Je li uopće moguće definirati huliganstvo i njegove granice, odrediti gdje započinje, a gdje prestaje huligansko ponašanje? Ili mu pak time ograničavamo smisao i interpretaciju? Shvatiti huliganstvo znači da moramo prevladati uobičajene definicije, kolektivne predodžbe, stereotipe i predrasude koji se obično vežu uz taj pojam. Iako se najčešće huligana zamišlja kao mladog Engleza, neprilagođenog marginalca koji se napija te kojem je nogometna utakmica izgovor za ispade na stadionu, društvena je stvarnost tog fenomena potpuno drukčija te je potrebno srušiti sve te pogrešne predodžbe, i to na više razina. Događaji na stadionu Parc des Princes 28. kolovoza 1993. tijekom utakmice između Paris-Saint-Germainea i Caena, kada su divljački napadnuti policajci na tribini »Boulogne«, ili nedavni događaji na utakmici PSG-a i Galatasaraya u Europskom kupu 14. ožujka 2001. godine, kada je ranjeno 56 osoba, pokazali su da huliganstvo postoji i u Francuskoj, ako je to uopće bilo potrebno dokazivati. Takav raskorak između predodžaba i stvarnosti dijelom je posljedica tragičnih događaja 1985. godine, koje je prenosila i televizija, kada je na stadionu Heysel, na kojem se trebala odigrati utakmica finala Kupa prvaka između Juventusa iz Torina i Liverpoola 31 gledatelj izgubio život. Taj raskorak vezan je i uz naknadne interpretacije tih događaja, uz sankcije britanskim klubovima i njihovim navijačima, uz pretjeranu medijatizaciju tog dramatičnog incidenta. Međutim, ova se pošast odnosi na nogomet diljem svijeta i ne može se pripisati samo engleskim navijačima i običnim prijestupnicima. Razumjeti huliganstvo ne znači samo zabilježiti činjenice koje ponekad opisuju događaje ekstremnog tjelesnog nasilja, već upisati te činjenice u povijesnu i društvenu dinamiku te ih pokušati interpretirati. Prečesto se pri analiziranju i opisivanju huliganstva analizira i opisuje samo njegova konačna pojavnost, tjelesno nasilje ili uništavanje imovine i infrastruktura. Nasilje provode navijačke skupine na stadionu, što je danas rjeđe zbog sustava društvene kontrole, ili na mjestima ponekad dosta udaljenim od stadiona. Nasilje može biti usmjereno protiv policije i prolaznika koji nemaju nikakve vidljive veze s nogometom i navijanjem, dovodi do uništavanja vozila, izloga trgovina, kamenovanja autobusa, razbijanja vagona i slično. No takva nam kategorizacija huliganstva ne objašnjava kako se pojedinci, vrlo često obični građani, mogu dovesti u takvo stanje da su sposobni počiniti strahote. Štoviše, analiziramo li nasilje isključivo kroz prizmu čina ili kršenja ustaljenih društvenih normi, time njegovo poimanje ograničava na sociološku definiciju zločina. Dramatični i zastrašujući događaji svoj uzrok ponekad imaju u sukcesivnom nizu beznačajnih događaja (krađa simbola, vrijeđanje i provokacije). Potrebno je složenost problema sagledati u cjelini. Prethodno opisano nasilje samo je »izvršenje u praksi«, završetak dugog procesa sačinjenog od složenih i suptilnih društvenih odnosa između različitih čimbenika sportskih natjecanja (navijača, čelnika, policajaca, novinara itd.), sportskih rivalstava, provokacija, osveta, koje su pak odraz kulturoloških poimanja vezanih uz identitet. Kao što su radovi Skogana (1990), Rochéa (2001) i Debarbieuxa (1996, 2002) pokazali, u kojima se analizira agresivno ponašanja na drugim područjima, navijačko se nasilje ne može promatrati samo kroz prizmu huliganstva u njegovoj najsurovijoj verziji, onoj anglosaksonskog navijača izbodenog početkom 1998. godine u jednoj sporednoj uličici. I najmanji događaj, i najmanje osorno ponašanje, može pokrenuti spiralu nasilja i delinkvencije. Percepcija nasilja može biti objektivna ili subjektivna (Wieworka, 1999), ovisno o tome promatramo li ga s gledišta agresora ili žrtve, snažnijeg ili slabijeg, žitelja Zapadne Europe ili zemlje zahvaćene ratom, ovisno o tome živi li osoba u problematičnoj ili u otmjenoj četvrti, je li riječ o muškarcu ili ženi, mladoj ili starijoj osobi. Sve to mijenja pogled na nasilje. Nasilje je društveno, prostorno i vremenski uvjetovano, i u samoj pojavnosti, i u predodžbi o njemu. Ono što se smatra nasiljem u današnjim zapadnim društvima ne znači da bi se takvim smatralo u drugim društvima ili u prošlim razdobljima.
Često se huliganstvom nazivaju pojave koje s njim nemaju nikakve veze. Je li tragedija u Heyselu huliganski čin ili su tu dijelom u pitanju propusti pasivnih mjera osiguranja stadiona (procedure prilikom ulaza, kontrole, evakuacija, razdvajanje različite publike), što je nakon tragedije dovelo do uvođenja europskih direktiva na tom području? Mediji ponekad u žaru izvještavanja i želji da objave senzacionalističke vijesti koji će povećati čitanost ili gledanost uz huliganstvo vežu događaje poput onih u Sheffieldu 1989. godine (96 mrtvih) ili one na Elis Parku u Johanesburgu 2001. godine kada su 43 osobe poginule u gužvi na ulazu u stadion. Za te su incidente u potpunosti odgovorne nekompetentne redarske službe i gramzivost nekih čelnika koji su bez oklijevanja prodali više karata nego što ima stvarnih mjesta na stadionu. To je bio slučaj i na Furianiju (Bastia) 5. svibnja 1992. kada su se na brzinu postavljene i prepune tribine srušile te prouzročile smrt 17 osoba. Krivci su za taj slučaj dobili samo blage kazne, a najveći je apsurd to da su neke žrtve čak bile kazneno gonjene.
Huliganstvo je gotovo isključivo pojava vezana uz nogomet, i to u svim zemljama i na svim kontinentima. Ponekad se bilježe sukobi tijekom košarkaških utakmica u Grčkoj i Turskoj ili tijekom utakmica kriketa u Indiji, no sve su to sporadični događaji.
1. Povijest jednog pojma. – U Velikoj Britaniji šezdesetih godina 20. stoljeća javljaju se novi oblici nasilja vezani uz nogometne utakmice. Sukobi i tučnjave pratili su utakmice već od kraja 19. stoljeća. No novi oblici nasilja na stadionima ili oko njega doimali su se mnogo manje spontanima. To novo nasilje nije nužno bilo uzrokovano samom igrom, rezultatom utakmice, incidentima vezanim uz igru na terenu (suđenjem, prekršajima, ponašanjem igrača na klupi ili na terenu), sportskim suparništvom proizašlim iz samog natjecanja. Ponekad je to bilo brutalno nasilje u koje je bio uključen velik broj osoba. Ono više nije bilo povremeno i spontano, vezano uz rezultat ili događaje prema shemi frustracije i agresije, već je postalo organizirano, smišljeno, a često i čin grupe ljudi. Pojava huliganstva upućuje dakle istodobno na promjenu ponašanja i na promjenu paradigme (Bodin, 1999). Izvještavajući o takvim događajima te želeći slikovito opisati nasilne gledatelje, jedan novinar nazvao ih je »hoolihani«, imenom irske obitelji čiji su članovi bili pogubljeni za vladavine kraljice Viktorije zbog asocijalnog ponašanja i ekstremnog nasilja tijekom nereda. No nitko ne može reći zašto i kada je riječ »hoolihan« promijenjena u »hooligan«. Može se samo nagađati da je riječ o tiskarskoj pogrešci, budući da se na anglosaksonskim QWERTY i na francuskim AZERTY tastaturama slova »h« i »g« nalaze jedno pored drugog. No treba znati da taj pojam Britanci ne koriste te da radije upotrebljavaju riječ thugs, koja je u svakodnevnom govoru sinonim za propalicu, razbijača. Izbor ovog pojma nije ni bezazlen ni besmislen jer ima pogrdnu konotaciju i upućuje na indijsku sektu fanatika obožavatelja božice Kali. Takvo značenje stigmatizira huligane i označava ih kao »nenormalne«, marginalizirane u društvu te ih automatski svrstava u isti koš s običnim delinkventima, neovisno o uzrocima njihova nasilja te neovisno o tome jesu li ili nisu registrirani u policijskim dosjeima huligana.
2. Nasilje gomile kroz stoljeća. – Nasilno ponašanje sportske gomile nije nova pojava. To ne znači da se moderan sport smatra nasljednikom antičkih igara u kojima se sport doživljavao kao vječan u svojim oblicima, izrazima, vrijednostima i ciljevima, već ukazuje na činjenicu da su u drugim povijesnim razdobljima, na drugim mjestima i na drugim sportskim natjecanjima ponašanja sportske gomile uvelike nalikovala suvremenom huliganstvu te su čak zahtijevala posebne društvene mjere, kao što su održavanje reda i mira, zabrana ulaska na stadion itd. Bez navođenja detaljnih povijesnih referenci bit će dovoljno za ilustraciju navesti nekoliko primjera iz različitih epoha.
Prvi zapis može se naći u djelima Tacita (Anali, 14.17) u kojima se opisuju okršaji u Pompejima 59. godine. Prilikom gladijatorskih igara koje je u Pompejima organizirao Livenius Regulus, gledatelji iz kolonija Nucerije i Pompeja započeli su svađu uvredama, ona se nastavila bacanjem kamenja, a zatim prerasla u oružani sukob. Velik je broj osoba u sukobima poginuo i bio ranjen te su Pompeji dobili desetogodišnju zabranu održavanja sportskih natjecanja, a udruge su bile ukinute.
U Velikom cirkusu u Rimu, koji je mogao primiti do 150.000 gledatelja, u više je navrata velik broj ljudi stradao pregažen gomilom. U srednjem vijeku stara igra soule bila je povodom tolikim izljevima strasti, neredima i tučnjavama među gledateljima da je Crkva proglasila zabrane te igre smatrajući je uzrokom neredu u društvu. U Bretanji se za vrijeme igranja soule provodio poseban nadzor reda i mira tako da su »službene osobe« bile opremljene tavama kao pomoćnim sredstvom u razdvajanju protivnika. Bredkam (1998) opisuje mjere za održavanje reda (razdvajanje gledatelja, zabrana silaženja na teren, mjere represije, prisutnost »redara« itd.) tijekom natjecanja calcio fiorentiono održavanog u Firenci od 16. do 18. stoljeća. Krajem 18. stoljeća, prilikom prvih letova u balonu, dolazilo je sustavno do narodnih prosvjeda praćenih velikim neredima te su u Bordeauxu dvojica gledatelja koja su izazvala nerede bila osuđena i obješena.1 Tranter2 piše da je 8. travnja 1899. izbila pobuna u Cappielowu tijekom utakmice polufinala kupa između Greenock Mortona i Port Glasgow Athletic Cluba u kojoj se sukobilo 200 gledatelja. Tranter također opisuje policijsku represiju te porast nasilja u engleskom nogometu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Svi ti događaji izgledaju vrlo moderno i nevjerojatno sliče ponašanju današnjih huligana te društvenoj kontroli ustanovljenoj da bi se spriječili incidenti i uspostavio »javni red i mir«. Dnevne sportske novine L’Équipe (1997) navode da je tijekom 20. stoljeća, i to samo u događajima povezanim s nogometom, zbog huliganstva poginulo više od 1300 osoba diljem svijeta. Mogli bismo unedogled nabrajati incidente koji su se dogodili tijekom igara i sportskih natjecanja, posebno nogometnih. Ovaj kratki povijesni pregled pokazuje koliko je nasilje gomile prisutno u sportskim natjecanjima, premda poprima različite oblike: gužve, uvrede, simboličko i verbalno nasilje, upade na teren, tučnjave, nerede i ubojstva. Primjeri također pokazuju da takvo nasilje nije samo suvremeni problem društva koji je prouzročen rastućim socijalnim problemima problematičnih predgrađa i četvrti. Kako onda shvatiti uzroke razvoja suvremenog huliganstva? Dva ga čimbenika razlikuju od oblika koji postoje od antičkog doba: učestalost nasilnih izgreda u jednom sportu, u nogometu, te činjenica da je takvo nasilje osobito prisutno u jednoj zemlji, u Velikoj Britaniji. Zbog toga radovi posvećeni tom problemu dolaze prije svega iz anglosaksonskog svijeta. No zašto se huliganstvo pojavilo najprije u tom sportu i u toj zemlji?
1. Nastanak i razvoj huliganstva. – Prva faza nastanka huliganstva obuhvaća razdoblje s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina 20. stoljeća, kada novinari i znanstvenici, prije svega sociolozi, počinju bilježiti porast organiziranog nasilja, izvan i unutar stadiona. Već na prvi pogled to se nasilje jasno razlikovalo od onoga ranije poznatog i predstavljalo je prijelaz s ritualiziranog i dionizijskog nasilja, povezanog s logikom igre i antagonizma koje ona budi, na nasilje s predumišljajem. Do tada je postojalo većinom sporadično nasilje čiji uzroci i smisao proizlaze iz ambivalentne naravi samog sporta. Ta nije li sport taj koji najbolje udružuje ljude da bi ih još bolje podijelio? Od početka 20. stoljeća sve do 1960-ih godina incidenti su bili uzrokovani pristranom percepcijom suđenja i igre te sportskim rivalstvom koje je bilo izraženo šovinizmom, razočaranjem, dionizijskom gužvom i metežom, što je svojstvenu uobičajenoj nogometnoj publici, najčešće iz narodnih slojeva. Takvo nasilje još uvijek nalazimo u drugim sportovima, primjerice ragbiju. Novi su oblici nasilja, međutim, ukazivali i na društvene i kulturne suprotstavljenosti. Od tog razdoblja nadalje huliganstvo se počelo definirati kao namjerno, organizirano, strukturirano i smišljeno nasilje, približavajući se time definiciji »organiziranog kriminala«.3 No takva analiza huliganstva odmah na početku postavlja cijeli niz problema. Razlikujući spontano od osmišljenog, planiranog nasilja, znanstvenici su iz svoje analize isključili čimbenike povezane s igrom, rezultatima i prekomjernom konzumacijom alkohola. Uistinu, uhićeni huligani nisu svi pod utjecajem alkohola, a nasilno ponašanje publike nije nužno prouzrokovano pogreškama u suđenju, nejasnim akcijama ili porazima. Incidenti se dakle ne mogu pripisati samo fanatičnoj i alkoholiziranoj gomili, kako je to opisao Brohm (1993). Zanemarujući, međutim, pri analizi sportske aspekte, neizvjesnost vezanu uz rezultat te njihov utjecaj na strastveno pristrane navijače, huliganstvo ograničavamo na socioekonomske čimbenike. Thom, prema »principu širenja katastrofa«, objašnjava da je »paradigma svake neizvjesne situacije sukob«. Pojedinci su skloni da se, kad promatraju određeni sukob, pa i ako je riječ o ritualiziranom sportskom natjecanju, identificiraju s jednim od protagonista, a svi se radije poistovjećuju s pobjednikom. Uspoređujući to s kazalištem, Thom pojašnjava da »sve dok u zapletu postoji situacija koja se može preokrenuti, ostajemo u domeni komičnog«. Prijelaz s promjenjivog u konačno, s komičnog u tragično mogao bi djelomično objasniti zašto navijači pribjegavaju nasilju. Izbor takve definicije u potpunosti određuje daljnje analize. Ograničavanjem na fizičko nasilje isključuju se drugi faktori koji se danas ističu u analizi mladenačke delinkvencije, kao što su govorna nadmetanja, provokacije te uzroci antagonizama koji prethode svađama i tučnjavama, a često ih i izazivaju.
Marsh (1978) kritizira takvu koncepciju huliganstva kao previše pojednostavljenu. Smatra da nije moguće usredotočiti se samo na fizičko nasilje i isključiti moralno i simbolično značenje jer se time negira aggro, ritualizirano insceniranje nasilja kojem je cilj impresionirati protivnika. Snažan i opasan izgled, zastrašivanje drugoga, vrlo često zamjenjuju sam čin koji se događa samo onda ako se prekrše prešutna pravila aggra, primjerice napad na djevojku, ili nakon policijske intervencije. No granice su ponekad vrlo male između fizičkog, simboličkog i psihološkog nasilja. Ono je samo jedna etapa u društvenim procesima te »hrani, naglašava i potiče druge načine izražavanja nasilja« (Wieviorka, op. cit., 17).
2. Huliganstvo kao posljedica promjene socijalne slike prostora stadiona. – Čak ako i prihvatimo da je nasilje sportske gomile promijenilo svoju narav, to nam ne objašnjava zašto je ono prije svega prisutno u nogometu. Drugo razdoblje razvoja huliganstva odgovara promjeni sastava publike. Od 1950-ih u britanskom nogometu zbio se cijeli niz promjena. U prvoj polovici 20. stoljeća Engleska je dominirala nad drugim europskim zemljama. Budući da je nogomet utemeljen u Engleskoj te se na njezinu tlu brže strukturirao, demokratizirao i proširio, Wahl bilježi da je škola odigrala veliku ulogu u njegovu širenju na sve slojeve stanovništva: 1948. godine 8000 škola bilo je učlanjeno u Engleski savez školskih nogometnih društava. No tijekom 1950-ih smanjuje se broj članova u klubovima. Društvo se mijenja i modernizira te omogućuje pojedincu da se postupno oslobodi krutih društvenih stega, nastavljajući proces koji je započeo 1930-ih dekristijanizacijom društva. U razdoblju neposredno nakon rata uvelike se povećalo ekonomsko bogatstvo. Stanovništvo ima više slobodnog vremena te želi iskoristiti tu ponovno pronađenu bezbrižnost tražeći nove i različite vrste zabave. Početak je to sve individualnijega i individualiziranijega potrošačkog društva. Sport je samo jedna od mnogih dostupnih zabava, kao što su izlasci, kino... Pojavljuje se cijeli niz individualnih sportova poput džuda, mnogi se sportovi demokratiziraju, djelomice zbog manjih troškova bavljenja sportom. Nogomet nije više jedini sport pristupačan svima te posjećenost stadionima opada. Tada još nije riječ o pravima prijenosa i sponzorima u današnjem obliku. Iako su igrači u to doba bili dijelom profesionalci, a dijelom još uvijek amateri koje se plaćalo na ilegalan način, oni su se još uvijek financirali u najvećoj mjeri od zarade s utakmica. Da bi riješili problem pada posjećenosti utakmica, Britanci povećavaju spektakularnost igre profesionalizacijom igrača, povećanjem udobnosti tribina te izmjenom samih stadiona. Grade se nove tribine na stadionima, koji su većinom pravokutnog oblika, tzv. ends, koje odgovaraju našim francuskim navijačkim tribinama virages, a smještene su na vrhovima tribina što se nalaze iza nogometnih vrata. Demokratizacija nogometa, njegovo širenje u sve slojeve društva te izgradnja novih mjesta na stadionima počinju privlačiti sve raznolikiju publiku, socijalno heterogenu, publiku koja se mnogo manje razumjela u sport. To mijenja društveni prostor stadiona te njegovu dotadašnju veselu atmosferu proslave. Razvoj nogometa i novo poimanje spektakla mijenjaju vrijednosti aktivnosti koja se do tada smatrala sportom određenog društvenog sloja. U istom razdoblju nogometna publika po drugi prolazi kroz transformaciju. Neki autori poput Brombergera (1995), oslanjajući se na fotografske dokumente iz tog razdoblja, govore o »sve mlađoj publici«, i to iz više razloga. Prvi je vezan uz sport jer širenjem tog sporta u školama bilo je normalno da ti mladi igrači s vremenom postanu ljubitelji nogometa te vatreni gledatelji i navijači. Drugi je razlog sociološki. Razdoblje je to dubokih promjena u društvu u kojem se mladi sve više osamostaljuju i okreću drugim oblicima zabave. Treći je razlog ekonomske naravi. Prodajom jeftinih ulaznica za tribine ends klubovi potiču okupljanje mladih na tribinama koje su se do tada nazivale »narodnim« zbog cijene ulaznica te zbog društvenih slojeva koji su kupovali ta mjesta. I na kraju – kulturni razlozi. U Velikoj Britaniji 1960-ih rađaju se brojne kulture i supkulture mladih: rough (mladi potekli iz najsiromašnije radničke klase), mods, teddy boys, skinheads, punks... Nogomet nije više zajednička »obiteljska aktivnost«, koja se odvija bez ispada i pod roditeljskim nadzorom. Tribine ends postaju teritoriji mladih koji se postupno počinju okupljati ovisno o tome za koji klub navijaju, iz koje četvrti dolaze, ovisno o pripadnosti određenoj supkulturi. Okupljajući se na takav način, počinju stvarati zajednice s vlastitim identitetom, ritualima, amblemima, simbolima, solidarnošću, znakovima raspoznavanja i kodeksom odijevanja koje su bile temelj osnivanja navijačkih skupina. Oni također na stadion uvode političke i ksenofobne ideologije (teddy boysi, skinheadsi) i bande razbijača (skinheadsi, rough). Umjesto dotadašnje slavljeničke atmosfere na utakmicama se pojavljuju sportska rivalstva pojačana sociološkim i kulturnim antagonizmima. Taj novi, aktivniji, angažiraniji i bezuvjetni oblik podrške klubu, iskazivanje pripadnosti različitim supkulturama, potaknuo je pojavu huliganstva. Upadi na teren i tučnjave među navijačima postajali su sve češći. U mnogim se radovima smatra da je huliganstvo oblik zastranjivanja supkultura mladih prisutnih na stadionima. Već 1968. Lord Harrington u svojem izvješću o nogometnom huliganstvu naglašava da su uhićeni huligani istinski navijači, da su znalci i mladi: imaju manje od 21 godinu te posjeduju veliko znanje o nogometu, svojem klubu, igračima, tehnikama te često nose simbole svojih skupina. Harringtonov izvještaj trebao je riješiti debatu koja i danas traje u Velikoj Britaniji i u Francuskoj s obzirom na to da je pokazao da je huliganstvo čin istinskih navijača, a ne elemenata izvan nogometa koji dolaze na utakmice izazivati nerede. Više je razloga za takvo inzistiranje na podrijetlu huligana, a svi su vrlo jasni. Za nogomet je važno zadržati sliku čistog sporta (Ehrenberg), otkloniti moralnu odgovornost s obzirom na to da je potaknuo dolazak nove publike kojoj se dopustilo, svjesno ili ne, kršenje zakona te skinuti financijsku odgovornost za počinjene prekršaje.
Politika razdvajanja navijača postavljanjem ograda na stadionima dovela je do povećanja nasilja umjesto do njegova sprečavanja. Podjela endsa i razdvajanje pojedinih skupina potaknulo je »teritorijalizaciju« tribina, koje postaju mjesto spektakla i suparništva među skupinama. U želji da se razlikuju, suprotstave, istaknu svoju superiornost, u želji za priznanjem, osvetom ili produžavanjem osjećaja pobjede, sve si skupine postavljaju za cilj osvajanje protivničkih endsa. Time započinju procesi »antagonističke akulturacije« u kojoj je nasilje jedan od načina izgradnje identiteta. Međutim, stvaranje osiguranog prostora oko stadiona postupno se smanjuje, ali ne ukida nasilje unutar stadiona. »Tučnjave su posljedica službene politike kojom su se razdvajali suparnički navijači, a koja je bila provođena 1960-ih godina da bi se spriječilo huliganstvo, no ona je čini se potaknula solidarnost ›klana‹ i preselila taj fenomen izvan terena. Dakle, tučnjave su na tribinama bile rijetke 1970-ih i početkom 1980-ih«. (Elias i Dunning, 1986, 336).
Aktivno i strukturirano navijanje koje se pojavilo u engleskom nogometu 1960-ih godina (Broussard, 1990) ipak se jasno razlikuje od navijanja Ultrasa na talijanskim i francuskim navijačkim tribinama. Dok Ultras organiziraju šarolike koreografije, tzv. tifose, služeći se transparentima i raznobojnim papirima s amblemima kluba ili zajednice kojoj pripadaju, engleski navijači često nose samo šalove ili simbole kluba, no tijekom utakmice kontinuirano i aktivno navijaju pjevajući i izvikujući provokativne parole.
3. Huliganstvo kao posljedica socijalnih problema i klasni fenomen. – Velik broj znanstvenika (Taylor, 1982; Clarcke, 1978; Elias i Dunning, op. cit.) smatra da treće razdoblje u razvoju huliganstva odgovara društvenom i gospodarskom propadanju Velike Britanije 1970-ih i 1980-ih godina. Nijedna laburistička vlada (H. Wilson od 1964. do 1970. i od 1974. do 1976. te J. Callaghan od 1976. do 1980. godine) ne uspijeva smanjiti inflaciju i nezaposlenost. Početkom 1970-ih 14% stanovništva živi ispod praga siromaštva, brojka koju Francuska nije nikad dosegnula i gdje se postotak siromašnog stanovništva 1990-ih stabilizirao na 10%. Sredinom 1970-ih inflacija je dosizala 25%, a stopa nezaposlenosti s 3,8% 1972. godine skočila je 1983. godine na 11,5% U anglosaksonskim je zemljama između 1966. i 1986. samo industrijski sektor izgubio 3 milijuna radnih mjesta, što je Francuska dosegnula 1993. godine, i to u svim gospodarskim sektorima. Gospodarski krah imao je za posljedicu dolazak na vlast Margaret Thatcher i uvođenje tzv. politike »restrikcije i štednje«, privatizaciju i razvoj strogog ekonomskog liberalizma. Izbori tadašnje politike bili su jasni: treba potaknuti oporavak gospodarstva, čak i na račun radničkih slojeva i zapostavljenih kategorija društva. Štrajk rudara, koji je trajao godinu dana prije no što ga je konzervativna vlada slomila i bezobzirno ugušila, jasno ocrtava uvjete života tadašnje anglosaksonske radničke klase. To je samo jedan od primjera gospodarskog rasula zemlje koje je za posljedicu imalo dugotrajno raslojavanje društva. Gospodarske i socijalne mjere usmjerene prema radničkom sloju bile su pokretač razvoja huliganstva. »Brutalnost tačerskog projekta kojim se željelo kulturno i politički uništiti huliganstvo snažan je čimbenik koji objašnjava autonomizaciju navijanja i strategije koje su usvojili huligani da bi bili stekli prepoznatljivost u društvu« (Mignon, 1995, 22). No huliganstvo je više element mehanizma preživljavanja i društvenog potvrđivanja, a manje klasne borbe. Nasilje koegzistira s uličnim neredima, no nije s njima povezano. Huligani ne ističu otvoreno svoju društvenu pripadnost i ne staju u obranu radničkog sloja. No huliganstvo je, kao što piše Coser4, signal za uzbunu upućen zajednici te jasno ukazuje na duboko nefunkcioniranje britanskog društva. Taj oblik nasilja, poput uličnih nereda, »pokazuje neučinkovitost političkog i institucionalnog rješavanja zahtjeva društva« (Wieviorka, op. cit., 30). Nogomet postaje sredstvo izražavanja socijalne i ekonomske izgubljenosti mladih koji su isključeni iz društva. Polazeći od socioantropoloških studija, Clarcke i Taylor opisuju na koji se način stvaraju društvene veze u složenom svijetu navijačkih skupina. U društvu u raspadanju navijačke skupine donose utjehu, podršku i solidarnost. Jedinstvo skupina jača zbog sve veće marginalizacije njihovih članova, no jedinstvo je usmjereno i protiv drugih, stranaca, koji lokalnom stanovništvu kradu posao. Neke skupine (u kojima dominiraju skinheadsi i ekstremna desnice) otvoreno pokazuju svoju ideologiju ili rasističke parole. U svoje redove privlače sve više revoltiranih mladih, bez smjernica i bez budućnosti, koji su izgubili nadu da će ikad steći ili ponovno pronaći položaj u društvu. Wieviorka5 smatra da rasizam nije odbijanje moderniteta, već strah od socijalne isključenosti, od gubljenja mjesta i ranga u društvu. Rasizam nije svojevrsno »prirodno stanje«, no njihova socijalna situacija te socijalna i ekonomska blizina tih skupina s imigrantskom populacijom navode ih na traženje »dežurne žrtve«.6 Huliganstvo je za njih »način života te pokazivanja i njegovanja različitosti« (Broussard, op. cit., 308). Navijanje i nasilje pomaže im da se uzdignu iz jadne i sumorne svakodnevice. Oni su bijeg pred tmurnim životom te daju smisao i svrhu bezizlaznoj budućnosti. Neke se skupine strukturiraju u borbene grupe (fighting crews): ICF (Inter City Farm) iz West Hama, Main Firm iz Cambridgea itd. Uz sportsko suparništvo pojavljuje se suparništvo među skupinama: treba se pokazivati da bi se postojalo. Nasilje se medijatizira i time povećava želju za društvenim priznanjem. Zato je u potpunosti normalno da se među klupskim navijačima, pa prema tome i među huliganima, nađu radnici i mladi marginalci. Nogomet pripada narodnoj i radničkoj kulturi te veliča njezine vrijednosti, kao što su napor, fizički angažman, solidarnost, muževnost, organiziranost, podvrgavanje kolektivnoj disciplini i korporativnoj svijesti. To je nešto čemu svi mogu biti gorljivo privrženi i s čime se mnogi poistovjećuju jer nogomet i igrači utjelovljuju demokratski ideal prema kojem »bilo tko može postati netko« (Ehrenberg, op. cit.). No u Engleskoj se u doba tačerizma produbljuje jaz između sve bogatijih i nepristupačnijih igrača i navijača, često marginalaca bez budućnosti. Taylor, i kasnije Clarcke, smatraju da je jedan od razloga prijelaza na nasilje činjenica da se u tom razdoblju »nogomet pogospodio« i da je došlo do udaljavanja između igrača i publike. Neki govore o »borbi za očuvanje«. Wahl smatra da je takav razvoj bio vidljiv već neko vrijeme: »U Europi se pojavljuju znakovi nazadovanja. Nestalo je topline nogometa u njegovim začecima. Bliskost igrača i navijača je prošlost; navijači više ne prihvaćaju igrača kao jednog od svojih koji je uspio« (op. cit., 109). Stvara se vizija besposlenog i fanatičnog navijača ekstremno desničarskog nazora, obrijane glave, u martensicama i bombersici. ICF bila je jedna od najreprezentativnijih i najnasilnijih skupina čiji su pripadnici 1982. na izlazu iz metroa izboli navijača Arsenala i ostavili na njemu kartu s natpisom: »Čestitamo, upravo ste se susreli s ICF-om«. Za određene navijače huliganstvo je jedan od načina, premda odvratan i zastrašujući, da daju smisao svojem životu, da steknu prepoznatljivost u društvu i na takav način socijalnu isključenost pretvore u priznanje, a neuspjeh u uspjeh. »Oni predstavljaju odbijanje radničke klase da se pogospodi, staju u obranu načela rough... Oni (skinheadsi) svojim načinom života iskazuju nasilnu muževnost, duh vjernosti... Oni su rasisti... Time su stvorili stil endsa, a njihova je grubost kao stil života za mnoge ideal« (Mignon, op. cit., 24).
4. Kulturalistički pristup činjenicama: segmentarne socijalne veze i huliganstvo. – Četvrto razdoblje razvoja huliganstva obilježeno je radovima Eliasa i Dunninga (1986), koji su na sport primijenili analize glavnog Eliasovog djela o civilizacijskim procesima zapadnjačkih društava.7 Elias smatra da su se društva izgradila s jedne strane stvaranjem pravila ponašanja i s druge strane rješavanjem pitanja kontrole nasilja od strane države (pretvaranje ratničkog plemstva u dvorsko plemstvo, monopolizacija nasilja), ali i pojedinaca koji postupno uče kako samostalno kontrolirati svoje nagone. Sport je jedan od načina kontrole nasilja u društvu jer je istodobno i prostor u kojem se tolerira »slobodno iskazivanje emocija«, gdje se igrači i gledatelji mogu prepustiti osjećajima, i prostor stvaranja društvenih normi u kojem se uči poštivanje pravila i kontrola emocija. Elias i Dunning pozabavili su se pitanjem huliganstva postavljajući jednostavno pitanje: Kako moderni sport, stvoren među ostalim i kao sredstvo kontrole nasilja, može proizvesti u nogometu toliko nasilja?
Nastavljajući se na svoje prethodne radove, Elias i Dunning pokazuju da većina huligana potječe iz rough working class – »tvrde« radničke klase, najnižeg radničkog sloja, i to iz najsiromašnijih dijelova te socijalne skupine: »Na dnu društvene ljestvice jaz se produbljivao između njih i sve siromašnijih nižih radničkih slojeva... A te su skupine »tvrde« radničke klase, čiji se broj povećava u razdobljima krize, one koje se najčešće ponašaju u skladu s modelima stvorenim na osnovi onoga što Suttles naziva uređenom segmentacijom.8 Ovi adolescenti i mladi ljudi čine većinu u skupinama koje sudjeluju u najtežim oblicima huliganstva« (1986, 360–361).
Elias i Dunning međutim smatraju da nije moguće generalizirati i smatrati prirodnim izjednačavanje huliganstva s određenim društvenim slojem: »Prije no što pokušamo razumjeti zašto postoji ta veza, treba prijeći sa statusa u društvu na iskustvo« (op. cit., 74). Prije svega, iako se čini da najveći broj huligana dolazi iz zapostavljenih društvenih slojeva, nikako ne stoji činjenica da svi ljudi u prekarnoj situaciji koji dolaze na nogometne utakmice postaju huligani. Osim toga svi uhićeni huligani ne dolaze iz rough working class. Iako se dva znanstvenika ne bave posebno tom činjenicom, mi ćemo se na nju vratiti nešto kasnije. Na kraju, za Eliasa i Dunninga nije u pitanju pripadnost radničkom sloju, već njegovo socijalno funkcioniranje, oblici socijalizacije i društvenog ophođenja. Pretpostavka je da ako je nasilje svojstveno rough working class, to je stoga što su njezini članovi manje napredni u smislu uljuđenosti.
U radovima Eliasa bitan aspekt civilizacijskog procesa tiče se promjene sheme društvenih veza nalik onom koji Durkheim opisuje kao prijelaz s mehaničke na organsku solidarnost.9 Da bi opisao taj aspekt procesa, Elias koristi pojmove »segmentarne veze« i »funkcionalne veze«. Rough working class karakterizira društveno funkcioniranje u obliku »segmentarnih veza«, gdje je nasilje jedan od tradicionalnih oblika rješavanja sukoba. Ono je dakle za Eliasa i Dunninga dominantan i neodvojiv aspekt društvenog funkcioniranja tih skupina. Nasilnim ponašanjem na nogometnim utakmicama one samo reproduciraju ponašanja na koja su navikli i koja smatraju normalnima: »Kod skupina koje karakteriziraju segmentarne veze pravila sukobljavanja nalik su onima koja vrijede za vendetu još uvijek prisutnu u mnogim mediteranskim zemljama...« (op. cit., 324).
Za Eliasa i Dunninga četiri primjera potvrđuju taj društveni model:
Ovaj pristup zahtijeva nekoliko komentara. Prije svega on pokazuje koliko je teško definirati normu te, u skladu s njom, i devijantno ponašanje. Ponaša li se devijantno onaj koji se ne pridržava normi definiranih od strane jednog dijela stanovništva u svrhu očuvanja uravnoteženih odnosa u zajednici i jedinstva društva? Ili je pak posrijedi sud onih koji ponašanja drugih smatraju nenormalnima jer su manjinska i marginalna (Becker, 1963)? Elias smatra da moderna društva sve više postaju »pacificirane društvene strukture«. Sve manje suočeni s nasiljem, svi ga se danas sve više bojimo. Konflikti se danas u većini rješavaju konsenzusom te se naš prag tolerancije na nasilje uvelike smanjio. Svako nasilje postaje nepodnošljivo. Tučnjave navijača zabrinjavaju jer se na početku 21. stoljeća više na smatraju »normalnima«. Doživljavaju se kao prijetnju za stanovništvo i čimbenik povećanja nesigurnosti društva. No je li to zbilja tako? Drugi problem vezan je uz to što se smatra da je nasilje djelo »manje uljuđenih« osoba ili manje naprednih u procesu uljuđivanja. Postavlja se legitimnost sljedeće tvrdnje: »budući da im je teško pronaći smisao, status i priznanje u društvu te stvoriti zadovoljavajući identitet u školi i na poslu, muškarci iz ›tvrdih‹ dijelova radničkog sloja usvajaju specifične oblike ponašanja poput fizičkog zastrašivanja, tučnjava, prekomjernog trošenja alkohola, spolnih odnosa temeljenih na iskorištavanju drugoga« (Elias i Dunning, op. cit., 355). Takva izjava ne pokazuje nužno dubok prezir prema radničkom sloju, no na pretjeran način generalizira njegovo afektivno i socijalno funkcioniranje. Ali možda i na predmetu huliganstva ilustrira teoriju koju su neki autori poput Taylora prokazivali i kritizirali jer sadrži primjese evolucionizma. Takva je optužba za evolucionizam možda ipak pretjerana. Eliasova sociologija figuracije, artikulirana oko središnje teorije o procesu civilizacije običaja uspostavljanjem ravnoteže između ideografskog i nomotičkog pristupa, bavila se prije svega stvaranjem, učenjem i razvojem društveno prihvatljivih ponašanja i normi koji su doveli do stvaranja zapadnih društava od srednjeg vijeka do 20. stoljeća.
5. Uloga medija u širenju i poimanju huliganstva. – Anglosaksonske studije iznjedrile su određen broj interpretacija čije se teze poklapaju ili razilaze ovisno o izboru područja i znanstvenih pristupa, dok je drama u Heyselu potaknula širenje fenomena na Europu i stvaranje kolektivnih predodžbi o huliganstvu.
U svibnju 1985. Liverpool (pobjednik prethodnog Kupa) i Juventus iz Torina (koji će pobijediti u toj utakmici) igraju finalnu utakmicu Europskog kupa na stadionu Heysel u Bruxellesu. Navijači Liverpoola nisu najopasniji u Engleskoj, no prati ih loša reputacija. To pokazuje nekoliko incidenata. U ožujku iste godine žestoko su se sukobili s navijačima Austrie iz Beča, a u lipnju 1984. za vrijeme utakmice AS Roma – Liverpool, u sukobima s talijanskim Ultrasima, četrdesetak je osoba ozlijeđeno i uhićeno pedesetak navijača.
Uza sve to treba dodati različite izgrede koja su prethodnih mjeseci i godina počinili navijači drugih engleskih klubova te navijači engleske reprezentacije. Mnogobrojni policajci dobili su upute da oštro reagiraju. Navijači obiju momčadi bili su rano pušteni na stadion i odvojeni samo žičanom ogradom. Čekanje, provokacije, uvrede, pokušaji zastrašivanja, alkohol, bacanje limenki – nekoliko engleskih navijača uspijeva ući u »blok Z« određen za navijače Juventusa i započinju napad. Policajci imaju pune ruke posla i propuštaju ih. Prestrašeni talijanski navijači iz gornjih redova počinju silaziti niz tribine, gurajući uz donju ogradu svoje drugove koji nisu znali što se iznad njih događa. Duge su bile minute tijekom kojih su redari čekali zapovijed da se otključa ograda na početku tribina, što bi spriječilo da navijači ne budu zgnječeni. Ovaj događaj nije bio posljedica izravnog sukoba, već propusta u pasivnom osiguranju stadiona unatoč prisutnosti 2290 policajaca! Da bi se u budućnosti izbjegle slične tragedije, 19. kolovoza 1985. usvojena je europska konvencija »o nasilju i neredima gledatelja na sportskim natjecanjima i posebno nogometnim utakmicama«. Pokušalo se zakasnjelim mjerama »ograničene preventivne kampanje« (Becker, op. cit.) obuzdati fenomen, koji je mogao biti predviđen, s ciljem da se ustanove norme i mjere nadzora koje bi umirilo stanovništvo. Istraga je pokazala da su karte bile prodavane »bilo kome« te da pritom nije vođeno računa o najosnovnijim pravila sigurnosti. Mediji su u žaru izvještavanja ponavljali bez prestanka interpretacije o britanskom huliganstvu i time uvelike doprinijeli stvaranju kolektivne predodžbe o huliganstvu: huligan je bio sustavno zamišljan kao mlad Englez, loše integriran u društvo, delinkvent u svakodnevnom životu i dobrano pod utjecajem alkohola. Ni u jednom trenutku nitko nije postavio pitanje o antagonizmu između ovih dviju skupine te pitanje jesu li navijači Liverpoola doista bili inicijatori netrpeljivosti i ovog tragičnog događaja. Oslikavaju li mediji uopće realnost, je li im stalo do informiranja i istine ili samo do veće naklade? Huliganstvo je time definitivno prestalo biti izdvojena pojava. Komentarima i kontinuiranim pokazivanjem istih slika prema novinarskom načelu »težina riječi i šok fotografija« mediji su navijačima i huliganima dali medijsku prepoznatljivost bez presedana. Dotad su navijali za svoje momčadi jer je huliganstvo najekstremniji izraz nekontroliranog navijanja; od tada su stekli prepoznatljivost i »slavu«, a njihova djela dobila su potvrdu. Medijatizacija događaja na Heyselu ubrzala je širenje fenomena na europskoj razini. Ipak je samo ubrzala jer je huliganstvo već odavno postojalo i u ostatku Europe, boravak engleskih navijača u drugim zemljama, prema principu mimetizma, bio je pokretač nasilnih izgreda u razdoblju od 1975. do 1980. godine. Možemo se čuditi da mediji, nacionalne i međunarodne nogometne instance nisu prije progovorile o toj temi. Incidenti vezani uz huligane redovito su se ponavljali na utakmicama Paris-Saint-Germaina već od 1979. godine (Rouibi, 1989) te Marseillea, Strasbourga i Nantesa od 1980. Belgijski nogomet suočavao se s istim problemima od 1980. (Dupuis, 1993). Broussard u svojoj detaljnoj studiji o Ultrasima u europskom nogometu govori da se nakon toga razdoblja bilježe sukobi u svim europskim zemljama, bez iznimke. Huliganstvo nije dakle bilo samo britanski fenomen.
Ako izuzmemo društvene i gospodarske poteškoća koje su Veliku Britaniju zahvatile ranije nego druge europske zemlje, možemo se zapitati zbog čega je ta zemlja bila više izložena toj vrsti nasilja. Razlog je vrlo jednostavan te vrijedi i za ekstremno nasilno huliganstvo u Belgiji i Nizozemskoj: geografska blizina klubova. 11 klubova iz Londona i okolice igrali su 1996. godine u 1. i 2. engleskoj ligi. Engleska je velika kao četvrtina Francuske, Belgija i Nizozemska manje su od pokrajine Aquitaine. Sportsko suparništvo često izaziva konfliktna ponašanja koja pojačana lokalnim i teritorijalnim antagonizmima svoje korijene nalaze u »specifičnoj povijesti gradova, država, klasa i kriza« (Bromberger, 1995, 242).
No uloga medija u širenju huliganstva nije ograničena na hipermedijatizaciju događaja o kojima se često u žurbi izvještava. U borbi protiv huligana britanski su novinari stvorili tzv. thugs leage (ligu razbijača). Taj sam po sebi hvalevrijedan cilj borbe protiv huliganskih skupina mladi su navijači iskoristili da bi stekli prepoznatljivost u društvu. Uskoro je glavni cilj svake od skupina postao osvajanje prvog mjesta u thugs leage. Inicijativa je umjesto planiranog cilja postigla »suprotni učinak«11 i potaknula suparništvo i nasilje među skupinama. Isto se dogodilo u Francuskoj pokretanjem časopisa Sup’Maga (Navijački magazin) čiji je inicijalni cilj bio da se upoznaju navijači i valoriziraju njihove koreografije, tzv. tifos. Postupno je nastajao animozitet i osjećaj suparništva stvaranjem službene rang-liste najboljih navijača. Časopis se postupno okrenuo ekstremnijim oblicima navijanja i počeo objavljivati velik broj članaka posvećenih huliganima. Tako su nogometni tereni bili sve više »prodavani« kao mjesta na kojima se redovito može prisustvovati ne samo nogometnim utakmicama već i tučnjavama, tzv. aggru. To je privuklo mladiće iz »tvrde« radničke klase (...)« (Elias i Dunning, op. cit., 363). Mediji nisu uzrok huliganstvu, no jesu element koji ga pojačava, raspiruje i potiče te su uvelike pridonijeli njegovoj promociji.
6. Širenje huliganstva, raznolikost studija, usklađenost rezultata i mijenjanje huliganstva. – Širenjem huliganstva na cijelu Europu i europske su studije o tom problemu postale raznolikije iako je dio znanstvenika koji su se bavili tom temom predavao na britanskim sveučilištima. Pritom se profiliraju dva vrlo različita pristupa: s jedne strane pretežno francuski radovi koji se bave isključivo navijanjem i smatraju huliganstvo marginalnim fenomenom, a s druge strane ciljane studije kojima se želi shvatiti i interpretirati huliganstvo na nacionalnoj i lokalnoj razini tako što se analizira funkcioniranje navijačkih skupina te u kojima se polazi od toga da je huliganstvo integralni dio aktivnosti navijača. Od 1992. Belgija potaknuta Comeronom počinje uvoditi fan-coaching (»edukacija navijača«) te procjenjivati njegov utjecaj na smanjenje nasilja.
Fan-coaching engleskog je podrijetla te s jedne strane uključuje prisutnost redara i nadzor navijača na stadionima sa svrhom sprečavanja nasilnog ponašanja (to je uloga redara na stadionima u Francuskoj), a s druge strane uključuje prevenciju izvan stadiona organiziranjem aktivnosti za mlade fanove (sportski susreti, putovanja). Taj dio rada sliči onom edukatora u problematičnim četvrtima u Francuskoj. U Francuskoj je samo PSG, klub koji se najviše suočava s problemom huliganstva, uveo pravu politiku fan-coachinga, dok drugi klubovi samo organiziraju službu redara na stadionima.
U tim se radovima analiziraju procesi učenja nasilja prema načelu oponašanja, poštivanje pravila skupine, traženje statusa unutar skupine, suparništvo među skupinama, sve ono što od huliganstva čini navijačku supkulturu unutar kulture navijanja.
Van Limbergen i dr. nastavljaju svoja istraživanja o socijalnoj isključenosti belgijskih huligana te uvode pojam »društvene ranjivosti«. Kazneni dosjei članova »tvrde« jezgre belgijskih sides », koji su ekvivalent navijačkih tribina virages u Francuskoj,«ukazuju na problematične obiteljske i društvene situacije: 40% njih ranije je napustilo školu; samo 16% pojedinaca školske dobi pohađalo je redovito školu. Često u prekarnoj socijalnoj i materijalnoj situaciji suprotstavljaju se »buržujskim« tradicionalnim vrijednostima (uljudnost, disciplina, poštivanje zakona...), a 75% njih od najranije dobi ima policijski dosje zbog delinkvencije.
Neovisno o pristupu različiti autori ističu dvije zajedničke točke:
Vrlo je teško razdvojiti studije o huliganstvu od studija posvećenih urbanom nasilju (nasilju problematičnih četvrti), maloljetničkom prijestupništvu ili nasilju u školi jer je u većini slučajeva riječ o istoj populaciji, često istog sociodemografskog profila.
Razdoblje nakon Heysela također karakterizira strukturna promjena huliganstva. Društveni je nadzor doveo do pojave nove vrste huligana, casualsa12, nasilnih navijača koji ne nose nikakve simbole skupine. Kontrola, koju na ulazu u zonu osiguranja stadiona ili na sam stadion vrše snage reda i mira13 ili redari, sliči radu fizionomista u diskoklubovima. Mlade navijače koji nose simbole svoje skupine ili svog kluba češće se provjerava od ostalih. Neutralna odjeća casualsa ulijeva povjerenje i oni bez poteškoća ulaze na stadion. Huligani postaju nevidljivi i neprepoznatljivi.
1 L. Robène et la violence des jours, in D. Bodin (dir.), Sports et violences, Paris, Chiron.
2 N. L. Tranter (1995), The cappielow riot and the composition and behaviour of soccer crowds in Late Victorian Scotland, The International Journal of the History of Sport, 1995, 3, vol. 12, 125–140.
3 R. Dufour-Gompers (1992), Dictionnaire de la violence et du crime, Toulouse, Érès.
4 L. Coser (1956), Les fonctions du conflit social, Paris, PUF.
5 M. Wieviorka (1998), Le racisme, une introduction, Paris, La Découverte.
6 R. Girad (1972), La violence et le sacré, Paris, Pluriel.
7 Über den Prozess der Zivilisation, prevedeno u dva sveska pod naslovom La civilisation des mœurs i La dynamique de l›Occident, Calmann-Lévy (1969).
8 Zabilježeno funkcioniranje bandi u Chicagu gdje je segregacija bila jaka, a norme muževnosti (veličanje nasilja, muška dominacija) visoke, s razrađenim sustavom saveza.
9 É. Durkheim (1893), De la division du travail social, Paris, PUF, 1960.
10 Prijatelj prijatelja je prijatelj; neprijatelj neprijatelja je prijatelj.
11 R. Bourdon (1977), Effets pervers et ordre social, Paris, PUF.
12 Casual dolazi od casual clothing, što znači svakidašnje odijevanje, no u kontekstu huliganstva, oni koji su zaduženi za nadzor i prevenciju nasilja upotrebljavaju ga u značenju dobro odjevene osobe koja nosi odjeću s markom. Moderni huligan, casual, na takav način postaje neprepoznatljiv te prilikom kontrola navijača prolazi nezamijećeno.
13 Od 1998. stadioni su odgovornost organizatora u skladu s odredbama članka 23. zakona br. 95-73 od 21. siječnja 1995.