Od početka 19. stoljeća, nacionalističke ideologije u Europi su toliko snažne da usmjeravaju djelovanje velikih skupina ljudi i utječu na funkcioniranje država. U tom pogledu jugoistočna Europa nije izuzetak. Međutim, ono što razlikuje to područje od zapadne Europe bila je činjenica da su na tom prostoru postojala dva multietnička carstva – Otomansko i Austro-Ugarsko Carstvo. Stoga je povijest jugoistočne Europe u posljednja dva stoljeća oblikovao složen odnos između nacije, vjere i države, a borba za nacionalnu državu, njihova nestabilnost i međunacionalni sukobi postali su jedno od osnovnih obilježja njezine povijesti tijekom posljednja dva stoljeća.
Širenjem načela nacionalnog samoodređenja od zapadne u jugoistočnu i srednju Europu stvoren je obrazac za određivanje granica novih država. Naime, stara carstva devetnaestog stoljeća funkcionirala su na posve drugačiji način. Svoju su legitimnost temeljila na dinastijskoj lojalnosti, a ne na etnicitetu. Za većinu naroda jugoistočne Europe etnički definirana nacionalna država postala je jedini prihvaćen oblik državne organizacije pa će konačna posljedica tog procesa biti raspad dotadašnjih carstava. Prvi nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna nacionalna država na ovom području razvio se među Grcima u Otomanskom Carstvu već početkom 19. stoljeća, a završio je uspostavom njezine neovisnosti 1830. godine. Slijedili su ih Srbi u istoj državi koji su započeli borbu za samostalnu nacionalnu državu već 1804. godine, a državnost su postupno stjecali od 1815. do 1878. godine. Hrvati koji su živjeli u Austro-Ugarskoj Monarhiji svoj su nacionalni pokret započeli nešto kasnije – tridesetih godina 19. stoljeća, a stvaranje moderne nacionalne države protegnulo se duboko u 20. stoljeće. Stvaranje nacionalne države temeljne na etničkoj većini u „etničkom kolažu“ Europe imalo je za posljedicu pojavu manjina kao suvremenog političkog problema. Naime, tamo gdje je država izvela svoj suverenitet iz „naroda“ (a „narod“ se definirao kao određena nacija), postojanje drugih etničkih skupina unutar njezinih granica postaje prijetnja ili izazov onima koji su vjerovali u načelo nacionalnog samoodređenja. Konzervativni političari u pojedinim zemljama doživljavali su druge etničke skupine isključivo kao prijetnju, a Samostalna srpska stranka u Hrvatskoj i njezino političko glasilo Srbobran tipičan je primjer za takvu političku orijentaciju koja je postala uzrokom hrvatsko-srpskih sporenja i u konačnici rata krajem 20. stoljeća. Dakle, u ovom radu usredotočit ćemo se na razdoblje kada je Hrvatskom upravljao ban Khuen Hedervary te prikazati poglede Srpske samostalne stranke kao najjače stranke Srba u Hrvatskoj koju je ban podržavao. Upravo iz ovoga razdoblja baštinilo je naše vrijeme najveći dio problema, a u istraživanju pogleda Srpske samostalne stranke na putu smo prema korijenu hrvatsko--srpskog sukoba. Budući da se radi nacionalističkoj ideologiji dugog trajanja, ovaj problem smatramo izuzetno važnim.
Na temelju desetaka i desetaka tisuća stranica i dokumenata koje je autor ovih redaka prostudirao, možemo reći da je temeljni uzrok hrvatsko--srpskog sukoba različito shvaćanje ideje nacionalne države. U ovome se uglavnom slaže gotovo cjelokupna hrvatska i srpska historiografija, izuzev većine marksističkih historiografa u SFR Jugoslaviji, koji su tumačili nacionalne sukobe „sukobima buržoazija“.
Srpski političari u Hrvatskoj okupljeni oko ilustriranog kalendara Srbobran i Srpske samostalne stranke ne protive se imenu Slavonija i Slavonac, Dalmacija i Dalmatinac kao regionalnom imenu već njihovu zajedničkom imenu Hrvatska i Hrvat. Oni zagovaraju slavonski i dalmatinski regionalizam u smislu nacionalnog i kulturnog određivanja ovih pokrajina kao srpskih zemalja. Hrvatskom imenu se protive jer samo ono ima integrativnu moć ujediniti sve hrvatske zemlje u jedno državno tijelo, a time se isključuju srpske pretenzije u Hrvatskoj: „nema te sile koja će nehrvatske narode prisiliti da se Trojednica zove samo Hrvatska i da se trobojnica krsti samo hrvatska“, kategoričan je Paja Jovanović, vođa Srpske samostalne stranke. Pokrajine Srijem, Slavonija, Zagorje, Lika, Krbava, Banija i Dalmacija su za članove ove stranke „srpske zemlje“. Tako npr. ističu Varaždin kao „mrtvu stražu srpstva“.1 U člancima oni govore o „ovostranom srpstvu“, „ovostranim srpskim zemljama“, „raskomadanom srpstvu“ koje se mora ujediniti. Umjesto pojma „Hrvatska“ autori kalendara rabe pojmove „Trojednica“, „ove zemlje“, „ova domovina“, „zapadni krajevi našega naroda“. Ova se terminologija zadržala u Srpskoj pravoslavnoj crkvi do danas, a rasprostranjena je i u srpskim intelektualnim krugovima.
Paja Jovanović, predsjednik Srpske samostalne stranke, ne odlazi 1894. godine na susret parlamentaraca u Peštu jer ga je predsjednik Ugarskog sabora pozvao kao člana Hrvatskog sabora. Po njegovoj izjavi u listu Srbobran samo hrvatski šovinisti Sabor zovu hrvatski i to u težnji da pohrvate Dalmaciju i Slavoniju.2 Za Paju Jovanovića je tako i izložba domaćih tkanina ili tjestenine u Brodu na Savi ili Novoj Gradiški pod hrvatskim imenom u stvari „velikohrvatska propaganda“.
List Srbobran, koji je zastupao program Srpske samostalne stranke, bio je najtiražnija i najčitanija knjiga Srba u Hrvatskoj namijenjena seljaštvu. Njome je ova stranka širila velikosrpsku ideologiju, čiji je temelj težnja za ujedinjenjem „svih srpskih zemalja“. Tako se u kalendaru o Srbiji piše s mnogo emocija: „Srbijo mila, ti drago i milo ime naše opšte srpske majke, ti ime i izvore srpskog imena“; Srbija je „mila majka“ i „majčica“, a Srbin joj se raduje „kao dijete majci“, on je „grli i ljubi božanskom i svetom ljubavlju“, pruža joj „svoje ozeble i uzdrhtale ruke da ih ogrije u tvojim toplim i svetim njedrima“. Srbija je „Bogom blagoslovljena zemlja“, „divan perivoj“, „pupoljak pun mirisa“, „obećana zemlja“ koju Srbi trebaju paziti „kao i zjenicu u oku“. Gotovo cjelokupan sadržaj kalendara koji je dosegao nakladu od nevjerojatnih 40 000 primjeraka, posvećen je buđenju osjećaja jedinstva kod Srba u Hrvatskoj sa Srbijom i njihovim ujedinjenjem.3 Kad je 1904. godine urednik kalendara postao Svetozar Pribićević, on je nastavio istu uređivačku politiku. O tome sam kaže:
U kalendarima Srbobran, koje sam uređivao za potrebe naroda, objavljivao sam, iako sam bio ugarsko-hrvatski državljanin, portrete kralja Petra i njegovih sinova Đorđa i Aleksandra, a ne Franju Josipa i njegova nasljednika Franje Ferdinanda. Kao kad bi danas madžarski stanovnik u Vojvodini uređivao kalendare s portretom Otona Habsburškog umjesto Aleksandra Karađorđevića.4
Pribićević je tako u srpskom narodu budio osjećaj za srpsku dinastiju Karađorđevića koja je tako postala vrlo popularna među Srbima u Hrvatskoj pa su austrougarske vlasti vršile česte premetačine po seljačkim kućama da bi izbacile slike srpskog kralja i članova srpske kraljevske obitelji.5 Dakle kalendar u središtu pažnje ima Srbiju i njenu budućnost, ali Srbiju koja se mora proširiti na sve“„srpske zemlje“, od kojih su mnoge dio Austro-Ugarske Monarhije.6
Srijem, Slavonija, Lika, Krbava, Banovina, Dalmacija te Bosna i Hercegovina su za autore Srbobrana srpske zemlje i one moraju pripasti Srbiji kao „Pijemontu srpskih zemalja“. One pripadaju Srbiji na temelju narodnog načela, jer u njima živi narod koji govori srpskim jezikom. Pripadnici Srpske samostalne stanke smatrali su Srbima sve one koji govore štokavski, bez obzira što se velik broj tih štokavaca nije smatrao Srbima, a sam je Karadžić još tridesetih godina u pamfletu Srbi svi i svuda, koji je postao temelj za velikosrpsku ideologiju i političko-teritorijalna presizanja, napisao nabrajajući gdje sve žive štokavci „sva tri zakona“: „Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime...“ (ist. M. A.).7 I dalje objašnjava: „Kad čovjek pomisli npr. da Madžara ima i rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili da Nijemaca ima i rimskoga i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.“8 (ist. M. A.) Dakle čini se da Karadžić ne poistovjećuje vjeru i naciju te smatra da Srbin može biti i „zakona rimskog“ iako se oni ne žele zvati Srbima. Karadžić je, po svemu sudeći, bio svjestan raskoraka između teorije koju zastupa i životne zbilje. „Bila mu namjera ili ne, Vuk Stefanović Karadžić je, dakle, političar, štoviše, zapravo korifej srpske nacionalne ideologije“. U nastavku svog teksta Karadžić piše:
Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a može biti gdješto i grčkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar koga hrišćanskog zakona, kao što bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina turskog zakona9 (ist. M. A.).
Kao što smo rekli za članove Srpske samostalne stranke Slavonija je srpska zemlja. Oni podupiru razvoj „slavonstva“ kao regionalnog osjećaja u želji da se ospori hrvatski značaj Slavonije. „Slavonstvo“ podupire i ban Hedervary kako bi oslabio hrvatski nacionalni pokret, te ga je on smatrao ravnopravnim nacionalnim osjećajem hrvatstvu. U tom cilju ban je podupirao interese slavonskog veleposjeda i suprotstavljao jako njemačko-mađarsko građanstvo grada Osijeka hrvatskom građanstvu u Zagrebu.10
Osim Slavonije „srpska zemlja“ je i Srijem, kako po svojem narodnom tako i povijesnom pravu. Kad se opisuju pojedina mjesta Srijema, autori kalendara uvijek ističu njihov srpski karakter, kao da u njima nema drugih stanovnika. Naročito se trude istaknuti da nema Hrvata. Prepričavajući razgovor sa srpskim seljakom iz Krnješevaca, dopisnik Srbobrana pita ga što je, a ovaj odgovara: „O brate, a šta ću biti već Srbin! Ovdje su sve sami Srblji. ‘Zar nema tu Hrvata?’ ‘Cc! Nema ni jednoga! Nego duše ti, reci ti meni, kakvi su mu to ljud, ti Rvati i kako govore? Rekoh mu kratko da su Hrvati naša rođena braća, da govore srpski kao i mi jer su i oni nekad bili Srbi.“11
Srpskim samostalcima je posebno stalo da dokažu kako je Srijem i povijesno srpski. Navest ćemo ovdje kao primjer ono što o tome piše Sima Lukin Lazić, popularan srpski povjesničar. O „srpskim zemljama“ on piše:
Jer znaš li ti bolan, koja je to ‘srpska zemlja’ u kojoj su sveti Ćirilo i Metodije i učenici njihovi propovijedali pravoslavije? To ti je, dragoviću moj, sav Ilirik, i sva Dalmacija tadanja, pa onda Norik i Panonija. A tadanji Ilirik, Norik i Panonija to ti je današnja Istrija i Kranjska, Bosna i Hercegovina, Lika i Krbava, Hrvacka i Slavonija sa Srijemom, pa onda Banat i Bačka s onim dijelom kraljevstva Srbije od Drine do Morave; jer vladičanska stolica svetog Metodija bijaše u gradu Moravi, tamo negdje oko današnjeg sela Morovića u Srijemu, a nedaleko otale je negdašnji rimski Sirmijum, ili današnja Mitrovica, gdje se kuva kiselica i stekliška ‘čista ideja hrvatstva’, a gdje su nekada stolovale i ‘vladičestvovale’ prve srpske pravoslavne vladike panonske, koje tu u toj (danas uskisloj) Mitrovici stolovahu sve do hunske poplave u petom stoljetiju, jer prvi episkop mitrovački (sirmiumski) bio je blaženi Andronik, učenik sv. Pavla, kojega je sam sv. Pavle tamo postavio i lijepo ga pozdravio.
Objašnjenje srpskog ideologa-povjesničara je potpuno jasno: treba dokazati da je Srijem pravoslavni tj srpski kroz svoju dugu povijest, te da je hrvatsko ime nepoznato u Srijemu.
Lika također prema tvrdnjama srpskih samostalaca spada u „srpske zemlje“. Mnoštvo dopisa u srpskom tisku je „iz junačke srpske Like“, Lika je „srpska dika“. Navest ćemo jedan dopis u Srbobranu koji govori tome u prilog: „u selu D. žive isključivo čisti ovejani Srbi. Nema tu ni spomena o nekoj drugoj narodnosti. Samo žali Bože, slabo je narod svjestan svoga dičnoga srpskog imena. Najviše se čuje ime ‘Vlah’ ili ‘Hrvat’. Ime ‘Vlah’ ukorijenilo se u našem narodu ovđe otuda, što je ovo granica, te se narod miješa s muhamedancima iz Bosne, a i pod turskom je vladom bivao. Turčin neće drukčije reći Srbinu doli ‘Vlah’. Kasnije nam braća Hrvati, koje što su taj nadimak čuli od muhamedanaca, koje što se u najnovije doba ime srpsko ruži i negira zanesenjačkim šovinističkim knjigama, te se na svakom mjestu i svakom prilikom nameće ime ‘Hrvat’ osobito preko škole u najnovije doba, jer nema srpskih učitelja“. Velik je grijeh, piše u kalendaru, što djeca u školi uče pozdravljati s „Hvaljen Isus i Marija“, a ne s „Pomoz Bog“, pa dopisnik predlaže roditeljima da djecu ne šalju u školu, jer bolje mu je da mu dijete ništa ne zna, nego da zlo zna“.12 Doduše autori priloga u Srbobranu ne negiraju da je Lika bila hrvatska zemlja, već pišu da je Lika „u davnim vremenima srce hrvatstva, ali je ona to turskim osvajanjima prestala biti i danas je srpska i po jeziku, i običajima i nošnji“. U kalendaru stoji da u Lici ima i Bunjevaca. Oni su „iz Hercegovine, s Neretve – dakle, Srbi su“. Ti Bunjevci su „Crni Vlasi“. Nadalje u kalendaru stoji: „Kako vidiš, dobrano je i tijeh Vlaha po Lici, koji su svi rimokatoličke vjere zbog čega danas ne srbuju, nego nešto drugo, a to? Lako ti je pogoditi“ te razvija svoju povijesnu poduku čitatelju pišući: „oni se prevjeriše, koje u Dalmaciji koje u Lici…narod srpski sve ove koji pristupiše rimskoj crkvi na Buni, okrsti imenom te crkve – Bunijevcima“.13 Srpski samostalci u borbi za srpstvo Like ne žele ni čuti da bi u Lici bilo starosjedilaca katolika tj. Hrvata koji su ostali nakon turskih osvajanja. Stav hrvatskoga povjesničara Tadije Smičiklasa, koji je drugačije objašnjavao strukturu stanovništva u Lici i Krajini oni nisu prihvaćali. Smičiklas je o tome pisao:
Katolike zovu pravoslavni danas u mnogih stranah naše granice krajinci. Tako su se oni jamačno u šesnaestom vieku sami nazivali, jer rieč krajina u hrvatskih spisih u šesnaestom vieku uviek dolazi, dočim je rieč krajišnik od pravoslavnih donešena, koji su bili na drugoj strani na turskom krajištu. Ova rieč krajinac pokazuje nam one preostale starosjedioce katolike i branitelje oko gradova hrvatskih.14
O Dalmaciji se u Srbobranu također piše kao o „srpskoj zemlji“. Iz krugova dalmatinskih Srba već se 1863. čuju prva osporavanja hrvatskog karaktera Dalmacije, i uvjerenja da je ona srpska zemlja, koja može imati samo prolazne interese za ujedinjenje s banskom Hrvatskom.15 U vrijeme ustanka u Bosni i Hercegovini koji je započeo 1875. godine i trajao do 1878. godine, dio srpskih političara u Dalmaciji smatrao je Bosnu i Hercegovinu isključivo srpskom zemljom, dok su hrvatski političari u okupaciji Bosne i Hercegovine od strane austro-ugarske vojske vidjeli mogućnost njezina pripajanja Hrvatskoj i zahtjev temeljili na povijesnom i prirodnom pravu. Kad su na izborima za Carevinsko vijeće 1879. srpski birači u Bukovici pomogli izbor autonomaša Gustava Ivanića protiv prvaka Narodne stranke Mihe Klaića (ovaj je ipak izabran jer se povukao Mihovil Pavlinović), bio je to znak za konačni raskid, koji je potvrđen stvaranjem Srpske narodne stranke u Dalmaciji 1880. godine. Stranka je pokrenula u Zadru svoje glasilo Srpski list, a uređivao ga je Sava Bjelanović. U listu su važnu ulogu imali svećenici, pa su mu oni davali, kao i cjelokupnoj stranci, klerikalnu notu.16 Srpska narodna stranka surađivala je s talijanašima autonomašima. Kao i članovi Srpske samostalne stranke u Banskoj Hrvatskoj tako i članovi Srpske narodne stranke u Dalmaciji smatraju Dalmaciju „srpskom zemljom“ i tvrde da Hrvatska nema povijesno pravo na ovu pokrajinu, pa se protive njezinom spajanju s Hrvatskom, ističući dapače da bi Srbi pristajanjem na sjedinjenje Dalmacije sa sjevernim hrvatskim pokrajinama izvršili „grijeh samoubojstva“. Suprotnosti Hrvata i Srba u Dalmaciji su, prema mišljenju samostalaca, proistekle iz činjenice što „između ostalijeh srpskijeh pokrajina hoće Hrvati da pohrvate Dalmaciju, u kojoj s malijem izuzetkom žive sami Srbi“.17 Pritom se Srbobran pozivao na službenu statistiku austrijskih statističara. Ravnatelj statistike K. Czoernig je, oslanjajući se na Šafaika, smatrao da su Hrvati srpskog podrijetla i da postoje kao varijanta Slovenaca i Srba. Czoernig prema jeziku („sloveno-hrvatski“ i „srbo-hrvatski“) razlikuje stanovnike „Sloveno-Hrvate“ (žive u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i sjevernom dijelu Križevačke županije te Đurđevačkoj pukovniji; tu je izgleda ubrajao i čakavce iz Hrvatskog primorja) te „Srbo-Hrvate“ (žive u hrvatskoj Krajini, te sa Slovencima i Srbima u Istri). Srbi žive u Dalmaciji i Slavoniji te u slavonskoj Vojnoj krajini. Srbi se javljaju pod različitim imenima: Slavonci, Šokci, Bunjevci, Dalmatinci, Morlaci, Dubrovčani, Bokelji itd“. Iste nazore zastupao je austrijski statističar Ficker, prema kojemu Dalmaciju nastanjuju samo Srbi i u kojoj nema niti jednog Hrvata, a u Slavoniji ih ima čak 560. Kasniji pokušaji popisa nacija u Habsburškoj Monarhiji oslanjali su se na Czoernigova shvaćanja iz 50-ih godina 19. stoljeća.18 Prema Mayerovu Konversations-Lexikon, knj. 4, Leipzig 1875, str. 925. u Dalmaciji su najbrojniji Srbi (89% stanovnika), poslije njih Talijani (10,5%), a ostalo su Albanci, španjolski Židovi i drugi. Brockhaus, Konversations-Lexikon, Berlin und Wien 1892, knj. 4, pun je komplimenata za lijepe i odvažne, hrabre mornare i vojnike „Srbohrvate“ iz Dalmacije. U Mayerovom Velikom Leksikonu iz 1903. su „Srbohrvati“ najbrojniji narod u Dalmaciji. Kao što vidimo službene statistike nisu bile povoljne za Hrvate, dapače izrazito su bile na strani Srba, ali i sada je bila jedno teorija a drugo stvarnost. To su srpski ideolozi znali, ali su se ipak pozivali na teorije kao i Karadžić prije njih, iako su znali da je stvarnost bila drugačija. Srpske stranke u Hrvatskoj i Dalmaciji ustrajavale su na ovoj zabludi svojatajući Dalmaciju kao „srpsku zemlju“ protiveći se ujedinjenju ovih hrvatskih pokrajina, što je za život Hrvatske bilo od vitalnoga značenja.
Jedan od razloga zašto su se Srbi protivili ujedinjenju Dalmacije i Hrvatske bila je i sudbina Bosne i Hercegovine. Nju su Srbi u Hrvatskoj i Dalmaciji smatrali isključivo srpskim zemljama koje moraju pripasti Srbiji. Uključivanje Dalmacije lančano bi izazvalo i pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, odnosno Austro-ugarskoj monarhiji, čime bi se onemogućilo da one pripadnu Srbiji. Kad je ustanak u Bosni i Hercegovini završio njezinom okupacijom od strane austro-ugarske vojske, izjalovile su se nade Srba i Srbije da će ova pripasti Srbiji. Srbi iz Hrvatske su otvoreno zagovarali pripajanje Srbiji, za što ih se u Hrvatskoj optuživalo za veleizdaju. Kao državljani jedne zemlje žestoko su se borili za prava druge zemlje. Stav prema Bosni i Hercegovini otvorio je novu fazu u hrvatsko-srpskim odnosima i dodatno ih je zaoštrio. Okupacija Bosne i Hercegovine imala je veliko značenje za Austro-ugarsku monarhiju i druge balkanske države. Austro--Ugarska je tom okupacijom nastojala otkloniti utjecaj Rusije i opasnost za monarhiju koja je iz tog utjecaja proizlazila. Monarhija je time htjela spriječiti stvaranje jake slavenske države na svojoj južnoj granici. Ovaj korak značio je i kraj tradicionalne politike monarhije i očuvanja integriteta Otomanskog Carstva koju je provodio kancelar Metternich.
Kao što je već rečeno, srpske stranke u Hrvatskoj smatraju „srpskim zemljama“ uz Srbiju još i Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, zapadnu Bugarsku, Banat, Bačku, te upravo nabrojane Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku, Krbavu, Bosna i Hercegovina. Prema mišljenju istaknutom u srpskom tisku, knjigama i kalendarima, Srbija kao „Pijemont srpskih zemalja“ ima pravo ujediniti „srpske zemlje“ na temelju povijesnog i narodnog načela. Ta dva načela srpski ideolozi kombiniraju, već prema tome kada je i u kojem slučaju koji od njih odgovarao. U slučaju Kosova pozivaju se na povijesno pravo i pritom se pravo na Kosovo brani često rasističkom terminologijom. Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina za srpske samostalce su srpske zemlje i po svojoj povijesti i po pripadnosti naroda. Srijem, Slavonija, Lika, Kordun, Banovnina, Dalmacija također.“ „Mrtva straža srpstva“ je, kako je već rečeno, Varaždin. Zato nije nikakvo čudo da Srbi iz okolice Knina dočekuju kamenjem hrvatske arheologe, koji su došli otkopavati hrvatske srednjovjekovne starine i da se diže prava buna protiv tih iskopavanja.
Najraširenija srpska knjiga u 19. stoljeću je kalendar Srbobran. Tiskan je, kako je već istaknuto, u 40 000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka treća do četvrta srpska kuća. Kalendar je u ono vrijeme bila osobito važna knjiga, koja je odgajala i poučavala najšire slojeve naroda. U statistikama o broju stanovništva u Hrvatskoj iz 1890. godine u kalendaru Srbobran navodi se da je u Hrvatskoj tada živjelo 2 186 410 stanovnika, a oni su bili: 567 443 pravoslavni Srbi, 1 354 276 katolici, koji govore srpski („racki“) i hrvatski, 117 493 Nijemci, 68 794 Mađari, 27 521 Česi, 20 987 Slovenci, 13 614 Slovaci, 3 606 Ruteni, te 12 676 drugi narodi. Jedna od statistika u kalendaru dijeli „crkvene poglavice u opsegu srpstva“ na crkvene poglavice „Srba pravoslavnih“ (pa nabraja sve episkopije koje su u okviru karlovačke mitropolije, bukovičko-dalmatinske mitropolije, dabro-bosanske, zatim crkvene poglavare u Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu, Makedoniji), „Srba muhamedanaca“ i „Srba rimokatolika“ – pa su kao Srbi sada navedeni i često napadani Strossmayer, Stadler, Posilović i Buconjić, te poglavar „Srba unijata“ Julije Drohobecki. Time se iskonsturiranom metodom proglašava pravo na zemlje koje pripadaju nesumnjivo Hrvatskoj „srpskim zemljama“ na temelju narodnog načela, tj. pripadnosti srpskom narodu. Kristalizaciona točka ujedinjenja svih „srpskih zemalja“ je Srbija, i sve te zemlje moraju pripasti Srbiji. Doduše, za Slavoniju i Dalmaciju, iako ih se smatra „srpskim zemljama“, ne kaže se izričito da moraju pripasti Srbiji, ali prečesto povezivanje dva termina, „srpske zemlje“ i „ujedinjenje“ sa Srbijom, ne ostavlja dvojbu kome se one trebaju pripojiti.
Povijesno i narodno pravo su sastavni i nerazdvojni dijelovi iste nacionalne ideologije. O konkretnim političkim prilikama i trajnim stranačkim interesima ovisi na koje će se pravo i kada stranački ideolozi više pozivati. I samostalci u Hrvatskoj i srpski narodnjaci u Dalmaciji pozivaju se sad na povijesno, sad na narodno pravo. U sporu s Hrvatima oni naglašavaju narodno načelo u vezi s Bosnom, Hercegovinom, Likom, Slavonijom, Srijemom, Dalmacijom. Oni su narodno načelo tumačili kao državotvorni element, pa njihovi pogledi na Srbiju kao „Pijemont“ „srpskih zemalja“ predstavljaju velikosrpski pogled kad je u pitanju sudbina ovih zemalja. Tamo gdje se ne mogu pozvati na narodno načelo, kao što smo vidjeli, npr. na Kosovu, srpski ideolozi pozivaju se na povijesno pravo iako ga izruguju kad se Hrvati na njega pozivaju. Kosovo je „centar nekadanje srpske kraljevine i carevine“, prepuno „stare srpske slave“. U krajevima kojima su središta Skopje, Prizren, Priština, Skadar, Bitola, danas se „odomaćio arnautluk; nekadanju kulturu, radinost, bogatstvo, zamenila je danas divljačina latinskih i muslimanskih Arnauta. Srpstvo je u tim krajevima proređeno, ali zašto je proređeno? Jer je u vjekovnoj borbi za slobodom i hrišćanskom kulturom izginulo, jer se je poseklo, jer se rasteralo“ (istaknuo Srbobran). Samostalci nabrajaju zadužbine srpskih vladara na Kosovu, Makedoniji i dijelovima Bugarske da bi dokazali čiji su to krajevi.19 No, kad hrvatski arheolozi žele iskopavati hrvatske starine u krajevima naseljenim Srbima, srpski samostalci se tome protive i plješću narodu koji je izašao i tjerao radnike s nalazišta i hrvatskih arheoloških lokaliteta.
Nazori o vjeri srpskih samostalaca o srpskom narodu i „srpskim zemljama“ zapravo su pravi labirint, koliko god izgledali jednostavni. Radi se o ideologiji, a ona je spoj racionalnog i iracionalnog, no ideologija srpskih samostalaca toliko je puna iracionalnog da se čudimo da se njome nije ozbiljnije hrvatska historiografija pozabavila. Kad kažemo da su ovi nazori srpskih ideologa labirint, onda je to zato što Srpska samostalna stranka smatra da je bitna oznaka srpstva pravoslavna vjera. Oni koji na temelju jezičnog načela posrbljuju sve štokavce katolike, da bi im to načelo izvršilo svoju misiju, tj. uvećalo broj Srba za nekoliko milijuna, sada sami daju prednost vjerskom načelu u određivanju nacije. „Odreći će pravoslavlja, znači odreći se srpstva.“ Ali uz to je neraskidivo povezan i običaj slavljenja krsnog imena. Kad je jedan „Ličanin“ iznio da je „proslava krsnog imena lijep običaj, ali da podnipošto nije koristan za našeg seljaka“ jer da „novčarka trpi“ i da se događaju izgredi sa štetnim posljedicama, uredništvo Srbobrana je i tu priliku iskoristilo da identificira srpski narod s pravoslavnom vjerom i običajem slavljenja krsnog imena.
Ta Srbin i njegova mila narodnost sa svetom pravoslavnom vjerom, njezinim ustanovama i običajima, stoji u tako tijesnoj vezi, da se jedno bez drugoga ne može tako reći ni zamisliti; jer dok si pravoslavan i slaviš krsno ime, dotle si i Srbin. Prestani biti pravoslavnim, ne slavi krsnoga imena, odrekao si se svoje narodnosti.20
Koji se Srbin odreče svojega krsnog imena – odrekao se svoje narodnosti.21
Slike iz Like koje donose srpske novine uvijek su pune priča o zatiranju pravoslavlja. Dapače:
Krajina je isključivala srbovanje. Već prvi dani militarizma otkrivaju nam borbu protiv svega onoga što nas je otkrivalo kao Srbe. Neću pogriješiti – i ako je svaka organizacija i reorganizacija stvarala od Krajine militarni zid – da je svaka taka organizacija postepeno do najnovijih dana zbrisala s nas najodličnije crte srbovanja... Gotovo svi upravitelji Krajine bijahu prerevni širitelji unije i rimokatolicizma.
Sav društveni život koji je bio srpskog podrijetla (vlast knezova u općinama, zadruge, zborovi kod crkava), sve je to podređeno militarizaciji da se onemogući srbovanje. A Katolička crkva vječni je neprijatelj srpstva i srpskog naroda. Kad čovjek čita povijesne priloge srpskih ideologa, dobiva dojam da Vatikan u cijeloj svojoj povijesti nije se ničim drugim bavio nego smišljao antisrpske urote. Osobito je napad na pravoslavnu vjeru, koji su vodili katolički misionari „sa potpisanijem dekretima samijeh prvosveštenika rimske crkve“, značio veliku pogibelj za srpstvo. U zamke koje se postavljaju pravoslavnima spada i mješoviti brak. „Ej, pa je li čudo što danas polovina Krajine govori srpski, nosi se srpski, pjeva srpski, podržava po koji običaj srpski – a ne osjeća srpski. Krv je srpska, nošnja, pjesma, riječ, biljege su srpske – ma pravoslavlja nema pa mu je oteto i srbovanje.“22 Povijest Srba svodi se na ono što drugi „rasrbljavaše i raspravoslavljaše. To ti je istorija naša. Ne treba je kititi, okićena je našom krvlju i kostima“.23 Zato osobito budni moraju biti pravoslavni svećenici. Za srpske samostalce nije dovoljno da svećenik bude dobar duhovni voda. On mora kako se Srbobran izrazio, „srpski misliti“. Propovjednik svojem vjerniku slušatelju mora ponajprije pružiti „srpski užitak“. Ovih načela držala se većina srpskih svećenika pa možemo mirne duše reći da je Srpska pravoslavna crkva više nastojala stvoriti dobre Srbe nego dobre pravoslavce.
Pitanje jezika i s njim povezane kulture vrlo je važno u prikazu hrvatsko--srpskih odnosa u ovo vrijeme (na isti način došlo je do izražaja više puta tijekom povijesti, pa je i danas aktualizirano u istom obliku). Samostalci smatraju da je štokavski samo jezik Srba, te da Hrvati, ono što je najvažnije, nemaju svoga jezika. Po mišljenju samostalaca srpski narodni jezik već se afirmirao (stvarnost je sasvim drugačija: Karadžićev standardni narodni jezik i pravopis u Srbiji je prihvaćen tek poslije njegove smrti), kad se kod Hrvata tek primjećuju tragovi narodnog preporoda. Temelj toga preporoda je srpska kultura, napose srpski jezik. Hrvati su izmislili ilirizam i jugoslavenstvo, po mišljenju srpskih samostalaca, iz dva razloga: da mogu „slomiti žilavi srpski narod“ i pohrvatiti srpsku kulturnu baštinu. „Pod obrazinom bratstva, jedinstva, ilirstva, naša mila braća Hrvati prisvojiše i pohrvatiše jezik srpski, i povjesnicu srpsku, i umotvorine srpske i najodabranije sinove i trudbenike srpske“. Vidjeli smo da su srpski ideolozi katolike kao narod smatrali Srbima, jednako kao i muslimane. I kad se radi o kulturnim stvaraocima iz katoličke sredine, također ih se ubraja u Srbe. Tako su Gundulić, Relković, Kačić i sva kultura renesanse i prosvjetiteljstva u Dubrovniku i Slavoniji srpski kulturni stvaraoci i pripadaju srpskoj kulturi, bez obzira što se radi o katolicima. No, kad ti isti katolici provede uniju, onda oni nisu više Srbi nego su Hrvati, koji su spremni na zatiranje svega srpskoga od dolaska Srba. Ti neprijatelji svega srpskog „bijahu velikom većinom hrvatski velikaši u fraku i mantiji i oduševljeni pitomci vatikanski iz Hrvatske. Oni su od pamtivijeka vodili zaludnu i nekorisnu politiku, da treba otrgnuti srpske sinove od pravoslavlja, kako bi ih onda napravili Hrvatima, jer su znali da je pravoslavlje budni čuvar Srpstva. Njihovi zemaljski narodni sabori svi su radili u tom smislu... Ali, „kao što nas istorija uči, sva naprezanja hrvatske vlastele, gospode i popova, da nas Srbe u Hrvatskoj učine Hrvatima, bijahu uzalud“.24 Hrvatska kultura za samostalce i ne postoji. Instrumenti, nošnja, igre (pa i popularna igra Sinjska alka) dio su srpske baštine. Narodne običaje Hrvati nemaju. „Ako ih je i bilo, poništila ih je zapadna kultura, i Hrvati nemaju danas ni originalnih narodnih melodija, ni svirala, ni igara, ni kola, kao što imaju Srbi. Nemaju ničega.“25 Ono što je najvažniji hendikep za Hrvate, kako je već rečeno, oni nemaju svoj jezik. Jezik kojim govore je srpski, i to „bratska pozajmica“. Prema tome, i suvremena hrvatska kultura, po mišljenju samostalaca, osuđena je na smrt, kao i narod koji je degeneriran, demoraliziran. Sve je tu bez imena i vrijednosti, sve u hrvatskoj povijesti bez osobnosti, značaja i časti. Sve što je vjekovima stvarano, u rukama nacionalnih narcisa oko Srbobrana i Vrača Pogađača je omalovaženo, nagrđeno, naruženo, ako nije posrbljeno. Hrvati nemaju ničega osim obveze da se pokaju.
Ovdje dolazimo do bitnog u sadržaju odnosa između Hrvata i Srba, što je, usuđujem se reći, većini znanstvenika promaklo i promiče, a kontinuirano se provlači kroz 150 godina povijesti odnosa Hrvata i Srba tako da čini, rekao bih, samu srž tih odnosa. Jednako se ponašaju urednik Srbobrana Paja Jovanović i urednik Vrača Pogađača Sima Lukin Lazić prije 130 godina, kao i urednik u Matici srpskoj koji izdaje „Deset vekova srpske pisane reči“, te urednici Rečnika srpskog leksikona ili srpskih Novosti.
Kad se želi istaknuti brojnost srpskog naroda, onda su katolici, vidjeli smo, Srbi. Kad se želi istaknuti postignuća i doprinos srpskog naroda u kulturi, znanosti, onda su također ti katolici Srbi. Tako su Bošković, Gundulić, Relković „ovejani Srbi“, tako je Dubrovnik „srpska Atina“, jer se tada uzima Karadžićeva jezična definicija srpstva. Ali od Karadžićevog načela odustaju Srbi jednako u 19. kao i u 21. stoljeću, kad svoje suvremenike Hrvate podsjećaju na unijaćenje (ili suvremene grijehe) i razne nepravde, koje su njihovi „prađedovi“ učinili Srbima kroz povijest, i pozivaju ih na „pokajanje“. Tog trenutka od jezične koncepcije srpstva ne ostaje ništa. Postoji samo katolik, Hrvat i „Latin“ koji se šćućurio u svakom zlu koje je snašlo srpski narod i u povijesti i u sadašnjosti.
Jedna od najistaknutijih nakana srpskih novinara jest da se pažljivim izborom informacija Srbe prikaže kao neravnopravno stanovništvo. Samostalcima je draga izjava o Srbima kao „građanima drugoga“ i „trećega reda“ u Hrvatskoj. Nemamo vremena navoditi mnogobrojne primjere koji pokazuju da je stvarnost upravo suprotna. To pokazuju čak i istraživanja akademika restića u drugoj polovici 20. stoljeća, koji je obnovitelj ovih teza stvorenih u 19. st. o „ugroženom Srbinu“.26
Srpski samostalci u najrazličitijim varijacijama promiču uvjerenje kod srpskog naroda da je „ugrožen“, da su Hrvati izazvali sukob, da krivnja Hrvata prema Srbima postoji kroz povijest te da je njihovo „priznanje grijeha“ i „pokajanje“ za grijehe osnovni preduvjet za slogu Hrvata i Srba. Pritom su Hrvati okrivljeni prije svega za nastojanje da se Srbi privedu katolicizmu (na drugom mjestu će Srbin Srbobrana pisati kako Gundulić nije obični već „veliki Srbin“). To je „istočni grijeh“ Hrvata, u kome srpski ideolozi nalaze, da se izrazimo riječima njihovoga glasila, „glavnicu od koje kamate stalno rastu“. Taj hrvatski agresivni doprinos u službi Vatikana, tj. unijaćenje Srba, traje od 15. i 16. st., dakle od prvog susreta oba naroda. O tome „istočnom grijehu“ Hrvata u Srbobranu čitamo: „‘Rimska tijara’ je s Hrvatima kao sredstvom protiv Srba natkrilila Turke“, te su „grijesi turske čalme kud i kamo lakši nego crna kronika onih zala što ih počiniše obzoraški đedi“ od samog dolaska Srba među Hrvate.27 Ovakva su mišljenja u srpskom tisku neprestano prisutna, i već to pokazuje da pretvaranje katoličkih kulturnih velikana u Srbe nije plod uvjerenja, nego plod potrebe da se praznine u kulturnom stvaralaštvu Srba ispune prisvajanjem tuđe baštine. U srpskom tisku se često i rado govori o „Srbima tri vjere“, ali iz svega što je napisano izlazi da srpstvo nije ugroženo jedino ondje, gdje je pravoslavlje zadovoljno.
Tri činjenice proizlaze iz ovih pogleda srpskih ideologa što smo ih predstavili. Prvo: da su Hrvati nasljedno spremni na uništenje Srba. Drugo: da su Hrvati narod bez kulturnih postignuća, da nemaju ni pojedince vrijedne spomena, jer su sve to Srbi. Treće: kad se općenito govori o broju naroda, onda su, kako je već rečeno, katolici Srbi da se poveća broj Srba, a zemlje gdje oni žive proglase srpskim zemljama, koje moraju pripasti Srbiji. Ovakav pogled srpskih političkih krugova preživio je cijelo stoljeće i jednako je živ i danas kao i u 19. stoljeću. Tako pišu i takve knjige pišu i pozitivno recenziraju i srpski akademici (npr. Vasilije Krestić), pa u tim knjigama vidimo da je, uz poznate stare Dubrovčane, Dalmatince i Slavonce, i Đuro Đaković Srbin.28 (Ovdje ću upozoriti: kao što vidimo Hrvate se proglašavalo genocidnim i prije nego se dogodio Jasenovac, i prije nego su se izmislili lažni podatci o žrtvama logora Jasenovac. Ta laž govori o 700 000, odnosno milijunu i milijunu i pol ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, više ih je ubijeno u logorima nego ih je uopće bilo u NDH).
Osim ovakvog viđenja hrvatsko-srpskih odnosa u povijesti, srpski ideolozi vide Srbe ugrožene i u svakodnevnom životu. Svakodnevno nailazimo na izraze skovane po formuli: „Srbin je kriv što je živ“, „srpski narod ima neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu“, ili „nevolja je samo za Srbina stvorena“, „protiv nas raj i pakao“ ili „o jadna li si ti srpska srećo“, „za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona“. i slično. Srbobran često poziva u pomoć povijest i suvremenost da naglasi kako je u prošlosti bilo i kako je sada zabranjeno „srbovati“. Ali već postojanje termina „srbovati“, „srbovanje“, „srpstvovanje“ govori samo za sebe.
U tisku srpskih samostalaca protivnici su prikazani najcrnjim bojama i napadani najrazličitijim pogrdama. Srbin bez grijeha prema bilo kome, i uz to od svakoga ugrožen – to je najdublje uvjerenje koje su srpski ideolozi u ovom razdoblju razvijali kod srpskog naroda i iza kojega su se utaborili. Srbin i progon i patnja, to su pojmovi koje srpski idolozi žele učiniti sinonimima. Evo jednog od niza primjera iz srpskog tiska: „Hristos vaskrs! Kliču danas srbobranski svi peroborci Srbobranci s borišta – s listobrana ‘Srbobrana’ – paćeničkom narodu srpskom svem i svud, na četiri strane srbobranskog, srbomučeničkog, srpskog krsta kosovskog.“
Dok svojega čitatelja zalijeva slapovima „ugroženosti“, kad govori o stvarnim činjenicama, stvarnost se pokazuje drugačija. Srba u Zagreba je na primjer 1885. godine bilo 565, ali igraju izvanredno važnu ulogu, napose u politici. Tijekom Khuenovog vremena od osam župana, četiri su Srbi, podban je Srbin, najviše položaje u sudstvu zauzimaju Srbi, predsjednik ili potpredsjednik Sabora je Srbin. U Zagrebu, u toj „hrvatskoj mučionici“, kako Vrač Pogađač naziva Zagreb, Srbi su potkraj 19. st. imali: srpsku općinu, srpsku crkvu, Srpsko pjevačko društvo, Srpsku vjeroispovijednu osnovnu školu, Srpsku čitaonicu, Dobrotvornu zadrugu zagrebačkih Srpkinja, Internat za srpsku žensku djecu, Društvo za pomaganje siromašnih Srba đaka na Sveučilištu u Zagrebu, Udruženje srpske trgovačke omladine, Srpsku banku, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Centralnu kasu srpskih privrednika, društvo „Privrednik“, Srpsku štampariju, Neven, Privrednik, Vrač Pogađač, Srbobran. „A u tom kratkom vremenu ubacilo se u narod hiljadama srpskih knjiga (ja sam za nepune dvije godine rasturio trideset hiljada svojih knjiga, a drugi još više), a biće ih, ako Bog da, još i mnogo više“.29 Tako o položaju Srba u Zagrebu piše Sima Lukin Lazić poznat po pseudonimu Vrač Pogađač, koji je inače najviše razvijao kult „ugroženog Srbina“.
Kad se uzme u obzir da su upravo u ovo vrijeme Srbi iz Hrvatske preuzeli vodstvo od Srba iz Ugarske, i da je Zagreb postao središte gospodarskog, kulturnog i političkog života Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji, onda je jasno da se ne može nipošto govoriti o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, nego o narodu u usponu.
„Kult ugroženog Srbina“ je u srpskom tisku i ideologiji krajem 19. stoljeća postala nacionalna filozofija. Ono što je prvotni cilj i svrha spomenutog kulta, je prisvajanje tuđih teritorija za Srbiju. To je i krajnja misija „kulta ugroženog Srbina“. Ovaj kult ima trajno negativne posljedice na mentalitet srpskog naroda, koji uvijek u drugom vidi krivca za sve svoje nevolje.
U posljednjih stoljeće i pol u ideologiji Srba u Hrvatskoj prevladava poseban način ponašanja u politici, koji bih označio pojmom „srbobranština“. Ovaj pojam čine dvije međusobno nerazdvojive komponente. To je odsutnost minimuma volje i spremnosti kod srpskih političkih predstavnika da priznaju da je u ime srpske ideje počinjeno bilo kakvo zlo bilo kome. „Ugroženost“ Srba i optuživanje Hrvata za „genocidnost“ temeljni je element u strukturi te ideologije i ujedno opravdanje za teritorijalne osvajačke pretenzije. Drugu komponentu čini ponašanje hrvatske političke elite. Ona je uvijek nastojala uravnotežiti odgovornost za sukobe tamo gdje je nesumnjivo glavni, gotovo jedini krivac za sukobe bila srpska strana. Za ovo će se naći obilje potvrda u svakodnevnom životu i u Stenografskim zapisnicima Hrvatskog sabora do 1918. kao i Stenografskim beleškama poslije 1918. godine, kao i poslije 1945. godine, pa čak i u suvremeno doba.
Ovdje ću spomenuti samo jedan primjer. Godine 1902. izašao je u zagrebačkom Srbobranu, glasilu Srpske samostalne stranke, članak „Srbi i Hrvati“ u kojem se Hrvatima odriče pravo i mogućnost da budu narod, u kojem se Hrvatima usred Zagreba naviješta rat do istrebljenja, i u kojem se kaže da će Srbi istrijebiti Hrvate u 20. st. zato što su Srbi superiornija rasa. Autor se u teorijskom objašnjavanju toga programatskog članka pozvao na Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chemberlaina, čija je društveno-filozofska misao dvadesetak godina kasnije postala temelj nacizma. Taj rasistički programatski članak objavljen usred Zagreba kao program i misao vodilja Srpske samostalne stranke Srbima za 20. stoljeće, izazvao je u Zagrebu i u provinciji velike demonstracije. Bilo je i mrtvih demonstranata. Uveden je i prijeki sud. Kad je Khuenova Narodna stranka kao vladajuća stranka raspravljala o tim demonstracijama i donijela zaključke, ni jedan jedini put nije spomenut taj članak kao bilo kakav uzrok ili barem povod demonstracijama, koje su digle na noge 20 000 Zagrepčana, dakle gotovo trećinu stanovništva. „Radi mira“, da se održi „prijateljstvo“ sa Srbima u Narodnoj stranci, Hrvatska vlada tada nije našla za potrebno u svojim zaključcima ni spomenuti članak i program, koji je u bitnim svojim mislima preživio cijelo 20. stoljeće.30 I danas ga ponavljaju na političkoj pozornici, naravno, samo drugi glumci. U vezi s ovim člankom i demonstracijama navest ćemo dva prikaza hrvatskih unitaristički orijentiranih političara. Jedan krajnje površan i ideologiziran prikaz rujanskih događaja dao je dr. Ivan Ribar. Sjećajući se tih dana puno kasnije, on je napisao:
S još nekoliko studenata posmatrali smo pomahnitalu franko--furtimašku rulju, kako naoružana toljagama, krstareći ulicama i trgovima grada Zagreba, inzultira svakog susrelog građanina, koji im je bio prokazan kao pravoslavac (ist. M. A.), pali, razara, pljačka radnje trgovaca i obrtnika Srba, prosvjetno-kulturne-privredne ustanove uz mirno posmatranje policajaca i žandara, predvođene agentima i konfidentima (ist. M. A.). Spopao nas je, kao i mnoge druge prolaznike, bijes radi naše nemoći jer se nismo mogli oduprijeti toj rulji, spriječiti uništavanje imovine.31
Nije točno da je meta napada bio onaj tko je demonstrantima „bio prokazan kao pravoslavac“, kako površno prikazuje demonstracije Ribar i daje im vjerski karakter. Prvo, među demonstrantima je bilo i pravoslavaca. Drugo, masa nije napadala kuće ljudi za koje su sami izgrednici govorili da su pravoslavni Hrvati.32 Nije točno također ni to u prikazu dr. Ribara da su izgrednici nastupali „uz mirno posmatranje policajaca i žandara“. Novinar Hrvatskog prava Ivan Peršić, svjedok događanja, piše da su demonstracije započele oko pola dvanaest prije podne bacanjem kamenja na Srpsku banku, napadom na Srpsku štampariju i uredništvo Srbobrana. Uz to su napadnute kuće i trgovine nekih istaknutih Srba. Intervencijom redarstva sve se smirilo. Oko pet sati poslije podne demonstracije su obnovljene spaljivanjem Srbobrana. „Kod toga bi i ostalo, da redarstvo nije prerevno i brutalno interveniralo uhapsivši grlatoga i plećatoga frankovačkog gradskog zastupnika Paju Gašparovića“.33 Revnost policije u suzbijanju izgreda potvrđuje i Milan Marijanović, književni kritičar i publicist, agilni osnivač i vlasnik, urednik i suradnik mnogih časopisa i listova. U knjizi pod naslovom Hrvatski pokret, koju je objavio u Dubrovniku 1904. Marijanović je napisao:
Ali uza sve to veliki razmah onih iskaza ja bi pripisao tome faktu, što je onda masa prvi put u Zagrebu osjetila svoju premoć nad oružanom silom. Iskazi su počeli u nedjelju spaljivanjem „Srbobrana“ i bili bi svršili razbijanjem prozora kao obično. Ali brutalni postupak policije – to je ono što je izazvalo masu (ist. M. A.). I ako pomno čitamo pisanje pojedinih novina, osobito „Obzora“, vidjet ćemo da su događaji drugoga dana bili upereni protiv policije. I tada je prvi put u nas masa oćutila da se treba suprotstaviti sili, koja je u Hrvatskoj kroz decenije vladala. I baš u ponedjeljak su bile najjače borbe. U utorak je masa uvigjela nemoć sile i devastirala dućane više iz preuzetnosti svoje snage, više iz objesti, nego iz mržnje.34
Spomenut ćemo i jedan primjer iz sredine 20. stoljeća – Jasenovački mit. Taj mit je raskrinkan najviše znanstvenim istraživanjem povjesničara Franje Tuđmana, Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića. On je imao za cilj da se hrvatski narod zauvijek stjera u ispovjedaonicu i pred cijelim svijetom za stoljeća unaprijed proglasi genocidnim, i time mu se jednom za uvijek onemogući stvaranje svoje države.
Za ovaj mit o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu najveći je krivac hrvatska komunistička elita. Bez njezinog ne samo pristanka, nego i aktivnog sudjelovanja u stvaranju tih monstruoznih konstrukcija, taj mit ne bi bio stvoren. Te bezumne brojke imale su za cilj osuditi ne ustaški režim, nego hrvatski narod.
Jedan od trajnih elemenata u ideološkoj strukturi pripadnike Srpske samostalne stranke, koji se vidi u njezinoj cjelokupnoj izdavačkoj djelatnosti, jest antisemitizam. Ta je stranka, kao i Radikalna srpska stranka u Hrvatskoj i Ugarskoj, izrazito antisemitska. Njezini članovi pokrenuli su list Vrač Pogađač u kojemu je antisemitizam jedan od bitnih programskih načela. U tom listu su npr. termini „čivutski“ i „hrvatski“ redovito spojeni. „Zgoljni Hrvati“, „obrezani Hrvati“, „novo Hrvati“, „poliveni“ i „nepoliveni otadžbenici“ tj. Židovi, stalno su na stupcima srpskog tiska kao dokaz i hrvatske nesposobnosti i netolerantnosti prema Srbima i slabog slavenskog osjećaja. Samostalci su neprestano optuživali hrvatsku opoziciju, osobito Stranku prava, za simpatije prema Židovima. Osuđivali su Židove da usmjeravaju hrvatsku politiku na štetu interesa srpskog naroda i Srbije, da na štetu narodnog načela ističu kozmopolitizam i „dekadentnu“ zapadnjačku kulturu. Konkurentska snaga židovskih trgovaca igrala je važnu ulogu u stvaranju trajno prisutnog antisemitizma, koji je zapravo opća pojava kod svih srpskih tzv. liberalnih stranaka.35 U Zagrebu Židovi zauzimaju važna mjesta u društvu, a ima primjera gdje su upravo oni vođe najrodoljubivijih hrvatskih stranaka (Brod na Savi). Protivnici frankovaca tako tvrde u tisku da su Židovi u cijeloj Hrvatskoj glavni pretplatnici frankovačkog tiska.36
Na račun Židova u srpskom tisku napisana je prava lavina najrazličitijih pogrda. Hrvatsko filosemitstvo ismijano je kao opsjednutost i predstavljeno kao antisrpski i antislavenski savez. Evo kako je u listu Vrač Pogađač časćen jedan Židov: „Moric Štern“ otpušen je iz ludnice kao „zgoljni Hrvat Mutimir Zviezdić iz Turske Hrvatske“. Sima Lazić, urednik Vrača Pogađača, predlaže Židovima da ovako pohrvaćuju svoja imena: Schwarz u Garov; Weiss u Belov; Roth u Riđan; Braun u Mrkov, a Grau u Sivonja.“37
U poznatom procesu kapetanu francuske vojske Alfredu Dreyfusu koji je bio podrijetlom Židov, glasilo „Čiste stranke prava“, Hrvatsko pravo, pisalo je sa simpatijama za okrivljenika, kojega je od optužbi za veleizdaju branio i Émile Zola. List Vrač Pogađač svrstao se u red onih koji su pozdravili presudu nad Dreyfusom.38
Utjecaj Židova u životu Hrvatske krajem 19. stoljeća postajao je sve važniji na mnogim područjima života. Njihov doprinos hrvatskom gospodarskom, prosvjetnom, kulturnom, političkom i znanstvenom području osobito je velik. Da bi pokazao odakle prijeti glavna opasnost Hrvatima, i kamo ih je dovelo njihovo prijateljstvo sa Židovima, Srbobran uvijek iznova nabraja židovske trgovine po hrvatskim mjestima, a posebno u središtu Hrvatske, Zagrebu, nabraja članove hrvatskih trgovačkih društava u kojima prevladavaju Židovi. Kad je predstavljao židovske predstavnike iz Hrvatske na sveopćem cionističkom kongresu u Londonu 1900, Srbobran je uz nadrabina Hosea Jacobia, kojega je samo spomenuo, naveo i Edmunda Kolmara i izredao njegove funkcije: „potpredsjednik trgovačke komore zagrebačke, Hrvatske štedionice, Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke, Hrvatske komercijalne banke, predsjednik hrvatskog paromlina, jednom riječju, duša i perjanica hrvatske misli, hrvatskog napretka.“39 Nabrajajući funkcije ovoga čovjeka, Srbobran je htio ismijati i osuditi hrvatsku privrednu politiku u kojoj Židovi igraju tako važnu ulogu. Kad je u Hrvatskom trgovačkom društvu „Merkur“ nabrajao članove uprave, srpski tisak nije našao ni jednog Srbina. Bili su tu: Šandor Aleksander, Salamon Berger, Fr. Gartner, F. Thaller, L. Bauer, Gj. Grabovac, J. Horvatić, N. Ivančević, L. Kossör, R. Kralj, Ignac Löwy, D. Privora, Več. Prohaska, J. Schnirisch, M. Loebl, W. Reinisch i S. Pollak. Očito je hrvatsko-srpski sukob bio toliki da se nije našlo mjesta ni za jednog Srbina, već su tu bili „sve sami zgoljni Hrvati“, rugao se Privrednik, glasilo srpskoga gospodarskog društva „Privrednik“.40 Isto je tako i u bankarstvu gdje su sve „mahom Čivuti“. Tako je prema pisanju Privrednika, Hrvatska postala prava židovska oaza.41 Dapače, opozicioni hrvatski tisak ističe domoljublje hrvatskih Židova, koje nikada nije nalazilo u Srbima. Srbobran je ovako interpretirao pisanje Hrvatske sloge (br. 6. od 1899):
Hrvati ne treba da se boje Čivuta, jer im nisu opasni. Pa zatim – gle čuda! – ističe se domoljublje hrvatskih Čivuta nad domoljubljem ovozemskih Srbalja. Zbilja je žalosno da stražari javnog života hrvatskog, da njihove žurnaliste mogu tako neosnovane i plitke sentencije izbaciti, kao da Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost od židovstva, i toplo preporučivati filosemitstvo. E ti ljudi nisu onda nikada vidjeli, kako zmija sisa žabu, jer da su to ikada vidjeli, bez sumnje bi se pri tom žalosnom prizorju sjetili i svoje domovine, pa bi se i zapitali: ko njihovoj domovini najslađi sok sisa. I ako bi realno i trezveno promislili odgovor na ovo pitanje, zar bi mogli nespomenuti, da su Židovi opasali ovu zemlju, te da joj sišu slatke sokove.42
Dakle, u tom je glasilu uvijek napadano filosemitstvo Hrvata, koje se smatralo naivnošću koja ne prepoznaje opasnost od Židova. Srbobran upozorava na židovsku opasnost i metode, kojima nitko ne može odoljeti. Hrvatski trgovci će „biti pregaženi, a uza njih pašće i Srbi trgovci, koji još nijesu pali“. Tako će sasvim nestati domaćega trgovačkog staleža. Hrvatko zagorje su „već Čivuti poklopili“, i stara plemićka dobra prelaze jedno za drugim u „čivutske ruke“. „Ali to ‘braća’ ne vide i ne zarezuju; glavno da je ‘otadžbenička svijest u Hrvata Mojsijevaca čvrsta’, pa ‘Bog i Hrvati’ i udri složno na ‘Vlahe’“.43
Srpski Privrednik iznio je podatke protokoliranih firmi iz 1898. godine prema popisu što ga je izdalo Ugarsko ministarstvo trgovine. Prema tom popisu otvorene su 1902. godine mnoge trgovačke firme, od kojih 32 pripadaju Srbima, 311 Mađarima i 1559 Židovima. „Eto dakle u čije je ruke prešla gotovo sva naša trgovina u kratko vrijeme. Ali zato nećete naći žandara ili financa da je Čivut. To su gotovo sami Srbi, jer Srbi vole to umišljeno gospodstvo. Srbi dakle paze na mir i poredak u državi, a Čivuti prikupljaju imanja pod njihovim okriljem.“44 Ovakve su činjenice navodile nositelje srpske politike u Hrvatskoj da potraže savezništvo u svojoj politici prema Židovima i među Hrvatima, iako su u svemu drugome nije bilo velike suradnje. Ovakvi su pozivi ostajali uvijek bez odziva. Na optužbe da su mu bliži Židovi nego Srbi, da Židove štiti i zagovara, a Srbe žestoko napada, Hrvatsko pravo je odgovaralo:
Što se pako tiče Židovah, to nismo nigdje čuli ni čitali da su oni protivnici Hrvatah, da su pogrdjivali hrvatsku poviest i hrvatske svetinje, kako to čini Srbobran i njegovi fanatični sljedbenici.45
Sve ono što smo do sada rekli i što smo pročitali u srpskom tisku i izdavačkoj djelatnosti srpskih samostalaca u ovom razdoblju, nuka nas da prihvatimo tumačenje pisca članka u Hrvatskom pravu. Srpski samostalci su bili uvjereni i dosljedni protivnici svake nacionalno-političke i kulturno-društvene emancipacije Hrvata. Dapače, kao što smo već spomenuli, Srbobran je isticao da Hrvati nemaju ni svoga jezika ni svoju kulturu, da nemaju ništa u povijesti što je vrijedno spomena i da su katolički kulturni stvaratelji kroz povijest Srbi. Srbobran je smatrao da je sav život Hrvata zatrovan „čivutizmom“ i „klerikalizmom“. „Klerikalizam“ i „čivutizam“, to su dva pola između kojih se besvjesno njiha veliko-hrvatska misao i nema tog junaka, koji bi se drznuo makar samo pokušati da osnuje stranku izvan domašaja ova dva magnetska pola. Nema te ideje u Hrvatskoj u koju nije pljuno klerikalizam i čivutizam“, ocjena je srpskih samostalaca hrvatoskoga stranačkog života.46
I za rušilačke antisrpske demonstracije 1902. Srbi su optužili hrvatsko--židovske saveznike. Kao što znamo antisrpske demonstracije izazvalo je pisanje zagrebačkog Srbobrana, koji je objavio jedan krajnje šovinistički antihrvatski članak, u kojem se Hrvatima naviješta usred Zagreba rat „do istrage naše ili vaše“. A da će Hrvati u tom ratu biti istrijebljeni, jamči to što su Srbi superiornija rasa. Kad se nitko od vlasti nije javljao da osudi izazivačko pisanje Srbobrana, masa je sama krenula potražiti zadovoljštinu. Demonstracije su se pretvorile u rušilačke izgrede, ali nipošto takvih razmjera kakve im pridaje srpska historiografija, ponajprije akademik Krestić. On čak donosi izvod iz beogradskog Dela, koji je preveden iz Ruskog Vjestnika, da su se sve hrvatske opozicijske stranke dogovorile na tajnim sastancima uoči demonstracija i zaključile između ostaloga da treba „primorati sve Srbe da se iz Hrvatske isele, posredstvom sistematskog rušenja njihove pokretne i nepokretne imovine“.47 Već i srpska literatura pokazuje da se radi o pretjeranosti. U jednom pismu nepoznatog autora upućenom Stevanu Peroviću u Split ističe se kako se nitko nije od Hrvata, Židova, Nijemaca i drugih naroda pretplatio na Privrednik. Dapače su ga vraćali s pogrdama i umazanog izmetom,
a da i ne spominjemo septembar 1902. Onda je 30 trgovaca orobljeno, od kojih je 10 totalno upropašteno, te nikada više ne izdigoše glave... a skupština je zaključila, da se obustavi pretplata, da se list daje samo zadrugarima i članovima [...] nikad se ni jedan Hrvat nije prijavio za člana, već samo Srbi prigrljuju stvar, a radi ono 2–3 Hrvata, Nemaca i drugih, što ih sad preko godine za list zapita, nije vredno to pitanje pred skupštinom pokretat, tim više, što taj bojkot i sad još traje [...] Istina, celu tu akciju udesili su nam Jevreji, ali kao što rekosmo sve je uz njih pristalo...48
Vladimir Matijević je u svojoj optužbi Židova išao još i dalje, optužujući gradskog zastupnika Moskovića, člana Čiste stranke prava: „U zagrebačkom varoškom vijeću navijestio je gorljivi Hrvatski patriota Moskovic (nepokršteni poljski Čivutin) očito Vartolomejsku noć [...] Jevreji plaćali su rulju. [...] Glavni odbori zaključiše da se ne smije više nikako kod Srba trgovaca, već samo kod Hrvata mojsijeve vjere (jer katolici Hrvati nisu kao ni Mađari za trgovinu zauzeti) [kupovati]“.49 Mislimo da sam prikaz napravljene štete najbolje govori o razmjerama demonstracija. Ukupan iznos štete iznosio je 50 286 K 29 fil. (to je nešto manje nego je Srbobran primio godišnju dotaciju od srpske vlade. Ta je dotacija iznosila 50 400 K). I visina odštete i vrsta šteta pokazuju da demonstracje nisu bile takvih razmjera da bi njihovi organizatori polučili cilj koji su im propagandni tisak (osobito ruski) i kasnija srpska historiografija (na temelju tog tiska) pripisivali: potpuno protjerivanje Srba iz Hrvatske.50 Kao „intelektualni začetnici i moralne vodje“ demostranata uhićeni su Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Otto Schwabeniz te Ivan Peršić, ali su zbog nedostatka dokaza pušteni.
Kao što je već rečeno, srpske stranke optužuju katoličko svećenstvo i Židove da su zatrovali hrvatski stranački život. Istu je misao iznio i Nikola Stojanović u brošuri „Srbi i Hrvati“, koja je izašla 1902. kao pojašnjenje čuvenog članka „Srbi i Hrvati“ od istog autora, koji je obajvljen u zagrebačkom Srbobranu 22. i 23. kolovoza 1902. u broju 168. i 169. U brošuri Stojanović je pojačao svoje optužbe protiv katoličkog svećenstva i Židova kao glavnih čimbenika hrvatske politike. Naravno da to nije plod nekog ozbiljnog studija, nego površno osobno mišljenje. Stojanović piše: „Katolički popovi mjesto ljubavi šire mržnju protiv svih, koji ne vjeruju u dogme katoličke religije, i oni još od davnina upravljaju hrvatskom politikom i odgojem. Je li onda čudo, da je mržnja upravljena u prvom redu protiv šizmatika Srba.“ Onda dalje nastavlja:
Surevnjivost Čivuta trgovaca i netolerancija katoličkih popova idu ruku pod ruku. Izgleda paradoksalno, ali je na žalost istinito. Čivuti su zaista iza popova glavni faktor u hrvatskoj politici... Dakle, netolerancija koja se pokazala u događajima 1902. godine prema Nikoli Stojanoviću proizvod je katoličkih svećenika i Židova.
Razdoblje banovanja Khuena Héderváryja vrlo je važan period za razumijevanje hrvatsko-srpskih sukoba u posljednjih 130 godina. Prvi sukobi započeli su negacijom i prisvajanjem najvećeg dijela hrvatskog naroda, što ju je učinio Vuk Stefanović Karadžić, („Srbi svi i svuda“) i žestokim odgovorom na tu negaciju i prisvajanje, što je učinio Ante Starčević negacijom Srba. U Khuenovo vrijeme ti sukobi dobivaju nove dimenzije. Najvažnija među njima je velikosrpska državna ideja, koja postaje bitna za razumijevanje sukoba i ratova.
Srbi iz Hrvatske u tom sukobu igraju vrlo važnu ulogu, zbog svoje negacije Hrvata i prisvajanja hrvatske kulturne baštine koju je započeo Vuk Karadžić, pa tako svojatanjem Slavonije, Srijema, Like, Krbave, Banovine, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Za srpske samostalce (ali i za tzv. Khuenove Srbe iz Narodne stranke, na svoj način) to su „srpske zemlje“, koje moraju pripasti Srbiji kao „Pijemontu“ svih srpskih zemalja. Ističe se da je „mrtva straža srpstva“ Varaždin. Prisvajanje za Srbiju zemalja koje su i po narodnom načelu i po povijesnom pravu izrazito hrvatske zemlje, srpski samostalci su otvorili sukob koji će biti više ili manje aktualan kroz cijelo 20. stoljeće i biti temeljni uzrok sukoba i ratova među Hrvatima i Srbima. Srpska državna ideja sastojala se u težnji za proširenjem državnog teritorija na područja hrvatske državne ideje, i nastojala na ruševinama Hrvatske stvoriti „veliku Srbiju“. Ta je misao svoj korijen učvrstila u Khuenovo vrijeme, što nam pokazuje cjelokupna izdavačka djelatnost Srpske samostalne stranke.
U ideologiji samostalaca postoje i popratne ideje koje opravdavaju spomenutu težnju za širenjem teritorija srpske države. Prije svega ogromna većina naroda štokavskog narječja se pokušava proglasiti Srbima. Srbima se proglašavaju istaknuti pojedinci koji su na području kulture i znanosti stvorili nešto vrijedno. To se čini na temelju jezika. I danas se objavljuju enciklopedije i leksikoni u kojima se npr. Ruđer Bošković i Ivan Gundulić proglašavaju Srbima.. „Kult ugroženog Srbina“ što su ga razvili pojedini srpski političari krajem 19. stoljeća trajno je prisutan među Srbima. Ta je misao preživjela cijelo 20. stoljeće.
1 U istom broju u kojem je objavljen drugi dio čuvenog članka „Srbi i Hrvati“, Srbobran donosi dopis iz Varaždina pod naslovom „Sa mrtve straže srpstva“, Srbobran, 10. (23) 8. 1902, str. 169.
2 „Srpski odgovor na mađarski poziv“, Srbobran, 3. (15) 5. 1894, str. 50.
3 O kalendaru Srbobran v. M. Artuković, „‘Srbobran’ – narodni srpski kalendar (1892–1903)“, u: Zbornik uz 70. obljetnicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb, 2002, str. 235–256.
4 S. Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990, str. 114.
5 Isto, str. 114.
6 Više o Srbobranu vidi u M. Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884–1902), Zagreb, 1991.
7 Bože Čović (urednik), Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991, str. 83.
8 Isto.
9 Isto; usp. i Lj. Antić, nav. dj., str. 29.
10 Šidak, Gross, Karaman, Šepić, Povijest hrvatskog naroda 1860–1914, Zagreb, 1968, str. 122; usp. i I. Karaman, „Privredni položaj Slavonije u Habsburškoj monarhiji pod nagodbenim sistemom (1868–1918)“, u: Zbornik HIS 4, Slavonski Brod, 1968, str. 301–302.
11 „Širom ravnoga Srijema“, Srbobran, 22. 4. (4. 5) 1892, str. 32.
12 „Naši dopisi – Iz Like“, Srbobran, 20. 12. 1884. (1. 1. 1885), str. 33.
13 „Prilike i neprilike“, Srbobran, 28. 1. (9. 2) 1889, str. 4.
14 T. Smičiklas, Poviest hrvatska, II, Zagreb, 1879, str. 99.
15 N. Stančić, „Program Mihovića Pavlinovića iz godine 1869“, Historijski zbornik, XXIII–XXIV, Zagreb, 1970–1971, str. 124–125.
16 K. Milutinović, „Nastanak politike novog kursa na Primorju“, u: Istorija srpskog naroda, VI–1, Beograd, 1983, str. 351.
17 „Nekoliko riječi zadarskom Narodnom listu“, Srbobran, 12. (24) 5. 1886, str. 103.
18 M. Gross, Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850–1860, Zagreb, 1985, str. 49–53.
19 „Zadudžbine srpskih careva u neoslobođenim krajevima“, Srbobran, 23. 9. (5. 10) 1895, str. 110.
20 „Proslava krstnoga imena kod našeg naroda“, Srbobran, 13. (25) 7. 1887, str. 68.
21 Isto.
22 „Ilin – dan u Raduču“ ili „Slike iz Like“, Srbobran, 13. (25) 7. 1887, str. 68.
23 Isto.
24 „Mi se ne damo!“, Srbobran, 24. 7. (5. 8) 1891, str. 33.
25 „Matica Hrvatska i begovski ‚pivač‘“, Srbobran, 13. (25) 1. 1887, str 6; usp. i „Srpske narodne pjesme u Hrvata“, Srbobran, br. 119–123/1889, te „Osvajanje srpske kulture kod Hrvata i dalje“, 25. 5. (6. 6) 1899, str. 61.
26 U svojevremeno često spominjanom, poznatom članku O genezi genocida nad Srbima u NDH objavljenom u Književnim novinama od 15. 9. 1986, akademik Vasilije Krestić svoju je temeljnu misao izrekao tvrdnjom: „Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku, počeli da naseljavaju hrvatske zemlje.“ Od tada postoji kontinuitet genocidnih radnji nad Srbima kroz sva stoljeća do stvaranja NDH. Da takav kontinuitet ne postoji, i da je sve to samo politikantska, a ne ozbiljna znanstvena teza, pokazao je sam prof. Krestić. Naime, u članku pod naslovom „Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj“, u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. 1, Beograd, 1989, kao temeljni zaključak toga svoga rada Krestić kaže: „Polako, ali sigurno, kao novo političko središte Srba u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj, počeo se uzdizati Zagreb“ (str. 101), što je prof. Krestić pokazao i mnogobrojnim konkretnim činjenicama. Akademik Krestić je do toga zaključka došao na osnovi usporedne analize nacionalno-političkog, kulturnog i društveno-ekonomskog razvitka Srba u Hrvatskoj i Ugarskoj. Ali upravo u tome i jest poanta. Onaj tko išta zna o značenju Novog Sada u povijesti Srba u Habsburškoj Monarhiji pa i Srbiji, znat će kakva se promjena dogodila premještanjem srpskog političkog, ekonomskog pa i kulturnog središta iz Novog Sada u Zagreb. I morat će se u čudu upitati: kako je moguće da je slavna „srpska Atina“, Novi Sad, izgubila to prvenstvo i prepustila ga Zagrebu, središtu zemlje u kojoj su Srbi, prema tvrdnjama akademika Krestića iz drugog rada, na svakom koraku potisnuti, izvrgnuti hrvatiziranju i progonima, obespravljeni, čak i do genocida, dakle apsolutno ugroženi??? Kako to da su apsolutno „ugroženi“ Srbi iz Hrvatske oteli vodstvo jednom Mihailu Politu Desančiću ili Jaši Tomiću? Do politikantske tvrdnje o tobožnjem kontinuitetu „genocidnih radnji“ nad Srbima došao je akademik Krestić tako što je preuzeo tvrdnje srpskog novinstva 19. stoljeća kao svoje znanstvene tvrdnje. Do zaključka o Zagrebu kao središtu političkog i društvenog života Srba u Austro-Ugarskoj došao je na temelju činjenica koje su poznate svakom tko hoće činjenice priznati. Unatoč očitoj kontradiktornosti vlastitog mišljenja prof. Krestić još nije smogao intelekutalnog poštenja da prizna svoju zabludu iako ju je sam dokazao.
27 „Obzor u rimskoj čalmi“, Srbobran, 10. (22) 10. 1896, str. 113; „Prilog istoriji srpskog pravoslavlja“, Srbobran, 8. (20) 11. 1894, str. 128; „Dižimo crkve“, Srbobran, 15. (27) 1. 1892, str.5.
28 J. S. Radojčić, Srbi. Srpska krajina, Dalmacija, Slavonija, Hrvatska. Biografski leksikon, Beograd, 1994, str. 198.
29 „Završni govor pri posvećenju Srpske štamparije u Zagrebu“, Vrač Pogađač, br. 18/1898.
30 O članku Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ i demonstracijama koje je izazvao v. opširnije M. Artuković, „Članak ‚Srbi i Hrvati‘ i antisrpske demonstracije 1902. u povijesnoj literaturi i publicistici“, Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb, 2004, str. 257–292.
31 I. Ribar, Iz moje političke suradnje (1901–1963), Zagreb, 1965, str. 23.
32 „Protuvlaški pokret“, Hrvatsko pravo od 3. 9. 1902, str. 2045; „Značajna poslanica“, Obzor, 3. 9. 1902, str. 202; v. i S. Matković, Čista stranka prava 1895–1903, Zagreb, 2001, str. 153.
33 I. Perišić, Kroničarski spisi (prir. dr. Stjepan Matković), Zagreb, 2002, str. 139.
34 M. Marijanović, Hrvatski pokret II, Dubrovnik, 1904, str. 64.
35 Usp. npr. o Radikalnoj stranci u Ugarskoj L. Rakić, Jaša Tomić, Novi Sad, 1986, 174–178.
36 S. Matković, „Novinstvo Čiste stranke prava. Prilog poznavanju pravaškog tiska“, ČSP, br. 3/2000, str. 491.
37 „Prvo uputstvo za pohrvaćivanje prezimena“, Vrač Pogađač, br. 15 od 27. 4. 1896, str. 7.
38 „Sitne krupnice“, Vrač Pogađač, br. 14/1898.
39 „Hrvati na čivutskom (zionističkom) kongresu u Londonu“, Srbobran, 5. (18) 8. 1900, str. 171.
40 „Hrvatsko trgovačko društvo ‚Merkur‘“, Privrednik, 5. (18) 6. 1903. str. 11.
41 „Hrvatska velika banka“, Privrednik, 15. (27) 10. 1898, str. 2.
42 „Denuncira nam se ekonomski rad“, Srbobran, 9. (21) 3. 1899, str. 29.
43 „Različite vijesti“, Srbobran, br. 88/1892; „Najopasnija iredenta“, Srbobran, 16. (28) 7. 1898, str. 83; „Čivutska osvajanja“, Srbobran, 11. (23) 5. 1899, str 55.
45 „U čijim je rukama sada naša trgovina“, Privrednik, 1. (13) 4. 1899, str. 7.
45 „Svoj k svomu“, Hrvatsko pravo, 14. 4. 1899, str. 1032.
46 „Gromobran“, Srobran, 11. (24) 6. 1902.
47 V. Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848–1914, Beograd, 1992, str. 356. bilj. 244.
48 P. Krestić, Srpsko privredno društvo „Privrednik“ (1897–1918), Beograd, 2002, str. 164–165.
49 Isto, str. 162.
50 O šteti nastaloj u demonstracijama v. M. Artuković, „Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine“, Časopis za suvremenu povijest, 1, Zagreb, 2010, str. 179–217.