Priručnik Nastava povijesti usmjerena prema ishodima učenja zamišljen je kao didaktičko-metodički vodič, odnosno kao didaktičko-metodička interpretacija kurikuluma za nastavni predmet Povijest u srednjim školama. Pisan je i za učitelje povijesti u osnovnim školama s namjerom da ih upozna s promjenama u srednjoškolskoj nastavi povijesti kako bi oni mogli pripremiti učenike za nastavak školovanja na suvremeniji način. Također je namijenjen nastavnicima povijesti u srednjim školama kao pomoć u planiranju, organiziranju i izvođenju suvremene nastave u kojoj će oni iskazati svoju kreativnost i kombinatoriku misli. Takva kreativnost otvara put nastavnicima prema stalnom usavršavanju nastavničkih priprema na temelju stečenih iskustava u nastavi. Priručnik je namijenjen i autorima udžbenika i drugim stručnjacima u stvaranju drugih popratnih materijala. Struktura nastave i udžbenika, te njihovo didaktičko i metodičko oblikovanje, trebaju se prilagoditi zahtjevima predmetnog kurikuluma i optimalnom angažiranju intelektualnih mogućnosti učenika kako bi istodobno i usklađeno djelovali na razvoj njihove sposobnosti povijesnog mišljenja, na njihovu inovativnost, stvaralaštvo, poduzetnost, informatičku pismenost, socijalne i druge kompetencije.
Prilikom određivanja opsega i dubine ishoda učenja autori kurikuluma vodili su računa o tome da oni budu oblikovani tako da razviju određene kompetencije kod svih učenika, a osobito kod onih koji pokazuju povećan interes i sklonost za povijest. Stupnjevanje ishoda učenja (tri razine različite po kapacitetu – minimalna, srednja i maksimalna) otvaraju put svim učenicima da stignu do cilja u skladu sa svojim psihofizičkim mogućnostima i interesima. Najvažniju ulogu u tom procesu će u konačnici odigrati nastavnik. On će najpouzdanije znati koliko pojedini učenici mogu postići, a ishodi učenja u kurikulumu će mu pomoći da uskladi zahtjeve s njihovim mogućnostima.
Stupnjevanje ishoda učenja ima za obrazovni sustav veliku važnost jer je pedagoški neopravdano i društveno štetno da ishode učenja i nastavu programiramo isključivo prema učenicima prosječnih sposobnosti, a takva je praksa, na žalost, vrlo česta. Stupnjevanje ishoda učenja također omogućuje i olakšava vertikalnu prohodnost učenika. To je npr. slučaj kada se učenik nakon trogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja želi dalje školovati i osposobiti za kvalifikaciju koja traži četiri godine školovanja, pa mu stupnjevani ishodi precizno određuju sadržaje diferencijalnih ispita.
Prelaskom na ishode učenja, nastava povijesti, udžbenici i drugi materijali namijenjeni učenicima ne bi smjeli biti usredotočeni na iznošenje isključivo činjenica (tzv. brzojavni stil) u kojima je didaktička aparatura samo ukras, već bi trebali biti tako osmišljeni da razvijaju u učenicima povijesno mišljenje i to kroz upoznavanje i razvijanje pet temeljnih povijesnih vještina i temeljnih tehničkih koncepata. Takav udžbenik i drugi nastavni materijali potaknut će učenika na razmišljanje i stjecanje operativnog i kreativnog znanja, naučit će ga kako učiti, odnosno osposobiti ga za cjeloživotno samostalno učenje. Nastavni proces što ga kreiraju nastavnik, udžbenik i drugi materijali imaju sada zadaću više formirati negoli informirati učenika.
Često smo čuli u javnosti da nastavnici poučavaju znanstvene sadržaje u pojedinim nastavnim predmetima. Međutim, nastavnici i autori udžbenika moraju uvijek imati na umu da je nastavni proces, kao i ono što nudi udžbenik, pedagoški transformirana povijesna znanost. Preradu uvjetuju prije svega psihofizičke sposobnosti učenika, pa se sadržaji i ishodi učenja u nastavnom programu i kurikulumu, kao i nastavni proces i sadržaji udžbenika kreiraju na temelju određenih psiholoških, pedagoških i didaktičkih načela. U tome je nastavni predmet posebnost (diferentia specifica) i nije znanost u izvornom značenju te riječi, već izvire iz znanosti i njezine metodologije. Vrijednost predmetnog kurikuluma, nastavnog procesa, udžbenika i drugih materijala namijenjenih učeniku i nastavniku utvrđuju se prema tome koliko i kako oni zajedno pridonose razvoju osam temeljnih kompetencija1 učenika te posebice koliko pridonose razvoju pet temeljnih vještina kroz koje se razvija kompetencija povijesnog mišljenja. Svi ovi čimbenici imaju funkciju potaknuti učenika na misaonu i radnu aktivnost, na školska istraživanja koja će ga u naposljetku dovesti do toga da postane kompetentan.
Priručnik ima trodijelnu strukturu i osmišljen je tako da nastavnika uvede u logiku kurikularnog pristupa nastavi i u njegove teorijske osnove. Prvi dio priručnika bavi se ishodima učenja i kurikulumom te njihovom razlikom u odnosu na dosadašnji uobičajeni nastavni program. Ovo poglavlje odgovara na tri temeljna pitanja koja su u posljednjih dvadesetak godina bila praktično zanemarena u nastavi. To su pitanja: Što je cilj nastavnog sata koji pripremamo? Kako ćemo znati da smo usmjerili nastavu upravo prema željenom cilju? Koji sadržaji, materijali i metode su najbolji da se postigne željeni cilj?
Drugi dio priručnika obuhvaća prikaz Bloomove taksonomije i reviziju njezina kognitivnog područja jer je ona konceptualni okvir i teorijska i metodološka podloga novih kurikuluma. Bloomova taksonomija, iako objavljena 1956. godine, a u nas dijelom uvedena u obrazovni sustav sredinom sedamdesetih, nije izgubila svoju vrijednost, već mnoge njezine ideje i danas pomažu nastavnicima u njihovoj borbi sa suvremenim problemima nastave. U tom smislu izvorna taksonomija bila je zaista „ispred svog vremena“. Trebalo je samo uključiti nova znanja i dostignuća s područja psihologije u posljednjih pola stoljeća o tome kako se djeca razvijaju i uče te kako se nastavnici učinkovitije pripremaju za rad i ocjenjuju rezultate rada svojih učenika.
Treći i posljednji dio priručnika sadrži već objavljene nove kurikulume povijesti u srednjim strukovnim školama koji su dodatno obogaćeni u skladu s novom metodologijom. Obogaćenje ide ususret nastavnicima pomažući im da njihove pripreme za odgojno-obrazovni rad budu što kvalitetnije, realizacija što potpunija, a učenici na kraju školovanja što kompetentniji. Valja naglasiti da novi pristup ostavlja nastavniku mnogo više slobode u svakodnevnom radu u odnosu na prijašnji način rada, ali s tim ide i veća odgovornost nastavnika za postignute rezultate učenika. Nema sumnje da će novi pristup biti mnogo selektivniji u razlikovanju nastavnika prema njihovoj kreativnosti, pa bi oni trebali maksimalno iskoristiti tu mogućnost.
Nestrpljivi nastavnici vjerojatno će već na početku željeti znati mogu li u Priručniku naći osnovne savjete i upute kako biti što uspješniji u svakodnevnom radu s novim kurikulumima. Mogu odmah na početku ponuditi nekoliko vrlo važnih savjeta. Prije svega savjetujem nastavnicima da kao visoko obrazovani građani, profesori povijesti i intelektualci naučite stvari gledati iz više različitih stajnih točaka. Pritom ne smijete izgubiti sposobnost vrednovanja i zauzimanja stavova. Naime, valja imati na umu da ćete u svakodnevnom životu i poučavajući mlade ljude u određenom trenutku morati i sami odlučiti i zauzeti stajalište prema različitim povijesnim događajima, interpretacijama i gledištima. Nadalje, morate biti voljni i sposobni razmjenjivati misli i ideje s drugim ljudima. Preduvjet za to je da ste sposobni saslušati što drugi imaju reći i razmisliti o njihovim stajalištima te ih po mogućnosti uvažiti. A kada se radi o drugačijim stajalištima, nikada nemojte opisati određeno stajalište druge osobe kao potpuno pogrešno ili prijezira vrijedno. Oko nas se uvijek vrti mnoštvo ideja, istina i zabluda i mi nikada ne možemo biti potpuno sigurni gdje se nalazi prava istina, stoga imajte na umu drevnu izreku: „Čovjek je mudar dok traži istinu, a postaje budala čim pomisli da ju je pronašao.“ Također, svoje mišljenje uvijek promatrajte kao protutežu mišljenju druge osobe, a ne kao nadopunu drugog mišljenja. Mislite svojom glavom i nemojte se bojati to glasno izreći. Jednako tako poučavajte svoje učenike u intenzivnoj dvosmjernoj komunikaciji jer je ona temelj suvremene nastave. U javnosti se srčano borite za svoju struku i neotuđivo pravo svakog da se bavi svim znanstvenim, stručnim i javnim temama koje ga zanimaju, a osobito onim kontroverznim, jer time dobivate pravo na potragu za istinom. Istodobno budite sposobni priznati i pogrešku kada ju napravite. Svakako se oduprite iskušenju da ugušite slobodan, iako često nerazborit duh koji obilježava mlade ljude i početke razvoja njihova kritičkog mišljenja. Prirodno je da su učenici zbunjeni u vezi s mnogim pitanjima i događajima, ali oni nikada ne bi smjeli napustiti vaš razred u nedoumici. Ako trenutačno nemate odgovora ili ste u dilemi, recite to učenicima otvoreno. Obrazovane mlade ljude stvaramo samo ako učenikovoj osobi i njegovoj slobodi pristupamo s poštovanjem i uvažavanjem. Naposljetku, ideja slobode ima dva lica: podržava slobodu poučavanja, ali i slobodu učenja koji su procesi bez kraja i traju cijeli život. Ovaj priručnik je tek početnica koja bi vam trebala otvoriti nove horizonte i mogućnosti da sa zadovoljstvom i slobodnije, ali i s većim trudom i odgovornošću pristupite svakodnevnom radu sa svojim učenicima na obostrano zadovoljstvo.
Na kraju zahvaljujem se prije svega svom stručno-znanstvenom timu za izradu novih kurikuluma povijesti, što su ga činili Željko Holjevac, Miroslav Šašić, Mladen Stojić, Ankica Mlinarić i Mateja Mandić, s kojima mi je bilo veliko zadovoljstvo surađivati i s kojima sam se probijala gotovo dvije godine kroz nove staze i slabo poznate putove. Lober Simičić, profesor povijesti morao nas je nažalost napustiti zbog zdravstvenih teškoća, ali mu isto tako posebno zahvaljujem za početne napore i potporu koje je uložio u naš rad i tim.
Posebne zahvale idu znanstveniku Harryju Jansenu sa sveučilišta u Nijmegenu u Nizozemskoj, poznatom teoretičaru i filozofu povijesti, koji mi je otvorio put u problematiku periodizacije, vremenske konceptualizacije i filozofske koncepcije vremena. Bez tih znanja bilo bi teško kreirati kurikulume povijesti. Također, posebnu zahvalu dugujem svom recenzentu i dugogodišnjem suradniku Ivu Rendiću-Miočeviću, znanstveniku i predavaču metodike nastave povijesti na sveučilištima u Rijeci i Zadru, čije sam korisne sugestije rado prihvatila te koji mi je nabavio i nesebično poklonio teško dostupnu literaturu iz SAD-a o ishodima učenja i standardima u nastavi povijesti.
Na kraju skrećem pozornost na probleme prevođenja stručnih termina s engleskog na hrvatski jezik za potrebe izrade kurikuluma i ovog priručnika, što je bio vrlo složen posao. Naime, većina stručnih termina ne može se prevesti doslovno već prema smislu, funkciji i kontekstu. U tom teškom i odgovornom poslu strpljivo me je pratio i pomagao mi svojim stručnim savjetima i dugogodišnjim iskustvom Božidar Pasarić, magistar pedagogije i profesor engleskog jezika i književnosti. On je morao proučiti i potom prodiskutirati sa mnom dio stručne literature za nastavu povijesti na engleskom jeziku kako bi mi pomogao u prevođenju stručne psihološke, pedagoške i historiografske terminologije, a za to je trebalo odvojiti mnogo vremena i truda, na čemu mu toplo zahvaljujem.
1 Prema: Recommendation of the European Parliament and the Council of 18 December for Lifelong learning (2006/962/EC). Vidi u: Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno srednjoškolsko obrazovanje, MZOS, Zagreb 2011, str. 12.