Agencija za odgoj i obrazovanje

Monografija Komunikacijski pristup nastavi hrvatskoga jezika

Monografija Komunikacijski pristup nastavi hrvatskoga jezika (suvremeni pristupi poučavanju u osnovnim i srednjim školama) nastala je u okviru 1. simpozija učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika, održanog u Segetu Donjem (Trogir) od 11. do 14. travnja 2007.

Nastanak ove knjige možemo zahvaliti važnim događajima – promjenama koje su započele u hrvatskome obrazovnom sustavu: novome Nastavnome planu i programu za osnovnu školu, nacionalnim ispitima i uvođenju državne mature, te vanjskome vrjednovanju osnovnih škola. Nametnula se potreba za održavanjem 1. simpozija učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika na kojemu bi se pokušala povezati obrazovna vertikala poučavatelja hrvatskoga jezika, uključujući njihovo otvaranje prema drugim znanostima i područjima. Vjerujemo da je ova knjiga tek prva u nizu knjiga koje će pratiti buduće simpozije učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika s ciljem da se znanstveni i stručni radovi o hrvatskome jeziku, lingvistici, metodici hrvatskoga jezika, ali i o pedagoškim i psihološkim temama važnim za poučavanje i učenje materinskoga jezika, zapišu i budu trajno dostupni. Većinu radova objedinjuje tema simpozija Komunikacija u nastavi hrvatskoga jezika, i to ne bez razloga. Komunikacijska razina na materinskome jeziku prva je od osam temeljnih kompetencija, istaknuta u dokumentu Europske komisije – Zajednički europski referentini okvir za jezike: učenje, poučavanje, vrednovanje.

Imajući na umu strukturu nastavnoga programa hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama, radovi u knjizi podijeljeni su u tri cjeline: jezik i jezično izražavanje, književnost i medijska kultura. U prvome dijelu knjige dio radova prikazuje teorijske pristupe jeziku radi učinkovitijega stjecanja komunikacijske jezične kompetencije, nudeći neke od odgovora na česta pitanja kako i zašto poučavati u materinskome jeziku. Dio radova upozorava na probleme do kojih može doći u procesima vanjskoga vrjednovanja znanja materinskoga jezika radi neusklađenosti udžbeničke građe. Ti radovi vrijedni su, ne samo po tome što opisuju uočene probleme već i po tome što nude moguća rješenja. Drugi dio knjige bavi se pitanjem nacionalne književnosti i njezinim odnosom prema vlastitome nacionalnom, povijesnom i dokumentarnom te upozoravaju na kontekst nacionalnoga i europskoga.
Teme radova trećega dijela knjige analiziraju ulogu i utjecaj medija na djecu te pokušavaju osvijestiti potrebu medijske pismenosti djece i mladeži. Položaj i prava djeteta, osposobljenost za medijsku pismenost – primanje, razumijevanje i kritičko promišljanje poruka koje nas okružuju, zahtjev je vremena u kojem živimo, a odgovornost odraslih, ne samo škole, temeljna je nužnost svih članova društva.
Mirela Barbaroša-Šikić i Marijana Češi