Hrvati i Mađari živjeli su 816 godina (1102–1918) u jednoj te istoj državnoj tvorbi, što u sklopu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva što u okviru Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske, dijeleći tijekom toga vrlo dugog razdoblja sve dobrobiti i nevolje zajedničke povijesti. Ne računajući srednjovjekovnu personalnu uniju (povezanost osobom zajedničkog vladara) i zajedništvo u obrambenim naporima na habsburško-osmanskoj imperijalnoj granici u ranome novom vijeku, naročito snažne mijene u povijesti hrvatsko-mađarskih odnosa uočljive su u rasponu od prerastanja personalne u realnu uniju potkraj 18. stoljeća do završetka Prvoga svjetskog rata i lomljenja povijesnih veza u promijenjenim geopolitičkim okolnostima, budući da je upravo to razdoblje obilovalo iskušenjima koja su ponajviše utjecala na uzajamna približavanja i razilaženja s obje strane rijeke Drave. Hrvati i Mađari, upućeni na različite načine jedni na druge i čak svojevrsna braća po oružju u okolnostima zajedničke obrane od osmanskoga širenja u ranome novom vijeku, počeli su se od kraja 18. stoljeća razilaziti, ponajviše zbog međusobno oprečnih koncepcija i predodžbi o izgledima za vlastitu emancipaciju u uvjetima stvaranja modernog društva i oblikovanja modernih nacija. Čak su međusobno i zaratili 1848/49.godine, kad je hrvatski ban Josip Jelačić poveo vojsku protiv mađarske vlade koja nije uvažavala stoljetnu hrvatsku posebnost, a različiti nesporazumi dolazili su do izražaja, unatoč Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine, još desetljećima poslije. Stabiliziravši se tijekom 20. stoljeća u obrascima dobrosusjedske komplementarnosti, danas su odnosi između Hrvata i Mađara iznimno prijateljski, a nekadašnja sučeljavanja daleka prošlost. To je gotovo paradigmatski primjer slojevitosti i varijabilnosti u odnosima između dva naroda, ovisno o kontinuitetima i promjenama u pojedinom razdoblju i odgovarajućem povijesnom kontekstu.1
Devetnaesto je stoljeće bilo vrijeme širenja ideja slobode i jednakosti, ali i vrijeme u kojem su se oblikovale moderne nacije u Europi i izvan nje. Za razliku od etničkih zajednica obilježenih lokalnom ili pokrajinskim osjećajem pripadnosti s labavim unutarnjim zajedništvom i slabom prostornom povezanošću, nacije su nastale kao znatno umreženije zajednice ljudi na određenom teritoriju, utemeljene na nekim zajedničkim osobinama (zajednički jezik, teritorij, tradicijska baština, gospodarski i kulturni život, psihička konstitucija i dr.). Širenje jednakosti među ljudima pred zakonom u građanskom društvu s jedne i novi izvori energije i tehnički pronalasci u proizvodnji i komunikacijama u 19. stoljeću s druge strane korjenito su mijenjali životne prilike i odnose među ljudima. Dinamične modernizacijske preobrazbe, koje su ljude iz različitih slojeva i krajeva upućivale jedne na druge mnogo više i učestalije nego što je to bio slučaj ikada prije, stvarale su u isto vrijeme bitne pretpostavke za pouzdaniju komunikaciju i čvršće međusobno povezivanje pripadnika jednoga naroda, a time i za njihovo veće uzajamno zbližavanje, neovisno o socijalnim razlikama i državnim ili pokrajinskim granicama. Postupno je jačala svijest o nacionalnom zajedništvu i identitetskoj cjelovitosti pojedinih naroda, a time i svijest o njihovoj različitosti od pripadnika drugih naroda kao drugih nacija. Standardni nacionalni jezici potisnuli su lokalna ili pokrajinska narječja, tradicionalni savez podanika zamijenjen je modernim savezom državljana, lokalni ili pokrajinski osjećaji pripadnosti i višestruki partikularni identiteti prerasli su u nacionalni identitet ili su mu dali težišnu prednost. Učinak nacionalne ideje, koja je poslije 1848. godine značajno promijenila sliku Europe i svijeta, u različitim je sredinama bio različit. Ponegdje je ona vodila prema prerastanju starih seniorsko-vazalnih saveza vladara i podanika u moderne nacionalne države, ponegdje prema raspadanju starih višenarodnih imperijalnih tvorevina i stvaranju samostalnih nacionalnih država, a ponegdje prema privremenom ili trajnom okupljanju i ujedinjavanju pojedinih naroda u nove složene zajednice.2
U prvoj polovici 19. stoljeća, u skladu s modernizacijskim procesima i rađanjem nacija u ostatku Europe, položeni su temelji stvaranju modernog društva i oblikovanju modernih nacija i u Zemljama ugarske krune ili Zemljama krune sv. Stjepana (Ugarska s Erdeljem i hrvatske zemlje) u sastavu Habsburške Monarhije. Tridesete i četrdesete godine 19. stoljeća u mađarskoj su povijesti poznate kao „Doba reformi“.3 Riječ je o razdoblju u kojem je došlo do primjene elemenata zapadnoeuropske modernosti u kasnofeudalnom društvu u službi stvaranja ekonomske podloge za mađarsku nacionalnu emancipaciju prema građanskome modelu. Središnje ličnosti „Doba reformi“ bili su grof István Széchenyi i Lajos Kossuth. Prvi je od početka 1830-ih predvodio konzervativnu plemićku struju, zagovarao umjerene gospodarske i društvene reforme (npr. olakšice za kmetove) i uvažavao habsburški okvir. Drugi je od početka 1840-ih bio na čelu liberalne građanske struje, zauzimao se za radikalne gospodarske i društvene promjene (npr. ukidanje kmetstva) i nije mu bio važan habsburški okvir. Obojica su povijesno oblikovane i etnički heterogene Zemlje ugarske krune, u kojima su Mađari kao „politički narod“ bili u manjini, doživljavali kao okvir za izgradnju mađarske nacije i nacionalne države, unutar Habsburške Monarhije ili izvan nje, ne obazirući se previše na ostale narode (Slovake, Hrvate, Rumunje, Srbe i druge) s kojima su dijelili zajednički prostor od Karpata do Jadrana.
Za to vrijeme među Hrvatima, koji su kao većinski „politički narod“ u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj uživali municipalnu autonomiju u realnoj uniji s Ugarskom unutar Zemalja ugarske krune, širio se Hrvatski narodni preporod, poznat kao ilirski pokret.4 Preporoditelji su pokrenuli prve novine samo na hrvatskom jeziku, osnivali knjižnice i čitaonice i poduzimali druge korake koji su polako vodili prema prerastanju tradicionalnih segmenata hrvatskoga naroda u modernu naciju. Ilirizam je u prvome redu bio kulturni pokret liberalnih građana i rijetkih plemića (Ljudevit Gaj, grof Janko Drašković, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, Antun Mihanović, Stanko Vraz, Dimitrija Demeter, Vatroslav Lisinski i dr.), koji su u uvjetima kasnofeudalnog društva posebnu pozornost posvećivali kulturnim djelatnostima, napose standardizaciji hrvatskoga jezika na štokavskom narječju, ali su imali i političkih ambicija. Smatrajući zajednički mađarsko-hrvatski staleški konstitucionalizam i političku posebnost Zemalja ugarske krune u Habsburškoj Monarhiji djelotvornom zaštitom od iskušenja bečkog centralizma i vladarskog apsolutizma, ilirci su se zauzimali za teritorijalno sjedinjenje i što veću samostalnost politički rascjepkanih hrvatskih zemalja, prije svega „trojedne kraljevine“, tj. Dalmacije i civilne ili banske Hrvatske i Slavonije s Vojnom krajinom. Istodobno su duhu zamisli slovačkoga preporoditelja Jána Kollára o slavenskoj uzajamnosti radili na povezivanju, prije svega kulturnom, s ostalim slavenskim narodima, osobito s narodima na slavenskom jugu, nadajući se jednostavnijoj suradnji s njima pod ilirizmom, ukorijenjenim u knjiškoj tradiciji i oživljenim početkom 19. stoljeća u obliku Ilirskih pokrajina kao dijela Francuskoga Carstva, kao zajedničkim „prezimenom“ ili modelom s kohezivnim potencijalom za premošćivanje razlika (različitih imena, vjera i pisama), koje su se i tada sasvim jasno zapažale i osjećale. Ljudevit Gaj je to sažeto izrazio geslom: „Da Bog živi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“5
Mađarski plemići i građanski prvaci u „Doba reformi“ nastojali su oslabiti i postupno ukinuti hrvatsku municipalnu autonomiju, pretvoriti Zemlje ugarske krune u jedinstvenu političku cjelinu i nametnuti mađarski jezik kao službeni, ponavljajući na neki način obrazac po kojem je 1780-ih car Josip II. pokušao preurediti Habsburšku Monarhiju u apsolutističku „cjelovitu državu“ (Gesammtstaat) prema francuskom uzoru „savršenog“ apsolutizma Louisa XIV. s neupitnim njemačkim političkim i jezičnim predznakom. Budući da hrvatska Pragmatička sankcija iz 1712. godine o pravu ženske loze Habsburgovaca na prijestolje pod uvjetom da buduća vladarica drži „ne samo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku“ na dvoru nikad nije bila potvrđena, Zemlje ugarske krune bile su ugarskom Pragmatičkom sankcijom 1723. godine o priznavanju prava habsburške ženske loze na prijestolje definirane kao „nedjeljiva i nerazdruživa“ (indivisibiliter ac inseparabiliter) cjelina unutar jednako tako „nedjeljive i nerazdružive“ Habsburške Monarhije prema koncepciji Karla VI. iz 1713. godine. Zakonskim člankom 10. Ugarskog sabora iz 1791. godine dodatno je učvršćena njihova „neovisnost“, tj. politička posebnost u okviru Habsburške Monarhije6 i to bez obzira na javno iskazani stav tadašnjega hrvatskoga bana Ivana Erdödyja da „kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone“ (Regnum regno non praescribit leges). Mađari su tvrdili da su hrvatske zemlje samo „pridružene strane“ (partes adnexae) Ugarske unutar Zemalja ugarske krune, a Hrvati su i dalje tumačili da su Ugarska i Hrvatska dva „udružena kraljevstva“ (regna socia) koja se nalaze u konstitucionalnom savezu. Izražavajući stajalište hrvatskih preporoditelja o slavenstvu kao kulturnom okviru za preporodni pokret i upućujući na njihovu predodžbu o hrvatskim političkim pravima, Ljudevit Vukotinović je u spisu Ilirisam i kroatisam iz 1842. godine istaknuo da je ilirizam samo „život naš duševni“, dok je kroatizam odredio kao „život naš politički“.7 Hrvatski plemići i građanski prvaci u doba ilirskog pokreta nisu javno odbacivali višestoljetni hrvatsko-mađarski savez, ali su inzistirali na hrvatskoj individualnosti. Dok su hrvatski plemići pritom branili municipalnu autonomiju i latinski jezik kao službeni, dijelom i zato što su mnogi utjecajni plemići bolje znali i koristili druge jezike nego hrvatski, ilirci su sustavno radili na hrvatskoj nacionalnoj emancipaciji i promovirali standardni hrvatski jezik, zanoseći se od Disertacije iliti razgovora grofa Janka Draškovića iz 1832. godine i planovima o sjedinjenju hrvatskih zemalja sa slovenskim pokrajinama i Bosnom u takozvanu Veliku Iliriju kao zamišljenu političku jedinicu „jugozapadnih Slavena“ u Habsburškoj Monarhiji, kako se deset godina kasnije izrazio Dragutin Rakovac u spisu Mali katekizam za velike ljude.8
Uspjesi hrvatskih preporoditelja nisu bili po volji dijelu plemstva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koje je odbijalo ilirsku „vlašku“ štokavštinu (kojom su, osim većine Hrvata, govorili i svi Srbi, Crnogorci i bosansko-hercegovački muslimani) u korist domaće „horvatske“ kajkavštine, a nije se slagalo ni s političkim razilaženjem Hrvata i Mađara, koje je u preporodnom razdoblju postalo još veće nego prije. Taj dio plemstva s jezgrom oko turopoljskog plemića Danijela Josipovića osnovao je 1841. godine političku stranku – Horvatsko-vugersku stranku, tj. Hrvatsko-ugarsku stranku. Njezin je program bila uska povezanost s Ugarskom pa su ilirci članove i pristaše te stranke pogrdno nazvali mađaronima. Ilirci su tada osnovali svoju Ilirsku stranku koja je zastupala preporodne ideje, a kad je vladar 1843. pod mađarskim pritiskom zabranio uporabu ilirskog imena i grba preimenovali su je u Narodnu stranku. Tijekom izbora za zagrebačku županijsku skupštinu 29. srpnja 1845. godine sukobili su se na Markovu trgu u Zagrebu mađaroni i narodnjaci. U sukob se umiješala vojska. Bilo je mrtvih i ranjenih. O dubokoj podijeljenosti političke scene u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj prije 1848. godine posvjedočio je kasnije Ante Starčević u svojim uspomenama:
Za Ilirstva nebiaše druga nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hrvat, znamenova da si Magjaron. Rodjen Magjar, rodjen u Ungarii, ter samo za vreme pribivajući u Hervatskoj ako si rekao da si Magjar, to je nosilo da si Magjaron. Samo u tu jednu stranku, u Ilire ili u Magjarone, morao je kod nas svatko spadati. O redkih koji se braniše proti tomu razredjivanju ljudih, ili nehtedoše u nijedan taj razred brojeni biti, o tih biaše sud da su habi-kruhi, prosvetljeni zvahu ih fruges consumere nati, a javno mnenje govoraše skladno, da su austrianski špioni.9
Narodnjaci su 1845. godine uspjeli osigurati većinu u Hrvatskom saboru pa su pokrenuli raspravu o ujedinjenju hrvatskih zemalja, samostalnoj hrvatskoj vladi, utemeljenju modernog sveučilišta i uzdignuću Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije, neovisne o ugarskom primasu u mađarskom Esztergomu (Ostrogon). Zbog toga su se hrvatsko-mađarski odnosi dodatno pogoršali, a hrvatski su staleški nunciji napustili požunski sabor jer im Mađari više nisu dopustili da govore latinskim jezikom. Nakon što je mađarski jezik 1844. godine uveden u službenu uporabu u Ugarskoj, posljednji je plemićki Hrvatski sabor 1847. godine odlučio da se hrvatski jezik uvede kao službeni u hrvatskom javnom životu, umjesto latinskoga.
Hrvatsko-ugarska stranka nije imala, unatoč svome neosporno velikom utjecaju na javnu političku kulturu u okrilju starih „staleža i redova“, glasilo koje bi javnosti protumačilo i približilo njezina gledišta. Ipak je, doduše u narodnjačkim novinama, u rujnu 1847. godine osvanuo programski spis „magjarske stranke u Hrvatskoj“, tj. Hrvatsko-ugarske stranke, sastavljen kao naputak za hrvatske nuncije u staleškom Ugarskom saboru u Požunu (danas Bratislava, glavni grad Slovačke, tada u Gornjoj Ugarskoj). U tom spisu zauzela se Hrvatsko-ugarska stranka za modernizaciju zemlje izgradnjom željezničke pruge od Vukovara do Rijeke i za neke liberalne reforme poput uvođenja slobode vjere i tiska. Mađaroni su posebno izrazili želju da tri središnje hrvatske županije (Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka) mogu izravno birati svoje nuncije u Ugarski sabor, kao što su to činile tri slavonske županije (Požeška, Virovitička i Srijemska), suprotstavljajući se dotadašnjoj praksi da središnje hrvatske županije u Ugarskom saboru zastupaju nunciji koje šalje Hrvatski sabor, obzirom da se u njemu mađaroni nisu mogli nositi s narodnjacima. Smatrajući kako u Hrvatskoj „znanje magjarskoga jezika (…) nije dosta razprostranjeno“ i da čak „nije moguće temeljito ga naučiti“, Hrvatsko-ugarska stranka smatrala je potrebnim da polaznici svih hrvatskih škola „svaki školski dan dva sata magjarski uče“, budući da se od 1844. godine radilo o „diplomatičnomu“, tj. službenom jeziku (doduše samo u Ugarskoj), čije bi poznavanje po njihovu mišljenju bilo „vrlo potrebito za one, koji žele javne službe obnašati“ u Zemljama ugarske krune. Iako su mađaroni u svome programu tvrdili da su „Dalmacia, Horvatska i Slavonia pokrajine (provincie) najčvèrstje sjedinjene s ugarskom kraljevinom“, oni nisu porekli da su te hrvatske zemlje „ipak osebne (osebujne, distincta) kraljevine.“10 A to se ne čini nevažnim za objektivnije razumijevanje njihove politike u to doba, nasuprot klasičnoj tvrdnji iliraca, koja je ostavila duboka traga i u hrvatskoj historiografiji, da mađaroni jednostavno žele bezuvjetno stopiti Hrvatsku s Ugarskom i time samo ići na ruku mađarskoj politici u pokušaju stvaranja nacionalne države koja bi obuhvatila i hrvatski prostor.
Rani nacionalisti u 19. stoljeću vjerovali su da svaki narod, kao i svaki pojedinac u klasičnoj liberalnoj predodžbi,11 ima pravo živjeti u slobodi. U tom smislu ilirci su bili liberali, najmanje po tome što su se zauzimali za hrvatsku emancipaciju, dok su mađaroni radije podržavali status quo, zagovarajući poput svih konzervativaca zadržavanje uvriježenih odnosa pri svim nužnim promjenama. Pritom ne treba izgubiti iz vida da su i oni dijelili neke slobodarske ideje i nisu se sasvim odricali hrvatske posebnosti, iako u minimalnom obliku i u nerazrješivoj zajednici s Ugarskom. Hrvatskim liberalima (ilircima) bili su bliži mađarski konzervativci pod vodstvom grofa Istvána Széchenyija, čija je umjerena politika pružala nadu u mogućnost hrvatsko-mađarskog kompromisa. Istodobno su hrvatski mađaroni, iako konzervativci, bili naklonjeniji mađarskim liberalima pod vodstvom radikalnog Lajosa Kossutha, čija glasovita rečenica „Gdje je Hrvatska? Ne mogu je naći na karti“,12 prema novim istraživanjima, ne znači da on nije znao za Hrvatsku kao geografsku činjenicu, nego znači da nije Hrvatsku prihvaćao kao politički ravnopravnog partnera. Budući da se smatra kako u konzervativnoj filozofiji nema važnijeg načela od načela bitne i potpune nespojivosti slobode i jednakosti,13 jedna od osnovnih razlika između iliraca i mađarona imala je veze i s različitim poimanjem odnosa između slobode i jednakosti unutar Zemalja ugarske krune. Ilirci su bili duboko uvjereni da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom potpuno nemoguća bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. Mađaroni su vjerovali da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom sasvim moguća i bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. Turopoljski „komeš“ (knez) Danijel Josipović izjavio je jednom prilikom i da „zato što se nećemo od braće Madžara odijeliti, ne slijedi da hoćemo našu domovinu satrti“.14 Iako se u historiografskoj literaturi opravdano upozorava na činjenicu da je Hrvatsko-ugarska stranka „prihvaćala sve mađarske zahtjeve“,15 treba imati na umu i to da su mađaroni npr. preporučivali učenje mađarskog jezika, ga univerzalnim komunikacijskim kanalom u Zemljama ugarske krune, ali je znakovito da pritom „nitko od te gospode nije razumio mađarski“, kako svjedoči jedan suvremenik.16
Ugarski sabor je u travnju 1848. godine donio zakone kojima je ukinuo kmetstvo i preuredio Zemlje ugarske krune u jedinstvenu mađarsku državu s Ugarskim saborom kao jedinim „državnim“ parlamentom i Hrvatskim saborom kao običnom „pokrajinskom skupštinom“17 u krajnje labavoj personalnoj uniji s ostalim dijelovima Habsburške Monarhije. Tada je u Hrvatskoj ban Josip Jelačić prekinuo odnose s mađarskom vladom i osnovao Bansko vijeće kao samostalnu hrvatsku vladu, a prvi građanski Hrvatski sabor ljeti 1848. izrazio je jasnu namjeru Hrvata da žele biti „slobodnim narodom u slobodnom austrijanskom carstvu“.18 Nakon što su Srbi u južnoj Ugarskoj proglasili Vojvodinu Srpsku i oružano se sukobili s Mađarima, Hrvatski sabor je donio zaključak o „savezu Vojvodine Sèrbske s Trojednom kraljevinom“, a ban Jelačić je navijestio rat mađarskoj vladi i 11. rujna 1848. godine s banskom i krajiškom vojskom prešao pograničnu rijeku Dravu. Izbio je rat u koji se umiješala carska vojska kako bi spriječila raspad Habsburške Monarhije. Mađari su za to vrijeme stvorili vlastitu vojsku koja je pružala žestok otpor neprijatelju. Ugarski sabor je u travnju 1849. godine donio odluku o zbacivanju Habsburgovaca i proglašenju potpune neovisne mađarske države. Oružani otpor Mađara slomljen je tek u kolovozu 1849. godine i to uz izdašnu pomoć 100.000 ruskih vojnika koji su upali u Ugarsku. Još prije izbijanja rata dio mađarona je napustio Hrvatsku i sklonio se u Ugarsku ili u austrijske pokrajine. Računa se da su u emigraciju otišle 144 osobe, kojima je banska vlast zabranila povratak i oduzela imovinu.19 Kad je novi vladar Franjo Josip po završetku rata uveo novi apsolutizam, koji je „odozgo“ nametnut i Ugarskoj i Hrvatskoj, emigranti su rehabilitirani i vraćena im je imovina, ali se nisu mogli iznova uključiti u politički život. Iako je brojnim reformama omogućio prijelaz iz feudalizma u građansko društvo, novi apsolutizam u „Austrijskom Carstvu“ 1850-ih godina nije dopuštao bilo kakvu autonomnu političku inicijativu „odozdo“ pa je u tim okolnostima i Hrvatsko-ugarska stranka prestala postojati.
Franjo Josip je Listopadskom diplomom 1860. godine najavio postupni povratak na ustavno stanje, ali je Veljačkim patentom 1861. godine zadržao centralizam i uspostavio dvodomno Carevinsko vijeće kao zakonodavno tijelo za cijelu Habsburšku Monarhiju. U travnju 1861. godine sastao se na Budimu Ugarski sabor. Pozivajući se na političku tradiciju, većina mađarskih političara izjasnila se za neovisnost zemalja ugarske krune na temelju zakona iz 1848. godine i odbila poslati zastupnike u Carevinsko vijeće pa je Franjo Josip u kolovozu 1861.godine raspustio Ugarski sabor. U Zagrebu se u travnju 1861. godine sastao Hrvatski sabor koji je raspravljao o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Budući da su hrvatsko-mađarski odnosi 1848.godine prekinuti ratom, a hrvatske su zemlje i 1850-ih godina ostale upravno odvojene od Ugarske, zastupnici grada Zagreba (Mirko Bogović, Vjekoslav Frigan, Mirko Šuhaj, Robert Zlatarović i Josip Žuvić) predložili su u lipnju 1861. godine da „trojedna kraljevina“ bez posebnih uvjeta i samo „uz naročito priuzdržanje starodavnih svojih temeljnih pravah“ opet stupi „u užji državo-pravni savez“ s Ugarskom i sklopi s njom „novi savezni ugovor“.20 Na temelju tog prijedloga, koji je u Hrvatskom saboru podržala manja skupina zastupnika s grofom Julijem Jankovićem na čelu, nastala je Narodna i ustavna stranka.
Narodna i ustavna stranka (ili Ustavna i narodna stranka) promicala je na tragu mađaronske politike iz vremena prije 1848. unionistička shvaćanja o uniji ili savezu Hrvatske s Ugarskom. Zbog toga su njezini članovi i pristaše u novim prilikama nazvani unionistima. Među njima su se isticali grof Julije Janković, grof Ladislav Pejačević, barun Levin Rauch, barun Milan Kušević, barun Lazar Hellenbach i još neki istaknuti plemići. Pridružili su im se i neki ugledni građani poput bivšeg ilirca Mirka Bogovića, Miroslava Kraljevića, Antuna Vakanovića, Jovana Živkovića i drugih pojedinaca. Bila je to plemićko-građanska asocijacija koja se, prema vlastitom očitovanju, borila „na temelju zakona za ustav zemaljski ili ustavnu slobodu i narodnu samostalnost“.21 Unionisti nisu imali vlastito glasilo, a svoja politička stajališta izražavali su u Hrvatskom saboru ili u javnim istupima.
Iako su se u lipnju 1861. godine zauzeli za priklanjanje Ugarskoj bez posebnih uvjeta, unionisti su ubrzo pokazali da nisu spremni ići ispod minimalne razine hrvatske posebnosti. Takva je orijentacija osobito došla do izražaja nakon što je Franjo Josip u studenome 1861. godine, raspuštajući Hrvatski sabor zbog njegova odbijanja da pošalje zastupnike u Carevinsko vijeće i zahtjeva da se prizna hrvatski „hiljadugodišnji ustav“, potvrdio saborski zaključak koji je predviđao da „trojedna kraljevina“, obzirom da je stari hrvatsko-mađarski staleški savez 1848. godine prestao vrijediti, može stupiti u novi savez s Ugarskom prema građanskom modelu, ali tek nakon što se prethodno ujedine sve hrvatske zemlje i pod uvjetom da mađarska politika prizna hrvatsku „neodvisnost i samostalnost“.22 Taj zaključak, koji je sadržavao važnu napomenu da samouprava u sudstvu, školstvu, unutarnjoj upravi i vjerskim poslovima ne može biti predmet budućih pregovora o novom savezu s Ugarskom, bio je prijedlog Narodne i liberalne stranke, nekadašnjih iliraca, koja je 1861. godine imala većinu u Hrvatskom saboru. Unionisti su se u srpnju 1861. godine izjasnili protiv tog prijedloga i čak demonstrativno napustili sabornicu, budući da je prethodno odbijen njihov prijedlog o savezu s Ugarskom. Nakon što je spomenuti zaključak Hrvatskog sabora, za koji je glasovala većina zastupnika iz redova Narodne i liberalne stranke, vladarevom sankcijom stekao pravnu valjanost kao zakonski članak 42, unionisti su ga morali uzeli u obzir, utoliko prije što su se oni trudili djelovati „na temelju zakona“.
O unionistima 1860-ih godina i kasnije, jednako kao i o mađaronima 1840-ih godina, nedostaje iscrpnija specijalistička studija, ali je hrvatska historiografija, istražujući usput različite aspekte i učinke unionističke politike, utvrdila da su šezdesetih godina 19. stoljeća postojale dvije unionističke struje. Jednu su činili velikaši koji su „željeli užu vezu s Ugarskom i nisu namjeravali da se potrude za što širu autonomiju Hrvatske i Slavonije“, a drugu građanski prvaci koji su u svome radu polazili od uvjerenja da je „moguća razmjerno široka državno-pravna autonomija“ hrvatskih zemalja u uniji s Ugarskom.23 Međutim, to ne znači da i među pripadnicima plemstva nije bilo naklonosti prema takvim pogledima. Tako je npr. barun Lazar Hellenbach u brošuri Politički razgovori na južnoj promenadi u Zagrebu, tiskanoj 1864.godine u Zagrebu, uvjerljivo pisao:
Narod neka negubi svojih pravah, koji mu jamče za slobodu; neka dobije toliko prave autonomije, koliko treba radi svoga narodnoga razvitka i neka se s Ugarskom na toliko solidarno sdruži, na koliko je to radi osiguranja ovih uvjetah potrebno.24
Kao protivnici oslonca na bečki dvor, unionisti su u prvoj polovici 1860-ih surađivali s narodnjacima koji su se također opirali bečkom centralizmu. Istodobno su se i jedini i drugi sukobljavali s pripadnicima Samostalne narodne stranke, frakcijske skupine koja se prije svojega poraza na izborima za Hrvatski sabor 1865. godine zauzimala za sporazum s bečkim dvorom prije nego to učine Mađari. Nakon što je Franjo Josip počeo pokazivati spremnost na kompromisni sporazum s mađarskim prvakom Ferencom Deákom, a Hrvatski sabor pod vladarevim pritiskom napustio načelo da je ujedinjenje hrvatskih zemalja preduvjet za rješavanje državnopravnih odnosa, održani su u proljeće 1866. godine službeni pregovori između Hrvata i Mađara. Hrvatsku delegaciju u Pešti vodio je biskup Josip Juraj Strossmayer, prvak Narodne i liberalne stranke. Ustrajavajući na jedinstvenosti Zemalja ugarske krune, mađarski su pregovarači bili spremni ponuditi Hrvatima samo onoliko autonomije koliko im je jamčio zakonski članak 42. iz 1861. godine, dok su hrvatski predstavnici zahtijevali što širu autonomiju s obilježjima državnosti. Kad je u lipnju 1866. godine došlo do habsburško-prusko-talijanskog rata, pregovori su prekinuti. Unionisti su tada napustili narodnjake i zagovarali nastavak pregovora, a svoj stranački program predočili su javnosti 10. prosinca 1866. godine u Memorandumu Ustavno-narodne stranke. U njemu su se izjasnili za „ustavnu slobodu“ i „narodnu samostalnost“ hrvatskih zemalja u granicama „nedjeljivosti i nerazdruživosti“ Zemalja ugarske krune prema ugarskoj Pragmatičkoj sankciji iz 1723. godine. Uzeli su u obzir i zakonski članak 42. iz 1861. godine, doduše samo ono što je u njemu odgovaralo i mađarskoj politici: „U glavnoj stvari smatramo mi privolu ugarskoga kraljevinskog odbora na našu zemaljsku samoupravu označenu u § 4. čl. 42. 1861. (…) za dosta znamenit korak k sporazumljenju“ – pisalo je u spomenutom unionističkom Memorandumu.25
Budući da je „trojedna kraljevina“ stoljećima imala poseban položaj unutar Zemalja ugarske krune, bilo je potrebno nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine i vladareve potvrde zakonskoga članka Ugarskog sabora o „zajedničkim poslovima“ između Zemalja ugarske krune i „ostalih Nj. Veličanstva zemaljah“, sklopiti posebnu Hrvatsko-ugarsku nagodbu kojom bi se uredili odnosi između Hrvata i Mađara u ugarskom dijelu novoustrojene Austro-Ugarske Monarhije. Stoga se Franjo Josip uskoro snagom svoga autoriteta pobrinuo za to da se promijene izborna pravila kako bi na novim saborskim izborima lakše pobijedili i došli na vlast u Hrvatskoj zagovornici dualizma kao novog političkog sustava u habsburškome imperiju. U novopokrenutim Hrvatskim novinama, prvome unionističkom glasilu uopće, otisnut je 10. i 11. prosinca 1867. godine članak „Poštena unija“, programski spis Narodne i ustavne stranke. U njemu su unionisti naglasili da se oni bore za četiri „sveta“ hrvatska cilja: 1) narodnost, 2) ustavnost, 3) autonomiju i 4) teritorijalnu cjelokupnost.26 Slične ciljeve promicali su i njihovi tadašnji protivnici – Narodna i liberalna stranka pod vodstvom biskupa Strossmayera i Stranka prava pod vodstvom Ante Starčevića. U čemu je onda bila razlika? Dok je Narodna i liberalna stranka zagovarala čvršće veze s ostalim Južnim Slavenima, a Stranka prava sanjala o Hrvatskoj kao neovisnoj državi izvan Austro-Ugarske, Narodna i ustavna stranka je jedinu mogućnost za realizaciju hrvatskih nacionalnih ciljeva vidjela u uniji s Ugarskom, koja u očima hrvatskih unionista nije mogla biti ništa drugo i ništa manje nego „poštena“.27
Nakon što su unionisti pobijedili na izborima, Hrvatski sabor se u siječnju 1868. priklonio „državnomu jedinstvu“ Zemalja ugarske krune i izabrao novi Kraljevinski odbor koji je nakon pregovora s Kraljevinskim odborom Ugarskog sabora u Pešti 24. srpnja 1868. godine dogovorio Hrvatsko-ugarsku nagodbu, a zatim su je prihvatili Ugarski i Hrvatski sabor. Hrvatska je dobila usku pokrajinsku autonomiju s deklarativnim elementima državnosti u okviru Zemalja ugarske krune kao jedne od dviju „odijeljenih i podpuno neodvisnih“ polovica Austro-Ugarske.28 U autonomnoj nadležnosti Hrvatske i Slavonije ostavljeni su sudstvo, školstvo, unutarnja uprava i vjerski poslovi, tj. ništa više od onoga što je jamčio zakonski članak 42. iz 1861. godine, no i ti su poslovi posredno ovisili o volji mađarske vlade jer je ona određivala koje će zakone Hrvatskog sabora car potvrditi. O svemu ostalom odlučivalo se u Ugarskom saboru, a u njemu su Mađari imali većinu. Službenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji proglašen je hrvatski, a Hrvatima je priznato načelno pravo na Vojnu krajinu i Dalmaciju. Budući da unionisti nikako nisu htjeli prepustiti mađarskoj upravi Rijeku, čija je luka bila važna mađarskom kapitalu kao izlaz na svjetsko tržište, u dogovorenom tekstu Hrvatsko-ugarske nagodbe pisalo da pogodba o tome „uspjela nije“.29 Vladar je potvrdio hrvatski tekst s tom napomenom, a onda je dobio na ruke mađarski tekst u kojem je dogovorena formulacija bila izmijenjena na način da je pisalo kako Rijeka pripada „ugarskoj kruni“. Popuštajući pred Mađarima kao jačom stranom, Franjo Josip je naložio da se prihvati njihovo rješenje. Stoga je na odobreni hrvatski original naknadno nalijepljen komadić papira s mađarskom verzijom o Rijeci u prijevodu na hrvatski jezik. Ta je krivotvorina kasnije nazvana „riječkom krpicom“. Budući da posebni hrvatsko-mađarski pregovori o Rijeci 1869. nisu urodili plodom, vladar je svojim rješenjem 1870. godine odredio njezin „provizorni“ status koji je ostao na snazi do sloma Austro-Ugarske. Rijeka nije postala dio Ugarske, ali nije pripala ni Hrvatskoj, nego je kao „posebno s ugarskom krunom spojeno tielo“ (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus)30 prepuštena provizornoj upravi pod nadzorom mađarske vlade i njezina guvernera. Kad je Hrvatsko-ugarska nagodba stupila na snagu, unionisti su ostvarili smisao svoga postojanja, ali to je bio ujedno početak njihova kraja.
Iako se u praksi ubrzo pokazalo da je „poštena unija“ između Hrvatske i Ugarske prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi čista iluzija, unionističke su vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji 1870. proglasile svaku borbu protiv nagodbenog sustava kaznenim djelom, promovirajući istodobno u svome listu Sloga tobože harmoničnu „slogu“ s Ugarskom. U međuvremenu su narodnjaci Matija Mrazović, Josip Miškatović i Ivan Vončina optužili autoritarnog bana Levina Raucha za korupciju pri isušenju Lonjskog polja, a narodnjački list Zatočnik pozvao je iz Vojnog Siska hrvatsku javnost u „borbu proti poslovnomu švindlu“.31 Ban je spomenutu trojicu tužio vojnom sudu u Petrinji, ali je sud u siječnju 1871. godine presudio da nisu krivi. Zbog te je afere ban morao podnijeti ostavku, a unionisti su postali omraženi u javnosti. U travnju 1871. godine unionisti su objavili novi program, u kojem su naglasili da je Hrvatsko-ugarska nagodba „državnopravni temelj za kraljevinu našu“,32 ali su samo mjesec dana kasnije na izborima za Hrvatski sabor teško poraženi od Narodne i liberalne stranke. Iskoristivši krizu dualizma u svezi s neuspjelim pokušajem nagodbe bečkog središta s Česima, hrvatski su narodnjaci u krajem rujna 1871. godine osudili nagodbeni sustav, a Starčevićev suradnik Eugen Kvaternik podigao je desetak dana kasnije u okolici Rakovice bunu koja je ugušena u krvi. Unatoč politici „čvrste ruke“ novog bana Antuna Vakanovića i unionističkoj promidžbi u listu Narod, na novim izborima u svibnju 1872. godine narodnjaci su opet dobili najviše glasova, ali je većina mjesta u Hrvatskom saboru ipak pripala unionistima (i to zahvaljujući svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima koje nije birao narod, nego su ih vlasti izravno pozivale na zasjedanja). Narodnjaci su tada prihvatili Hrvatsko-ugarsku nagodbu, uz uvjet da se ona promijeni, a podržao ih je i dio umjerenih unionista.33 Nakon novih pregovora s Mađarima došlo je 1873. godine do revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, a za bana je postavljen narodnjak Ivan Mažuranić. Budući da je Narodna i ustavna stranka doživjela potpuni slom, ubrzo je došlo do ujedinjenja dijela unionista s Narodnom i liberalnom strankom koja se, dijelom i zbog toga, postupno prilagodila dualističkom sustavu, pretvorivši se kao Narodna stranka u Khuenovo doba u otvorenu provladinu političku opciju.
U drugoj polovici 19. stoljeća hrvatske su zemlje, podijeljene na povijesne pokrajine, prožimali europski modernizacijski i nacionalno-integracijski procesi. Oni su usmjeravali izgradnju građanskog društva i oblikovanje moderne nacije u skučenim uvjetima habsburškog dualističkog ustroja. U vrijeme banovanja Ivana Mažuranića (1873–1880) provedene su liberalne reforme koje su ubrzale put prema hrvatskom građanskom društvu. Poslije nekoliko stoljeća postojanja Vojna krajina je 1881. godine vraćena pod bansku vlast, što je bio korak prema jedinstvenoj Hrvatskoj u 20. stoljeću. Istodobno su neravnopravni odnosi između Hrvata i Mađara stvarali povoljnu klimu za česte međusobne nesporazume i povremene provale političkih napetosti. U razdoblju dualizma mađarska je elita doživljavala ugarsku polovicu Austro-Ugarske kao mađarsku državu, zbog čega je bila sklona zanemarivanju hrvatske nagodbene zasebnosti koju je smatrala „nepotrebnom“ i štetnom za mađarske interese, a svaki pokušaj otpora u Hrvatskoj i Slavoniji proglašavala za „ultrahrvatska jogunjenja“.34 Posebno je Khuenovo dvadesetogodišnje banovanje u Hrvatskoj i Slavoniji (1883–1903) ostalo u hrvatskoj tradiciji upamćeno kao „olovno“ doba političke neslobode.35 Odmah treba reći da Khuen Héderváry kao hrvatski ban nije javno dovodio u pitanje mnoge elemente hrvatske nagodbene posebnosti, ali je njegova promađarska politika u Hrvatskoj i Slavoniji bila dosljedna u službi čuvanja dualističke ravnoteže u Austro-Ugarskoj, pri čemu je Hrvatsko-ugarska nagodba kao ustavni dokument bila više nešto što se samo trpjelo nego nešto što se osobito promoviralo.
Između hrvatskoga i mađarskoga teksta Hrvatsko-ugarske nagodbe postojale su određene razlike koje su omogućavale različite interpretacije uzajamnih prava i obveza,36 ali je mađarska politika često kršila nagodbeni sporazum i u odredbama koje su bile podudarne u obje verzije. Pregovori Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog odbora 1887. godine o nesuglasicama u tumačenju Hrvatsko-ugarske nagodbe završili su bez ikakva rezultata. Uzalud je zagrebački sveučilišni profesor prava Josip Pliverić u polemici s bečkim sveučilišnim profesorom prava Georgom Jellinekom dokazivao da Ugarska i Hrvatska nisu dijelovi jedne države nego da su to dvije države koje se nalaze u ugovornom savezu.37 Hrvatska je potkraj 19. stoljeća bila izrazito ovisna o ugarskoj vladi i pod stalnim mađarskim nadzorom, mnogi Hrvati su u potrazi za boljim životnim prilikama napuštali svoju domovinu i trajno odlazili u prekomorske i druge zemlje, zbog nacionalno-političkih zapleta pogoršali su se hrvatsko-srpski odnosi, a na Jelačićevu trgu u Zagrebu skupina je studenata 1895. godine u znak prosvjeda protiv Khuenove politike javno spalila mađarsku trobojnicu.
U „olovnim“ godinama Khuenova banovanja, koje su predstavljale loše iskustvo za hrvatsku politiku, nije bilo većeg gospodarskog napretka, ali je potkraj 19. stoljeća ipak došlo do određenog razvoja poljoprivrede, obrta i trgovine te laganog rasta industrije, budući da su tada razvojni procesi u Austro-Ugarskoj počeli djelovati i na hrvatsko gospodarstvo. Počeo se povećavati broj banaka, štedionica i kreditnih zadruga. Poslovni ljudi iz Hrvatske i Slavonije sudjelovali su na milenijskoj izložbi 1896. godine u Budimpešti, organiziranoj u povodu 1000. obljetnice doseljenja Mađara u Panonsku nizinu.38 U Khuenovo doba ostvaren je i zapažen kulturni napredak u Hrvatskoj i Slavoniji, zahvaljujući dijelom i činjenici da je porast proračunskih prihoda zbog gospodarskih pomaka i drugih razloga potkraj 19. stoljeća omogućio veće investicije u kulturi koja je ulazila u opseg hrvatske autonomije. Gradile su se škole, bolnice, muzeji, stambene zgrade i palače. Iako je hrvatska državna ideja u srazu s Khuenovom vladavinom doživjela privremeni slom, među ostalim i u obliku raskola u Stranci prava sredinom 1890-ih godina, hrvatska nacionalna misao širila se i izvan granica Hrvatske i Slavonije, zahvaljujući čemu se postupno ukorjenjivao nacionalni identitet kod pripadnika hrvatskoga naroda u rubnim regijama i okolnim zemljama.
Odlaskom bana Khuena na početku 20. stoljeća došlo je promjena u hrvatskoj politici, uvjetovanih krizom dualizma u Austro-Ugarskoj zbog porasta utjecaja onih snaga u Ugarskoj koje su tražile samostalnu carinsku, trgovačku i vanjsku politiku te posebnu mađarsku vojsku. U Hrvatskoj se pojavio seljački pokret braće Radić, a oblikovana je i Hrvatsko-srpska koalicija. „Hrvatski zastupnici uvjereni su, da se trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički s Ugarskom, kao i sa zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeđen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak“, pisalo je 1905. godine u Riječkoj rezoluciji.39 Međutim, pokušaj promjene slike Mađara u očima Hrvata za potrebe politike „novog kursa“ doživio je slom. Pokušaj oživljavanja unionističke Ustavne stranke 1908. također nije dao rezultata.40 Zbog mnogih naslijeđenih tradicija i političke podčinjenosti gospodarski i društveni razvoj hrvatskih zemalja bio je u isto vrijeme otežan i usporen, a svi pokušaji rješavanja nacionalnog pitanja u okviru habsburškoga imperija ostali su bezuspješni.
Khuenovo doba u hrvatskoj povijesti obično se doživljava i kao vrijeme pojačane mađarizacije. Mnogi tvrde da Khuen nije samo htio „pacificirati“ i nadzirati Hrvatsku u imperijalnom interesu Beča i Budimpešte, nego je želio i pomađariti Hrvate, tj. nametnuti im mađarski jezik i kulturu. Rijetki misle da u to doba u Hrvatskoj nije bilo mađarizacije.41 Pravo pitanje nije u tome je li mađarizacije bilo ili je nije bilo, nego u tome kakva je bila priroda onoga što se u hrvatskoj povijesti 19. stoljeća objektivno može podvesti pod pojam mađarizacije. Zapravo se u povijesti mađarizacijskih nastojanja u hrvatskim zemljama tijekom 19. stoljeća mogu prepoznati dvije osnovne etape: prva do 1848. godine i druga u razdoblju dualizma. Težeći stvaranju jedinstvene mađarske države od Karpata do Jadrana, mađarska je elita u prvoj polovici 19. stoljeća nastojala skršiti tradicionalnu hrvatsku autonomiju i umjesto latinskoga uvesti mađarski, najprije kao nastavni predmet u hrvatske škole, a zatim i kao službeni jezik u Zemljama ugarske krune, dakle ne samo u Ugarskoj nego i u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj i Slavoniji. Budući da su mađarske težnje bile oprečne politici dinastije koja je htjela sačuvati cjelovitost habsburških zemalja, bečki dvor se u velikoj mjeri koristio hrvatsko-mađarskim sporovima pa je vladar redom odbijao potvrditi zaključke požunskoga sabora koji su se odnosili na pokušaje jezične asimilacije Hrvata. Vrhunac tih nastojanja zbio se 1848. godine. Iako je Hrvatski sabor 1847. godine odlučio da se hrvatski jezik uvede kao službeni u hrvatskom javnom životu, mađarski su zakoni 1848. godine izrijekom propisivali da „u ugarskoj državi“ službeni jezik „jedino jest madjarski“. Oni su dopuštali da „pridružene strane“, tj. hrvatske zemlje, na područnoj (županijskoj) razini „njihov materinski jezik upotrebljavati mogu“, ali to je bila više fakultativna opcija nego preporuka, kamoli obveza. Istodobno je za zastupnika u Ugarski sabor kao jedini „dàržavni sabor“ u Zemljama ugarske krune mogao biti izabran samo onaj kandidat koji „i onoj naredbi zakona, po kojoj je zakonotvorni jezik ujedno madjarski, zadovoljiti može“,42 a takvih je među Hrvatima bilo malo.
U razdoblju dualizma službeni jezik u prekodravskoj Ugarskoj bio je mađarski, ali je Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine odredila je da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji izrijekom hrvatski, što je vrijedilo i za ispostave ugarske vlade na teritoriju Hrvatske i Slavonije. Obzor je početkom 1873. godines pravom isticao da „ni u jednoj zemlji ne prodjoše osnove magjarizacije gore nego u Hrvatskoj“.43 Mađarska politička elita u razdoblju dualizma uglavnom nije više smatrala mogućom jezičnu asimilaciju Hrvata, ali je ugarska vlada nametala vanjske znakove jedinstvenosti Zemalja ugarske krune i mađarske prevlasti u njima, što je hrvatska javnost doživljavala kao mađarizaciju. Prilikom svečanih zgoda na javnim zgradama u Hrvatskoj i Slavoniji često se vijorila mađarska zastava, iako je Hrvatsko-ugarska nagodba određivala da se u takvim prilikama, uz hrvatsku zastavu i grb trojednice, mogu isticati samo „sjedinjeni grbovi“ Ugarske i Hrvatske. Prema novome zakonu o „preustroju pučke škole“ iz 1888. godine u Hrvatskoj i Slavoniji su se mogle osnivati i mađarske škole (pretežno za potrebe mađarske nacionalne manjine u Slavoniji), a mađarski je 1894. uveden kao obvezan nastavni predmet i u neke hrvatsko-slavonske gimnazije. Pozivajući cara i kralja Franju Josipa 1895. godine na svečanost otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ban Khuen se potrudio dopremiti i pijesak s Rakoškog polja u Ugarskoj i njime posuti put kojim je vladar trebao proći. Natpisi na državnim uredima i željezničkim kolodvorima, kartama za vlak i razglednicama, odnosno poštanskim dopisnicama i markama često su bili dvojezični ili samo na mađarskome jeziku. Oni koji su se tome javno protivili, plaćali su novčane kazne, odlazili u zatvor ili doživljavali različite neugodnosti. Tako je npr. Stjepan Radić jednom zgodom odbio platiti putnu kartu za vlak, napisanu na mađarskom jeziku. Zbog toga je bio zamalo izbačen iz jurećeg vlaka na pruzi između Božjakovine i Zagreba, a strojovođa mu je dobacio: „Fuj, to je inteligencija! Što ste poludjeli, što sanjate o hrvatskim kartama. Ovo je madžarska željeznica, naš je službeni jezik madžarski! Učite madžarski!“.44 U Ugarskom saboru je 1907. godine prihvaćena takozvana željezničarska pragmatika, tj. zakon kojim je mađarski jezik trebao postati službeni jezik na hrvatsko-slavonskim željeznicama, iako je Hrvatsko-ugarska nagodba propisivala da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji isključivo hrvatski, a to je vrijedilo i za „zajednička“ tijela (ispostave ugarske vlade) na hrvatskome teritoriju. Poslije mnogo prijepora, tek uoči Prvoga svjetskog rata hrvatskim je željezničarima opet dopuštena uporaba hrvatskoga jezika.
Unatoč svim tim tendencijama, popis stanovništva iz 1900. godine pokazao je da gotovo trećina stanovnika u prekodravskoj Ugarskoj uopće nije poznavala mađarski jezik. Istodobno je u autonomnoj Hrvatskoj i Slavoniji mađarskim kao „državnim“ jezikom vladalo jedva 2,08% stanovnika (u taj iskaz nisu bili uračunati doseljeni Mađari, pretežno nastanjeni u Slavoniji, kojih je tada bilo ukupno 3,76%, nego Hrvati i ostali stanovnici). S druge strane, njemačkim je 1900. godine vladalo 5,52% hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to nije bio materinski jezik pa bi se s tog stajališta čak prije moglo govoriti o germanizaciji nego o mađarizaciji.45 U svakom slučaju, taj statistički podatak samo tri godine prije Khuenova pada važan je pokazatelj za spoznaju da mađarizacija u Hrvatskoj, u mjeri u kojoj je ona u potkraj 19. stoljeća dolazila do izražaja, nije više značila pokušaj jezične asimilacije Hrvata, kao što bi se to moglo reći za prvu polovici 19. stoljeća, nego je u prvome redu simbolizirala političku prevlast Ugarske nad Hrvatskom.
Mađaroni i mađarizacija fenomeni su hrvatsko-mađarskih odnosa u 19. stoljeću. Mađaroni 1840-ih i unionisti 1860-ih godina bili su za priklanjanje Ugarskoj bez posebnih uvjeta, ali se nisu odricali mnogih elemenata hrvatske posebnosti, a mogućnost za ostvarenje hrvatskih nacionalnih ciljeva vidjeli su jedino u „poštenoj“ uniji s Ugarskom. Za razliku od iliraca koji su bili duboko uvjereni da je sloboda Hrvatske u savezu s Ugarskom nemoguća bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske, mađaroni su vjerovali da je sloboda Hrvatske u savezu s Ugarskom moguća i bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. U mjeri u kojoj je tijekom 19. stoljeća dolazila do izražaja u hrvatskim zemljama, mađarizacija se samo do 1848. godine odnosila na stanovite pokušaje jezične asimilacije Hrvata, dok je u razdoblju dualizma uglavnom simbolizirala političku prevlast Mađara nad Hrvatima. Potvrđuje to bjelodano i podatak iz popisa stanovništva 1900. godine o tome da je mađarskim vladalo jedva 2,08% hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to nije bio materinski jezik.
1 O hrvatsko-mađarskim odnosima vidi: Hrvatsko-mađarski odnosi 1102–1918, zbornik radova, gl. ur. Milan Kruhek, Zagreb, 2004.
2 O izgradnji moderne nacije i fenomenu identiteta usp. Petar Korunić, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije. Nacija i nacionalni identitet, Slavonski Brod, 2006.
3 László Csorba, A tizenkilencedik század története, Budapest, 2000, str. 65.
4 Usp. Jaroslav Šidak, Vinko Foretić, Julije Grabovac, Igor Karaman, Petar Strčić, Mirko Valentić, Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret, Zagreb, 1988.
5 Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002, str. 171–174.
6 Gábor Pajkossy, (ur.), Magyarország története a 19. században. Szöveggyüjtemény, Budapest, 2003, str. 52.
7 Kolo, knj. II, Zagreb, 1842, pretisak 1993, str. 109–112.
8 Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, sv. II, prir. Ivan Martinčić, Zagreb, 1994, str. 18.
9 Djela dra Ante Starčevića, izdaje Odbor Kluba Stranke prave, knj. III, Znanstveno-političke rasprave, Zagreb, 1894, pretisak, 1995, str. 315.
10 Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914, prir. Tihomir Cipek i Stjepan Matković, Zagreb, 2006, str. 121–125.
11 O tome vidi John Gray, Liberalizam, II. izdanje, Zagreb, 1999.
12 Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga, Zagreb, 2006, 140–142.
13 Robert Nisbet, Konzervativizam. San i stvarnost, Zagreb, 2003, str. 67.
14 Dinko Šokčević, nav. dj., str. 75.
15 Nikša Stančić, nav. dj., str. 172.
16 Dinko Šokčević, nav. dj., str. 76.
17 Nikša Stančić, Godina 1848. u Hrvatskoj. Središnje državne institucije u transformaciji, Zagreb, 2010, str. 47–53.
18 Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 12, Zagreb, 2006, str. 117.
19 Vladimir Košćak, „Madžaronska emigracija“, Historijski zbornik 1 (3), Zagreb, 1950, str. 53–75.
20 Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914, str. 135.
21 Isto, 158.
22 Isto, str. 140.
23 Mirjana Gross i Agneza Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu. Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb, 1992, str. 224.
24 [Lazar Hellenbach], Politički razgovori na južnoj promenadi u Zagrebu, Zagreb, 1864, str. 12.
25 Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914, str. 167.
26 Poštena unija, Zagreb, 1867.
27 Ante Starčević je 1868. napisao: „Tako, dakle, najgori Magjaron možda nemari za narod ni za domovinu; nego on nije navlaš ni po načelu, neprijatelj naroda, ni domovine, ni slobode, ni sreće. Mi sudimo tako na temelju javnih činah Magjaronah“ (Djela dra Ante Starčevića, izdaje Odbor Kluba Stranke prave, knj. III, Znanstveno-političke rasprave, Zagreb, 1894, pretisak, 1995, str. 91).
28 Zakonik članakah zakonskih od godine 1867. i 1868. na saboru ugarskom donešenih i previšnjom sankcijom providjenih 10. Prosinca 1868, Zagreb, 1868, str. 14.
29 Vidi: Spisi odnoseći se na provedenje nagode izmedju kraljevine Ugarske te kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije godine 1868, Zagreb, 1868.
30 Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914, str. 697.
31 Zatočnik, 54/II, Vojni Sisak, 08. 03. 1870.
32 Isto, str. 231.
33 Usp. Vera Ciliga, Slom politike Narodne stranke (1865–1880), Zagreb, 1970.
34 Magyar Állam, 174/XII, Pest, 01. 08. 1871.
35 Nikša Stančić, nav. dj. (kao bilj. 5), str. 191–195.
36 O tome: Zakoni o ugarsko-hrvatskoj nagodi, prir. Ivan Bojničić, Zagreb, 1911.
37 Usp. Željko Holjevac, „Pravo u službi nacionalnog pokreta: Josip Pliverić o pravnoj prirodi hrvatsko-ugarske ‘državne zajednice’ u doba dualizma“, u: Marijana Marinović (ur.), Nacionalni pokret u Hrvatskoj u 19. stoljeću, Zagreb, 2008, str. 57–65.
38 O tome: Dinko Šokčević, nav. dj., str. 171–190.
39 Antun Trumbić, Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija, Zagreb, 1936, str. 87–88.
40 Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914, str. 556–559.
41 Dinko Šokčević, nav. dj., str. 11.
42 Zakonski članci ugarskog’ dàržavnog sabora godine 1847/8, Zagreb, 1860, str. 17, 43.
43 Obzor, 46/III, Zagreb, 25. 02. 1873.
44 Josip Horvath, „Izmjena generacija. Ideje i ljudi kroz četvrt vijeka hrvatske politike (1895–1905)“, Obzor. Spomen knjiga 1860–1935, Zagreb, 1936, str. 18.
45 Statistički godišnjak kraljevina Hrvatske I Slavonije, I (1905), Zagreb, 1913, str. 54–55.