Sport, a posebno nogomet, u svakom od nas budi cijeli niz slika koje su obilježile i oblikovale naš život. Sport potiče socijalizaciju i omogućava nam sklapanje prijateljstava od najranijeg djetinjstva. No on nas također obrazuje i socijalizira učeći nas poštivanju pravila i uvažavanju drugih te vrijednostima poput borbenosti, truda i ustrajnosti. O sportu se mašta. Sportaši su heroji s kojim se mladi i djeca poistovjećuju i koje imitiraju. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je promatrati djecu na nogometnom treningu i vidjeti kako svi neumorno uvježbavaju Zidaneovo driblanje. »Sportaš heroj novi je stjegonoša modernog doba«, nositelj vrijednosti i modela integracije. Sport je predstava koja budi strasti i emocije, o kojoj se burno raspravlja. Kada francuska »višebojna« nogometna vrsta postane, doduše privremeno, simbol cijele zemlje »crno-bijelo-arapskih« korijena ujedinjene u pobjedi, onda je sport u samoj srži povezanosti koja čini temelj društva.
No sport ponekad mijenja svoju narav, skrene s pravog puta, degenerira, pa se možemo zapitati koliko on tada ima veze s humanizmom i mudrošću. Nekad je povezan s prevarama, dopingom i nasiljem. Namještene utakmice, golovi postignuti rukom, uzimanje dopinga, komercijalističke stranputice Međunarodnog olimpijskog odbora, sve to mijenja naša uvriježena mišljenja o sportu. Kada je sport uzrok sukoba ili katastrofa, kada zbog njega ljudi gube živote, onda je on uistinu toliko zastrašujući da mediji i čelnici počinju zatvarati oči pred sportskim izgredima, praviti se da ne znaju za njih, a ponekad ih čak i skrivati. To je slučaj s huliganstvom. Svi smatraju da je huliganstvo nečiji tuđi problem, da su za njega odgovorni profesionalni nogomet, Englezi iz Liverpoola na Heyselu ili njemački navijači koji su kukavički linčovali francuskog policajca Nivela 1998. godine. Nećemo se upuštati u dugo nabrajanje izgreda u kojima je sudjelovala sportska publika. Dovoljno je nekoliko primjera koji pokazuju da se nasilje može dogoditi u Francuskoj, na svim razinama sportskih natjecanja, a ponekad čak i u drugim sportovima. Evo tih primjera:
Huliganstvo nije dakle tako dalek pojam kao što nam se to čini. U Francuskoj se zapravo događaju incidenti prije ili poslije svake utakmici 1. lige. Ako mediji o tome ne izvještavaju sustavno, to je zato što se ti incidenti često događaju daleko od stadiona. Prema povjerljivu izvješću Središnje obavještajne službe od 17. prosinca 2001. huliganstvo se i navijačko nasilje povećava. Svake se sezone povećava broj incidenata i ranjenih. Iako je riječ o pretežno pariškom fenomenu, on se širi i na klubove iz Bordeauxa, Lillea, Lyona, Marseillesa, Saint-Etiennea. Kako onda objasniti činjenicu da se huliganstvo prije svega smatra stranim fenomenom? Je li taj fenomen drukčiji u Francuskoj u usporedbi s drugim europskim zemljama? Ova će knjiga pokušati odgovoriti na ova dva pitanja koja za sobom povlače cijeli niz drugih pitanja, a na koja također treba pronaći odgovor: Odakle potječe pojam »huliganstvo«? Je li sportsko nasilje toliko nov fenomen kakvim ga smatramo? U kojem se trenutku počelo govoriti o huliganstvu? Na koji se način stvaraju društvene predodžbe o njemu? Vežu li se ti oblici nasilja uz društveni determinizam koji ukazuje na disfunkcije i probleme naših suvremenih društava ili pak djeluju na temelju obrazaca vezanih uz identitet, grupu i kulturu? Tko su zapravo huligani? U kojoj je mjeri nogomet, više od drugih sportova, svjedok i vektor tog nasilja?