Moderni identiteti – kulturni, nacionalni, rodni, rasni, klasni – kao i kulturna raznolikost i odnosi između različitih kultura i civilizacija su teme o kojima se u posljednjih pola desetljeća intenzivno raspravlja ne samo među znanstvenicima koji proučavaju društvo i kulturu, već i među obrazovnim stručnjacima u gotovo svim zemljama Europe i svijeta. „U današnje vrijeme kolektivni identitet u zapadnoeuropskim zemljama nije na dobrom glasu. Nad njim se nadvila sumnja da je on neka vrsta zavjere protiv osobnih sloboda“ – kaže bugarsko-francuski filozof Tzvetan Todorov u svojoj knjizi Strah od barbara.1 Zasigurno je to dijelom posljedica Prvog i Drugog svjetskog rata u kojima su sukobi na osnovi nacionalne ili etničke pripadnosti mobilizirali velik broj ljudi i pokazali najrazorniji način dokazivanja postojanja nacije i borbe za nacionalna prava. Individualizam koji slavi neovisnost osobnih sloboda i vrednota te stavlja naglasak na prava i slobodu pojedinca i koji se suprotstavlja opće prihvaćenim normama ponašanja i kolektivnim identitetima te kritički pristupa kulturnom nasljeđu širi se 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća mnogim europskim školskim sustavima i društvima. Usporedno s rastom individualizma raste i širi se pluralističko društvo. Pluralističko društvo karakterizira suživot različitih kultura i supkultura. Širenjem pluralizma u mnogim europskim društvima i državama otvara se pitanje čije vrijednosti treba prihvatiti i promicati kroz postojeće obrazovne sustave, te kako održati i unaprijediti suživot različitosti. Također, u pluralističkim društvima otvara se pitanje kako oblikovati društvene okvire za određivanje pripadnosti i treba li pritom napustiti ili dalje razvijati pojedine kolektivne identitete?
Nasuprot individualizmu, kolektivni identiteti se razvijaju u jakome monološkom diskursu koji se sastoji od povlačenja granica između vlastitog i tuđeg te vrlo često diskriminacije tuđega i dominacije nad tuđim. Naime, identitet je ključ bilo pripadnosti bilo isključenosti. Valja naglasiti da razmišljanje i želju da se napuste kolektivni identiteti očito ne dijele svi niti u zapadnim zemljama, a pogotovu ne u ostatku svijeta. O tom problemu napisane su mnoge knjige, studije i rasprave, te je održano mnoštvo stručnih i znanstvenih skupova. Rasprave i dalje traju, stoga se pojam identiteta neprestano redefinira. Pred učiteljima i nastavnicima u školama nalazi se težak zadatak da taj složeni pojam i fenomen na znanstveno utemeljen, pristupačan i razumljiv način prenesu učenicima i da o njemu raspravljaju. Rasprave s učenicima vode se oko sljedećih pitanja: Što je identitet? Je li i koliko je pitanje identiteta važno i zašto se znanost i školski sustavi tako intenzivno bave ovim pitanjem? Koliko je nama pojedincima identitet važan? Što se događa kad nam određeni identitet pokušavaju oduzeti, i je li to uopće moguće? Zašto reagiramo tako žestoko u slučaju da nam to ipak pokušavaju učiniti? Zbog čega dolazi do „krize identiteta“? Zašto ljudi čine zločine u ime svog vjerskog, etničkog, nacionalnog i drugog identiteta? Odgovori na ova pitanja mogu nam pomoći da utemeljeno objasnimo sebi i učenicima ovu kompleksnu problematiku.
Onome kome želimo pripisati „neki identitet“, pronalazimo ime, prezime, datum i mjesto rođenja, fotografiju, nekoliko tjelesnih osobina, otisak prsta – jednu zbirku oznaka koje će pokazati, bez moguće zabune, da je nositelj tog dokumenta Taj i Taj i da, među milijardama drugih ljudskih bića, ne postoji jedna jedina osoba s kojom bismo ga mogli zamijeniti. Dakle, ne postoje i ne mogu postojati dva istovjetna ljudska bića. Moj identitet to je ono da nisam istovjetan niti s jednom drugom osobom.2 Ovako definirana riječ identitet relativno je precizan pojam koji ne bi trebao dovoditi do zabune.
No, identitet nije nešto što posjedujemo i što nam je dano jednom za svagda. Identitet se izgrađuje i preobražava tijekom cijelog života. Na oblikovanje identiteta utječu mnogi čimbenici, osobito društvena sredina u kojoj živimo. Uz nacionalni identitet od roditelja najčešće nasljeđujemo pripadnost nekoj vjerskoj tradiciji, jezičnoj skupini, ponekad dvjema, obitelji i određenoj društvenoj sredini. Ali to nije konačan popis, jer odrasli pojedinci mogu osjećati više ili manje snažnu pripadnost nekoj pokrajini ili selu, sportskom društvu, strukovnoj udruzi, sindikatu, poduzeću, stranci, zajednici osoba koje imaju iste strasti, iste spolne sklonosti, iste tjelesne nedostatke i slično. Svaki od tih elemenata možemo sresti kod velikog broja ljudi, no nikada ne nalazimo istu kombinaciju kod dvije različite osobe. Upravo to čini da je svako ljudsko biće jedinstveno i nezamjenljivo. Dakle, identiteti u svakoj osobi su uvijek višestruki i svaki od njih povezuje pojedinca s mnogim ljudima. Što su pripadnosti koje osoba preuzima brojnije, to se njegov identitet pokazuje posebnijim.
Među elementima koji čine identitet postoji hijerarhija. Identitet nije statičan već se mijenja s vremenom i duboko utječe na ponašanje pojedinca. Elementi našeg identiteta koje prisvajamo rođenjem su malobrojni – nešto tjelesnih osobina, spol i boja kože. Međutim, iako društvena sredina ne određuje spol, ona svejedno određuje smisao te pripadnosti.
Roditi se kao kći u Teheranu ili Rotterdamu nije isto; kao žena ona ne proživljava na isti način svoj život. Kada se radi o boji kože, možemo iznijeti slično razmišljanje. Roditi se kao crnac u Nigeriji ili New Yorku nije isto. Za dijete koje ugleda svjetlo dana u Nigeriji najodlučniji element njegova identiteta nije što se ono rodilo crno, a ne bijelo – dok u New Yorku biti crnac ili bijelac ostaje značajan element identiteta. Kod Talijana, Engleza, Iraca, Hrvata, Slovenaca, Srba, Albanaca i drugih – etničko podrijetlo odlučujuće je za identitet, a ne spol ili boja kože.3
Oblikovanje identiteta počinje vrlo rano, već u djetinjstvu.
Dragovoljno ili ne, naši nas roditelji prvi izgrađuju, oblikuju, prenose nam obiteljska vjerovanja, obrede, stajališta, uvjerenja, materinski jezik, a zatim strahove, težnje, predrasude, kao i osjećaje pripadnosti i nepripadnosti. A onda vrlo brzo dolazi škola, susjedna ulica, sportska i kulturna društva, mediji i Internet. U školi će nam Drugi staviti do znanja, djelima, riječima ili samo pogledima, jesmo li bogati ili siromašni, šepavi, maloga rasta, tamnoputi ili suviše plavi ili kratkovidni – sve te bezbrojne razlike, male ili velike, koje ocrtavaju našu osobu. Djela, riječi i pogledi stvorit će pregrade ili prihvaćanje. Kad nas zadirkuju zbog naše vjere ili nacionalnosti, ili kad nas ponižavaju ili nam se rugaju zbog odjeće koju nosimo to se ne zaboravlja i duboko utječe na oblikovanje osobe. Ljudi se najčešće prepoznaju u okvirima one pripadnosti koja je najviše napadana. Pripadnost prikrivamo ako nemamo dovoljno snage braniti je, ona onda ostaje u dnu naše duše, skrivena u sjeni, ali prožima cijelu našu osobu.4
Problem nastaje kada smo prisiljeni prikrivati svoj identitet – na pojedinačnoj i kolektivnoj razini. Svaka zajednica, ako se imalo osjeti ugroženom u svojoj egzistenciji, bit će sklona proizvesti vođe, a ovi sukob podjelom članova društva na Mi i Oni.
Dijete, rođeno u mješovitom braku od roditelja različitih nacionalnosti, uz mnogobrojne komponente njegove osobnosti, nosi u sebi od rođenja dvije osnovne pripadnosti koje su mu dali u nasljeđe njegovi roditelji pa je proces oblikovanja identiteta u ovim slučajevima vrlo kompleksan i osjetljiv. Dijete rođeno u mješovitom braku trebalo bi moći prihvatiti jednu i drugu pripadnost, jer bilo da se radi o jeziku, vjerovanjima, načinu života, obiteljskim odnosima u njemu se miješaju različiti utjecaji oba roditelja. Taj proces prihvaćanja različitosti treba neprestano osvješćivati u djetetu prije svega iz razloga što ona obogaćuje i oplođuje osobu – naravno pod uvjetom da dijete bude od roditelja, škole i društvene sredine ohrabreno u prihvaćanju različitosti svojih roditelja i sebe samog kao takvog. Ako ga, svaki put kad se izjasni pripadnikom one druge nacije, neki gledaju kao izdajicu, vide u njemu odroda i ako svaki put kad iskazuje svoju privrženost i drugoj nacionalnosti, njezinoj povijesti, kulturi i religiji, biva izvrgnut nerazumijevanju, nepovjerenju ili neprijateljstvu to može biti vrlo traumatično. Nastavnici u navedenom primjeru ne bi smjeli vidjeti samo krajnje slučajeve. Naime, posvuda oko nas dotiču se obitelji i ljudske skupine čiji se pripadnici razlikuju jedni od drugih po vjeri, boji kože, jeziku, etnicitetu ili nacionalnosti – u svakom društvu, nađe se određeni broj ljudi koji u sebi nose različite pripadnosti, koji žive na granici između dvije zajednice, bića koja, na neki način presijecaju crte etničkih ili vjerskih ili drugih podjela. Moramo biti svjesni činjenice da se ne radi o grupici „marginalaca“ već o djeci i ljudima kojih ima na tisuće i milijune, a njihov broj neće prestati rasti. Oni među njima koji uspiju potpuno preuzeti svoju različitost, obogaćuju zajednicu u kojoj žive i postaju „prijenosnici“ između različitih kultura i igraju, na neki način, ulogu poveznice u društvu u kojemu žive. Pojedinac koji poznaje više kultura i njihova svojstva obrazovno je bogatiji i tolerantniji prema različitostima, što je ideal suvremenog društva. Naprotiv, oni koju ne budu mogli preuzeti vlastitu i tuđu različitost, naći će se u krajnjem slučaju u terorističkoj grupi, okomljujući se na one koji predstavljaju onaj dio njih samih koji bi oni željeli zaboraviti i biti. To je na neki način „mržnja prema samom sebi“ i drugima za koju u povijesti postoje brojni primjeri.
Nastavnici u školama moraju biti svjesni činjenice da živimo u svijetu koji se strahovito brzo mijenja i da zemlja u kojoj danas živimo više nimalo ne sliči zemlji naših roditelja. To je zbog toga što nas je ubrzani razvoj natjerao da u dvadeset godina prijeđemo ono što se nekada prelazilo kroz brojne generacije. Svi moramo ubrzano učiti druge jezike, druge načine ponašanja, druge govore i ne osjećati se pritom ugroženima, već dapače obogaćenima. Našu i tuđu osobnost nikada ne smijemo svesti samo na jednu pripadnost jer u tom slučaju tjeramo sebe i druge da svakako izaberemo – onda se osoba nađe rascijepljena i razdvojena i to će stanje proživljavati s bolom, gorčinom ili bijesom, a takvi osjećaji nikada nisu jednostavni. Napetosti identiteta mogu dovesti do teških zastranjivanja.
Da bismo u školama mogli raspravljati s učenicima o fenomenu kolektivnih identiteta, moramo prije toga sebi razjasniti i razgraničiti značenje pojmova etnički i nacionalni identitet. Iako je nacionalni identitet samo jedan od mnogih kolektivnih identiteta koje osobe imaju, o njemu se najviše raspravlja i nastava povijesti najviše je njime zaokupljena. Od početka 19. stoljeća nacionalizam i oblikovanje nacionalnog identiteta dobiva posebno mjesto među europskim narodima. U većini europskih država nacionalni identitet je postao važan u svezi s razvojem kapitalističke privrede i demokracije te igra osobito važnu ulogu u idejama građanskog prava. Međutim, velik broj ratova i sukoba krajem 19. i tijekom 20. stoljeća izazvan je na osnovi nacionalne i etničke pripadnosti, stoga valja odgovoriti na pitanje: koji su motivi koji dovode do sukoba među etničkim ili nacionalnim zajednicama? Postojanje nacije samo po sebi nije nužno ni dovoljno za nastanak sukoba. Uzroci sukoba imaju složena i vrlo često teško uočljiva ishodišta. „Mnogi teoretičari društva opisuju nacionalizam koji se pojavio u 19. stoljeću kao težnju sličnu imperijalizmu – u ime jedne, obično malobrojne grupe, a ne čitave nacije, prisvajaju se resursi ili prava koja su u osnovi zajednička, nastojeći pritom isključiti pripadnike drugih nacija. Dakle, sustavi moći, u cilju vlastitog samoodržanja ili promjena, proizvode putem ideologije mapu poruka u kojoj ističu svoje saveznike ili prijatelje, unutarnje i vanjske neprijatelje – na taj način homogeniziraju velike skupine koje im pomažu u održanju moći i bogatstva ili njihovoj preraspodjeli. Sustavi moći utječu na oblikovanje nacionalnog identiteta kod pojedinaca u vlastitoj zajednici, gdje se oni oblikuju u jakome monološkom govoru na oštrim binarnim oprekama između Moga/Svoga/Našega nasuprot Tvomu/Tuđemu/Njihovu“.5 Nacionalni se identitet tako oblikuje u snažnom patriotskom govoru. Strategije u tvorbi nacionalnog identiteta i njihovih simbola su posvuda jednake – od Engleske, preko Francuske, Italije, Slovenije, do Hrvatske i dalje, a one su sljedeće: imaginacija, totalizacija, naturalizacija, generalizacija, diskriminacija, industrijalizacija i dominacija.6
Najprije se zamisle tj. imaginiriju neke ideje o Vlastitome nasuprot Tuđemu. U patriotskom govoru su to „duša“ ili „duh“ naroda, npr. „galski duh“, jezik kao izraz narodne duše, prošlost i tradicija. Sljedeći je korak totalizacija. Slike o sebi i drugima zamišljaju se kao apsolutna jedinstva i cjelovitosti. Raspon ide od glorifikacije božanstvene cjeline Svoga („Sveto Njemačko Carstvo“ „Majčica Rusija“) i promidžbe jedinstva do jadikovki što jedinstva nema primjerice „hrvatska nesloga“ ili „hrvatski jal“ kao uzrok za nacionalne nevolje i „hrvatska šutnja“ kao noviji fenomen. Tako zamišljene ideje zatim se naturaliziraju odnosno proglašuju za stvarnu bit naroda, npr. „židovsko lihvarenje“. S naturalizacijom je povezana generalizacija tj. poopćavanje slika. Tako je nastao klišej „svi su Hrvati fašisti“ ili „svi su Srbi četnici“. Generalizaciji se pridružuje diskriminacija – isključivanje, obespravljivanje i ocrnjivanje drugih. Takvi su izrazi „narodni“ i „državni neprijatelji“ „crnčuge“ i sl. Sljedeća karika u tvorbenom lancu modernih identiteta masovna je proizvodnja simbola i institucija. Zato je zadužena kulturna industrija. Oni pretvaraju imaginarni svijet u realni. Himne, zastave, muzeji, nacionalne akademije, grob neznanog junaka, žanr povijesti nacionalnih književnosti.7
Dakle glazba, opera, ples, plastične umjetnosti, književnost imaju zadaću poticati oduševljenje u ljudima i pridonijeti jačanju njihova nacionalnog identiteta. Školski sustavi ostvaruju tu zadaću kroz pojedine nastavne predmete i javne manifestacije koje priređuju za djecu, roditelje i širu zajednicu.
U Francuskoj nakon „proljeća naroda“ 1848. godine vladajuća elita među prvima prepoznaje važnost povijesti i školstva u oblikovanju nacionalnog identiteta kao kulturnog i emocionalnog vezivnog tkiva svih građana, te ih počinje koristiti za stvaranje novog kolektivnog identiteta i za oblikovanje francuske nacije. Time postaje jasno zbog čega se upravo pojava udžbenika povijesti vezuje uz doba izgradnje nacije, a koju se općenito datira u razdoblje nakon ujedinjenja Italije i Njemačke, posebice u doba postupnog širenja obveznog osnovnog i zatim srednjoškolskog obrazovanja. Francuska je u tom smislu izvrstan primjer.
Tamo je poraz iz 1870. godine uvjerio novu političku elitu Treće republike u nužnost da se što prije od seljaka naprave Francuzi. Na jednoj su strani bili školski upravitelji koji su dijelili knjižice s uputama za učitelje o tome kako da učenike polako otprate iz njihovih lokalnih petites patries u nacionalnu grande patrie, dok se s druge strane širio mit o drevnom porijeklu nacije, Nos ancetres les gaulois. U početku su u pravilu udžbenike povijesti za osnovnu školu pisali svećenici i laici, a za srednje i više škole profesionalni povjesničari.8
Pojedini moderni umjetnici u svim europskim zemljama, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u procesu stvaranja modernih nacija i identiteta. Poseban problem u svezi s tim procesom nastaje u trenutku kad se „internalizacija“ tih spoznaja učvršćuje kolektivnim zanosom u masovnim manifestacijama, usmjerenom umjetnošću, odorama, zastavama, civilnim ili vojničkim junaštvom u kojima se veliča vlastita nacija, a podređuje i poziva na uništavanje onih koji joj ne pripadaju, a pod vodstvom i nadzorom političkih elita. Očit primjer za to je nacizam koji je temeljio svoju težnju na pojavi jedne rase gospodara, arijevske rase, a cijela politička i moralna borba sastojala se u veličanju te rase i u podređenosti ili uništenju Drugih. Oliver Reboul opisao je ovakav način obrazovanja i javnog djelovanja kao indoktrinaciju. Indoktrinacija postoji kad se neki skup spoznaja organizira u intelektualni sustav prikazan kao Istina, te kad taj sustav bude promaknut u akciji pozivanjem na porive poput ljubavi prema vlastitoj grupi i mržnje za ono što ne sudjeluje u toj vjeri.9 Indoktrinacija je, tvrdi Reboul, suprotna izobrazbi za kritički duh i autonomiji mišljenja i kao takva pridružuje se dogmatizmu. Sve može biti podvrgnuto kritici osim ideologije prikazane kao dogma. Suvremeni obrazovni sustavi moraju se oduprijeti ovakvom načinu odgoja i obrazovanja mladih tvrdi on.10
Na prostoru Hrvatske proces stvaranja nacije u odnosu na srednju i zapadnu Europu ima svoje specifičnosti. U 19. stoljeću hrvatska je kultura i politika stvorila dvije ideologije: kroatocentrizam, koji u politici predstavlja Ante Starčević, te južnoslavizam čiji je predstavnik u politici Josip Juraj Strossmayer. Proces stvaranja moderne hrvatske nacije i oblikovanje nacionalnog identiteta na prostoru Hrvatske tijekom gotovo dva stoljeća obilježio je sukob tih dviju ideja i njihovih simboličkih svjetova. Kolebanja između dviju ideologija spriječila su tvorbu stabilnoga nacionalnog identiteta i pomakla stvaranje samostalne nacionalne države na kraj 20. stoljeća, u doba kada je u većem dijelu Europe već tekao proces globalizacije i ujedinjenja Europe.11 Danas ove dvije ideologije znanstvenici osvjetljavaju iz vizure nove metodologije.
Ranomoderni hrvatski slavizam bio je politička strategija pred turskom opasnošću s Istoka. Juraj Križanić odlazi 1659. godine u Moskvu, traži od cara potporu protiv Turaka, predlaže spajanje zapadnog i istočnog kršćanstva i završava 15 godina u sibirskome progonstvu. Godine 1700. u knjizi Croatia rediviva Pavao Riter Vitezović predlaže ujedinjenje Južnih Slavena pod hrvatskim imenom. Hrvatska identitetska proklamacija u doba romantizma pod fiktivnim imenom ilirizma ukorijenjena je u toj slavenofilskoj tradiciji.12
Iz Hrvatskog narodnog preporoda – „ilirskog“ pokreta, proizašle su oko 1860. godine dvije ideologije: pravaška Ante Starčevića i jugoslavenska biskupa Strossmayera. Prva se ideja utjelovila u sloganu: „Ni Beč ni Pešta, nego samostalna Hrvatska“, a druga u sloganu „Hrvatska – kulturni Pijemont“ koji ujedinjuje i oplemenjuje Južne Slavene. U to doba Hrvatska je, tvrdili su njezini političari, bila ugrožena; s jedne strane joj je prijetila germanizacija, a s druge strane mađarizacija. Ideja o ujedinjenju južnoslavenskih naroda bila je svojevrstan odgovor na tu prijetnju. Taj aspekt nacionalne ugroženosti koju su proklamirali pojedini hrvatski političari trebamo imati uvijek na umu dok pratimo sudbinu jugoslavenske ideje.13 Prva je ideologija, kroatocentrična, crpila svoje sadržaje u dalekoj hrvatskoj prošlosti krećući se pravocrtno kroz povijest. Vremenske točke koje služe kao putokazi na ovom putu bile su sljedeće: sedmo stoljeće, doba narodnih kraljeva (deveto i deseto stoljeće), 1102, 1527, 1712, i 1848. godina.14 Druga je ideologija, jugoslavenska, bila okrenuta prema sretnoj budućnosti Južnih Slavena pod okriljem najkulturnijeg južnoslavenskog naroda Hrvata. Obje ideologije stvorile su vlastit patriotski govor i vlastit simbolički svijet. Umjetnici i drugi kulturni djelatnici poput Antuna Gustava Matoša, Augusta Šenoe, Eugena Kumičića, Franje Račkog i kasnije Miroslava Krleže radili su u sklopu ovih dviju ideologija. Središnji likovi kroatocentrične ideologije postali su znameniti predstavnici hrvatske vlasti: kraljevi, banovi i plemići, a njen simbolički prostor ispunjen je pričama i legendama o njima. Tako je kult kralja Tomislava učvršćen 1925. godine na tisućitu obljetnicu krunidbe na Duvanjskom polju. Kult Zrinskih i Frankopana, stvoren u romanu Eugena Kumičića Urota zrinsko-frankopanska obnovljen je 1971. godine na 400. obljetnicu njihova smaknuća u Bečkome Novome Mjestu. Jugoslavenska ideja koja je bila hrvatski kulturni konstrukt bila je u stvari hrvatska politička strategija za rješavanje vlastitih nacionalnih problema u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ta je ideologija stvorila drugi mitski prostor: iz hrvatske prošlosti izvučeni su likovi poput Matije Gubca, Matije Ivanića i Velog Jože. To sad nisu bili nacionalni mitovi, nego socijalno-revolucionarni motivi, priče i legende. Predstavnici tog imaginarija u književnosti su August Šenoa i kasnije Miroslav Krleža i Vladimir Nazor. Nositelji ove ideologije stvorili su i mnoge kulturne institucije, među kojima je prva bila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu utemeljena 1866. godine. Zamisao je bila da ta institucija bude središte budućih intelektualnih snaga za južnoslavensko ujedinjenje. U Prvom svjetskom ratu kroatocentrična ideologija bila je potisnuta pod prijetnjom vanjske opasnosti pa je prepustila svoje istaknuto mjesto jugoslavenskoj ideji. Prva Jugoslavija nastala je iz te ideje i tog imaginarija. Međutim, pod krinkom jugoslavenstva u Kraljevini Jugoslaviji stvorena je velikosrpska diktatura koja je postala prijetnja svim ostalim narodima. To je bitno oslabilo jugoslavensku ideju između dvaju svjetskih ratova. Potisnuta kroatocentrična ideologija i njezina neostvarena žudnja za samostalnom državom ponovno izbija u prvi plan početkom Drugog svjetskog rata. Tako je nastala Nezavisna Država Hrvatska pod patronatom Hitlera. Međutim, okupacija zemlje u Drugome svjetskom ratu stvorila je novu priliku za oživljavanje jugoslavenske ideje. Tu povijesnu priliku realizirali su Tito i Komunistička partija Jugoslavije, koja je pod geslom borbe protiv okupatora oživjela jugoslavensku ideju i tako stvorila drugu Jugoslaviju. Jugoslavenska ideja pojavljuje se sada obučena u novo ruho, u ideologiju komunizma. Krajem četrdesetih godina 20. stoljeća pojavila se nova prijetnja: Staljinov SSSR. Ta je prijetnja ulila novu snagu jugoslavenskoj ideji. Dolaskom Gorbačova na vlast i osobito rušenjem Berlinskog zida, ta je opasnost definitivno nestala. Ali u isto vrijeme nad Hrvatsku i druge republike nadvila se nova prijetnja. Ona ovaj put dolazi iznutra, iz same Jugoslavije. Slobodan Milošević, predsjednik Saveza komunista Srbije, otvoreno je iskazao težnju za stvaranjem Velike Srbije i tako razotkrio svoje imperijalističke planove. Hrvati se tako još jednom vraćaju na početak kako bi sačuvali svoju državnost i ostvarili samostalnost. Potisnuta kroatocentrična ideologija ponovno se uzdiže i postaje snaga homogenizacije i otpora velikosrpskoj ideologiji. Tako smo samostalnu državu ostvarili na samom izmaku 20. stoljeća, kada je patriotski govor, kakav smo poznavali posljednja dva stoljeća, otplovio u većem dijelu Europe u povijest. I kao što je ideja komunizma pokopana pod ruševinama Berlinskog zida, tako je ideja jugoslavenstva pokopana pod ruševinama Vukovara i genocidom u Srebrenici.
U multinacionalnim državama, kojih je u 20. stoljeću bilo na svim kontinentima (SAD, SSSR, Kina itd.) stvarao se i kroz obrazovni sustav njegovao zajednički nadnacionalni identitet jer je on očito, smatrali su mnogi, bio jedan od uvjeta opstanka takve zajednice. Druga Jugoslavija u tome nije bila izuzetak. Prilikom popisa stanovništva u Jugoslaviji 1981. godine jedna značajna manjina (1,219.024 stanovnika ili 5,4% ukupnog stanovništva) izjašnjavala se Jugoslavenima. To upućuje na stvaranje nadnacionalnog jugoslavenskog identiteta. Koji su to ljudi bili? To su bili, na prvome mjestu, ljudi iz mješovitih brakova. Naime, socijalni mehanizam koji je proizvodio jugoslavenski identitet bio je upravo mješoviti brak.15 Da bi smanjili diferencijaciju unutar obiteljske grupe i time ojačali zajedništvo obitelji, supruzi su se često odricali svoga nacionalnog identiteta i prihvaćali zajednički, jugoslavenski identitet.16 Ali bilo je i drugih motivacija zbog kojih su ljudi prihvaćali ovaj zajednički identitet, dok se njihov prvobitni nacionalni identitet povlačio u pozadinu. Devedesetih godina prošlog stoljeća, nestankom Jugoslavije, raspada se i jugoslavenski identitet. Pojedinci su morali redefinirati svoje pripadnosti. Supruzi napuštaju domovinu i odlaze u inozemstvo gdje nastavljaju obiteljski život. Oni postaju apatridi – ljudi koji su iskorijenjeni iz vlastitog identiteta i koje stigmatiziraju oba etnikuma iz kojih vode podrijetlo. Razdvojeni supruzi, a njihov broj nije bio malen, napuštaju jugoslavenski identitet i vraćaju se svom prvobitnom nacionalnom identitetu.17 Njihovo fizičko razdvajanje odražava se snažno na njihovu djecu. Djeca se sada resocijaliziraju i prihvaćaju identitet onog roditelja s kojim žive.18 Oni koji su ostali živjeti u bivšoj Jugoslaviji također redefiniraju svoju pripadnost. Palestinsko-francuski humanist Amin Maalouf slikovito je objasnio ovaj proces redefiniranja identiteta na prostoru bivše Jugoslavije na primjeru pedesetogodišnjeg građanina iz Sarajeva:
Još 1980-ih taj je čovjek ponosno izjavljivao da je Jugoslaven. Pri bližem ispitivanju pojasnio je da živi u Republici BiH i da potječe iz tradicionalno muslimanske obitelji. Isti čovjek 12 godina kasnije, u jeku rata, spontano i sa žestinom odgovara „Ja sam musliman!“. Potom dodaje da je Bošnjak i nije mu drago ako ga podsjećamo da se nedavno izjašnjavao kao Jugoslaven. Kada bismo ga danas sreli na ulici i zapitali ga kako se osjeća, izjasnio bi se najprije kao Bošnjak, a zatim kao musliman; redovito posjećuje džamiju što prije nije činio. Dodaje da je njegova zemlja oduvijek dio Europe te da se nada kako će ju jednog dana vidjeti kao članicu Europske Unije. Što će se desiti za 20 godina? Kako će se on onda opredjeljivati? Koju će od svojih pripadnosti staviti na prvo mjesto? Europsku? Muslimansku? Bošnjačku? Neku drugu? Svi ti elementi tvore njegov identitet. Taj je čovjek rođen u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji, po svom jeziku pripada južnim Slavenima koji su nekada živjeli u zajedničkoj državi, a koji danas više nisu u njoj. On živi na području koje je nekada bilo otomansko, zatim austrijsko i koje je sudjelovalo u velikim dramama europske povijesti. U svakom razdoblju njegova života, jedna ili druga njegova pripadnost se preuveličavala do takve točke da je zasjenila sve druge.19
Dakle, u svakom čovjeku susrećemo mnoge pripadnosti koje se isprepliću, hijerarhiziraju i ponekad međusobno suprotstavljaju. Identiteti se stalno mijenjaju, pod prisilom, nasljeđivanjem ili slobodno. Etnički i nacionalni identitet u toj hijerarhiji kod mnogih ljudi zauzima značajno mjesto, a njegovo redefiniranje vrlo često je potaknuto političkim i društvenim zbivanjima u zemlji.
Nacionalni i etnički identiteti se uvelike temelje na određenoj interpretaciji zbivanja u prošlosti. Razlog tomu je prihvaćanje ideje o zajedničkom podrijetlu. Bitna je karakteristika svih identiteta i nacionalnih ideologija koje su u njihovoj pozadini prenaglašavanje i neupitnost tog kontinuiteta iako etnogeneza skupina to ne potvrđuje. Naime, etnogenezu svih etničkih i nacionalnih skupina više obilježavaju asimilacije pristiglog stanovništva i njihovo miješanje, koje uvjetuje gubljenje postojećih i primanje novih identiteta. O tome najbolje svjedoči prošlost koja je groblje „nestalih identiteta“, a nestanak češće znači istrebljenje, negoli asimilaciju ili integraciju u neki novi identitet.20 No za određenu (mitsku) interpretaciju prošlosti nacije nije bitno koliko je „istinita“, nego koliko ljudi u nju vjeruje. Drugim riječima to što interpretacija ne može izdržati test historiografske provjere ne umanjuje njezinu snagu da oblikuje osjećanje zajedništva i spremnost ljudi da zajednički djeluju. No mitologija postoji i na mnogo manje apstraktnoj razini od ove. Pojedini povijesni događaji, heroji i vojskovođe (npr. kralj Tomislav, ban Jelačić) ili sjećanje na velike žrtve (Armenci i Židovi) neizostavni su dio sjećanja pojedinih nacionalnih skupina i dio „mi“ osjećaja. Državne institucije i političke elite obilno se služe tim interpretacijama prošlosti i sjećanjima kada im je to potrebno u očuvanju stečenog položaja ili zadobivanju novog.
Zacijelo danas u Europi svi zapažamo sve češća i intenzivnija sukobljavanja dviju pripadnosti: višestoljetnoj naciji-državi i Europskoj Uniji koja se tek izgrađuje. Napetosti otvaraju sljedeća pitanja: Koliko je onih koji sebe danas nazivaju Europljanima, od Portugala do Poljske, od Norveške do Hrvatske, a koji istovremeno osjećaju snažnu, duboku pripadnost svom narodu? Hoće li Europska Unija poput SAD-a uspjeti stvoriti zajednički nadnacionalni identitet bez sukoba i novih podjela? Može li se na početku 21. stoljeća stvoriti multinacionalna država bez zajedničkog nadnacionalnog identiteta? Zasigurno bi se obrazovni sustavi i osobito nastava povijesti trebali lišiti ideologije, a učitelji i nastavnici svoju djelatnost preusmjeriti promicanju otvorenog morala kod mladih, morala koji karakterizira poštivanje Drugih i Drugačijih, autonomija mišljenja i kritički duh nasuprot proročanskom kolektivističkom moralu koji nas stoljećima zaokuplja.
1 Tzvetan Todorov, Strah od barbara – s onu stranu sukoba civilizacija, Zagreb: TIMpress, 2009, str. 63.
2 Amin Maalouf, U ime identiteta – nasilje i potreba za pripadnošću, Zagreb: Prometej, 2008, str. 11–12.
3 Isto, str. 16.
4 Isto, str. 29.
5 Vjeran Katunarić, Sporna zajednica, Najnovije teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2003, str. 194.
6 Dubravka Oraić Tolić, Kulturni stereotipi, koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, Zagreb: FF press, 2006, str. 31.
7 Isto, str. 31–32.
8 Stefano Petrungaro, Pisati povijest iznova, Zagreb: Srednja Europa, 2009, str. 5–6.
9 Louis Legrand, Moralna izobrazba danas, Ima li to smisla?, Zagreb: Educa, 2001, str. 45.
10 Isto, str. 46.
11 Dubravka Oraić Tolić, nav. dj., str. 29
12 Isto, str. 36.
13 Josip Županov, Poslije potopa, Zagreb: Globus, 1995, str. 37.
14 Ustav Republike Hrvatske iz 1990. dodao je ovom nizu i sljedeće godine; 1868, 1918, 1929, 1939, 1943, 1947, ustavi SR Hrvatske od 1963 do 1990, te Domovinski rat od 1991. do 1995.
15 Josip Županov, nav. dj., str. 41 i 43.
16 Isto, str. 41.
17 Odnos političke elite i kršćanskih crkava (pravoslavne i katoličke) na prostorima bivše Jugoslavije i stigme koju su oni bacili na mješoviti brak te ulozi medija u tom procesu opisao je sociolog i filozof Robert Blažević s Pravnog fakulteta u Rijeci u knjizi Karizma objavljenoj u Rijeci 2006. godine.
18 Nažalost mi, kako to objašnjava Josip Županov u svojoj knjizi Poslije potopa, nemamo nikakvih istraživanja o sudbini ovih ljudi kako na prostoru biše Jugoslavije tako niti u zemljama EU koje su ih primile kao izbjeglice. Mi nemamo odgovor na pitanje kako su ti ljudi proživjeli dramu izgubljenog identiteta: jesu li se psihološki našli u sličnoj situaciji kao i prognanici – da sanjaju o „povratku u Jugoslaviju“ kao što prognanici sanjaju o povratku u svoje domove? O svemu tome ne znamo ništa pouzdano. Vjerujemo da će sociolozi ovu pojavu istražiti i o tome ipak reći svoju riječ.
19 Amin Maalouf, nav. dj., str. 123.
20 Ilija Živković, Željka Šporer i Duško Sekulić, Asimilacija i identitet, Zagreb: Školska knjiga, 1995, str. 46–47.