to da se utjecaj dobi i spola ne mijenja ni vremenski ni prostorno. Ograničavajući se na uzroke, znanstvenici zanemaruju društvene procese, osobne motive pojedinaca, različite korijene i oblike koje može imati huliganstvo. Zanemaruju tako ideju da huliganstvo može biti promišljen čin i društvena tvorevina, čije manifestacije ovise o različitim logikama složenih djelovanja i međudjelovanja. Osim toga ukazivanje na čimbenike ne pokazuje nužno postojanje uzročno-posljedične veze jer na toj razini treba razlikovati čimbenike koji doprinose određenom fenomenu i korelaciju u kojoj jedan element ovisi o onom drugom. Sociologija se često bavi socijalnom isključenošću, no rizični faktori, kao marginalizacija, sociodemografski profil, prijašnje ponašanje, ne mogu biti izolirani uzroci. Samo kombinacija različitih rizičnih čimbenika može postati uzrok ili pretpostavka samog čina koju onda treba interpretirati te upisati u povijesnu i društvenu dinamiku. Ti su radovi dio tradicionalističkog pravca misli anglosaksonske sociologije 1960-ih i 1970-ih godina, nazvanog »sociologijom sumnji«, koji se prije svega bavio splašnjavanjem modernističkog oduševljenja nakon Drugog svjetskog rata. Socioekonomske teme kojima su se bavili takvi sociolozi znakoviti su i identični onima kojima se bave analitičari huliganstva: društveni sukobi, nejednakost, poboljšanje socijalnog statusa radničkog sloja. Predmet studija jest sve veće raslojavanje tadašnjeg britanskog društva, nasilje u tom razdoblju ima politički status i odražava klasnu borbu koju je nogomet utjelovio u obliku huliganstva.
Pomnija analiza podataka korištenih u britanskim studijama pokazuje krhkost njihovih teza te se u njima izloženo znanje pretvara u ideologizirani sadržaj.
Kao prvo, većina istraživanja, počevši s istraživanjima Eliasa i Dunninga, počiva na korištenju dosjea britanske obavještajne službe National Criminal Intelligence Service. Poznate su kritike koje možemo uputiti službenim statistikama. Podaci su nepotpuni, a brojke uključuju samo uhićene huligane. No jesu li oni najaktivniji? To su možda samo najgluplji, oni koji nisu na vrijeme pobjegli ili koji ne trče dovoljno brzo! To ide u prilog tvrdnjama Rochéa (2001) o metodama proučavanja maloljetničke delinkvencije. Neka su djela registrirana u okviru drugih sustava. Tako primjerice u Francuskoj oštećivanje vlakova ili djela koja ulaze u okvir urbane delinkvencije, a dogodila su se izvan zone osiguranja oko stadiona, registrira SNCF, javno željezničko poduzeće. Također se s prijestupnicima postupa drukčije ovisno o njihovu mjestu u društvu: »Studije o maloljetničkom prijestupništvu pokazuju da se zakon ne primjenjuje jednako na sve osobe; pravosudni postupak za uhićene mladiće iz srednjeg sloja u stvarnosti kraće traje nego za mladiće iz siromašnih četvrti« (Becker, op. cit., 36). Bilježe se djela koja nemaju nikakve veze s huliganstvom (u Engleskoj se posjedovatelji droge na stadionu stavljaju u kategoriju huligana). Takvi podaci nisu dakle pouzdani i ne odražavaju stvarnost huliganstva.
Te su studije također problematične s obzirom na statističku obradu i valjanost. U slučaju studija Harringtona (1968), Trivizasa (1980), Dunninga (1986), Van Limbergena (1988) i Dunninga (1989) nijedna od njih ne spominje referentnu populaciju za analizu počinjenih djela određene osobe tako da ne znamo je li riječ o navijačima na stadionu, stanovništvu grada ili regije. Riječ je o očitu propustu u činjeničnom pristupu kojim se želi pokazati da je pripadnost određenom društvenom sloju relevantna za huligansko ponašanje. No da bi se to moglo ustvrditi, predstavnici siromašnih marginaliziranih slojeva moraju biti brojniji među huliganima nego u referentnoj populaciji. Te se studije posvećuju samo najzastupljenijem sloju među huliganima te zanemaruju »manje zastupljene« kategorije (studente, čelnike itd.) koje su također reprezentativne u analizi huliganstva. Ono što je zajedničko jest pribjegavanje sili i nasilju, a ne društvena pripadnost. Singularnost se dakle ne obrađuje i o njoj se ne raspravlja.
Jesu li takve socijalne kategorizacije uopće valjane? U društvu suočenim s gospodarskom krizom treba biti oprezan prilikom kategoriziranja određenih profila jer:
Jedina kategorija koja je bila predmetom pobližih analiza jesu viši društveni slojevi. Dunning (1989) je iznio pretpostavku da osobe na čelnim mjestima koje pribjegavaju huliganskom ponašanju potječu iz obitelji u kojima su djeca ostvarila znatan napredak na društvenoj ljestvici u odnosu na prethodne generacije. Profesionalno su dakle stekli drukčiji status od svojih roditelja, no zadržali su, kad je riječ o nasilju, navike društvenog sloja iz kojeg su potekli. No kako prosuđivati slučajeve onih kod kojih je došlo do suprotnog generacijskog pomaka na društvenoj ljestvici?
Jasno je da ove brojke vrlo djelomično daju odgovor na pitanje tko je i zašto nasilan. Način na koji su korišteni ovi podaci doprinosi ideologiziranoj analizi fenomena huliganstva čiji pretjerani determinizam onemogućava shvaćanje njegove dinamike te promatranje veza i interakcija koje postoje između igre i nogometa, između različitih čimbenika, između racionalnosti navijača i huligana. Sve su to činjenice koje se mogu analizirati samo ako sociologija nadiđe kvantitativni pristup te pokuša interpretirati, u hermeneutičkom smislu riječi, logiku situacija onako kao ih vide sami počinitelji.
Studije o kojima je riječ također ne analiziraju nasilje kroz povijest te eventualne promjene u njegovoj učestalosti i načinu na koji ga društvo doživljava.
Jedini izabrani kriterij jest organiziranost nasilja koje je od 1950-ih godina djelo strukturiranih bandi. Time se međutim ne objašnjava razlika između huliganstva i ostalih oblika nasilja te »običnog« prijestupništva. Budući da se publika mijenjala i bar jednim dijelom organizirala u skupine navijača, nije li onda logično da za nasilje budu odgovorne skupine. No je li nasilje učestalije nego nekad, je li više ili manje prisutno na utakmicama i oko njih? Osim već spomenutih Tranterovih radova, Lewisovih radova o proučavanju lokalnih novina između 1880. i 1914. te studije Roversija14 o porastu huliganstva u Italiji između 1970-ih i 1980-ih godina, nijedna se studija nije pozabavila tim važnim pitanjem kako bi prosudila nije li došlo do pogoršanja situacije ili su, baš suprotno, znanstvenici, mediji i publika pali pod utjecaj onoga što danas nazivamo »osjećajem nesigurnosti«. Ovo područje posebno je teško analizirati budući da se danas događaji zbog sigurnosnih mjera odvijaju daleko od nogometnih terena. Također nije sigurno da se o svim incidentima govori. Jedni su u centru pažnje, dok se o drugima ništa ne zna jer su se dogodili daleko od očiju medija. S obzirom na takvu neravnomjernost u pristupu informacijama jasno je »koliko je teško procijeniti nasilje na terenu i na tribinama; ono što suvremeni senzibilitet naziva neprihvatljivim ponašanjem nekad se moglo smatrati bezopasnim i prihvatljivim metežom« (Bromberger, 1995, 277). Primjer su za to narodni balovi 1950-ih kada se činilo »normalnim« i predvidljivim da se svaki bal okonča tučnjavom, dok je danas nezamislivo da se takvo nešto događa svake subote u noćnom klubu. Tako se vraćamo na model Chesnaisa (1977) prema kojem se nasilje ne shvaća na isti način u različitim razdobljima i na različitim mjestima. No možemo baš suprotno zaključiti: da se danas nasilje povezano s nogometom banalizira te time stvara dojam da je njegov broj u opadanju. Manjkaju nam objektivni kriteriji za analizu razvoja huliganstva u europskom nogometu, no izvjesno je to da problem nije nov i nije ograničen samo na huliganska djela. Urbano nasilje općenito je teško »izmjeriti« bez obzira na postojanje preciznih kriterija. No prikupljanje podataka nužna je protuteža ideologiji i iskrivljenoj percepciji nasilja. Osim što omogućava bolje shvaćanje razvoja nasilja, ova bi kvantifikacija trebala poslužiti policiji u procjeni učinkovitosti primijenjenih mjera.
Isto vrijedi kada se pojedinci i skupine kategoriziraju kao »huligani«. Jesu li huligani oni koji se redovito nasilno ponašaju? Vrlo je teško prikupiti relevantne podatke koji ne potječu od samih počinitelja nasilja. Postoji različiti tipovi huligana, od »povremenih« do »kroničnih« koji uživaju u huliganskom ponašanju i pretvaraju ga u način života. No uživaju li povremeni huligani u nasilju ili ne uživaju, je li ono slučajno ili reakcija na neku provokaciju i opasnost, jesu li element obrambenog mehanizma ili nagovještaj »dugoročne devijantne karijere« (Becker, op. cit.)? Je li »kronični« huligan u svakodnevnom životu »kronični« prijestupnik? Odgovori na ova pitanja omogućili bi da se opovrgnu, potvrde ili jasnije definiraju tvrdnje prema kojima su huligani obični delinkventi. No jesu li huligani s dosjeom uistinu huligani? Prethodno iznesene primjedbe (II. Brojke huliganstva) pokazuju koliko se oprečnih interpretacija veže uz huliganstvo, a da se pritom zaboravlja na činjenicu da »društvo samo stvara devijantno ponašanje usvajanjem normi čije se kršenje potom naziva devijantnost« (Becker, op. cit., 32). Primjer su za to dimne bombe i bengalke koje navijači koriste da bi animirali, uljepšali i »zapalili« tribine. Vatreni efekti na tribinama doprinose stvaranju slavljeničke atmosfere i potiču navijanje za klub. No zakon Alliot-Marie15 »zabranom unošenja pirotehničkih naprava na utakmice« poistovjećuje navijače s najekstremnijim huliganima. 2000. godine vođi marsejskih »Yankeesa« zabranjen je pristup stadionu. Takva je odluka bila u potpunosti opravdana jer su tijekom utakmica dimne bombe i »olovke-rakete« poslužile povremenom gađanju protivničkih tribina, no stoji i činjenica da je kod većine »normalnih navijača« devijantno ponašanje reakcija na taj zakon, dok im je prije njega jedino važno bilo navijanje za svoj klub.
Odavno znamo da je iluzorno očekivati da sportska predstava ima katarzični učinak (Bromberger, 1998). Sport nije grčka tragediju koja gledatelji poznaju. Ishod joj je neizvjestan. Suđenje može biti predmet osporavanja budući da se u nogometu sudi o namjernosti pogreške, a ne o samoj pogrešci. Je li start bio izveden odostraga? Je li igranje rukom bilo namjerno? Kad je riječ o huliganstvu, studije o učincima sportske predstave gotovo da i ne postoje. Razlikovanjem spontanog od smišljenog nasilja te povezivanjem planiranog nasilja s definicijom koja se često koristi za karakteriziranje huliganstva, eliminiraju se čimbenici vezani uz igru i rezultat. Vrlo malo studija posvećenih huliganstvu analizira poticajni učinak nasilnih susreta, iako rezultati studija pokazuju da se uvelike povećava agresivnost gledatelja prilikom nasilnih i loše organiziranih utakmica. Međutim, osim neizvjesnost rezultata, mogao bi se uzeti u obzir cijeli niz drugih čimbenika poput važnosti utakmice, kvalitete suđenja, mišljenje navijači o suđenju suca itd. Analizirajući rezultate nogometnih utakmica u pet europskih zemalja (Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji), Clanché je pokazao da je nogomet izuzetno »nestabilan« sport u kojem je rezultat nepredvidljiviji nego u drugim sportovima te da ga karakterizira »nemir«, pojam uzet iz poezije Fernanda Pessoe zbog neizvjesnosti rezultata sve dok jedna momčad ne postigne dovoljnu razliku u pogocima. Potreban je samo jedan korak da strast preraste u bezumno ponašanje, tim više što nogomet posjeduje neupitne scenske i dramaturške kvalitete (Bromberger, 1998), koje su se jasno pokazale na Europskom nogometnom prvenstvu 2000. godine tijekom utakmice Francuske i Italije, te složenost koja potiče na burnu raspravu. Zbog raznolikosti igrača na terenu nogomet je neizvjesna igra s višestrukim taktičkim i strateškim mogućnostima: »igra horde i teritorija«.16
14 R. W. Lewis (1996), Football hooliganism in England before 1914 : A critique of the Dunning thesis, International Journal of the History of Sport, t. 13–3, 310–339; A. Roversi (1991) Football violence in Italy.
15 Zakon br. 93-1283 od 6. prosinca 1993. »o sigurnosti sportskih natjecanja« stvorio je zakonski i kazneni okvir za prekršaje počinjene na stadionima.
16 B. Jeu (1977), Le sport, l’émotion, l’espace, Paris, Vigot.